Još dok dijelili smo tu vlažnu špilju, u dane neprekidnih pljuskova, njegov pogled i tada bijaše uprt ka prostranstvima koja, neosvojena, stajahu nam na putu. Dani su prošli otkad smo se potukli za onaj zadnji komad zakljovice mamuta. S prijezirom i gnušanjem, gledao je na moj crtež bizona. Pljunuv, on izjuri u kišu uz krik koji dan danas pamtim. Sva bol gladi i sva snaga nade, objediniše se u neartikuliranomu zvuku. Popraćen grmljavinom, on nesta...i nesta jeka...i sve načas utihne...S paprati rosa kliznu...i nasta svijet, u koljievci sunca se rodi blaga zora...ja i ostatak plemena ostadosmo gladovati do smrti.
Post je objavljen 01.03.2013. u 11:22 sati.