Zaspala sam jučer oko 11, probudila se u 3 ujutro... Više nisam u stanju spavati ko čovjek. Sve što sam prolazila proteklih mjeseci u valovima izlazi van. Nadođe plima, pa se more opet vrati, no nakon nekog vremena ide nova runda... I nikako da izbacim iz sebe sve potisnute emocije, a povremeno me pritisnu takve tjeskobe da ne znam ni kako se zovem. Nisu to iste tjeskobe koje sam imala nekada - sada znam gdje leže uzroci, pa trenuci panike više nisu tako intenzivni.
O tjeskobi nikada nisam ovdje pisala, općenito izbjegavam tu temu. Ne mislim na depresiju već tzv. anksiozne napadaje. S obzirom da sam na tu temu intenzivno sudjelovala na forumima, da sam nebrojeno puta ponavljala istu priču o tome kako je počelo i kako se sve relativno "saniralo", ne ponavlja mi se iz početka. Ukratko, riječ je o stanju u kojem organizam reagira na isti način kao i u situacijama gdje se pojavljuje smrtni strah - grlo se osuši, drhtavica, hladan znoj, potreba za bježanjem, ubrzani rad srca, gušenje i grozan, grozan osjećaj kao da će se umrijeti istog trena.
Pa da se ja kao laik ne nabacujem previše definicijama, eto što o tome kažu stručnjaci.
Tjeskoba i strepnja
Ubraja se medu najčešće pshičke poremećaje. Oboljeli žive u napetom iščekivanju da će se nešto strašno dogoditi. Crne slutnje i zebnja guše radost življenja. Ipak, djelotvorna pomoć postoji!
Generalizirani ili opći anksiozni poremećaj očituje se slobodno lebdećim i neodređenim strahom, strašljivim iščekivanjem, tjeskobom i strepnjom, unutrašnjim nemirom, psihomotornom napetošću, hiperaktivnošću, autonomnog živčanog sustava i specifičnim oblicima ponašanja. Opći anksiozni poremećaj (OAP) je najčešći oblik straha koji spada i medu najčešće psihijatrijske poremećaje.
Tko oboljeva?
Prevalencija se procjenjuje na 2,3 - 6,4 %. Češće je zastupljen u žena u općoj populaciji. Početak bolesti obično je postupan. Najčešće se javlja u kasnim dvadesetim ili tridesetim godinama odnosno kasnim tinejdžerskim godinama.
Koji su uzroci?
Kako i zašto nastaje generalizirani anksiozni poremećaj nije još u potpunosti jasno. Velika važnost pridaje se predispoziciji ili sklonosti neke ososbe ka anksioznom reagiranju i stresogenim životnim događajima. Stresogeni životni događaji podudaraju se s pojavom generaliziranog anksioznog poremećaja u 50% pacijenata i igraju važnu ulogu održavanju ovog poremećaja. Dogadaji koji imaju značenje buduće opasnosti u velikoj mjeri izazivaju anksioznost.
Najpoznatije psihoanalitičke teorije koje objašanjavaju strah su:
- teorija o transformaciji libida u anksioznost (neiskorištena seksualna energija).
signalna teorija anksioznosti (upozorenje na nesvjesne impulse i opasnost).
- teorija o porođajnoj traumi kao prototipu anksioznosti.
separaciona teorija anksioznosti (strah od odvajanja)
- Bihejvioralne teorije nastanak OAP objašnjavaju vezivanjem odgovora straha za prethodno neutralne stimuluse procesom kondicioniranja (traumatsko kondicioniranje straha). Prema kognitivnim teorijama OAP perzistira zbog načina na koji oboljeli razmišljaju o simptomima.
- Biologijska istraživanja ukazuju na poremećaj u sustavu benzodiazeinski receptor – GABA – kloridni kanal (anksiogene tvari), zatim poremećaj u noradrenergičkom sustavu, itd. Dokazana je i uloga genetskih čimbenika.
Kako se poremećaj očituje ?
Očituje se doživljavanjem neodredenog straha koji preplavljuje oboljelog kao da ga potpuno obuzima i oboljeli kao da lebdi u njemu slobodno lebdeći ne znajući podrijetlo ni razloge straha. Strašljivo iščekivanje oboljeli opisuje kao neku strepnju da će se nešto strašno dogoditi. Opet sveprožimajući strah cini da su oboljeli potpuno paralizirani, osjećaju bespomoćnost i nesigurnost. Prisutni su još i razdražljivost, poteškoće u koncetraciji, smetnje u komuniciranju s okolinom, smetnje spavanja, košmarni snovi i sl. Simptomi psihomotorne napetosti očituju se osjećajem unutarnjeg pritiska, kao da će puknuti, kao da im nešto iznutra pritiska grudi, zatim podrhtavanjem pojedinih dijelova ili cijelog tijela, agitacijom, nemogućnošću da budu mirni, na jednom mjestu, bolovima u mišićima, brzim zamaranjem. Hiperaktivnost autonomnog živčanog sustava prepoznaje se po prisustvu simptoma kao što su površno disanje, osjećaj nedostatka zraka, palpitacije i tahikardija, znojenje, vlažni dlanovi, suha usta, vrtoglavica i osjećaj mutnoće, u glavi, mučnina, proljev, valovi vrućine i topline u tijelu, učestalo mokrenje, teškoće gutanja, osjećaj knedle u grlu. Oboljeli razviju i specifično ponašanje koje karakterizira pojačan oprez, nestabilnost, sumnjičavost, što sve upućuje na to da je osoba prožeta anksioznošću.
Dijagnosticki kriteriji za generalizirani anksiozni poremecaj
A. Pretjerana anksioznost (zabrinutost,napetost, strahovanje ili bojažljivo iščekivanje) u vezi sa svakodnevnim aktivnostima i događajima prisutna većinu dana u posljednjih šest mjeseci.
B.Najmanje četiri od slijedećih dolje pobrojanih simptoma:
1. plapitacije ili lupanje srca, ubrzan rad srca
2. znojenje
3. tresavica ili drhtanje
4. suhoća usta koja nije poslijedica dehidratacije ( manjka vode ) ili uzimanja lijekova
5. poteškoće u disanju
6. osjećaj nedostatka zraka
7. bol ili nelagoda u prsištu
8. mučnina ili nelagoda u trbuhu
9. osjećaj vrtoglavice, nestabilnosti, nesvjestice ili ošamućenosti
10. osjećaj nestvarnosti okoline ( derealizacija ) ili vlastite ličnosti kao da nije tu ( depersonalizacija )
11. strah od gubitka kontrole ili svijesti, strah od ludila
12. strah od smrti
13. osjećaj vrućine ili zimice
14. osjećaj umrtvljenosti ili mravinjanja u tijelu
15. napetost mišića ili bol
16. uznemirenost i nesposobnost opuštanja
17. osjećaj napetosti, na rubu živaca
18. osjećaj grudve u grlu ili poteškoće gutanja
19. pretjerana reakcija na mala iznenađenja i reakcije prepasti
20. poteškoće koncentracije ili mentalna odsutnost zbog zabrinutosti ili tjeskobe
21. perzistentna razdražljivost
22. poteškoće usnivanja zbog zabrinutosti
Iako mislim da su tu napravili jednu veliku grešku - govore o anksioznosti kao o bolesti, a ne poremećaju. Prema mojim saznanjima (u obitelji imam nekoliko liječnika od čega je mama neuropsihijatar u mirovini), depresija je bolest, a anksioznost je poremećaj.
No, od nabrojena 22. simptoma, osobno sam ih imala cca. 15. S time da je važno naglasiti kako se simptomi jako razlikuju, od čovjeka do čovjeka. Sve ovisi o tome kako organizam inače reagira na strah. Naime, tjeskoba (u drugoj varijanti panika) je osjećaj smrtnog straha za koji nismo u stanju svjesno odrediti uzrok. Naizgled iz čistog mira počinju svi oni lijepo nabrojeni simptomi i čovjek ima osjećaj da će odapeti na licu mjesta. Ako je tjeskoba u jednom periodu stalno prisutna (a mene je mrcvarila od 1998. do cca. 2001.), onda se to odražava na kompletan život:
- gotovo uopće se ne izlazi
- gubi se prava životna radost (više te ništa ne može razveseliti)
- svakih malo-malo sam bila u suzama
- o seksualnom životu da i ne govorim
- nekakve glupe prisilne misli u stilu prebrojavanja svega od čega mogu okačiti
...
Što je dovelo do toga? Vjerojatno s jedne strane ono što je i ovdje napisano - genetska predispozicija. Mama mi je također bila anksiozna što je prešlo i u depresiju, no ona je drugačiji tip osobe. S druge strane, te 1998. sam imala iza sebe propalu i mučnu vezu, a taman sam započela s mojim skorašnjim mužem, ogromno nezadovoljstvo fakultetom, dva smrtna slučaja u periodu od samo mjesec dana... Obuzele su me nekakve crne misli o smrti, konačnosti svega, strepila sam za budućnost, a onda je sve to skupa rezultiralo pucanjem po šavovima u travnju 1998... I tako tri godine.
Srećom da sam (zbog već spomenutih liječnika u obitelji) bila dobro upućena u to što se događa, a da ne govorim da mi je to na neki način uštedjelo odlaske psihijatru... Znala sam što se događa i zašto, i znala sam da je to naprosto način na koji moje tijelo reagira na opterećenja. Također sam znala da ću morati bolje organizirati svoj život i presložiti ljestvicu prioriteta i vrijednosti u životu ako želim dobiti pozitivne rezultate...
Reorganizacija pogleda na život je ipak malo dugotrajniji proces i trebalo mi je otprilike tri godine da odradim sve što sam morala, da odlučim što mi je u životu doista važno, a što nije, da se pomirim sama sa sobom. U međuvremenu, doslovno svaka noć je značila užase i nemire, bila sam iscrpljena do krajnjih granica... No, kako sam život dovodila u red, tako se učestalost tjeskoba sve više smanjivala dok nisu gotovo potpuno nestale. Jedino pomoćno sredstvo (mislim na lijekove) koje sam u tom periodu uzimala bio je Persen forte (odnosno Valerian - nekada su to bile kapi, nekada čaj...). U vrlo rijetkim trenucima kada mi je bilo neizdrživo sam uzimala Apaurin 2 ili 5 mg. Iako je riječ o malim dozama, antidepresive sam izbjegavala kako sam znala i umijela.
A danas? Danas me panika ulovi s vremena na vrijeme. Uglavnom već znam predvidjeti kada će se pojaviti jer znam koliku dozu stresa mogu probaviti. Zato često izostane faktor iznenađenja, a s obzirom da strah od nerealnog prerasta u definirani, lako ga rješavam uklanjajući uzroke.
Problem je što se neki uzroci ne mogu ukloniti - tako se ne mogu riješiti zabrinutosti zbog dva spontana pobačaja te straha od ponovnih pokušaja začeća. Ne mogu iz glave izbiti sjećanje na kiretaže ni uz najbolju volju. S druge strane, ne potiskujem ta sjećanja u podsvijest i puštam da me obuzme i prođe jer je to jedini način da se sa time obračunam. A tu je još uvijek prisutno sjećanje na Atosa... Nevjerojatno koliko puno mira i lijepih osjećaja daju kućni ljubimci. Tko ih nije imao, ne može znati kakvo bogatstvo leži u druženju sa njima. Jako želim psa, a znam da trenutno nisam u mogućnosti pružiti mu normalne uvjete za život. No, Atos je za sobom ostavio veliku prazninu i ne znam kako je popuniti... Nedavno sam srela gospođu sa jazavčarkom, izuzetno društvenom, veselila se svakom prolazniku. Bila je ista kao on, samo sitnija... Čučnula sam i ona mi je sa prednjim šapama skočila na koljena i dijelila mi puse kao i on... Nekada bih voljela da ga barem mogu sanjati.
Da ipak za kraj stavim i neku veseliju misao. Idemo na koncert Bijelog dugmeta. Večernji list je pokrovitelj i uspjela sam kupiti karte. Ne volim gužve, ali ovo se ipak ne propušta...