Prije svega, hvala vam puno na dobrim željama. Općenito mogu reći da sam vrlo zadovoljna što su pretrage počele. Bila sam nemirna kao što sam bila i na faksu pred ispite - živčanila bih dok ne bih sjela i uzela olovku u ruke... Dr. Zlopaša doista dijeluje korektno i temeljito, preporučili su mi ga sa više strana. Jučer su uzeti ovakvi i onakvi brisevi, za desetak dana idem na UZV, a negdje do kraja mjeseca bit ću hospitalizirana radi "kraće obrade". Eto, realno je to najviše što mogu učiniti. A za "proizvodnju" djece, čeka me još i "veliko pospremanje" mozga...
Da najprije ukratko prokomentiram posvajanje. Oduvijek sam bila otvorena za tu opciju. Kada se dogodio drugi spontani, naravno da sam intenzivno počela o tome razmišljati. Jedino čega sam se bojala bilo je hoće li i moj dragi prihvatiti takvu ideju. Trebalo mi je vremena da postavim to pitanje, no kad sam se napokon odlučila, on je bez razmišljanja odgovorio: "ako nećemo moći imati svoje, naravno da ćemo posvojiti. Naša kuća nikada neće biti prazna i nećemo ostariti bez djece". Od onda ga volim još više... Rozan, još imamo vremena i još ćemo malo pokušavati, no ako zapne sigurno ćemo posvojiti jedno malo i voljeti ga kao svoje rođeno... :)
Još nešto bih htjela spomenuti, a što se odnosi na preveliku želju koju je spominjala laprdava. Da, tu lekciju sam naučila na svojoj koži. Nakon prvog spontanog trebala sam uzeti vremena za sebe, dati tijelu priliku da se odmori, a ne se manijakalno baciti na ponovno pokušavanje... Nisam si dala vremena čak ni za žalovanje. Grčevito očekivanje zaista nije dobro, kao ni stanje sužene svijesti. Sada su stvari bitno drugačije nego što su bile prvi puta, možda je to i zbog umora... Prije svega, ne osjećam onaj poriv moram, moram, moram pod svaku cijenu. Stala sam na loptu i odlučila da najprije sebe sredim, pa ćemo onda dalje. Ove pretrage radim tek toliko da se smirim. Želim biti potpuno sigurna da ne postoje nekakve anomalije ili npr. bakterijice koje bi trebalo očistiti. Nakon toga ću lakše ishod prepustiti Njemu u ruke, jer ću znati da sam sa svoje strane isključila sve što sam mogla. Nadalje, ne potiskujem emocije iako na blogu to ponekad tako djeluje. Puštam da ide van, puštam da me boli (ne želim ulaziti u detalje da ne ispadnem patetična) - ukratko, ne zavaravam se time da je sve ok i normalno. Naravno da se trudim ne imati ispade na javnim mjestima, no ponekad i tamo suze krenu... I idem na svoj način na terapiju - liječnika je puna kuća i to rješavamo (ako se emocije mogu tako nazvati :)). No, zaista više ne udaram bezglavo kao noćni leptir u svjetlo. Naime, svjesna sam da naprosto trenutno ne mogu, da mi nedostaje snage i da mi je jako potreban odmor. A naravno, tu je i naše vjenčanje... Neka ide redom i svojim putem. Pa ako i ne stignemo napraviti troje djece, za jedno ili dvoje još ima vremena.
Jednom je netko negdje spomenuo da nigdje ne govorim o svom dragom... Prije svega, on povremeno čita ovaj moj blog i ne sviđa mu se previše da ga izlažem ili, kako se izrazio, da ga drugi poznaju bolje nego što on poznaje sam sebe. Pa eto što imam reći na tu temu - on je veliki čovjek, a kako ga ja znam zvati, moj zgoditak na lutriji. Često se pitam što sam toliko dobrog u životu napravila da sam zaslužila čovjeka sa tako velikim srcem? Ne, nije savršen - žugljiv je, ima povremene ispade bijesa, ponekad je zaista previše tvrdoglav i ima mana ko u priči, kao i ja. Ali naše prednosti i mane su apsolutno kompatibilne i volimo nesavršenstvo i prirodnost jedno u drugome. Ne pokušavamo se pretvarati da smo par sa jambo plakata koji nasmješen doručkuje u sterilnoj kuhinji mažući na kruh Margo novu... Ne moramo jedno pred drugime skrivati kada nas boli, kad nam je teško, kad smo "živčani toliko da jedemo male ljude".... Naše svađe nisu smak svijeta i reklo bi se da se znamo posvađati jer raščistimo što imamo raščistiti, a ne da se neke teme vuku iz godine u godinu. Dugo smo zajedno, ovo je osma godina, od čega šestu (ili sedmu?) živimo zajedno. Odavno smo shvatili je veza dvoje ljudi sve, samo ne doživotno uživanje i cvrkutanje. Znamo koliko "košta" život, ali isto tako znamo prepoznati i cijeniti cijeli niz svakodnevnih radosti - zajedničku šutnju koja nije neugodna, zajednički ručak ili večeru, češljanje ili masažu bolnih leđa... A što je najvažnije, potvrdili smo se u zlu. Shvatili smo da, kad se loše stvari događaju kao što je ova, naša veza ne samo da ne slabi već postaje još čvršča. Jednom sam pisala o tome, pa ću samo kratko - kad su mi prvi puta rekli da ću morati na kiretažu, izgubila sam snagu; on me čvrsto zagrlio, a ja sam samo plakala, nisam bila u stanju progovoriti niti jednu riječ... Ali taj trenutak, koji smo tada proživjeli, bio je istovremeno nešto najljepše što mi se ikada dogodilo. U tom njegovom zagrljaju i toj šutnji, bilo je više ljubavi nego što se pokazalo kroz cijeli naš zajednički život. U tom trenu sam potpuno sigurno znala da je on čovjek sa kojim ću ostariti.
Nekada sam mu znala zamjerati da mu nedostaje romantike, da mi gotovo nikada ne poklanja cvijeće, ne obraća pažnju na sitnice i takve neke stvari. No, kada su se loše stvari događale, onda se sva romantika činila blijedom i suvišnom u odnosu na ljubav potvrđenu povjerenjem i prijateljstvom. Uvijek je bio tu, i kada sam bila sretna, a osobito kada sam bila žalosna... Točno zna što i kako želim... I ja sam tako bila i jesam uz njega...
Čini mi se da je sada jasno da, ako ne spominjem njegov način proživljavanja naših nevolja, to ne znači da sam egoistična ili nezahvalna pa da se ni najmanje ne bavim njegovom stranom priče. Naš život je ipak daleko konkretniji od ovog bloga, dok su zapisi na netu samo vrh goleme planine... A da ne govorim kako izrazito ovise o trenutnim raspoloženjima; ako kukam to ne znači neminovno da sam depresivna jer se puno puta dogodilo da se ovdje istresem, ugasim računalo te olakšana i sretna nastavim svoj život dalje... Iz svega što ovdje ili bilo gdje drugdje na netu (ne)pišem, naš život se može samo naslućivati, ali o nama se pouzdano ne mogu izvoditi zaključci.
Bla,bla,bla... Opet sam otegla priču, vidi se da sam zdrmala bioritam... Zaspala sam opet oko devet i opet se oko dva probudila... No, subota je i danas ću popodne odspavati, pa navečer leći kasnije - možda vratim unutarnji sat na normalu.
Pusa vam svima i hvala... :)
Post je objavljen 11.06.2005. u 03:28 sati.