U zadnjem me vremenu nekako spontano dopala zbirka poezije Mesari Drage
Glamuzine u nakladi MD-a. Radi se o izvjesnoj formi crossovera u kojoj
bazična poezija biva obogaćena stvarnosnim elementima kratke priče.
Glamuzina se vrlo hrabro i bezrezervno ubacio u taj salto mortale.
Tendencijom da spaja forme, Glamuzina brusi svoj izraz pronalazeći i poneku
rijetku kap poetske esencije. U potrazi za time-sva su sredstva dozvoljena.
Nadasve hladne glave, naracijom u slobodnome stihu poetske proze izvodi
iz igre događaje, lica i usputne opaske koje se prilično disciplinirano suzdržavaju
stava. Glamuzina je amoralan i animalan, ali istovremeno, on je i kroničar tijeka
svijesti koji čupa te anonimne motive, osjećaje i pitanja. Razdrven između
egzistencijalizma i strasti, dekadencije i nesputane sexualne želje, on se
poigrava sa izrazom i formom. Duhovit i nepretenciozan, dinamičan i jezgrovit,
hiperrealističan i mističan u istom vremenu uspijeva biti Glamuzina. Često
nekorektan pa čak i brutalan, on ipak drži stvari s ove strane ukusa...iako opako
voli riskirati.
Najviše me dojmila jedna koja zbog naive i nije tipična, ali čujmo:
MRŠTI SE BRAČ
Mršti se Brač iza tvojih leđa,
ne pada kiša,
ali ti si tužna i zaljubljena,
a meni smetaju prsti muškarca
koji mi podrezuje kosu.
premda su mekani, topli i nježni
kao i prsti žene koja to inače
radi. Došla si vidjeti kako me
to ona dodiruje, htjela si znati
od kojeg svijeta to zadovoljstvo,
malo, čisto i bezinteresno,
o kojem sam ti pričao,
a sad gledaš u zrcalu
kako raste moja zlovolja.
i uzimaš pramen svoje kose
i slažeš ga iznad usana u brk
i držiš ga tako
sve dok se ne nasmiješim.
Post je objavljen 09.06.2014. u 08:26 sati.