Ništa se značajno nije dešavalo desetljećima. Pogledavši u dno te sive
šalice za kavu, vidio je samo tamnosmeđi mulj koji se zakonima prirodne, spontane arhitekture,
taložio na dnu poput žedne kore na podnevnom naličju pustinje. Starica ga je uporno fiksirala,
naizgled prodorno i duboko nastojeći imenovati formu ili porijeklo beznađa u njegovu pogledu.
Sirovo i bezuvjetno beznađe lingvistički i semantički dekodirano kao negacijska dedukcija ... nikakva nada nikada nije ni prethodila svemu.
-Bestraga!
Reče čovjek bez tragova svome jedinome društvu čudesnom kompresijom izvedeno u lik nezajažljive starice, gošće tog popodneva,
jednoga beznadežnog popodneva.
-Zar ju zaista nazirete tako skoro?
-Nikada skorije, nikada izvjesnije! Ako prislonite uho na taj krhki porculan čuti ćete škrgut
njojzinih zubića, to tihano pucketanje u taktovima...
-Nešto bih pojeo...
* * *
Neka zvukovlja upozoravaju – iskliznuće kakvoga zgloba, raznorazna iščašenja, izletavanje kostiju iz koštanih zdjelica...ne samo to...nekontrolirana kruljnjava izgladnjelih želudaca, beskrajni, nezaustavljivi prdež što para trošnu, svilenu pidžamu...aritmija nasuprot harmoniji...uspavano bilo
čovječanstva na zaustavljenom klatnu svemira.
-Spavaj, čovječe!
Pokušao se ipak ustati ne bi li oprao, a zatim i pojeo breskvu – tu posljednju stvar koju je mogao potrošiti. Tu malu i divlju breskvicu...sočnu...sočniju od poezije. Kada ju bje ubrao, bje ona još zelena i tvrda. Začudno, ona dozri u tami sobe, na noćnome ormariću, lišena svjetla, vode, a i zraka.
Najzad on sjede kraj te breskve i ta slika potraja satima – nepokretna slika – mrtva priroda i mrtvo društvo u smjesi kisika i naftalina. Jamačno je razmišljao o kemijskoj formuli trenutka;
O2 + NAFTALIN + MELANKOLIJA = SMRT TRENUTKA
Trenutak umire u kontinuitetu. Sadašnjost je sazdana na beskrajnim smrtima trenutaka-elementarnim česticama vremena ... da, a što je to poezija?
Što je poezija, moj prijatelju?
-Poezija, to sam ja! Nevidljiva starica sa šalicom kave u kojoj se fundača zacementirala za dno kao kalup za masku, kao kora, kao obris i trag jednoga postojanja iz kojega ti se čita prošlost...sadašnjost...budućnost...