Bezuvjetna radost
19.03.2018., ponedjeljak
Kako je moguće da neki žive samo od prane ?
Ako smo mi cjelovitost, a jesmo, onda nam ne treba vanjska hrana i ostali vanjski resursi .
Sve je u nama ! Vanjsko je izraz naše nutrine. Ako se manifestira kao nedostatak ili blokada, onda to znači kako nismo izrazili taj dio sebe. Umjesto našeg autentičnog izraza, stvaramo dualni svijet, gdje vanjsko postaje centar naše pažnje i glavni izvor resursa. U tom svijetu odvojenosti uvjek postoji nedostatak resursa i stalna glad i borba za njima. Mi postajemo ovisni o vanjskim resursima i oni su surogat za našu pravu autentičnost. Tako čeznemo za ljubavi i pažnjom partnera i ovisni smo o njemu, dok smo se unutar sebe odvojili od vječnog božanskog unutarnjeg izvora bezuvjetne ljubavi. Mada je naša jedina prava priroda cjelovitost, mi u igri individualizacije ipak trebamo jesti hranu i trebamo određene suplemente i vanjske resurse. Te hranjive sastojke, u ovom kontekstu, možemo shvatiti kao podsjetnik kako taj dio sebe nismo izrazili. Ako nam nedostaje željeza u krvi i uzimamo ga u obliku suplementa i to je znak kako u sebi nismo izrazili frekvenciju, koja emitira ono što mi prepoznajemo kao željezo. Kada smo gladni to je podsjetnik kako nismo izrazili onu energiju, koju sekundarno dobivamo i nadoknađujemo kroz hranu. Zato neki ljudi mogu živjeti na prani, jer oni pri tome izražavaju one suptilne frekvencije, koje drugi nadoknađuju kroz vanjsko uzimanje hrane. Što npr. znači želja za slatkim: podsjetnik kako ne izražavamo slatkoću svog života. Kada uzimamo npr. antibiotike to je izražavanje stava nemoći našeg imunološkog aparata da savlada tzv. vanjskog patogenog uzročnika i zato trebamo vanjskog pomoćnika, koji će razriješiti "problem ". Tako jača naša iluzija ovisnosti o vanjskom, koje nas opskrbljuje hranom, novcem, sigurnosti , vanjskom pohvalom itd. Vanjski objekti i izrazi su samo podsjetnici, koji dio nas nije spontano izražen. Za te objekte smo vezani i ovisni o njima, jer tako stvaramo iluziju potpunosti. Oni nas upotpunjuju i tako prividno liječe iluziju odvojenosti. Svaki osjećaj potrebitosti je simptom onoga što nismo u sebi izrazili i onda to tražimo vani ili se borimo s tim. Znači kada osvijestim kako mi nešto treba i za tim posegnem u vanjskom svijetu, tada se vrijedno podsjetiti kako je sve u meni i kako me ta situacija podsjeća na obilje i bezbroj mogućnosti za izražavanje u meni samoj ! Ovakva promjena percepcije ne znači da ćemo prekinuti odnos sa zamišljenim vanjskim, nego da ćemo prekinuti samo dotadašnju vezanost i ovisnost o vanjskom ! Oznake: prana, cjelovitost |
