Skoro svaki pisac jest uvjeren da piše ono što je oduvijek htio pročitati.
Kada bi čitateljima text značio to što znači onome koji ga pritom i
stvara, bilo bi to kolosalna stvar:
Tridesetoro đaka pročita «Vodeni žig» od Brodskog i kolektivno svrši
Na licu mjesta, pritom izvikujući:
-Kako sam to dobro rekao!?
Kako se osjećao Arthur Rimbaud nakon što je zgotovio «Pijani brod»?
Tko može izdržati poeziju?
Tko može pucati po šavu ljepote osluškujući jezivo božanstveni zvuk
paranja srca?
Da ga vidim.
Osoba koja se lati poezije mora biti spremna na susret sa ogromnom, nepojmljivom
silom koja opsjeda, ujeda, daje se i prolazi. Sila revolucije i evolucije.
Poneki romanopisac evoluira u pjesnika, poneka pjesnikinja otrijezni se
za roman.
Slavuj ostaje vjeran svojem gvozdu iz kojega pjevuši svaki božiji dan
svojega života.
Šta je?
Srce treperi?
Iz svega ćemo izaći bogatiji za poučan savjet slušajući Njihov glas kako dopire iz
Pakla:
-Nemoj, ako baš ne moraš...
Post je objavljen 03.04.2013. u 22:48 sati.