odmak
srijeda, 04.04.2012.
Dva lika iz romana
A evo što u jednom pismu s početka dvadeset i prvog stoljeća piše Vjera Zori. Vjerujte, pisica tu nije nadopisala ni riječi:
"Od samog početka tražiš od mene da ovaj tvoj roman, jer tvoj je iako tvrdiš da ta izmišljena Slavenka uistinu piše svoj dio, složim onako kako se meni sviđa. Dobro, obje smo bile zadovoljne dosadašnjom suradnjom oko lektoriranja, ali ovo je previše.
Rekla si mi da napišem što sam mislila pod krajem filozofije. Filozofija nije egzaktna znanost. Ona je proizišla iz ljudskog uma i njegovih promišljanja. A ljudski um ide kraju… Ali sad mi nije ni na kraj pameti pisati o tomu.
Pisat ću o onom što mi je dužnost.
Ne mogu više čitati sve te tvoje grozote, tvoj način razmišljanja, a da ne reagiram. Moram reagirati. Ti možeš misliti ovako i onako, ali ne smiješ biti neznalica, jer čvrsto vjerujem da nisi prodana duša, iako...
Vidim da moram poput Ivana Krstitelja, bez pretencioznosti, ali moram vikati, derati se, opominjati, ako srce i um nisu već previše okorjeli u korupciji Judinim škudama, jer 'Hrvatsku mi moju objesiše ko lopova, dok njeno ime brišu za volju tko zna kome...'
Lizoguzi, mizerni robovi sitnog malograđanskog konformizma i fizičkog komoditeta. Ništa. Ništarije mi prodaše i objesiše moju jedinu Domovinu. Ja im to pravo nisam dala ni prenijela. Zašto skoro gotovo svi narodi imaju pravo isticati svoju samobitnost, a mi ne.
Sartre: Egzistencija biološki odabir. Egzistencija = odabir puta. Ali, birajući svoj put, odabirem i za druge!? Ali..., drugi su pakao. Otkud vama, drugim Hrvatima, pravo izabrati put slabića, puzavca, sluge lizoguza za mene – za moje generičko biće. Za moju opću supstanciju. Otkud vama pravo da za mene izaberete vječnu oznaku roba, sluge, bića drugog reda. Ja ne pristajem na to. Sve se u meni buni protiv takve sudbine. Protiv bezlična ropstva kao sudbine. I zato vičem: Neću! Ne dam! Ali što mogu, ako sam osamljena, izgubljena u mnoštvu drukčijosti? Ako Vas ne uspijem pridobiti za razumijevanje i suradnju. Za udruživanje snaga. U sličnom pravcu – cilju. Tijeku rijeke, jer većina vas divergira, razjedinjuje taj zadatak dok se ne izgubi u kaljuži. Po Nalogu i Režiji Volje tko zna koga, Bezimenih Gospodara. Cilj koji ne osigurava nikakvo uzvišenje ni teleološko opravdanje. Što mi onda preostaje nego glava na pladnju. Poput Ivana Krstitelja. Ili psovka, očaj, rezignacija, defetizam. Odustajanje!
Otkud vama pravo da u ime lažnog Humanizma ubijate moj vitalitet. Lupeži moga zdravlja. Žreci novog svjetskog poretka. New age ideolozi. To lupanje za 'dobrobit čovječanstva' ubi mene i moj svijet. U ime čega? A i nametnuše svoju volju svima koji im to dopustiše. A moja je dreka 'vapaj u pustinji'.
Zašto neki narodi smiju i hoće govoriti, a mi ne, mi ne?!
Ako stalno nalaziš olakotne okolnosti i opravdanja za onog drugog, onda ostaješ poput majke koja ne voli dovoljno svoje dijete. Tako je i s drugim narodima i drugim zemljama. Što više staviš u Drugoga ili, po Marxu, u otuđeni rad, to manje ostaje za Tebe.
Komunistima je to bilo itekako jasno.
Reverzibilna Povijest. Ne ide sve naprijed u povijesti. Ima repriza. Kad vam nešto ne paše, Vi zatvarate oči. Nemate pravo promatrati nas kao sporedna pitanja, nebitna! Nemilosrdno kritizirati. Grijeh pogrešnog naraštaja. Konfuzija općeg i pojedinačnog. Obezvrijediti sve principe – to je nedopustivo.
Nikome ne dajem, ne dopuštam to pravo da svojim ignorantskim, ili perfidnim ili plaćeničkim djelovanjem, po zadatku, ili nedjelovanjem ili pogrješnim djelovanjem moj nesretan narod hrvatski, neprosvijećen i nejak, dovodi u bijedni položaj gubljenja svakog identiteta i prije negoli je stigao stati i popeti se na svoje noge. To je grijeh! To je zločin! Pogotovo ako to rade pripadnici istog naroda. Iz lakomosti i koristoljublja. Ne dajmo im pjevati pjesme tuđinaca, neprijatelja, jer to je strašno zavođenje. Pranje mozga glazbom (rock i slično) i filmovima. Pranje podsvijesti. Život po protokolu sionskih mudraca. Kako pjevaju neki Srbi: Lepi ljudi…, Dobri ljudi..., a mi se, kreteni, uhvatimo na udicu tako lako!
J’acusse sve one koji mi oduzeše Domovinu. Tko sebi smije dati to pravo?
Bez teške patnje nema ni istine ni pravde.
Kao što u svakom 'grješnom' Hrvatu vi, neki, ti i Slavenka, vidite silne mane i grijehe, sasvim drugačije postupate prema onima iz drugih naroda – njima opraštate i velikodušno previđate njihove strašne grijehe, a to je za nas pogubno.
Identitet, Identitet, tko si!? Znati bar donekle tko si i gdje ti je mjesto.
Zorin dnevnik:
Je l' sad nešto jasnije, drugovi? Je l' jasnije?
Ali ima i ona: Drugovi dragi, dolazi zima, javi se rudar, delija neka. Složno i muški zapnimo sada, čitava zemlja na ugalj čeka.
Vjera je pisala meni. I sličnima meni. Jer ja sam ona koja relativizira, razjedinjuje, divergira. Sve je vrvjelo od velikih slova. Teorije zavjere. Velika svjetska pozornica. Osjećam kako se moja ramena savijaju od tolikih odgovornosti i kako mi moja rugajuća priroda nestaje u nekom kutu mog nevrijednog bića. Dio moje višestruke prirode koja bi se lako mogla popustiti jogi, Sai-Babi i sličnim opasnostima. Ostati ispražnjenog mozga po kojem bi onda mogli pisati 'Oni' koji upravljaju ovim svijetom. Teško meni, teško meni.
Draga moja Vjera, pisala sam joj, pak, ja ne mogu dijeliti ljude onako kako ih ti dijeliš. Ja sam kršćanin. Bog me iz nekih razloga pozvao na ovaj svijet. Već me dobar dio vremena na svaki način pokušava sačuvati i dozvati pameti. Radi mene i sličnih meni poslao je i svoga sina. Ono malo vremena što je sin živio širio je ljubav i dobrotu. A onda je njegov otac pustio da ga ubiju za nas. Poslao nam je poruku. Bog je meni, dakle, poslao poruku. Idi i širi ljubav i dobrotu. Poslao je poruku. Shvaćam to vrlo osobno. Batrgam se i koprcam. Tempirana sam bomba unutar vlastita tijela. Volim seks, čemu kriti. Drage radosti, i još koješta što pripada ovom svijetu i što me sve dalje odvlači od nebeskih visina. Moja me životna priča najčešće vuče u paklene ponore gdje su pušačke pauze vrlo kratke, a ostalo vrijeme u govnima pokušavam nešto izroniti. Siva masa mi nije velika, ali trudim se. Možda za mene još ima nade. Za čovječanstvo, koje je tebi toliko na duši, ne mogu biti odgovorna. Jedva se nosim s vlastitom odgovornošću. Dobro, i s odgovornošću mojih bližih i dragih osoba. Trudim se. Ne znam je li to nekakvo opravdanje. Slušam one koji se u teorije razumiju, a oni govore: Vrijeme koje vlada u ovoj našoj teško stečenoj domovinici, vrijeme je predmoderne. U izvanjskom svijetu, naprednom naravno, iako, pitanje je što je napredak, gdje vlada postemoderna, ljudi se pitaju je li to baš sve tako. A mi? Vučemo natrag u čvrste okvire obiteljskog života. Tamo gdje vlada grande papa, glava obitelji iako je silovatelj vlastite djece, bankar koji se bavi lihvarenjem, varalica i preljubnik i još koješta drugo. Tamo gdje je kum, padre, padrino, ili već kako se kaže, za vlastitu obitelj bližu i daljnju okolinu, svoju domovinu i "ceo svet" nedodirljiva vrijednost. Vučemo natrag u naciju, a Europa otvara vrata svojih granica i globalizacijsko vrijeme nas guta. Mi mali! Male nacije. Davidi kontra Golijatima. Ali, eto, takva je moja priroda. Ja volim svoju naciju, svoju zemlju i more naše plavo, Jadransko, a s druge strane, svijet je lijep.
Istina govorim često sama sebi: Zora, Zora, ne gine ti oganj pakleni. Tvoja je riječ i javna riječ, a vidi kako ti djeluješ. Koje ti to vrijednosti pokušavaš srušiti? Voliš grješnike, dakle. Razumiješ sve njihove grijehe. I daješ oproste lijevo i desno.
U što bi ti, da odlučuješ, pretvorila ovaj, ionako zbunjeni, svijet?
