Da… to je to- eto ti kad kažeš ljudima da treba razmišljati :-)
Jako zanimljivo za pročitati. I ja sam se par puta pitao kako to da povijesni Krist nije dao konkretnih naputaka o osnivanju dvojake zajednice tj. redovničke znači zaređenih isposnika (celibat, neposjedovanje materijalnih dobara i sve što ide s tim) i s druge strane svjetovnjaka koji iako zadržavaju sve što ide sa svjetovnom egzistencijom ali participiraju u duhovnosti na svoj način održavajući moralnost i čiste namjere u svojim svjetovnim poslovima. To sam se pitao zato jer je Šakyamuni Buddha kao vrlo sličan lik učitelja i utemeljitelja, odmah ispočetka takve stvari jasno uredio. Mislim da je to bilo zato jer u drevnoj Indiji je postojala stara tradicija asketa beskućnika, mistika tj. yogija i u narodu je bila neka percepcija svetosti tih ljudi, iako je to bilo nešto što prosječni čovjek nije mogao sasvim razumjeti postojalo je određeno instinktivno poštovanje prema onima koji su „otišli dalje“. U Židova se koliko znam duhovnost nije baš prepoznavala kao nešto odvojeno od svjetovnih afera. Od vremena starozavjetnih proroka do vremena Ivana Krstitelja i Krista nije bilo mistika, isposnika, slobodnih duhovnjaka, nego su postojali klerici, oficijelno svećenstvo sa svojim institucijama, visokim društvenim statusom i utjecajem te svim popratnim materijalnim ugodnostima (kao što i imamo danas!). Možda je Krist smatrao da bi redovničko uređenje u tim uvjetima bilo dodatno opterećenje za malu zajednicu i da bi onda propala kad bi se pouzdala u pustinjaštvo i milodare Židova? No sa vremenom s razvojem gnostičkoga kršćanstva došlo je do instinktivnog razvoja malih redovničkih meditacijskih zajednica, a isto tako u redovima crkveno-koncilskih kršćana koji su se protivili gnostičkoj frakciji isto je došlo spontano do pojave kontemplativaca u egipatskim pustinjama itd. Postojala je uvijek dakle zdrava srž redovništva i ideje o tome što redovništvo treba biti. Kako je crkva dalje kroz povijest to integrirala u svoja pravila kakva vrijede i danas, to mi više nije poznato, mene zanima rano kršćanstvo prije nego su počela majstorska dogovaranja i prekrajanja izvornog Kristova nauka po tzv. Crkvenim koncilima jer mislim da je do tada postojala zdrava ideja monaštva kako u gnostika tako čak i u ne-gnostičkih kršćana.
Možda s vremenom zbog potrebe za svećenstvom koje je u stalnoj interakciji sa svjetovnim pukom (ideja pastve i pastira) stvari su otišle u svakakvim smjerovima. Ja bih baš u tome smjeru gledao- pojava župnika kao „ekstrovertita“ koji nešto malo studira, završi neke nauke i promptno postane „duhovni vođa“ svoje svjetovne pastve. U gnostičkih kršćana onda (kao i danas npr u budizmu) nije bilo te ekstrovertiranosti zaređenoga klera prema svjetovnjacima. Ako hoćeš nešto od njih moraš ih tražiti i dokazati da uopće znaš što tražiš, a ne da oni dolaze k svakome u vidu propovjednika, misionara, pastira… Tu jednostavnih objašnjenja nema kao ni jednostavnih rješenja, ali svakako su to stvari zanimljive za proučavanje i razmišljanje.
29.03.2012. (18:36)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Čak u sve tri semitske monoteističke religije pojavili su se spontano askete kontemplativci i meditanti koji su život shvatili kao dragocjenu priliku za aktivni trening uma i samospoznaju kao jedinu pravu garanciju spoznaje Boga. Nevezani za mainstream tj. farizejski kler i laike i sve popratne svjetovne afere- u Židova- kabalisti, u islamu- sufisti, u kršćanstvu- gnostici svi su oni imali odrednice identične bilo hinduskim sadhusima bilo budističkim yogijima. Ideja da čovjek posveti život isposničkoj kontemplaciji bez trčanja za svjetovnim aferama nije dakle pala s neba nego je prirodni evolucijski slijed u duhovnom razvoju pojedinca bilo koje vjerske tradicije, no onaj tko ne osjeća tako nego bi i ovce i novce i svjetovno i duhovno odmah sad u ovom životu, taj je na opasnom putu sam po sebi, pa još kad takav sa svojim nerazriješenim dilemama ide „usmjeravati“ nekog drugog- to je veliki problem. Ne sviđa mi se ideja polu-sekularnog propovjednika „preachera“ (kakve imaju američki protestanti evangelici, baptisti i sl. koji ne priznaju nikakvu ideju monaštva) koji kao prenosi svetu dogmu iz svetih spisa i to ga čini relevantnim „čovjekom vjere“ i lijepo kuća, auto, žena, djeca sve fino ulickano i eto ti duhovnost i duhovnik. Ma da… malo morgen duhovnik nego prije neki prorok prikrivenog ultrasekularizma, kapitalizma i korporatizma kojemu je cilj zabijanje masa sljedbenika sve jače u kuće/poslove/birtije uz održavanje eventualno neke kvaziduhovne prakse koju sišu nedjeljom kao dijete svoju dudu varalicu. Iako me se ne tiče osobno rekao bih da mi je donekle jasno zašto Vatikan inzistira na celibatu usprkos svim problemima. Ali da… slažem se da veliki problemi tu postoje i nemam pojma kako će i da li će ih ikada uspjeti riješiti. U svakom slučaju zanimljiva tema. :-)
30.03.2012. (19:39)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
odmak
To je to.
29.03.2012. (06:38) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
jelen
Da… to je to- eto ti kad kažeš ljudima da treba razmišljati :-)
Jako zanimljivo za pročitati.
I ja sam se par puta pitao kako to da povijesni Krist nije dao konkretnih naputaka o osnivanju dvojake zajednice tj. redovničke znači zaređenih isposnika (celibat, neposjedovanje materijalnih dobara i sve što ide s tim) i s druge strane svjetovnjaka koji iako zadržavaju sve što ide sa svjetovnom egzistencijom ali participiraju u duhovnosti na svoj način održavajući moralnost i čiste namjere u svojim svjetovnim poslovima. To sam se pitao zato jer je Šakyamuni Buddha kao vrlo sličan lik učitelja i utemeljitelja, odmah ispočetka takve stvari jasno uredio. Mislim da je to bilo zato jer u drevnoj Indiji je postojala stara tradicija asketa beskućnika, mistika tj. yogija i u narodu je bila neka percepcija svetosti tih ljudi, iako je to bilo nešto što prosječni čovjek nije mogao sasvim razumjeti postojalo je određeno instinktivno poštovanje prema onima koji su „otišli dalje“. U Židova se koliko znam duhovnost nije baš prepoznavala kao nešto odvojeno od svjetovnih afera. Od vremena starozavjetnih proroka do vremena Ivana Krstitelja i Krista nije bilo mistika, isposnika, slobodnih duhovnjaka, nego su postojali klerici, oficijelno svećenstvo sa svojim institucijama, visokim društvenim statusom i utjecajem te svim popratnim materijalnim ugodnostima (kao što i imamo danas!). Možda je Krist smatrao da bi redovničko uređenje u tim uvjetima bilo dodatno opterećenje za malu zajednicu i da bi onda propala kad bi se pouzdala u pustinjaštvo i milodare Židova? No sa vremenom s razvojem gnostičkoga kršćanstva došlo je do instinktivnog razvoja malih redovničkih meditacijskih zajednica, a isto tako u redovima crkveno-koncilskih kršćana koji su se protivili gnostičkoj frakciji isto je došlo spontano do pojave kontemplativaca u egipatskim pustinjama itd. Postojala je uvijek dakle zdrava srž redovništva i ideje o tome što redovništvo treba biti. Kako je crkva dalje kroz povijest to integrirala u svoja pravila kakva vrijede i danas, to mi više nije poznato, mene zanima rano kršćanstvo prije nego su počela majstorska dogovaranja i prekrajanja izvornog Kristova nauka po tzv. Crkvenim koncilima jer mislim da je do tada postojala zdrava ideja monaštva kako u gnostika tako čak i u ne-gnostičkih kršćana.
Možda s vremenom zbog potrebe za svećenstvom koje je u stalnoj interakciji sa svjetovnim pukom (ideja pastve i pastira) stvari su otišle u svakakvim smjerovima. Ja bih baš u tome smjeru gledao- pojava župnika kao „ekstrovertita“ koji nešto malo studira, završi neke nauke i promptno postane „duhovni vođa“ svoje svjetovne pastve. U gnostičkih kršćana onda (kao i danas npr u budizmu) nije bilo te ekstrovertiranosti zaređenoga klera prema svjetovnjacima. Ako hoćeš nešto od njih moraš ih tražiti i dokazati da uopće znaš što tražiš, a ne da oni dolaze k svakome u vidu propovjednika, misionara, pastira…
Tu jednostavnih objašnjenja nema kao ni jednostavnih rješenja, ali svakako su to stvari zanimljive za proučavanje i razmišljanje.
29.03.2012. (18:36) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
odmak
Židovo žive svoju vjeru. Bog im je prisutan u svemu.
Ali i kod kršćana stvari su se kroz povijest mijenjale. Bilo je i oženjenih papa.
30.03.2012. (17:06) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
jelen
Čak u sve tri semitske monoteističke religije pojavili su se spontano askete kontemplativci i meditanti koji su život shvatili kao dragocjenu priliku za aktivni trening uma i samospoznaju kao jedinu pravu garanciju spoznaje Boga. Nevezani za mainstream tj. farizejski kler i laike i sve popratne svjetovne afere- u Židova- kabalisti, u islamu- sufisti, u kršćanstvu- gnostici svi su oni imali odrednice identične bilo hinduskim sadhusima bilo budističkim yogijima. Ideja da čovjek posveti život isposničkoj kontemplaciji bez trčanja za svjetovnim aferama nije dakle pala s neba nego je prirodni evolucijski slijed u duhovnom razvoju pojedinca bilo koje vjerske tradicije, no onaj tko ne osjeća tako nego bi i ovce i novce i svjetovno i duhovno odmah sad u ovom životu, taj je na opasnom putu sam po sebi, pa još kad takav sa svojim nerazriješenim dilemama ide „usmjeravati“ nekog drugog- to je veliki problem. Ne sviđa mi se ideja polu-sekularnog propovjednika „preachera“ (kakve imaju američki protestanti evangelici, baptisti i sl. koji ne priznaju nikakvu ideju monaštva) koji kao prenosi svetu dogmu iz svetih spisa i to ga čini relevantnim „čovjekom vjere“ i lijepo kuća, auto, žena, djeca sve fino ulickano i eto ti duhovnost i duhovnik. Ma da… malo morgen duhovnik nego prije neki prorok prikrivenog ultrasekularizma, kapitalizma i korporatizma kojemu je cilj zabijanje masa sljedbenika sve jače u kuće/poslove/birtije uz održavanje eventualno neke kvaziduhovne prakse koju sišu nedjeljom kao dijete svoju dudu varalicu.
Iako me se ne tiče osobno rekao bih da mi je donekle jasno zašto Vatikan inzistira na celibatu usprkos svim problemima. Ali da… slažem se da veliki problemi tu postoje i nemam pojma kako će i da li će ih ikada uspjeti riješiti. U svakom slučaju zanimljiva tema. :-)
30.03.2012. (19:39) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...