Hoću – neću, ne da mi se nervirati, a onda ipak odlučim poći pogledati srpski film Paradu.
Zašto sam oklijevala?
Dugo me već nervira neprekidno izjednačavanje krivnje. To nije samo slučaj Srbije i nas nego kao po nekoj špranci svi u „regionu“to rade.
Region je valjda drugo ime za jednu pa drugu Jugoslaviju. Da se razumijemo ne želim više nikakvu mržnju, ali ne želim nikakve nesporazume niti sa koje strane. Dosta je toga.
Nesporazumi su nas cijelo prošlo stoljeće držali u sukobima i krvavim ratovima. Jasno mi da vas mlade ništa od svega ne zanima, ali vjerujte mi na riječ budućnost neće biti ružičasta ako svi ostanemo u uvjerenju da su oni drugi više krivi nego mi.
Dajte pametni ljudi riješite konačno te krivice i pravice i neka konačno zavlada mir.
Ali, vratimo se filmu.
Dobar je. Svaka preporuka ako zanemarimo loš ton ( pola filma nisam razumjela neke od glumaca)
Film je ustvari jedna vrlo tužna priča začinjena njihovim humorom na prvu loptu, ali i s malo gorkog okusa.
Ima više slojeva. Kritičan je prema situaciji u Srbiji. Nisam se mogla oteti dojmu da se radi o rubnim pričama (možda više nisu ni rubne) – borci sa svih strana ponovo skupa, istina malo nategnuto, ali neka bude, pa homoseksualci (nije privilegija dočeka samo Beograda i Split je pokazao svoje lice), pa osjetljiva mladenka…, pa na kraju i sin koji se stavi na stranu oca i tako puno drugih detalja. Glumci više-manje dobri- nemam vremena za dublju analizu, ali preporučam film.
Ali, rado bi da se zapamti poruka: Svi smo isti i svi smo krivi, a ja bih dodala netko je ipak započeo rat i još bih dodala : Laž ponovljeno nekoliko puta počinje zvučati kao istina.
Post je objavljen 15.03.2012. u 07:20 sati.