odmak
četvrtak, 29.03.2012.
Roman
Izlazi do Uskrsa, bar se nadamo
ovo dolje je samo kap, sićušni dio....
----------
Čovjek je duh i priroda. Ni jedno ni drugo, a teži jednom i drugom. Nitko ga ne prima. Prirodni i duhovni svijet ne trpe polovičnosti, a mi to jesmo. U stalnoj smo čežnji za jednim ili drugim. Jedan i drugi dio našeg bića traži nešto od nas, a i mi se tražimo unutar jednog i drugog. Vječno raspeti, polovični, nedovršeni u vječnoj žudnji za temeljima. Za majkom ili ocem. U neizvjesnosti, neispunjenosti, s kajanjem. U tjeskobi i neznanju gdje i kome pripadamo i što je ono pravo. Vječno izdajnici, jer jednom prevlada jedno, drugi put drugo. Izdaja, strepnja, tjeskoba, to je čovjekova priroda.
To je čovjekova priroda, moja…
Pitat ćete se zašto ovaj uvod? Reći ćete da se osjećam krivom. Priznajem, osjećam se krivom. Ali to je već ukomponirano u dušu mog židovskog naroda, a moji jesu, to vam je vrlo dobro poznato, bili Židovi. Bake i djedovi nisu govorili hrvatski. Nisu ga ni imali volju naučiti. U njihovo doba, toga se vrlo dobro sjećam, strogo su se poštovali svi vjerski običaji. Bilo je u tom ponosa. U kući su bedinerice bile hrvatske djevojke iz okoline Zagreba. Baka bi rekla da i služiti treba naučiti. Držala ih je neodgojenima. Sjećam se i muškaraca, njihovih očeva i braće, mladića koji su usred zime dolazili bosi. Svraćali bi po povratku s tržnice. Sjedili u kuhinji. Baka bi s njima trgovala služeći se rukama i nogama, ali i oni su poznavali po koju njemačku riječ. Dovoljno dugo živjeli su unutar Austrije. Moji su roditelji već bili drugačiji. Pohađali su hrvatske škole. Vjerski su običaji bili manje strogi. Rekla bih da se kod njih vjera pretvorila u običaj prilikom blagdana. Uostalom, i sami ste im bili nazočni. Brat i ja? Da je mir potrajao… Boris je bio umjetnik… Ne sjećam se da je ikad naglašavao svoje židovstvo. A ja…
Ja sam bila ludo zaljubljena u Lava. Slijedila sam ga u stopu. Sve sam nalazila u Lavu. A potom, u meni je bio izrazito jak osjećaj za socijalnu pravdu. Jednako tako jak i nadnacionalni osjećaj. Ja sam postala u tom smislu ono što bi se moglo nazvati nikomu nepripadajuća ili svima pripadajuća. Asimilirana u bratstvo svih ljudi. I dan-danas se tako osjećam.
Utoliko me posebno pogodilo ono što se u NDH-a dogodilo. Držala sam Hrvatsku svojom domovinom, ali ona mi nije uzvratila istim osjećajima. Ja sam, istina, preživjela, ali nitko od mojih nije. No, ne pišem vam iz mržnje i zlopamćenja. Molim vas, pročitajte ovo pismo jer su svi pokušaji da s vama govorim propali.
utorak, 27.03.2012.
Jedan stari post koji mi se učinio aktualan
Molim vas nemojte se sablazniti.
Razmislite prije nego napišete bilo kakav komentar. Ne želim se svađati. Razmislimo mirne glave o ljudskoj prirodi.
U tu svrhu izvukla sam jedan svoj komentar ne nečiji post. (ne znam na čiji)
Zaboravio si samo jedno, a to je da je celibat uveden i radi toga da imanja koja su svećenici priskrbljivali Crkvi ne odu u ruke njihovih nasljednika. Naravno sinova. Čemu čuđenje na spominjanje samo sinova. To se događa i dan danas.
Mišljenja sam da je to trebalo ostaviti na volju svećenicima. Onako kako je Isus i rekao.
Jer i u svjetovnom životu ima ljudi koji žive sami. Vjerujem da znam jednog koji nikad nije imao heteroseksualni niti homoseksualni odnos.
Često upravo mistici misle da je ženidba rasipanje snage i duha.
Što se tiče pedofilije?
Šokira upravo to da se događa unutar Crkve koja bi trebala biti napola sveta. Bliža anđelima nego ljudima. Ali, pedofilije ima i u vanjskom svijetu. Najčešće unutar obitelji. Tek se u posljednje vrijeme više čuje o tome. To su strašne stvari, ali oni koji progovore o zlostavljanju najčešće se osjećaju obilježeni i to s punim pravom. Zato se toliko šuti. I Crkva, nažalost, progovara kasno, ali ipak je progovorila.
Jasno je da sve zatvorene zajednice kao Crkva, vojska, a možemo dodati i obitelj, razni zavodi, internati itd su pravo rasadište svakojakih perverzija.
A časne sestre!?
Na neki način zazirem od tog načina života. (ali to je moje mišljenje koje sa stanjem tuđih razmišljanja i duša nema nikakve veze) Priznajem da mi je posve nejasan. Praktično nemaju skoro nikakvu šansu razvijanja sebe kao osobe osim ako su uistinu zaronjene u duhovnost i tamo pronalaze određeno utočište. Sv. Terezija druge da ne nabrajam dalje.
Danas se stvari lagano pomiču, ali uistinu lagano. Časna sestra, ako unutar Crkve i u svjetovnom životu nešto postigne mora biti pametnija, potkovanija i jača od svih svećenika s kojima dolazi u kontakt, a Bogme i od ostalih sestara. Unutar zidina samostana... brrr vladaju takvi odnosi da bi sve te žene tako ujedinjene svladale i samog vraga.
Padaju mi na pamet Bergmanove riječi (njegova autobiografija- krasna knjiga).
Zamislite orkestar od sto žena u PMS-u, kaže on.
E, pa zamislimo ga.
I NA KRAJU NE BRANIM CRKVU. ONA JE SAMO LJUDSKA ORGANIZACIJA. PODLOŽNA SVIM LJUDSKIM GRIJESIMA, KATOLIČKA CRKVA UPRAVO ONA SREDNJA STRUJA; MAINSTREAM, protiv kojeg se mi slobodni strijelci najčešće bunimo tražeći druga rješenja, ali bez obzira čija je, u svima se događaju iste stvari. Postavljene su hijerarhijski. Žive unutar određenih pravila i slijedom toga u svakoj se događaju svakojaka djela. Dobra i zla.
Ja sam slučajno vjernik rimokatoličke crkve. Vjernik sam kako se glupo uobičajeno kaže 'po vokaciji'- priznajem da mi taj izraz smeta i bila bih vjernik unutar bilo koje crkve.
Pokušavam unutar svoje Crkve odvojiti kukolj od žita i tako kuburim svoje bivstvovanje ovdje na zemlji.
Osobno poznajem prekrasnih, pametnih, istinski dobrih ljudi; časnih sestara i svećenika unutar crkvenih krugova. Ali, vrlo dobro znam da upravo oni koji su danas najčešće najglasniji ne vrijede pišljivog boba i sam su vrag- vrlo simpatičan, pametan, elokventan što mu je i svrha, u svećeničkom habitu.
nedjelja, 25.03.2012.
Na tragu svojih razmišljanja i puno naučenog.
Evo kako možemo rješavati konflikte:
Postoje tri načina:
1. agresivan način
2. pasivan način
3. asertivan način
Agresivan pristup ima dva oblika : a/ otvorena agresija
b/ prikrivena agresija
1.Što je cilj agresivca?
Biti iznad drugih omalovažavajući druge.
Vjeruju da su samo oni u pravu. Napadaju druge prije nego oni napadnu njih. Napad je najbolja obrana. Ne prežu od ničega u dokazivanju da su oni u pravu.
Ponašaju se dominirajuće, optužujuće. Koriste silu. Prisiljavaju druge da rade ono što žele. Drugi se u kontaktu s njima osjećaju poniženi i uvrijeđeni.
Možda bi trebalo reći nešto i o govoru tijela agresivca. Glasno govore, viču, bulje u onog drugog, upiru i mašu prstom prema drugom.
O prikrivenoj agresiji reći ću samo jedno: Tihi manipulatori sa sarkastičnim i podcjenjujućim komentarima.
2.A Pasivan način komunikacije?
Pasivci se ne znaju efikasno boriti za svoja prava.
Cilj im je izbjeći konflikt. Biti na sigurnom. Prepustiti drugima odgovornost. Da drugi s njima suosjećaju i pomažu im. Negiraju svoje potrebe, interese sposobnosti.
Vjeruju da su u životu gubitnici, da će ih drugi ljudi srediti ako ne budu „fini“, da su njihove sposobnosti ograničene . Osjećaju se u podređenoj poziciji i neprekidno su im povrijeđeni osjećaji.
Previše se brinu da ne povrijede druge. Nisu u stanju donijeti odluku. Osjećaju ljutnju koju nisu u stanju izraziti.
Govor tijela: Stišću pesnice, uzdišu, pogled prema dolje.
3.Treći oblik ponašanja bila bi Asertivnost.
Asertivni ljudi bore se za svoja prava ne ugrožavajući tuđa.
Cilj im je komunicirati, dobiti na poštovanju bez ugrožavanja i ponižavanja drugih. Žele otkriti što je istina i dobro, a ne dokazivati tko je u pravu.
Vjeruju da su obje strane odgovorne. Zna svoja prava i sposobnosti.
Ponašaju se smireno i čvrsto, ali ne neprijateljski. Spremni su dati informacije i objasniti ih. Spremni su izraziti svoje ciljeve i očekivanja.
Učinci takve komunikacije jesu da se drugi osjećaju informirani. Mogu se ne slagti s vama, reći svoje mišljenje. Ne osjećaju se napadnuti ni nesposobni, nego ugodno u takvom društvu.
Koje su posljedice pasivnost?:
Mogu biti psihološke, fiziološke i socijalne.
1. Psihološke – emocionalne prirode, nezadovoljstvo. Veća je vjerojatnost da zamrzite sami sebe, jer ste trebali reagirati, a ipak niste, iako znate da ste trebali. U takvim je trenucima samopoštovanje na niskim granama.
2. Fiziološke posljedice- može dovesti do raznih psihosomatskih bolesti: povišeni tlak, dijabetes, čak i tumori.
3. Socijalne posljedice- ljudi ne vole beskičmenjake. U početku ih žale, a onda im počnu ići na živce pa ih preziru.
Vaša je odmakica riješila test u koju grupu spada ovako: Od 14 odgovora samo su 4 bila pasivne osobe, a 10 asertivne. Niti jedan agresivca.
Vrlo sam ponosna na sebe.
Radilo se zapravo o testu za menađere velikih i malih firmi, pa je za moja 4 odgovora pasivca bilo zaslužno (krivo)moje kršćanstvo, na što sam također ponosna.
Napominjem: Radi se o ponašanju svakog čovjeka, ali to uključuje i zajednice, manjine i narode.
Baš bi me zanimalo da se na nivou naroda radi takva anketa kako bi Hrvati prošli.
Moje skromno mišljenje jest da bi spadali u pasivce.
četvrtak, 15.03.2012.
Parada
Hoću – neću, ne da mi se nervirati, a onda ipak odlučim poći pogledati srpski film Paradu.
Zašto sam oklijevala?
Dugo me već nervira neprekidno izjednačavanje krivnje. To nije samo slučaj Srbije i nas nego kao po nekoj špranci svi u „regionu“to rade.
Region je valjda drugo ime za jednu pa drugu Jugoslaviju. Da se razumijemo ne želim više nikakvu mržnju, ali ne želim nikakve nesporazume niti sa koje strane. Dosta je toga.
Nesporazumi su nas cijelo prošlo stoljeće držali u sukobima i krvavim ratovima. Jasno mi da vas mlade ništa od svega ne zanima, ali vjerujte mi na riječ budućnost neće biti ružičasta ako svi ostanemo u uvjerenju da su oni drugi više krivi nego mi.
Dajte pametni ljudi riješite konačno te krivice i pravice i neka konačno zavlada mir.
Ali, vratimo se filmu.
Dobar je. Svaka preporuka ako zanemarimo loš ton ( pola filma nisam razumjela neke od glumaca)
Film je ustvari jedna vrlo tužna priča začinjena njihovim humorom na prvu loptu, ali i s malo gorkog okusa.
Ima više slojeva. Kritičan je prema situaciji u Srbiji. Nisam se mogla oteti dojmu da se radi o rubnim pričama (možda više nisu ni rubne) – borci sa svih strana ponovo skupa, istina malo nategnuto, ali neka bude, pa homoseksualci (nije privilegija dočeka samo Beograda i Split je pokazao svoje lice), pa osjetljiva mladenka…, pa na kraju i sin koji se stavi na stranu oca i tako puno drugih detalja. Glumci više-manje dobri- nemam vremena za dublju analizu, ali preporučam film.
Ali, rado bi da se zapamti poruka: Svi smo isti i svi smo krivi, a ja bih dodala netko je ipak započeo rat i još bih dodala : Laž ponovljeno nekoliko puta počinje zvučati kao istina.
četvrtak, 08.03.2012.
Vječni Split
Pred desetak dana, možda i više čitam kolumnu pod imenom Vječni Split od Zlatka Galla.
Superlativi i osvrti na Miljenka Smoju i Milorada Bibića Mosora. Kao oni su jedini predstavnici onog starog Splita. Smoje je kategorija za sebe. O njemu je puno toga rečeno i još će se reći kad prestanu trzavice živućih lijevih i desnih i kad nestanu razne ulizice, prikrpe i zakrpe koji sebi, pišući o Smoji i priređujući razne događaje njemu u čast, podižu cijenu i spomenik veći od Smojinog, ako ga uopće ima.
Znate onu pjesmicu Luke Paljetka o izlasku žene i muža- para hobotnica u šetnju. Ide nekako ovako
Šetali su ruku pod ruku
Ruku pod ruku
Ruku pod ruku
I tako nabraja više puta: Ruku pod ruku i završava:
Da ih svi vide!
Ne da mi se kopati i tražiti kako točno pjesma ide ali poanta je u tome: Da ih svi vide!
Ne znam kako se dogodilo da je nekolicina kolumnista – pisaca čiste lijeve provenijencije postala alfa i omega splitskog novinarstva. Usto vrlo kratkog i tendencioznog pamćenja.
Da ne širim temu reći ću da neke od njih rado pročitam jer imaju mjeru i znaju pisati (Jurica Pavičić napr., za kojeg bi rekla da je umjeren ili Plevnik- čisto lijeva priča, ali vrlo je pismen i argumentiran pa mu se može vjerovati- cum grano salis, naravno, jer treba čuti i drugu stranu) ali neki kao prije spomenuti Gall na čiji se članak osvrćem plešu svoj danse macabre posve po površini plešući s izabranim jučerašnjima dodvoravajući se današnjima i površnoj čitalačkoj publici. Čitalačka publika- (već vidim one koji mi kažu: ako ti smeta narod seli u emigraciju) kratkog pamćenja i nikakvog znanja sjeća se samo onih koji su koliko do jučer šetali ulicama Splita i piskarali o njegovim stanovnicima. Kažem namjerno piskarali (uvijek s izuzećem Smoje, jer on je ipak nešto drugo) više-manje o vrlo jednoj vrsti ljudi, kao da onih drugih nije ni bilo.
Ajde da vidimo zna li itko odakle potiče naziv Vječni Split. Kome ga je, ne spomenuvši ga, Gall ukrao. Zanima me ima li ikoga tko može nabrojiti bivše velikane- umjetnike našeg Splita, kad je Split bio manji i puno 'gradskiji' nego ga Gall i slični njemu pamte.
Tako je to. Život na ovoj zemlji počeo je sa našim vrijednim kolumnistima: Gallom, Ivaniševićem, Dežulovićem itd.
Prije njih nije bilo ničega.
