Bezuvjetna radost

Suzimo danas našu beskonačnu perspektivu promatranja na psihološki nivo.

Naša unutarnja familija se sastoji od unutarnjeg djeteta, mudraca, njegovateljice i ratnika. Kada nam je pažnja primarno na vanjskim odnosima, unutarnja obitelj postaje disfunkcionalna. Subpersonalnosti komunicaraju tada primano sa vanjskom okolinom, umjesto da prije svega dobro funkcioniraju kao unutarnja obitelj te da je onda odnos sa vanjskim sekundaran.
Odnos sa vanjskim je refleksija našeg odnosa sa unutarnjim.
Unutarnja disfunkcionalnost se odražava i vani i mi boravimo u iluziji odvojenosti od vanjskog.

Skladna obitelj je kada unutarnje dijete govori o svojim emocijama i željama mudracu, koji nakon toga, uz mudre uvide, to prenosi ratniku.
Ratnik onda smišlja strategiju kakoda štiti unutarnje granice i potrebe svih članova, unutar familije te se zatim on obraća njegovateljici sa savjetom i podrškom da djetetove unutarnje potrebe budu zadovoljene.
Njegovateljica tada hrani i voli dijete, podržava ga i osigurava mu, uz pomoć ratnika i mudraca sigurno dvorište za spontanu, slobodnu igru. Uz bezuvjetnju ljubav i podršku ona potiče ekspresiju pojedinih aspekata djeteta i podržava njegovu zaigranu prirodu eksperimentatora i avanturiste.

No, prosječno funkcioniranje većine je da su mudrac i ratnik /naš muški aspekt /okrenuti prvenstveno na vanjsku obranu i u odnosima s vanjskim, njegovateljica je kritična majka, a djete je uglavnom prepušteno samom sebi i svojim strahovima, koji bujaju u ovako disfukcionalnoj obitelji.
To dijete je prisiljeno da postane adaptirano i da prestane živjeti svoje autentične impulse tj. da prestaje biti božanski izraz.
Ono povjeruje u iluziju odvojenosti i zaboravi na svoju božanstvenost.

U odvojenosti vanjskog i unutarnjeg vanjsko postaje ogledalo i puno je opasnosti i negativnosti.
Ratnik je u stalnom grču, anksioznosti ili stand by stanju /stresu /, jer stalno očekuje napad iz vana. On više ne sudjeluje u potrebama i impulsima svoje obitelji. On je fiksiran na žaštitu vanjskih granica i time osnažuje našu iluziju o odvojenosti. Naravno, on misli da na taj način štiti obitelj od vanjskog neprijatelja. No vanjski neprijatelj ili iluzija prestanu postojati, kada se obitelj tj. dijete u potpunosti izražava autentično. Tada nema odvojenosti i vanjsko je jedno s unutarnjim tj. vanjsko postaje ekspesija skladne obitelji.
Vanjsko tada više nije obrnuto ogledalo, nego božja ekspresija ili izraz jedne božanske volje. Ratnik tada po prvi put vidi da nema vanjskih granica.

Disfunkcionalni mudrac je onaj koji traži znanja iz vana i ne obraća pažnju na potrebe i emocije svog unutarnjeg djeteta. Taj mudrac je možda na duhovnom putu i pravi kolekciju intelektualnih znanja i uvjerenja, kao i duhovnih doktrina.
On je u odnosu sa drugima /ogledalima / u intelektualnom nadmetanju, duhovnom propovijedanju ili ih kao spašava ili liječi.
Glas svog unutarnjeg djeteta uglavnom ne čuje, osim možda kada ono vrišti u panici.
Tada se mudrac obraća ratniku i onda oni smišljaju vanjsku strategiju, kako se obraniti od vanjske ugroze. Ratnik tada savjetuje kritičku njegovateljicu da uvjeri djete kako se treba adaptirati na vanjsku ugrozu.
Dijete onda treba odigrati neku ulogu, kako bi šteta bila što manja, a korist što veća.

Njegovateljica mu ne daje bezuvjetnu ljubav, podršku i sigurnost, nego podržava i potiče djetetovu adaptaciju i neautentičnost. Odigrana uloga daje privremeno olakšanje ili dobit djetetu i ugroženoj obitelji.

Dijete ostaje frustrirano, prestrašeno, nesigurno, osjeća se odvojeno, osamljeno, depresivno i bez energije. Dijete je stalno gladno, zanemareno i postaje zahtjevno, potrebito, nemirno ili kako znamo reći i zločesto. Ono je ulovljeno u iluziju kako nam sve potrebe trebaju biti zadovoljene iz vana i kroz odnose s drugima. U takvoj obitelji dijete nauči kako može doći do energije i privremenih ugodnih osjećaja, no to su surogati u odnosu na darove, koji čuće u njegovoj božanskoj beskonačnoj riznici. Kreativni dječji potencijal je zarobljen u kontroli i zatvorena su vrata njegove božanske inspiracije.

Njegovateljici, ratnik ne osigurava njene sigurne granice i ne komunicira s njom, osim kada joj prenosi iskrivljenu zrcalnu sliku vanjskog svijeta.
Ona u takvim uvjetima postaje kritična, nesigurna majka te kao takva, niti ne može bezuvjetno podržavati dijete.
Ona zatvara svoje srce koje je izvor beskonačne hrane i ljubavi i počinje poprimati muše karakteristike prosuđivanja i kritičnosti, kako bi tako bolje moga pomoći djetetu u ovoj kontinuiranoj kriznoj i stresnoj životnoj situaciji.

Ratnik ne osigurava djetetu njegove granice i uvjete kako bi se dijete moglo autentično izraziti, jer je zabavljen sa strahom i ljutnjom na izmišljenoj vanjskoj granici.

Mudrac kroz svoju zrcalnu refleksiju pravog božanskog znanja, koju je pretvorio u uvjerenja, krivo savjetuje ratnika i podržava njegovu iluziju kako mu pažnja mora stalno biti vani.
Mudrac nije povezan na unutarnji uzvor mudrosti i njegovi savjeti su u disonanciji sa Izvorom.
Njegova najbolja namjera nije dovoljna, jer obitelj nije usklađena sa cjelokupnom kreacijom.

Tako obitelj počinje zadovoljavati želje drugih i vanjski, društveni kriteriji, zakoni i vodstvo postaju važniji od direktnog živog unutarnjeg iskustva i vodstva.
Osoba je u stalnom stresu i pripravnosti na reakciju prema vanjskim impulsima. Osoba se više nije svoj automatski izraz, nego automatska reakcija na vanjsko.
Iz vana se očekuje podrška, ljubav, razumijevanje, zadovoljstvo i ispunjenje.

Koji je lijek?

Potrebna je povremena izolacija od vanjskih impulsa, kontrole i zahtjeva.
U takvim okolnostima se privremeno daje odmor svima u obitelji od stresnog igranja uloga i daje im se mogućnost da oni porazgovaraju unutar obitelji i vide kakvo je stvarno stanje.
Kada se uzajamno počinju slušati i uvažavati, tako se vraćaju svojoj Izvornoj energiji ili esenciji te njihov sklad i izražavanje njihove božanstvenosti, postane vidljivo i vani. Tzv. iluzije /ogledala / se rastapaju i božanska ekspresija postaje vidljiva i vani.

Ona više nije temeljena na uvjerenjima mudraca, na borbi ratnika, strahu djeteta i kritici njegovateljice.

Kada se postigne stanje u kome se u svakom trenutku može biti u dubokom kontaktu sa unutarnjom obitelji, onda možemo reći da smo mi postali kreatori svoje realnosti. Prestajemo biti žrtve vanjskih ogledala. Naš život je božanski izraz.

Svaki put kada postanemo svjesni neke svoje negativne emocije ili nešto vidimo kao ugrožavajuće, sjetimo se da je to vanjsko ogledalo. Napravimo duboki udah i osjetimo što nam naše unutarnje dijete porućuje.

S vremenom dolazi do integracije tih naših bljeskova obiteljske jednote i to postaje naša kontinuirana realnost.

Stres i opozicija se otapaju i oni prestaju biti naš učitelj i vodič.