Bezuvjetna radost

OTPUŠTANJEM STARIH SJEĆANJA, DOBIVAMO RESURSE ZA MANIFESTIRANJE SVOJE NOVE NAMJERE !

Malo ja živi po ponavljajućim programima, koji su pohranjeni u svim stanicama tijela kao sjećanje. Tako je u našem tijelu zarobljeno puno energije.
Ako stalno doljevamo energiju u stare obrasce, oni opstaju i jačaju.

To onda zovemo svojom uobičajenom realnošću i istinom. Ona je fiksna i kao navika se stalno ponavlja i tako jača dojam o realnosti ili onom što smatramo normalnim.

Biološko- fizikalna je činjenica da se stanice tijela stalno obnavljaju i da sada više nemamo iste materijalne molekule, kao prije godinu dana.
No tijelo i blokade u njemu ostaju isti, ako nismo otpustili stare obrasce, koje stalno nesvjesno oživljavamo i re- kreiramo. Tome se još pridodaje kolektivni nesvjesni program starenja, koji još dodatno degradira fizičko tijelo.

Čovječanstvo živi u modu preživljavanja, gdje se povremeno oslobađa dodatna energija, kada smo u stresu i kada bi ta energija trebala biti iskorištena za bijeg i borbu.
Ta energija je razlog zašto sami nesvjesno izazivamo dodatne stresne situacije ili sukobe, jer tada dobijemo na trenutak više energije. Tako se stvara ovisnost o stresu ili adrenalinu, koji nas privremeno podigne, ali nakon toga nas ostavlja iscrpljene i umorne, a da o razvoju kroničnih bolesti radi toga i ne govorim.

Znači postoji ograničena količina energije u sustavu iluzorno odvojenog čovjeka i ona nije dovoljna za dodatnu kreativnost, promjene ili tzv. duhovni rast.


Ako počinjemo osviještavati stare programe time ih otpuštamo, otpuštamo sjećanja i tako se oslobađa energija, koja je bila zarobljena u njima. Tada se iz te energije može kreirati nešto novo.

Jedan od načina koji sada podržava kozmos je da svjesno izrazimo namjeru kako povlačimo svoju energiju iz starog obrasca, koji smo osvijestili. Ili namjera da povlačimo energiju iz nekog simptoma bolesti, koje tijelo signalizira.

Prije se tzv. rad na sebi odnosio na to da smo trebali kopati sloj po sloj po paketima obrazaca potisnutih trauma ili sjećanja.

Sada je dovoljna namjera o povlačenju energije iz tog paketa, a da ga pri tome, ne moramo otvarati i analizirati, niti psihologizirati.

No da bi to bilo moguće trebamo biti centrirani u svojoj esenciji, u stanju mira, praznine, tišine, ništavila ili kako to već nazivamo.
U alfa, theta ili delta stanju proširene svjesnosti, uz izricanje namjere kao više nećemo dodavati energiju tom paketu, koji nam se u svijesti prikazao nekim tjelesnim simptomom, senzacijom, emocijom ili uvjerenjem.

Nakon te namjere vraćamo se svjesno u stanje proširene svjesnosti. Ne analiziramo sadržaj paketa, nego stišavamo sve misli tj pustimo ih da prođu.

Ono čemu više ne dodajemo energiju ili pažnju, to više ne postoji.

Nakon ovog procesa stari obrazac će kroz npr. tjelesni simptom boli, pokušati ponovo privući našu pažnju i energiju koja ga može oživjeti.

Na nama je da opet ponovimo isti proces i da se pri tome stalno svjesno vraćamo u svoju esenciju. Tako ignoriramo tu bol i ne dajemo joj više važnost, kroz brigu ili borbu protiv nje.
To je različito od potiskivanja boli ili redefiniranja značaja te boli.
Mi smo je u potpunosti svjesni u trenutku, no ne dolijevamo joj dodatnu energiju, kroz proces zabrinutosti, straha, borbe, raznih procedura dugotrajnog liječenja u linearnom vremenu i slično.
To ne znači da ne trebamo koristiti neke dodatne lijekove i intervencije za bolest, nego samo da nećemo više dolijevati dodatnu pažnju, brigu i ostalo.

No kako se ja mogu osloboditi straha od bolesti i zabrinutosti ?

Oslobađanje od straha ili brige ide kroz trenutno osvještenje tih emocija i senzacija u tijelu, što inače zovemo prihvaćanjem.
Nakon osviještenja vraćamo se u svoj centar. To je stalna meditacija u hodu tijekom dana.

Samo vraćanje pažnje u centar znači oduzimanje energije za trenutnu vanjsku manifestaciju i tako tim činom oduzimamo život negativnim emocijama i uvjerenjima.

Pa zar se ne smijem boriti protiv bolesti tj. liječiti je ?

Svaka borba jača ono protiv čega se borimo !

Uzmemo lijek i pustimo. Uzimanje lijeka je dodatni kemijski i placebo pojačivać našeg uvjerenja kako je izlječenje sigurno već tu.

Pa zar simptomi nisu tu da nas upozore kako nešto „krivo „ radimo ?

Da simptomi su podsjetnici kako nismo izrazili neki božanski dio sebe i oni nas usmjeravaju da obratimo samo trenutno pažnju na njih.
Trenutnim osvještavanjem uz bivanje u esenciji oduzimamo im energiju.

No ako im posvećujemo punu pažnju s ponavljanjem u linearnom vremenu, onda činimo suprotno dolijevamo im energiju i bolest jača.

Dakle, trebamo razlikovati osvještavanje u trenutku, od razmišljanja o bolesti, koje je u linearnom vremenu. To razmišljanje zarobljava energiju i tom pažnjom kreiramo ono o čemu razmišljamo.

To inače čine bolesni ljudi da stalno razmišljaju o bolesti i traže načine za bijeg od nje, a time simptomi postaju još izraženiji.
U linearnom vremenu bolest tada traje i simptomi postaju trigeri s kojima im stalno doljevamo dodatnu pažnju i energiju.

To ojačavanje simptoma kroz razmišljanje i vraćanje pažnje na njih, možemo krivo interpretirati kako je to svjesnost. Jedino čista svjesnost našeg unutarnjeg bića, ima moć iscjeljenja. Površne misli i razmišljanje u petlji, ne mogu ništa promijeniti na svom nivou.

Ostajanjem samo na tom površnom nivou pojavnosti bolesti i simptoma, mi smo zarobljeni u vanjskom, što izaziva još veću borbu, jačanje bolesti i vrtnju u zatvorenom krugu jačanja bolesti i tendencije liječenja bolesti.

Svjesnim prebacivanjem pažnje u dubinu, u esenciju, na mjesto gdje nema ni bolesti, niti zdravlja, povlačimo energiju iz ove vanjske petlje borbe i jačanja starih obrazaca.
Mi smo tada jedno s božanskim izvorom beskrajne energije, koja automatski kreira skladno stanje zdravlja što je živi božanski izraz.

Mi tada znamo i ne sumnjamo u to da kroz povlačenje pažnje simptom i cijeli paket obrazaca umiru.
Ponovno javljanje simptoma može probuditi sumnju u moć ovog principa.

Tada se trebamo prisjetiti kako je taj simptom samo zaostala refleksija starog uvjerenja ili programa,koji traži pažnju, kako bi bio ponovno živ.
Kroz ovakvo shvaćanje mi ga ignoriramo ili se podsjetimo dodatno i kažemo : „ Ne to nije moja realnost ! To je samo zaostali odraz mojih prošlih uvjerenja, koji traže moju pažnju za njihovo oživljavanje “

Tako otvaramo vrata za kreiranje nove realnosti. Ostane nam energija za promjenu i novu kreaciju.

Ako nesvjesno stalno jačamo staro, onda nemamo dovoljno raspoložive inicijalne energije za promjenu.

To je razlog zašto se ljudi tako teško mijenjaju i ne odbacuju stare nefunkcionalne obrasce, usprkos svjesnosti kako su oni nefunkcionalni.
Osim toga ti obrasci su postali identitet i kao takve ih ne želimo otpustiti, jer najveći stah leži u prihvaćanju sebe kao nečega neznanog ili nepredvidivog, što je naša prava priroda.

Razni postupci liječenja i lijekovi djeluju u linearnom vremenu u površnoj manifestaciji. Znači potrebno je vrijeme za izlječenje tj. za fizičku manifestaciju drugačijeg obrasca.
No sam proces iscjeljenja je trenutan, u onom trenu kada povučemo pažnju i energiju van njega.

Rjeđe osobe uspiju iskusiti trenutno vanjsko povlačenje bolesti ili čudotvorno iscjeljenje, kada se stari vanjski obrasci trenutno uklanjaju.
To se dešava kod potpune predaje božanskom, obično pojačano nekim npr. religioznim snažnim uvjerenjem, koje u sebi nosi veliku energiju, jer je to uvjerenje kolektivno hranjeno energijama mnogih vjernika.
Takva su iscjeljenja npr. u Lurdu i sl.

Ljudi se prikopčaju na entitet uvjerenja kako vanjski bog ima ogromnu moć za iscjeljenje i tako dobiju dodatnu energiju, koju inače nemaju.

To je primjer zarobljavanja velike količine energije u tzv. pozitivnom obrascu vjere, koja ima moć iscjeljenja ako je dozovemo.

Prikopćavanjem na taj entitet /program /otvaraju se vrata božanskog beskonačnog izvora u nama i onda nastaje iscjeljenje.
Npr. osoba se digne iz invalidskih kolica.
Prebacivanjem vjere u vanjskog odvojenog boga i povezivanjem s njim, sličan je princip kao i kada direktno u sebi, kao cjelovitosti, prebacimo pažnju na božanski izvor u nama.
Tada se to više ne naziva vjera u boga, jer božansko i mi smo nerazdvojno jedno.

Samo-suverenim obraćanjem samom sebi u dubini, ulazimo u svoje izvorno stanje kreatora i od tuda kreiramo i re-kreiramo.

Povlačenje energije i pažnje iz vanjskog znači da rastapamo iluziju vanjskog.

Ta iluzija se sastoji od zamrznutih programa prošlosti, kojima tako blokiramo dovod kisika i oni više ne mogu disati i umru.

Naše realno božansko tijelo je tijelo trenutka i ono se u svakom trenu diskreira i kreira te ako maknemo veo iluzije, onda ostaje to živo i stvarno tijelo. To tijelo ima beskrajnu energiju, jer je direktni božanski izraz

Oznake: povlačenje pažnje iscjeljenje