Bilo je užasno hladno toga dana. Studeni u Zagrebu u punom sjaju... Petra i ja smo uživale na toplom - pijuckale čaj u kafiću na Šalati nakon aerobica i zafrkavale se sa novim konobarom iz Makarske. Smijale smo se do suza, baš nam je bio dobar dan. Napokon više nisam mislila o svim natezanjima s bivšim, već sam se od svega umorila. Trebao mi je period samo za sebe... Od 16. godine bila sam ukupno sama samo tri mjeseca. A to su od reda bile dugačke, patološke veze. No, o bivšima sve najbolje jer se uvijek može postaviti pitanje - a zašto sa njima nisi ranije prekinula?

Toga dana sam napokon uživala u samoći, bila sam zadovoljna sobom i svojim odlukama. Našem konobaru došli su i prijatelji, hrpa zgodnih Dalmoša, nismo znale u koga bi prvo buljile... Reklo bi se da su bili svih boja i oblika, za svačiji ukus. :) Kada smo se raspitivale hoće li još netko doći, rekli su da očekuju frenda, i on je iz Makarske. Taj navodno može popiti gajbu pive, a da se ne napije, lik je super. Meni je već od toga pala zavjesa na oči, nikada nisam držala do ljudi kojima je količina uspješno apsorbiranog alkohola glavna referenca. Još nisam poznavala Dalmatinski smisao za humor...

Ubrzo je ušao kroz vrata neki neobrijani mršuljak. Imao je izmučeno lice, ružičaste bjeloočnice i podočnjake. Žalio se kako mu je hladno jer je zimsku jaknu morao ostaviti na kemijskom čišćenju... Ajme meni, sjeo je nasuprot nas. Gledala sam iz prikrajka njegove guste, crne kovrđe među kojima je vjetar napravio kaos i mislila si što je sve taj popio prije nego što se ovdje pojavio. Ipak, upravo on je djelovao najozbiljnije. Njegovi prijatelji nisu rekli da dolazi nakon ispita i da te noći gotovo i nije spavao. Sviđalo mi se što ne klati-mlati praznu slamu, već govori sa smislom... Mali studira arhitekturu? Nije loše, šteta što je mlađi... Ima isto ime i prezime ko moj pokojni djed??!! E to bi već bio incest... Povremeno je i on meni uzimao mjeru, osobito po pitanju horoskopa.
- Ja sam bikica...
- Dakle krava - konstatirao je u dalmatinskom zajebantskom duhu dok sam ga bijesno ošinula pogledom, ali nisam se dala smesti
- I bik sam u podznaku...
- Dakle dupla krava! - nastalo je opće oduševljenje, a on mi je veselo pred očima mahao crvenom maramom. Nisam uspjela izreći poantu koja je trebala glasiti da su bikovi izuzetno uporni, tvrdoglavi i - rogati. No, on je, iako vaga, očito bio rogatiji od mene. To je vjerojatno posebna karakterna crta vaga s juga. Ali mali je imao ono nešto u pogledu... Nisu me obuzeli "leptirići u trbuhu", ni trnci, niti išta tome slično. Nije mi bilo na kraj pameti da bih nešto sa njim pokušavala - niti sam imala volje, niti je bio moj tip. Naprosto je bio zanimljiv.

Tijekom studenog vidjeli smo se još dva, tri puta na Šalati. Ulovila sam se u više navrata da razmišljam o njemu, ali ništa nisam govorila. Uostalom, kada bi nešto i bilo, mogla bih unaprijed prekrižiti jer je osuđeno na propast. Želim biti sama i točka. Jednom sam svoja razmišljanja povjerila Siniši (konobaru), na što mi je rekao da mu se čini kako bismo bili dobar par jer je on divan, krasan, pametan, ozbiljan, dobar... Ma daj, taman i da je, to mi sad ne treba u životu. Čudilo me kad sam saznala da ga on nije nagovarao na reklamu. No ipak, bilo mi je drago čuti da oboje imamo ono nešto...

Jedne smo večeri izašli u Aquarius i on je išao sa nama. Tukla sam po juice-votkama, a on je samo mlatio (ako se dobro sjećam izraza) "štrukirane votke" (votka s iscjeđenim limunom). Uspio se dočepati barske stolice, sjeo je u kut i nije mrdao, dok je u mojoj glavi alkohol napravio svoje. Vrtila sam se i izvijala u ritmu, bila sam si jako seksi, a vjerojatno sam djelovala kao kreten (no, nema veze...). Gleda me mali, gleda, i treba me gledati, tko me nebi gledao, rastu mi ženska krila... Prilazim mu i želim sjesti, ali stolica je samo jedna.
- Pa možeš meni u krilo - nije dočekao odgovor već me potegao na sebe. Eto ti ga na, tako mi i treba kad provociram. No, mogla bih si priuštiti malo brijačine, zašto ne? Slobodna sam, dugo nisam uživala u zavođenju... Ipak, Petra je ovdje, a i njoj sam pričala kako želim biti sama. Uostalom, što će misliti o meni ako se totalno razbahatim? Malo morala bi mi trebalo ostati... Razmišljam i ne mrdam iz njegovog krila. Lijepo mi je... Izlazimo i pridržava mi jaknu. Stavlja mi ruku na vrat, želi mi pokazati kako su mu ruke hladne iako je u Aquariusu sto stupnjeva. Fuck! Leptirići! Ne opet, ali ne želim da makne ruku...

Šetali smo do tramvaja savskim nasipom. Ostali su otišli daleko ispred nas. Bile su posvuda lokve, zima je grizla vrele obraze. Pričali smo o svemu. Bilo mi je nevjerojatno koliko imamo zajedničkih tema i koliko se puno toga može reći sa malo riječi. Stalno sam razmišljala hoće li nešto pokušati - udaljili smo se od grupe, zvijezde su se rasule nebom, opet mi je stavio ruku za vrat... i maknuo je. Boji li se? Meni sigurno nije svejedno: hoću, neću, hoću... ipak neću. Ne, neću napraviti prvi korak. Što ako će on to shvatiti previše ozbiljno? Što ako ujutro požalim, a on će tražiti nešto više? U tramvaju je naša skupina bila gotovo sama, još uvijek su vozili noćni brojevi. Htjela sam sjesti na praznu stolicu, no on me ponovno potegao sebi u krilo. Ostali su gledali i smijuljili se, osobito Siniša. Mali je htio da ga poljubim, osjećala sam to, ali blamaža bi bila prevelika. Pa ne mogu pred svima? Zašto nije pokušao na nasipu? A nisam si mogla pomoći, topila sam se u njegovom krilu, grčilo me u trbuhu... Ovo bi moglo biti gadno, mogla bih se zaista zaljubiti... Stigli smo do Trga i ustala sam kako bih se sa svima pozdravila.
- Ne duguješ mi nešto? - šapnuo mi je u uho. Ok, predajem se, ali moram ga odvojiti od ostalih da me ne vide kako se natežem s njim.
- Možda - odgovaram sa koketnim smiješkom - ali plaćam dug ako me otpratiš do kuće... - naravno, kao žena sa popriličnom dozom samopouzdanja, očekivala sam da će sigurno pristati. No, sjena je prešla njegovim licem.
- Umoran sam, ne hoda mi se po hladnoći... Vidjet ćemo se... - otkantao me da nije ni trepnuo. Nisam mogla znati da je moje riječi doživio kao emocionalnu ucjenu. :)

Ježi ga, nisam mogla protiv sebe, stalno sam očekivala kad ću ga ponovno vidjeti. Srećom, na Šalati je bio i biljar klub sa fliperima i pikadom, pa su se dečki dolazili zabavljati. Jednom prilikom igrali smo biljar jedan na jedan, on i ja. Po prvi puta smo bili sami nakon Aquariusa... Očekivala sam da će nešto reći, napraviti, bilo što... Odjednom mi je prišao, stavio mi dlan na lice i palcem protrljao ispod nosa. Buljila sam u njega širom otvorenih očiju, no on se samo nasmiješio:
- Zaprljala si se kiksom... - 'bem ti biljar... Ok, ako hoćeš, pravit ćemo se blesavi. Ja i ne trebam glumiti...

Spremala sam novogodišnji tulum, Nova 1998... Bila sam ljuta. Spletom nekih divljih okolnosti, zbog glupog poteza moje frendice na tulum je dolazio i bivši. Ali nećeš, mislila sam, ja ću Makaranina obraditi, pa makar svi moji bivši sjedili i gledali. Ova će Nova godina biti moja i priuštit ću si zabavu. Nakon tramvaja morala sam se dobro pomučiti kako bih ga nagovorila da dođe. Telefonirala sam mu iz sestrinog stana:
- Znaš što sada radim? - slušala sam zaljepljena za slušalicu njegov glas - sjedim na našoj terasi u kući, gledam more, Hvar i Brač...
Lansirao me u sasvim drugi film, ja sam se smrzavala u Zagrebu. Kako da ga nagovorim? Kod kuće je, uživa u moru i ugodnoj klimi, praznici su, a ja ga nagovaram da se vrati u zagrebački deep freeze... Ispričala sam mu tko sve dolazi, rekla mu da bih i njega rado vidjela... Morala sam ga još jednom nazvati kako bi mi potvrdio dolazak.

Došao je prije ostalih da mi pomogne oko dekoracija i namještaja. Bilo mi je ugodno s njim, kao da smo dugogodišnji poznanici, znamo se oduvijek... Ljudi su počeli dolaziti, a ja sam sve više pila. Osobito nakon što se pojavio bivši. Pokušavao je nešto, a meni je išao neizmjerno na jetra. Ipak, ništa nisam govorila zbog mira u kući. Stalno sam pratila gdje je Makaranin, no on se smjestio za stol i sa Sinišom tamanio nareske - uvijek je volio dobro pojesti iako sve probavi pa se ništa ne prima... Po prvi puta u životu sam se napila toliko da mi dio sjećanja nedostaje. U jednom trenu sam postala svjesna da me moj dalmoš čvsto grli i ljubi dok bivši samo gleda... Nisam uopće znala kako je do toga došlo. Izvodim ga van iz sobe, dalje od ostalih i nastavljamo igru. Te večeri se dogodilo dovoljno i za manji roman. Moj bivši izlazi iz kuće, moj sadašnji ga traži, razgovaraju, rješavaju stvari, bivši je žalostan, ali me prepušta (kao da sam ja kofer ili neki komad namještaja, pa se mora postići dogovor?!) jer je Makaranin dobar čovjek i bla-bla-bla... Triježnjenje mi nije bilo ugodno. Nisam se kajala zbog onoga što se sa sadašnjim dogodilo, već zbog toga kada i pred kim se dogodilo... U tramvaju sam imala više pameti nego te večeri, što ne čudi s obzirom da je alkohol prelio sive stanice. Pred jutro su se svi razišli i ostali smo sami... Da, ostao je spavati, ali na drugom kauču kako bi mi pomogao u spremanju.

To buđenje nikada neću zaboraviti. Među nama je bio velik, starinski stol... Digla sam glavu i on je već otvorio oči. Bilo je nečeg čarobnog u tim minutama... On je stvarno ovdje, nešto smo pokrenuli. Smješkala sam se blesavo, ponudila mu kavu... I dok sam se još razbuđivala pijuckajući kavu na krevetu, on se već uhvatio metenja tepiha. :) Tako je počela naša povijest... Puno se toga od tada dogodilo, oboje smo odrasli. Iz godine u godinu sam gledala kako se mijenja, ali jedno je ostalo isto - pogled... A ruke mu već dugo nisu hladne, ali tabani jesu. :)))

Dakle ovo mi je stvarno diglo tlak! No, tako mi i treba kad previše vjerujem internetu. Ako bude sreće doći ću do onih koji su odgovorni, a onda ću im stvarno zakuhati gadnu kašu.
Riječ je (naravno) o koncertu Bijelog Dugmeta. Nasjela sam ko zadnja budala na reklamu na televiziji za web stranice www.extralogicus.com. Ja, budala, nazvala sam slavni broj 060 600 500 kako bih gledala koncert putem weba. Ustupila sam svoju kartu (pravu) našem frendu jer se ne osjećam najbolje, pa sam odlučila probati ovu opciju.

Nakon poziva u trajanju od dvije i kusur minute za koje sam platila oko 14 kuna (bar se nadam, ako me i po tom pitanju nisu okrenuli) dobila sam šesteroznamenkastu lozinku. Dođem na proklete stranice iza osam sati od kada je, prema onome što su napisali, bilo moguće logiranje. Upišem lozinku i crvenim slovima mi izbaci: Na žalost, vaša je lozinka iskorištena! E sad, bila bih samo mala budala da nisam ponovno nazvala, dobila drugu lozinku i opet pokušala i ispala velika budala!

Taman sam psovala sve po spisku, kad su se srušile stranice. U sljedećih par minuta pojavi se sljedeća poruka:

Zovem se Nera (zapravo, krstili su me Gara ali su mi novi vlasnici dali i novo ime...). Prvo čega se o sebi sjećam je kartonska kutija u kojoj su me, zajedno s mamom, neki ljudi ostavili u Crikvenici. Plakali smo toliko dugo dok nas jedna ljubazna teta s Veterinarskog fakulteta nije našla i dovela u Zagreb te nas smjestila kod sebe na Zavod za porodiljstvo. O nama se skrbila Noina Arka, a čak su i moju slikicu stavili kod sebe na web



Živjela sam tako sa mamom i sestricama u kavezu gdje su se o nama skrbili najbolje što su mogli. Čak smo tri puta dnevno trčale po livadi sa konjima, a papali smo fine stvari poput griza na mlijeku...
A onda su prije dva dana neke dvije tete došle do nas. Jedna od njih je izgledala čudno i mirisala je nervozno. Druga se samo smješkala i nešto pričala onoj nervoznoj. Pa ipak, iako sam osjetila da se dvoumi bilo je nečeg posebnog u njoj. Gledala je moje sestrice i mene... Govorila je da sam preslatka i da se razlikujem od drugih jer ne samo da sam jedina crna (i jako ličim na tatu, patuljastog pinča) nego sam sitnija i mirnija. Ona teta s Veterinarskog fakulteta me je stavila njoj u ruke i dala sam joj pusu nadajući se da će se prestati tresti. Sviđalo mi se kako me drži i što mi je sve tiho pričala na uho. Obje smo se smirile...
Odnjela me u nekakvog metalnog psa i došle smo do kuće koja je manja od fakulteta, ali ima lijepi vrt i puno, puno zelenila. Prvoga se dana dogodilo svašta - ta moja teta se smijala, pa svađala, pa opet smijala... Puno me grlila i mazila, stalno sam joj spavala u krilu. Provele smo noć zajedno, na kauču. Namještale smo se kojekako, ali bilo nam je lijepo. Ujutro sam se i popiškila na nekakvu smeđu travu kraj kauča, a ona me grdila spominjući da sam zaflekala skupi tepih i da će njezin dragi biti ljut.
Osjećala sam da sam i njemu jako draga, ali bila je u zraku prisutna neka velika dvojba. Spominjao je i da nije spreman na psa, a ona je onda nešto šmrcala i gunđala... Rekla je i da će me ponuditi negdje na blogu jer ne želi da budem kamen spoticanja - ne znam kakvo je to mjesto, ali nadam se da je ljepše od kaveza...
Ipak, navečer se nešto dogodilo. Nisam uspjela točno čuti o čemu se radi... Postigli su nekakav dogovor, izgleda da ipak neću nigdje. I do sada sam mojoj gazdarici (čini se da je mogu tako zvati) ležala u krilu i spavala. Lijepo mi je - oboje misle da sam preslatka i jako pametna, osjećam da me vole... A činjenica je da se svi pomalo bojimo. Ja se bojim da ću biti ostavljena, oni se boje da mi neće dati pažnje koliko zaslužujem, a tu su i mama i tata moje gazdarice koji još nisu prežalili prijašnjeg peseka koji je uginuo, pa se boje ponovno voliti... No, probat ćemo - iz sata u sat, iz dana u dan... Valjda ćemo se nekako uskladiti...

Idem sada pajkiti, gazdarica je rekla da će sve zapisati i odnjeti me na moju plahticu u hodniku kako ne bih ponovno piškila po smeđoj, skupoj travi...

Laka vam noć...

PS. Longetu više nemam, skinuli su mi je već prije. Bila je to mala nezgoda, vrata su mi udarila šapicu...

Prehodala sam nekakvu virozu koja me je totalno udesila. Temperaturica, slabost i prava, pravcata hunjavica (kao iz crtića, one sa crvenim nosom) su me pokosile. A nisam si mogla dozvoliti bolovanje, ako ništa drugo onda zbog zaručničkog tečaja koji smo sada morali obaviti... Bila sam naprosto previše umorna da bih pisala, a nisam ni danas pretjerano kreativna iako tema imam na gađanje.

Odabrala sam samo jednu, a ona je vezana uz jezik. Asocijacija uz riječ dom... Da u kratkim crtama objasnim o čemu se radi. Na zaručničkom tečaju puno se priča o komunikaciji u braku, pa tako i o načinu na koji se partneri trebaju dogovarati. Između ostalog, dobili smo papir na kojem je, uz razne druge upute i vježbice, stajalo da ponuđenim vrijednostima u braku dodijelimo redne brojeve prema važnosti. Otprilike, nudilo se: djeca, dijalog, ekonomska stabilnost, bla-bla-bla...pa tako i vlastiti obiteljski kutak/dom. Dogodila se da je apstinentica to stavila na prvo mjesto, a g. apstinent je prioritet dao djeci. Zvuči čudno? Eto zašto se to dogodilo i zašto sam se i razljutila...

Za mene je dom uvijek bio sinonim za obitelj. On je podrazumijevao sklad i zajedništvo roditelja i djece kao zasebne cjeline, stvaranje nove obitelji. Dom, na način kako sam doživljavala tu riječ, nikada nije imao materijalni karakter. On je mogao, ali i nije morao podrazumijevati vlastiti stambeni prostor (stan, kuću...). Drugim riječima, dom može postojati u podstanarskoj sobici kao i u 200 kvadrata vlastitog stana. Moj dom su bili moji roditelji, brat i sestra te pri tome nije bilo važno gdje smo živjeli. Čini mi se uvredljivim koristiti tu riječ isključivo u materijalnom kontekstu, a upravo je tako bilo mišljeno na tečaju...

Što se točno dogodilo? Velečasni je ispitivao tko je stavio koji pojam na prvo mjesto, da dignemo ruke. Ja sam se (među nekolicinom ostalih) javila da sam odabrala dom... U jednom trenu ostala sam sasvim zbunjena, prije svega činjenicom koliko je malo ruku u zraku, a zatim izjavom velečasnog koja je počinjala: "Ne sramite se, u današnjim uvjetima je normalno da mladi ljudi teže rješavanju stambenog pitanja..." (????????!!!!!!!!!) Promijenila sam sve boje - od crvene do ljubičaste. Zaustila sam nešto reći, ali me pristojno ušutkao u smislu da sada on govori... Osjećala sam se kao da sam popušila na trik pitanju.

Možda ću sada pretjerivati, ali ne mogu si pomoći sljedećem dojmu. Iskreno mislim da pogrešna terminologija nosi opasnost od nesreće. Ajde da pokušam ovako objasniti - vjerujem da nema onog koji ne mašta o vlastitom stanu, kući ili barem sobici. Vlastiti mir, "stvaranje gnijezda" je među osnovnim ljudskim potrebama. No ipak, ono nije osnovni uvjet bračne sreće. Postoji čitav niz primjera parova koji su mislili kako se se "sve srediti kada dođemo u vlastiti stan", pa kada se to doista dogodilo i dalje je sve ostalo isto. Naime, mnogi misle da će dom moći stvoriti tek kad budu u vlastitom prostoru. Ako nema bračne stabilnosti, nema doma u vlastitim kao ni u tuđim kvadratima.
Ljudi su skloni brkanju emocija. Često osjećaju da nešto ne valja, da nema pravog mira, prisnosti... Malo je onih koji će priznati da je problem u odnosu sa partnerom, da postoje određeni problemi koje treba rješiti. Moraju nešto iskoristiti kao argument, pa se tako drže vlastitog stana ko pijan plota. Ono što je žalosno u toj priči jest da tada dolazi do gorkog razočaranja. Kupio si "dom" no njega i dalje nema... Gdje je problem? U pojmu, jer ti nisi znao kakav je pravi dom kojeg trebaš izgraditi, onaj kojeg svojim odnosom stvaraju partneri i onaj za kojim zapravo svatko od nas čezne...

Dom se ne može kupiti.

Dakle, zamislite ovakvu situaciju... Kasna noć, u selu lavež... Mir, tišina, tek povremeno prođe nekakav automobil. Imate upaljenih svih pet zvučnika jer slušate opuštajuću, meditativnu glazbu... Surfate blogovima na kojima nikada ranije niste bili, da proširite malo svoje horizonte... I onda, odjednom BUM-TRES-BUM-TRES nekakav techno ritam na svih pet komada. Skačem kao da me netko proboo šilom u guzicu!

Pa dobro ljudi, gdje vam je pamet? Nikad niste čuli za user friendly? Niste se dosjetili ponuditi posjetitelju opciju hoće li pustiti glazbu ili ne? I onda na jednom takvom blogu naletim kako se tip žali jer ga nitko ne komentira! Pa tko će ga komentirati kad svi automatski gase window čim se prolomi treskanje. Morat ću uz sebe imati Apaurin...

Prije svega, hvala vam puno na dobrim željama. Općenito mogu reći da sam vrlo zadovoljna što su pretrage počele. Bila sam nemirna kao što sam bila i na faksu pred ispite - živčanila bih dok ne bih sjela i uzela olovku u ruke... Dr. Zlopaša doista dijeluje korektno i temeljito, preporučili su mi ga sa više strana. Jučer su uzeti ovakvi i onakvi brisevi, za desetak dana idem na UZV, a negdje do kraja mjeseca bit ću hospitalizirana radi "kraće obrade". Eto, realno je to najviše što mogu učiniti. A za "proizvodnju" djece, čeka me još i "veliko pospremanje" mozga...

Da najprije ukratko prokomentiram posvajanje. Oduvijek sam bila otvorena za tu opciju. Kada se dogodio drugi spontani, naravno da sam intenzivno počela o tome razmišljati. Jedino čega sam se bojala bilo je hoće li i moj dragi prihvatiti takvu ideju. Trebalo mi je vremena da postavim to pitanje, no kad sam se napokon odlučila, on je bez razmišljanja odgovorio: "ako nećemo moći imati svoje, naravno da ćemo posvojiti. Naša kuća nikada neće biti prazna i nećemo ostariti bez djece". Od onda ga volim još više... Rozan, još imamo vremena i još ćemo malo pokušavati, no ako zapne sigurno ćemo posvojiti jedno malo i voljeti ga kao svoje rođeno... :)

Još nešto bih htjela spomenuti, a što se odnosi na preveliku želju koju je spominjala laprdava. Da, tu lekciju sam naučila na svojoj koži. Nakon prvog spontanog trebala sam uzeti vremena za sebe, dati tijelu priliku da se odmori, a ne se manijakalno baciti na ponovno pokušavanje... Nisam si dala vremena čak ni za žalovanje. Grčevito očekivanje zaista nije dobro, kao ni stanje sužene svijesti. Sada su stvari bitno drugačije nego što su bile prvi puta, možda je to i zbog umora... Prije svega, ne osjećam onaj poriv moram, moram, moram pod svaku cijenu. Stala sam na loptu i odlučila da najprije sebe sredim, pa ćemo onda dalje. Ove pretrage radim tek toliko da se smirim. Želim biti potpuno sigurna da ne postoje nekakve anomalije ili npr. bakterijice koje bi trebalo očistiti. Nakon toga ću lakše ishod prepustiti Njemu u ruke, jer ću znati da sam sa svoje strane isključila sve što sam mogla. Nadalje, ne potiskujem emocije iako na blogu to ponekad tako djeluje. Puštam da ide van, puštam da me boli (ne želim ulaziti u detalje da ne ispadnem patetična) - ukratko, ne zavaravam se time da je sve ok i normalno. Naravno da se trudim ne imati ispade na javnim mjestima, no ponekad i tamo suze krenu... I idem na svoj način na terapiju - liječnika je puna kuća i to rješavamo (ako se emocije mogu tako nazvati :)). No, zaista više ne udaram bezglavo kao noćni leptir u svjetlo. Naime, svjesna sam da naprosto trenutno ne mogu, da mi nedostaje snage i da mi je jako potreban odmor. A naravno, tu je i naše vjenčanje... Neka ide redom i svojim putem. Pa ako i ne stignemo napraviti troje djece, za jedno ili dvoje još ima vremena.

Jednom je netko negdje spomenuo da nigdje ne govorim o svom dragom... Prije svega, on povremeno čita ovaj moj blog i ne sviđa mu se previše da ga izlažem ili, kako se izrazio, da ga drugi poznaju bolje nego što on poznaje sam sebe. Pa eto što imam reći na tu temu - on je veliki čovjek, a kako ga ja znam zvati, moj zgoditak na lutriji. Često se pitam što sam toliko dobrog u životu napravila da sam zaslužila čovjeka sa tako velikim srcem? Ne, nije savršen - žugljiv je, ima povremene ispade bijesa, ponekad je zaista previše tvrdoglav i ima mana ko u priči, kao i ja. Ali naše prednosti i mane su apsolutno kompatibilne i volimo nesavršenstvo i prirodnost jedno u drugome. Ne pokušavamo se pretvarati da smo par sa jambo plakata koji nasmješen doručkuje u sterilnoj kuhinji mažući na kruh Margo novu... Ne moramo jedno pred drugime skrivati kada nas boli, kad nam je teško, kad smo "živčani toliko da jedemo male ljude".... Naše svađe nisu smak svijeta i reklo bi se da se znamo posvađati jer raščistimo što imamo raščistiti, a ne da se neke teme vuku iz godine u godinu. Dugo smo zajedno, ovo je osma godina, od čega šestu (ili sedmu?) živimo zajedno. Odavno smo shvatili je veza dvoje ljudi sve, samo ne doživotno uživanje i cvrkutanje. Znamo koliko "košta" život, ali isto tako znamo prepoznati i cijeniti cijeli niz svakodnevnih radosti - zajedničku šutnju koja nije neugodna, zajednički ručak ili večeru, češljanje ili masažu bolnih leđa... A što je najvažnije, potvrdili smo se u zlu. Shvatili smo da, kad se loše stvari događaju kao što je ova, naša veza ne samo da ne slabi već postaje još čvršča. Jednom sam pisala o tome, pa ću samo kratko - kad su mi prvi puta rekli da ću morati na kiretažu, izgubila sam snagu; on me čvrsto zagrlio, a ja sam samo plakala, nisam bila u stanju progovoriti niti jednu riječ... Ali taj trenutak, koji smo tada proživjeli, bio je istovremeno nešto najljepše što mi se ikada dogodilo. U tom njegovom zagrljaju i toj šutnji, bilo je više ljubavi nego što se pokazalo kroz cijeli naš zajednički život. U tom trenu sam potpuno sigurno znala da je on čovjek sa kojim ću ostariti.
Nekada sam mu znala zamjerati da mu nedostaje romantike, da mi gotovo nikada ne poklanja cvijeće, ne obraća pažnju na sitnice i takve neke stvari. No, kada su se loše stvari događale, onda se sva romantika činila blijedom i suvišnom u odnosu na ljubav potvrđenu povjerenjem i prijateljstvom. Uvijek je bio tu, i kada sam bila sretna, a osobito kada sam bila žalosna... Točno zna što i kako želim... I ja sam tako bila i jesam uz njega...

Čini mi se da je sada jasno da, ako ne spominjem njegov način proživljavanja naših nevolja, to ne znači da sam egoistična ili nezahvalna pa da se ni najmanje ne bavim njegovom stranom priče. Naš život je ipak daleko konkretniji od ovog bloga, dok su zapisi na netu samo vrh goleme planine... A da ne govorim kako izrazito ovise o trenutnim raspoloženjima; ako kukam to ne znači neminovno da sam depresivna jer se puno puta dogodilo da se ovdje istresem, ugasim računalo te olakšana i sretna nastavim svoj život dalje... Iz svega što ovdje ili bilo gdje drugdje na netu (ne)pišem, naš život se može samo naslućivati, ali o nama se pouzdano ne mogu izvoditi zaključci.

Bla,bla,bla... Opet sam otegla priču, vidi se da sam zdrmala bioritam... Zaspala sam opet oko devet i opet se oko dva probudila... No, subota je i danas ću popodne odspavati, pa navečer leći kasnije - možda vratim unutarnji sat na normalu.

Pusa vam svima i hvala... :)

Petra me danas ozbiljno potakla na promišljanje o jednoj temi - biti kuma nekome od napuštene djece... U mom životu vlada jedna velika praznina. Već dugo ne spominjem svoje spontane abortuse, niti mislim da opet o tome moram održati lamentaciju - teška sam i sebi i drugima. Što je bilo, bilo je, živi se dalje. Nadalje, uginuo mi je pas. Tko je imao psa, tome je poznato da se prema njima stvaraju vrlo čvrste emotivne veze. Sa Atosom sam odrasla i voljela sam ga gotovo kao što bih voljela svoje dijete; on mi je bio radost, utjeha, brinula sam se za njega, kupovala mu igračke... Kada bih došla kući, neizmjerno se veselio i bilo bi mu dovoljno kada bih samo bila sa njim i mazila ga. Kuća mi je prazna i tiha...

Ne mogu si ponovno priuštiti psa. Ne zbog novaca već zbog vremena. Od kuće odlazimo u 9 ujutro, vraćamo se između 6 i 7 navečer. Ne želim da mi pas samuje jer i njima, kao i djeci, najviše treba pažnja. Nije dovoljno nahraniti ga, treba mu posvetiti vrijeme, a vremena imam sve manje... No, neovisno o svim racionalnim argumentima, emocionalno ostaje i dalje odvratna praznina, činjenica da su, osim nas dvoje, u stanu žive samo biljke. A one šute i postoje... Treba mi više. To vjerojatno govori u prilog onoj tvrdnji da je ljubav ponekad sebična. Ona je u svojoj suštini dvostrani proces, podrazumijeva davanje i primanje. Uvijek se trudim, kad god mogu, poštovati to pravilo. No, nakon svih gubitaka, trenutno mogu samo sebično razmišljati o ljubavi. Jako mi nedostaje da budem voljena, da budem sretna jer volim. Ne govorim o ljubavi u vezi, braku, govorim konkretno o ljubavi prema djeci i životinjama. To dvoje mi je za sada uskraćeno...

Da se vratim na temu kumstva. Prvi puta sam o tome čitala na blogu od more~snova, a sada se i Petra dotakla te teme. Nije mi bilo teško zamisliti se u ulozi kume, znam razveseliti djecu, znam sa njima razgovarati i uživam u tome. Vidjela sam puno povoljnih, a zgodnih igračaka, čokoladice više nisu skupe, saznam što još to dijete može razveseliti... Vidim se kako odlazim u dom i dočekuje me jedna mala djevojčica. Nije važno da li je šutljiva ili pričljiva, nije važno koje je nacionalnosti i kakva je njezina prošlost. Nas dvije počinjemo našu priču, neko novo poglavlje u njezinom i mome životu. Bilo bi dana kada bi ona samo šutjela i igrala se, a ja bih je samo promatrala i pitala se što će jednoga dana postati... Jednom bi dobila dopuštenje da prošetamo, ima toliko lijepih mjesta na koje bih je odvela, puno toga što bih joj htjela pokazati i puno toga što bih joj htjela ispričati... Dječje duše su u svojoj jednostavnosti prekrasne i neizmjerno obogaćuju čovjeka. Odrasli zaborave koliko je malo potrebno za sreću. Svi mi u srcu ostajemo isti, samo što to zaboravljamo. I onda se čudimo kako nas sitnice mogu razveseliti. Djeca se tome ne čude, ona žive tako jer još uvijek nisu opterećena životnim brigama i upravo sitnice su za njih najveća stvar na svijetu. I ona najbolje znaju što je to prava ljubav...

Gdje sam sada? Znam da bih htjela biti kuma, ali što me zapravo sprečava? Što ako to dijete razočaram? Pretpostavimo da ćemo razviti jedan lijepi odnos. I onda, jednom, ostanem ponovno trudna i rodim. To dijete neće živjeti sa mnom pa da mu nekako ipak mogu nadoknaditi pažnju koja će mu zbog nove bebe biti neminovno uskraćena. Kako ćete djetetu objasniti zašto mu kuma više ne dolazi i zašto se često ne javlja? Moji nećaci imaju svoje roditelje, njima neće biti toliko teško što se sa njima neću više intenzivno baviti. Koga ima to dijete? Odrasli neke stvari mogu shvatiti, no ne i djeca, a nitko nema pravo slomiti dječje srce...

Tako se i dalje noću vrtim u krug stalno na istom raskršću i ne znam kuda krenuti. Noćas sam, doduše, spavala barem pet sati (zaspala sam oko 9), ali ova noćna bdjenja su posljedica potisnutih emocija koje moram nekako zadovoljiti. Danju sam ona ista koja sam bila i nekada, ali noću ispliva sve pred čime nastojim zatvoriti oči. Potražit ću na internetu informacije o kumstvu, negdje sam sačuvala podatke...

Oprostite što ovaj zapis zvuči smeteno, ali ovdje ne može biti pravog uvoda, razrade teme i zaključka - to je život. Imamo puno aspekata postojanja, a ovaj emocionalni se ne može posložiti racionalno. Ipak mu je najvažnije srce koje ima svoj, sasvim specifični diktat. Mislim da je vrijeme da ga napokon poslušam i poduzmem neke konkretne akcije.

PS. Kad smo već kod ove teme, u petak idem u Petrovu. To će biti prvi pregledi i moram priznati da me lagano hvata nervoza. Stalno sam napeta, ne sjećam se kada sam se posljednji puta zaista opustila... Hoću li ikada moći normalno krenuti dalje?

Insomnia na djelu - premorenost, spava se u krivo vrijeme, vlada seksualna apstinencija zbog umora... I onda me ovakve teme zabavljaju. Tko zna što me dovelo do toga - možda ispunjavanje durexovog upitnika o seksualnim navikama, možda baushtela lady i njezin osvrt na laganje sebi i drugima, možda samo nedostatak drugih tema za blog...? :)

Jazzie, oliti baushtela lady sa pričom o ženama koje svršavaju u serijama me podsjetila na jednu prijateljicu sa kojom sam imala zanimljiv razgovor.

ona: ševimo se najmanje tri puta dnevno, nema mjesta na kojem nismo. Jučer nam je bilo gusto, a nismo imali gdje, pa smo otišli u wc.
ja (začuđeno): gdje?
ona (sa tonom "kako ne znaš?"): pa u onom bircu na Malešnici.
ja (još uvijek u nevjerici): zar niste mogli nigdje drugdje?
ona (odmahuje rukom): bila sam skroz mokra, pa dok bi stigli do auta ili kreveta...
Zavladao je trenutak tišine jer očito kod mene nije proizvela očekivanu reakciju. Naime, osobno nikako nisam mogla shvatiti kakva to mora biti popaljenost da se doslovno "moraš" ići potrošiti u nekakvom prljavom wc-u. Da je bila riječ o friškom paru, među kojima vlada strasna privlačnost, možda bih još nekako potisnula gađenje prema ideji o naslanjanju na hladan i pljesniv zid, njegovim rukama koje su najprije dirale kvaku (a koju su prije toga dirali oni koji nikada nisu čuli za pranje ruku nakon nužde), a sada diraju njezine intimne dijelove tijela, a osobito gnušanje od ugođaja kojeg pruža posrana wc školjka...



ona (nastoji dobiti moje razumijevanje): Pa zar ti nikada nisi tako napaljena?
ja: Toliko da bi se potrošila na wc-u? Ne.
ona: to mi je jako čudno...
ja: kako to misliš?
ona: ne znam kako izdržiš. Ja sam stalno mokra, a kada me stvarno primi...
ja (svim silama se trudeči, u ime prijateljstva, izbječi konstataciju da se životinje prepuštaju nagonima, a ljudi ipak imaju svijest, barem o higijeni i spolnim bolestima): Izdržim bez problema, volim biti neometana, važna mi je i atmosfera... Uostalom, često sam i umorna.
ona: zar možeš biti toliko umorna da ti nije do sexa?!
U njezinom tonu glasa bila je iskrena nevjerica i tada sam shvatila da očito u krugu poznanica imam i ninfomanku. Ona nije mogla shvatiti da zaista postoje trenuci kada mi nije do seksa. Premorenost je za nju bio nepoznat pojam, svršavala je u serijama, a priznala je da čak svršava pod tušem (koristeći samo mlaz vode, ne prste). Ništa je nije moglo toliko umoriti, pa da umanji njezine seksualne apetite. Odustala sam od objašnjavanja da žene ne nastaju kloniranjem, da pojam užitka nije svima jednak pa da će zato nekoj biti dovoljan seks u zasranom wc-u, pa da neovisno o tome svrši dok će drugoj ipak bolje odgovarati duga predigra iza zatvorenih vrata sobe... Kada se sa dotičnim vjenčala i nakon što je rodila, nastupio je period frustriranosti koji je kod nje doslovno doveo do depresije. Želja je nije puštala, a fizički bolovi i ostali uzroci (poput urlajučeg djeteta) joj nisu dozvoljavali da se isprazni... Dakle, ona zaista nije poznavala umor.

S druge strane, u krugu meni dragih osoba je i prijateljica koja tvrdi da nikada nije svršila. Da ne govorim o tome da me u čudu gledala kada sam joj objašnjavala da si tijekom seksa pomogne prstima... Ona u svojih cca. 26 godina (koliko je tada imala) nikada nije prakticirala oblike samopomoći jer ju je bilo sram (tako mi je to objasnila - srami se čak i kad je sama).

Između te dvije krajnosti bilo bi suvišno da počnem s nabrajanjem širokog spektra "pristupa" seksu kako mojih prijateljica, tako i prijatelja. Doista nisam sklona osuđivanju i razumijem raznolikost ljudi, pa tako i njihovih želja. No ipak, ne sviđa mi se ova novovijeka seksualna revolucija jer mi se čini da u velikoj mjeri narušava psihičko zdravlje čovjeka. Pokušat ću objasniti kroz nekoliko svojih zapažanja:



1. Ljudi danas seksu pristupaju gotovo kao da je riječ o nekakvoj olimpijskoj disciplini. Gotovo da je status na društvenoj ljestvici određen brojem seksualnih partnera, popularni su tzv. "nesputanost" i "sklonost eksperimentiranju" (to su fancy nazivi za jebavanje uzduž i poprijeko), a što je najžalosnije, ta pojava je najviše prisutna među teenagerima koji još nisu psihički zreli. Oni koji se ne prepuste toj struji drugima su dosadni, nezanimljivi, staromodni i valjda nisu "cool"... Ne trebam osobito spominjati posljedice isključenosti iz društva ukoliko govorimo o onima koji još nemaju potrebnu dozu samouvjerenosti i samopoštovanja, koji se tek formiraju... S druge strane, takvo ponašanje među starijima često dovodi do usamljenosti (ma kako to zvučalo kontradiktorno). Pusto upražnjavanje seksa ipak ne zadovoljava osnovnu ljudsku potrebu za ljubavlju. On mora imati emotivnu nadgradnju da bi doveo do dugoročnijeg zadovoljstva. Može se tako "uživati" koju godinicu - izmjenjivati partnere ko čarape, putem po mogućnosti upropastiti brak i zajebati djecu radi vlastitog užitka i potrebe za "nesputanošću", doista isprobati sve poznate blagodati seksa... I na kraju ostati sam.

2. Sustavi vrijednosti su poremećeni. Ni u jednom trenu nisam mislila da ne treba uživati u dobrom seksu, ali treba znati poredak na ljestvici prioriteta. Prateći medije svakih malo-malo naletim na nekakve savjete kako unaprijediti seksualni užitak, kako zavesti partnera... Ispravite me ako griješim, ali nigdje nisam vidjela da je pisalo o onome što sam već spominjala, onoj staromodnoj riječi - ljubav. Tko zna, možda sam defektna, ali kad volim tada mi zaista ne treba Cosmopolitan da me nauči kako da tog muškarca dobijem u krevet i kako da mu pružim maksimalno zadovoljstvo. A da ne govorim o tome da se ljudi jako razlikuju, da u različitim stvarima uživaju i da se zato i ne ševe svi na isti način. Pa kad jedna "cosmo-djevojka" ne uspije prema "cosmo-šalabahteru" usrećiti muškarca ili ne nađe zadovoljstvo u ispraznom štancanju (iako joj se na svakom koraku među redovima sugerira kako je to ipak ključno za njezinu sreću), tada nastupa iskreno nezadovoljstvo sobom. Seks, sam po sebi, ne znači ništa. Stavljanje seksa na prvo mjesto prioriteta dovodi prije ili poslije do nezadovoljstva.

3. Jedna od meni najdražih izjava i definicija seksa bila je: "Seks je luksuzna fukcija". Danas je sve manje vremena kojeg čovjek može posvetiti sebi, opustiti se i uživati... Vrijeme postaje luskuz, a osobito seks. Čak su i istraživanja pokazala da većina upražnjava seks dva puta tjedno, najčešće - vikendom. Ako iz ovoga isključimo osobe poput moje drage ninfomanke, tada će se vidjeti da većini ljudi nije do seksa kada su umorni ili općenito kada se nalaze u nekakvoj minus fazi. Osobito je to prisutno kod žena - naime, muškarci imaju daleko jači libido i oni su emotivno jednostavniji. Dok je muškarcima većinom potrebno malo da bi svršili, ženama je većinom potrebno daleko više. No, čak i muškarci su podložni utjecaju stresa i sve češće se javlja impotencija (ne govorim o trajnoj impotenciji). I onda opet ista priča - moramo se ševiti da bismo bili sretni, a nemamo volje, s obzirom što se sve o tome piše i govori sa nama sigurno nešto nije u redu, nezadovoljstvo sobom i... buuum. Moram priznati da ne bih bila u koži onima koji partnera ne smiju odbiti priznanjem da su umorni ili nervozni već moraju izmišljati gluposti poput glavobolje. A da ne govorim o ženama koje glumataju orgazam zato da bi njegov ego bio zadovoljen...



Da sad ne ulazim u duboko i na široko u ovu temu (a već sam se previše raspisala), samo još jedan mali zaključak: voli se jednom ili dva puta u životu, ali želi se više puta (broj ovisi o seksualnom apetitu koji se razlikuje od osobe do osobe). Drugim riječima, dva su pojma koja treba naučiti razlikovati: ljubav i zaljubljenost. Međusobno najčešće i jesu povezana, ali egzistiraju svaki za sebe što znači da mogu postojati i odvojeno. Zaljubljenost je na fizičkoj razini, najčešće ima osnovu u fizičkoj privlačnosti i ako ne dođe do nadgradnje u smislu trajnijih osjećaja poput prijateljstva, tada izgara - kako došlo, tako i prošlo. A ljubav? Tko još danas o tome govori? Ona je u kategoriji mitologije i previše je komplicirana...

Htjela bih da ponovno mogu maštati kao djeca. Danas sam se igrala sa svojim nećacima. U nekoliko minuta koliko su mi posvetili u pauzi ratovanja, ispričala sam im priču o velikom starom kestenu koji zapovijeda drvoredima lipa. Sve im govori - koliko dugo smiju dozvoliti vjetru da šumi njihovim lišćem, kada smiju procvjetati, kada stiže jesen pa moraju odbaciti lišće... Stari je kesten najveći i najstariji među njima, pa tako i najiskusniji, no ipak vrhovno zapovjedništvo pripada još starijem i još većem hrastu u susjedstvu...

Doduše, njih se moje kratko izlaganje i nije pretjerano dojmilo, sudeći prema brzini kojom su nastavili žestoku bitku. Kesteni, hrastovi, lipe i slična stabla nisu u kategoriji pokemona, digimona, a nisu ni dinamična poput mafije ili ratnika. Samo stoje i šušte... bezveze... Zapravo, ta je priča više bila za mene. Kao dijete sam imala izrazito bujnu maštu koja je ponekad graničila s halucinacijama. :) Bilo bi lijepo kad bi mi netko htio ispričati priču za laku noć. Mene bi doista zanimalo što je sve kesten do sada doživio, kakve je muke prolazio za vrijeme jakih oluja, kakve sve tajne čuvaju njegove krošnje, tko se sve verao njegovim granama i koje su obitelji ptica svijale na njemu gnijezda.

Ponekad sam stvarno umorna od stvarnosti i fale mi ti paralelni svijetovi. U nekoliko sam navrata pokušavala pisati dječje priče, ali sam shvatila da sam u sebi potisnula maštu. Možda bih uz vježbanje tijela, morala poraditi na vježbi mozga - treba naučiti ponovno probuditi dijete u sebi. Djeca su ta sa kojima bi trebali obnoviti neke životne lekcije, poput onih o uživanju u životu, o igri... Zato uživam u njhovom društvu. Danas sam svu četvoricu povela u park preko ceste dok su stariji roštiljali. Najprije je došla moja sestra, pa šogorica... Htjele su mi pomoći, mislile su da sam se umorila i da sa njima provodim vrijeme više iz neke usluge... Iskreno, bilo mi je sjajno u njihovom društvu, bolje nego s odraslima i zapravo mi odrasli nisu nedostajali.

Ivane, Josipe, Luka, Marko - hvala vam, teta vas jako voli :)




Marko, Josip, Luka i Ivan



Ivan i Josip



Marko i Luka s tatom (mojim bratom) :)

PS. ovo su prošlogodišnje slikice, ali nisu puno veći... :)

Zaspala sam jučer oko 11, probudila se u 3 ujutro... Više nisam u stanju spavati ko čovjek. Sve što sam prolazila proteklih mjeseci u valovima izlazi van. Nadođe plima, pa se more opet vrati, no nakon nekog vremena ide nova runda... I nikako da izbacim iz sebe sve potisnute emocije, a povremeno me pritisnu takve tjeskobe da ne znam ni kako se zovem. Nisu to iste tjeskobe koje sam imala nekada - sada znam gdje leže uzroci, pa trenuci panike više nisu tako intenzivni.

O tjeskobi nikada nisam ovdje pisala, općenito izbjegavam tu temu. Ne mislim na depresiju već tzv. anksiozne napadaje. S obzirom da sam na tu temu intenzivno sudjelovala na forumima, da sam nebrojeno puta ponavljala istu priču o tome kako je počelo i kako se sve relativno "saniralo", ne ponavlja mi se iz početka. Ukratko, riječ je o stanju u kojem organizam reagira na isti način kao i u situacijama gdje se pojavljuje smrtni strah - grlo se osuši, drhtavica, hladan znoj, potreba za bježanjem, ubrzani rad srca, gušenje i grozan, grozan osjećaj kao da će se umrijeti istog trena.

Pa da se ja kao laik ne nabacujem previše definicijama, eto što o tome kažu stručnjaci.