Petra me danas ozbiljno potakla na promišljanje o jednoj temi - biti kuma nekome od napuštene djece... U mom životu vlada jedna velika praznina. Već dugo ne spominjem svoje spontane abortuse, niti mislim da opet o tome moram održati lamentaciju - teška sam i sebi i drugima. Što je bilo, bilo je, živi se dalje. Nadalje, uginuo mi je pas. Tko je imao psa, tome je poznato da se prema njima stvaraju vrlo čvrste emotivne veze. Sa Atosom sam odrasla i voljela sam ga gotovo kao što bih voljela svoje dijete; on mi je bio radost, utjeha, brinula sam se za njega, kupovala mu igračke... Kada bih došla kući, neizmjerno se veselio i bilo bi mu dovoljno kada bih samo bila sa njim i mazila ga. Kuća mi je prazna i tiha...

Ne mogu si ponovno priuštiti psa. Ne zbog novaca već zbog vremena. Od kuće odlazimo u 9 ujutro, vraćamo se između 6 i 7 navečer. Ne želim da mi pas samuje jer i njima, kao i djeci, najviše treba pažnja. Nije dovoljno nahraniti ga, treba mu posvetiti vrijeme, a vremena imam sve manje... No, neovisno o svim racionalnim argumentima, emocionalno ostaje i dalje odvratna praznina, činjenica da su, osim nas dvoje, u stanu žive samo biljke. A one šute i postoje... Treba mi više. To vjerojatno govori u prilog onoj tvrdnji da je ljubav ponekad sebična. Ona je u svojoj suštini dvostrani proces, podrazumijeva davanje i primanje. Uvijek se trudim, kad god mogu, poštovati to pravilo. No, nakon svih gubitaka, trenutno mogu samo sebično razmišljati o ljubavi. Jako mi nedostaje da budem voljena, da budem sretna jer volim. Ne govorim o ljubavi u vezi, braku, govorim konkretno o ljubavi prema djeci i životinjama. To dvoje mi je za sada uskraćeno...

Da se vratim na temu kumstva. Prvi puta sam o tome čitala na blogu od more~snova, a sada se i Petra dotakla te teme. Nije mi bilo teško zamisliti se u ulozi kume, znam razveseliti djecu, znam sa njima razgovarati i uživam u tome. Vidjela sam puno povoljnih, a zgodnih igračaka, čokoladice više nisu skupe, saznam što još to dijete može razveseliti... Vidim se kako odlazim u dom i dočekuje me jedna mala djevojčica. Nije važno da li je šutljiva ili pričljiva, nije važno koje je nacionalnosti i kakva je njezina prošlost. Nas dvije počinjemo našu priču, neko novo poglavlje u njezinom i mome životu. Bilo bi dana kada bi ona samo šutjela i igrala se, a ja bih je samo promatrala i pitala se što će jednoga dana postati... Jednom bi dobila dopuštenje da prošetamo, ima toliko lijepih mjesta na koje bih je odvela, puno toga što bih joj htjela pokazati i puno toga što bih joj htjela ispričati... Dječje duše su u svojoj jednostavnosti prekrasne i neizmjerno obogaćuju čovjeka. Odrasli zaborave koliko je malo potrebno za sreću. Svi mi u srcu ostajemo isti, samo što to zaboravljamo. I onda se čudimo kako nas sitnice mogu razveseliti. Djeca se tome ne čude, ona žive tako jer još uvijek nisu opterećena životnim brigama i upravo sitnice su za njih najveća stvar na svijetu. I ona najbolje znaju što je to prava ljubav...

Gdje sam sada? Znam da bih htjela biti kuma, ali što me zapravo sprečava? Što ako to dijete razočaram? Pretpostavimo da ćemo razviti jedan lijepi odnos. I onda, jednom, ostanem ponovno trudna i rodim. To dijete neće živjeti sa mnom pa da mu nekako ipak mogu nadoknaditi pažnju koja će mu zbog nove bebe biti neminovno uskraćena. Kako ćete djetetu objasniti zašto mu kuma više ne dolazi i zašto se često ne javlja? Moji nećaci imaju svoje roditelje, njima neće biti toliko teško što se sa njima neću više intenzivno baviti. Koga ima to dijete? Odrasli neke stvari mogu shvatiti, no ne i djeca, a nitko nema pravo slomiti dječje srce...

Tako se i dalje noću vrtim u krug stalno na istom raskršću i ne znam kuda krenuti. Noćas sam, doduše, spavala barem pet sati (zaspala sam oko 9), ali ova noćna bdjenja su posljedica potisnutih emocija koje moram nekako zadovoljiti. Danju sam ona ista koja sam bila i nekada, ali noću ispliva sve pred čime nastojim zatvoriti oči. Potražit ću na internetu informacije o kumstvu, negdje sam sačuvala podatke...

Oprostite što ovaj zapis zvuči smeteno, ali ovdje ne može biti pravog uvoda, razrade teme i zaključka - to je život. Imamo puno aspekata postojanja, a ovaj emocionalni se ne može posložiti racionalno. Ipak mu je najvažnije srce koje ima svoj, sasvim specifični diktat. Mislim da je vrijeme da ga napokon poslušam i poduzmem neke konkretne akcije.

PS. Kad smo već kod ove teme, u petak idem u Petrovu. To će biti prvi pregledi i moram priznati da me lagano hvata nervoza. Stalno sam napeta, ne sjećam se kada sam se posljednji puta zaista opustila... Hoću li ikada moći normalno krenuti dalje?