Kroz popodnevno hrkanje i «Narodni radio», zurivši kroz
lelujavu prisutnost smrti u parku, razmišljao sam o ravno-
dušnosti svih suputnika sušačke lađe u izmaglici. O Ivanu
Galebu. O sestrama koje su svakom svojom gestom glorificirale
svoj trud. Koristan, ali prečesto uzaludan.
-Daepetokornaripeto...
-Barba Frane, uvijek Vam se piša kada morate popiti lijeko-
ve, dokle ćemo tako?
Velika fleka vlage na zidu širi se i već podsjeća na kakvu
fresku. Mislim da nije potrebno dočaravati onaj poznati
bolnički miris koji nas iz dana u dan uvlači sve dublje u
tu varljivu indiferentnost. Nakon svega izlazimo možda
čitavi i zdravi, ali nekada to i nije bitno...ponekad će nas
dublje zamisliti ta zelena pidžama od svile i švicarski sat
koji kao kolut na prutu, visi obješen o ručicu barba Frane-
ta, besmisleno svjedočeći o oblicima vremena kroz koje
će ništica stići možda već i za koji sat...
14.O5, Hrkanje postaje savršeno ravnomjerno i time se
zaokružuje zvukovni radijus sobe. Ma tko je taj čovjek
koji uspijeva zvučati gotovo poput mašine?
Pogledat ću na temperaturni list.
Post je objavljen 22.03.2013. u 01:31 sati.