Izlazi do Uskrsa, bar se nadamo
ovo dolje je samo kap, sićušni dio....
----------
Čovjek je duh i priroda. Ni jedno ni drugo, a teži jednom i drugom. Nitko ga ne prima. Prirodni i duhovni svijet ne trpe polovičnosti, a mi to jesmo. U stalnoj smo čežnji za jednim ili drugim. Jedan i drugi dio našeg bića traži nešto od nas, a i mi se tražimo unutar jednog i drugog. Vječno raspeti, polovični, nedovršeni u vječnoj žudnji za temeljima. Za majkom ili ocem. U neizvjesnosti, neispunjenosti, s kajanjem. U tjeskobi i neznanju gdje i kome pripadamo i što je ono pravo. Vječno izdajnici, jer jednom prevlada jedno, drugi put drugo. Izdaja, strepnja, tjeskoba, to je čovjekova priroda.
To je čovjekova priroda, moja…
Pitat ćete se zašto ovaj uvod? Reći ćete da se osjećam krivom. Priznajem, osjećam se krivom. Ali to je već ukomponirano u dušu mog židovskog naroda, a moji jesu, to vam je vrlo dobro poznato, bili Židovi. Bake i djedovi nisu govorili hrvatski. Nisu ga ni imali volju naučiti. U njihovo doba, toga se vrlo dobro sjećam, strogo su se poštovali svi vjerski običaji. Bilo je u tom ponosa. U kući su bedinerice bile hrvatske djevojke iz okoline Zagreba. Baka bi rekla da i služiti treba naučiti. Držala ih je neodgojenima. Sjećam se i muškaraca, njihovih očeva i braće, mladića koji su usred zime dolazili bosi. Svraćali bi po povratku s tržnice. Sjedili u kuhinji. Baka bi s njima trgovala služeći se rukama i nogama, ali i oni su poznavali po koju njemačku riječ. Dovoljno dugo živjeli su unutar Austrije. Moji su roditelji već bili drugačiji. Pohađali su hrvatske škole. Vjerski su običaji bili manje strogi. Rekla bih da se kod njih vjera pretvorila u običaj prilikom blagdana. Uostalom, i sami ste im bili nazočni. Brat i ja? Da je mir potrajao… Boris je bio umjetnik… Ne sjećam se da je ikad naglašavao svoje židovstvo. A ja…
Ja sam bila ludo zaljubljena u Lava. Slijedila sam ga u stopu. Sve sam nalazila u Lavu. A potom, u meni je bio izrazito jak osjećaj za socijalnu pravdu. Jednako tako jak i nadnacionalni osjećaj. Ja sam postala u tom smislu ono što bi se moglo nazvati nikomu nepripadajuća ili svima pripadajuća. Asimilirana u bratstvo svih ljudi. I dan-danas se tako osjećam.
Utoliko me posebno pogodilo ono što se u NDH-a dogodilo. Držala sam Hrvatsku svojom domovinom, ali ona mi nije uzvratila istim osjećajima. Ja sam, istina, preživjela, ali nitko od mojih nije. No, ne pišem vam iz mržnje i zlopamćenja. Molim vas, pročitajte ovo pismo jer su svi pokušaji da s vama govorim propali.
Post je objavljen 29.03.2012. u 21:48 sati.