Prehodala sam nekakvu virozu koja me je totalno udesila. Temperaturica, slabost i prava, pravcata hunjavica (kao iz crtića, one sa crvenim nosom) su me pokosile. A nisam si mogla dozvoliti bolovanje, ako ništa drugo onda zbog zaručničkog tečaja koji smo sada morali obaviti... Bila sam naprosto previše umorna da bih pisala, a nisam ni danas pretjerano kreativna iako tema imam na gađanje.

Odabrala sam samo jednu, a ona je vezana uz jezik. Asocijacija uz riječ dom... Da u kratkim crtama objasnim o čemu se radi. Na zaručničkom tečaju puno se priča o komunikaciji u braku, pa tako i o načinu na koji se partneri trebaju dogovarati. Između ostalog, dobili smo papir na kojem je, uz razne druge upute i vježbice, stajalo da ponuđenim vrijednostima u braku dodijelimo redne brojeve prema važnosti. Otprilike, nudilo se: djeca, dijalog, ekonomska stabilnost, bla-bla-bla...pa tako i vlastiti obiteljski kutak/dom. Dogodila se da je apstinentica to stavila na prvo mjesto, a g. apstinent je prioritet dao djeci. Zvuči čudno? Eto zašto se to dogodilo i zašto sam se i razljutila...

Za mene je dom uvijek bio sinonim za obitelj. On je podrazumijevao sklad i zajedništvo roditelja i djece kao zasebne cjeline, stvaranje nove obitelji. Dom, na način kako sam doživljavala tu riječ, nikada nije imao materijalni karakter. On je mogao, ali i nije morao podrazumijevati vlastiti stambeni prostor (stan, kuću...). Drugim riječima, dom može postojati u podstanarskoj sobici kao i u 200 kvadrata vlastitog stana. Moj dom su bili moji roditelji, brat i sestra te pri tome nije bilo važno gdje smo živjeli. Čini mi se uvredljivim koristiti tu riječ isključivo u materijalnom kontekstu, a upravo je tako bilo mišljeno na tečaju...

Što se točno dogodilo? Velečasni je ispitivao tko je stavio koji pojam na prvo mjesto, da dignemo ruke. Ja sam se (među nekolicinom ostalih) javila da sam odabrala dom... U jednom trenu ostala sam sasvim zbunjena, prije svega činjenicom koliko je malo ruku u zraku, a zatim izjavom velečasnog koja je počinjala: "Ne sramite se, u današnjim uvjetima je normalno da mladi ljudi teže rješavanju stambenog pitanja..." (????????!!!!!!!!!) Promijenila sam sve boje - od crvene do ljubičaste. Zaustila sam nešto reći, ali me pristojno ušutkao u smislu da sada on govori... Osjećala sam se kao da sam popušila na trik pitanju.

Možda ću sada pretjerivati, ali ne mogu si pomoći sljedećem dojmu. Iskreno mislim da pogrešna terminologija nosi opasnost od nesreće. Ajde da pokušam ovako objasniti - vjerujem da nema onog koji ne mašta o vlastitom stanu, kući ili barem sobici. Vlastiti mir, "stvaranje gnijezda" je među osnovnim ljudskim potrebama. No ipak, ono nije osnovni uvjet bračne sreće. Postoji čitav niz primjera parova koji su mislili kako se se "sve srediti kada dođemo u vlastiti stan", pa kada se to doista dogodilo i dalje je sve ostalo isto. Naime, mnogi misle da će dom moći stvoriti tek kad budu u vlastitom prostoru. Ako nema bračne stabilnosti, nema doma u vlastitim kao ni u tuđim kvadratima.
Ljudi su skloni brkanju emocija. Često osjećaju da nešto ne valja, da nema pravog mira, prisnosti... Malo je onih koji će priznati da je problem u odnosu sa partnerom, da postoje određeni problemi koje treba rješiti. Moraju nešto iskoristiti kao argument, pa se tako drže vlastitog stana ko pijan plota. Ono što je žalosno u toj priči jest da tada dolazi do gorkog razočaranja. Kupio si "dom" no njega i dalje nema... Gdje je problem? U pojmu, jer ti nisi znao kakav je pravi dom kojeg trebaš izgraditi, onaj kojeg svojim odnosom stvaraju partneri i onaj za kojim zapravo svatko od nas čezne...

Dom se ne može kupiti.