odmak
petak, 26.03.2010.
Različito, a opet nekako slično
Dvije vrste događanja u Splitu.
Dani kršćanske kulture i Pričigin.
Počet ću od posljednjeg. Od Pričigina. Govorim moje dojmove.
Bila sam pozvana na prvi Pričigin kao sudionik. Mislim da sam o tome pisala na blogu. Katastrofa. Moja priča ili već što je to bilo- bila sam posve nepripremljena. Pojma nisam imala što će se događati.
Prostor je bio pun rodbine- tate mame,braća, sestre, prijatelji sudionika. Ja niisam pozvala nikoga. Činilo mi se nešto neobavezno gdje ću sjediti bez riječi sa čašom vode ispred sebe i cvijećem u vazi kao iz onog vremena raznih konferencija.
Voditelj je održao govor ni sam ne znajući u što će se sve skupa razvijati.
Prvi govornik govorio je neku nesuvislu priču, samohvalu- dodvoravanje jednom od predsjednika, za koju nisi znao, iako se činilo da svi dobro znaju o čemu se tu radi, je li istina ili laž u koju je samo on vjerovao. Poznavala sam ga i bilo me sram zbog njega.
Drugi govornik ispričao je tri dosta zgodne anegdote. Svi smo se nasmijali.
I onda ja- nasumce smo sjeli, da sam pretpostavila što će se događati sjela bih zadnja i u međuvremenu se već nečeg dosjetila, ali ovako nepripremljena ispričala sam kako sam puno puta sjedila sa društvom mog supruga- ljudima koji su bili vezani 'poslom' , koji mene apsolutno nije zanimao, a oni su raspravljali satima o… nije bitno … za mene…, ali pola ako ne i većina čovječanstva luduje za tim. Nekad bi na kraju pala i pjesma. Ni tada nisam puštala ni glaska jer sam apsolutni nesluhist.
U jednom trenu poslije bezbrojnih sjedenja i šutnji u istom društvu jedan od njih se okrene prema meni i kaže mi iznebuha: …., znaš meni se kod tebe najviše sviđa tvoja skromna inteligencija.
Neću tumačiti što je time htio reći i samu me zbunio, ali i prisutni na Pričiginu ostali su mrtvi hladni na moje pričanje.
Slijedili su ostali sa pričama o svojim bakama, tetama Rozitama i Magdalenama po meni jednako lošima. To vam je onako kao kad u malom mjestu neki lokalni umjetnik predstavlja knjigu, a na stolu sa strane imate neke sendviče slatko i piće i svi kažu kako je bilo dobro.
Otišla sam što sam prije mogla kući, duboko nezadovoljna i nesretna. Odlučila sam da nikad više ni na koji način prisustvovati Pričiginu.
Sve do sinoć.
U hotelu Belevue pričao je priču Belmondo Miliša.
Belmondo Miliša je moj prijatelj. Nadam se da on isto misli o meni.
Glumac je, glumio je neko vrijeme, a onda je odlučio otići u svećenike. O tome se dosta pisalo, ali nakon desetak godina izašao je iz svećeničkog reda i ponovo je među glumcima. Meni se čini da se još traži. Inteligentan pun svakojakih znanja sinoć je odglumio četiri lika pričajući priču vrlo zanimljivo s crnohumornim odmakom ( ne znam zašto se ja kitim tim imenom), vrlo zabavno, iako neobično je kako publika reagira. Tamo gdje je sve jasno, kako bi se sportskim rječnikom reklo: na prvu loptu, uz spominjanje određenih radnji koje su svima jasne, onako malčice frivolne… pinku podsjećaju na na jednu drugu glumicu koja također piše, javlja se grohotan smijeh čak i kod 'kulturnjaka' koji se ponašaju neformalno. Sjede po stepenicama, iako je stolica pokraj njih prazna (oho pipo zloba u mom liku)
A tamo gdje se priča odvija suptilnije… promatram gospođe preko puta mene. Ja se smijem, a njih dvije se pogledavaju. Nisu zadovoljne. Čini im se da je on odjednom lik kojeg glumi i da izgovorene rečenice nisu ironija nego baš znače ono što govori.
Sve u svemu bravo Belmondo. Prefina je to duša, osjetljiva i ja mu želim veliki uspjeh i da ne bude vječno na rubu preživljavanja. Danas je s pravom kulturom upravo tako, osim već nekih prodanih duša, koji nažalost ne moraju biti loši umjetnici. Što možemo lik i djelo često su u raskoraku.
Ali postoje i Mozarti I Saglierii koje vrijeme smjesti tamo gdje im je mjesto pa je svjetski poredak vrijednosti nekako zadovoljen.
Druga priča dogodila se večer prije na Danima kršćanske kulture. Prikazivao se, između ostalog dokumentarni film Nade Šurjak
Edita -Marija od križa
sa wikipedije
……….ekipa splitskog HTV-a uspjela ući u samostan gdje živi nekadašnja glumica edita majić
U potrazi za bosonogom redovnicom: kamera iz neobjašnjivih razloga odbila snimati Editu Majić
Da se upornost isplati svjedoči ekipa splitskog studija HTV-a koja je uspjela snimiti zatvoreni svijet karmelićanskog samostana svetog Josipa u španjolskom gradiću Avili u koji je nepovratno prije četiri i pol godine ušla glumica Edita Majić, prvakinja zagrebačkog Kazališta “Gavella”.
Novinarka Nada Šurjak, snimatelj Petar Granić te tonski snimatelj Ante Rako prije dvije godine pokušali su bez uspjeha ući u samostan karmelićanki, najstroži red u Katoličkoj crkvi.
No, pokušali su i ponovno krajem listopada prošle godine kada je Edita položila vječne zavjete postavši Kristova zaručnica.
- Nakon mise kojoj su nazočili mnogi vjernici iz Hrvatske te Editini bliski ljudi, razgovarali smo s njom na privatnoj audijenciji. Pitali smo je je li voljna poslati hrvatskoj javnosti poruku, što je rado pristala, a ubrzo smo dobili i odobrenje časne majke koja samostalno odlučuje o svemu. Bilo je to jedinstveno iskustvo, a kao rezultat nastao je 30-minutni dokumentarac “Edita Marija od Križa” koji će se prikazati na Valentinovo, na Drugom programu HTV-a u 21.30 sati - najavila je Nada Šurjak otkrivši nam i teškoće prilikom snimanja.
Naime, prve kadrove s Editom kamera zbog nepoznata razloga uopće nije snimila! Na sreću, Edita je bila susretljiva, pa je snimanje ponovljeno, što je bila još jedna iznimka za stroge uvjete u kojima žive bosonoge karmelićanke, potpuno samozatajno, skrivene od očiju javnosti.
- Moram kazati da je Edita presretna, jednostavno blista. Poput ostalih redovnica, neprestano je vedra i nasmijana. Kazala je da moli za sve u Hrvatskoj kao i za sve drage ljude. Redovito izmjenjuje pisma s rodbinom, prijateljima, kao i nepoznatim ljudima koji joj šalju riječi podrške - kaže kolegica s HTV-a priznavši da je ovakva duhovna putovanja uistinu vesele.
Miljenica
Avilski biskup Burillo pun je hvale za Editu koja je s još jednom Splićankom Mihaelom Mladineo unijela svježinu u red karmelićanki. U gustom dnevnom rasporedu koji počinje u 6 ujutro Edita nađe vremena za pjevanje, sviranje harmonija, slikanje, te podučavanje hrvatskog jezika. Među redovnicama i vjernicima koji dolaze na misu prava je miljenica zbog svoje vedrine.
--------
Mihaelu Mladineo osobno poznajem, kao i cijelu njenu brojnu obitelj.
Bilo je dirljivo pogledati film i vidjeti i čuti radost u Editinom glasu.
Jednako je bilo lijepo gledati Editu na daskama koje život znaće krhku i nježnu u zadnjoj predstavi lagano odsutnu kao da je već tamo gdje je odlučila otići.
Neobične priče dvije večeri jedna za drugom.
Priznajem da su me obje dirnule.
Različite, a opet toliko slične.
subota, 20.03.2010.
Ako… tada…
Rene Rivera Miranda
Za Antonija Terana Cavera
Da, može biti
Da svijet nema smisla
I da se stvari slučajno događaju.
Da, moguće je
Da se vrtimo jer nemamo jasan cilj
I da idemo ne znajući kamo.
Da, možda
Je Bog samo izmišljaj
A mi slučajnost.
Da, možda
Uzalud tražim objašnjenje
Sumnjajući da postoje odgovori.
Da, tko znade,
Možda se naš planet neprestano okreće
Jer ne može ništa drugo.
Da, izvjesno je
Da smo barem sigurni
Da je jedina istina sumnja.
utorak, 16.03.2010.
Dogovoreni rat
Dogovoreni ratovi
Relativno nepokretna, ali mičem jer ne mogu izdržati dogovorila sam otići u posjetu jednom dosta starijem kolegi s čijom sam kćerkom prijatelj.
Pokušavam ga već duže vremena nagovoriti na intervju za stručni časopis, jer je taj kolega dio povijesti struke po mom mišljenju baš važan.
S druge strane nagovaram kolegu koji je urednik časopisa da baš on obavi intervju, da ne ispadne da se ja guram u to.
Traje mjesecima, od ovog ljeta. Svi hoće, ali kao da su se u nekoj vremenskoj kugli našli začarani. Nema ništa bez mene (ha, ha)
Stariji kolega je napisao je stotinjak strana o počecima struke . Svega se sječa. Prije je sve što bi pisao davao drugim kolegama, jedan je doktorirao uz pomoć njegovih materijala, a da ga ni jednom riječju nije spomenuo. To ga boli.
Boli ga, ali kao da se i boji. Stvari su se događale 1945 nakon njegovog izlaska iz rata. Bio je u partizanima. Nakon rata već sa određenim znanjima bio je zadužen da oformi… neću dalje. Pročitat ću ono što je napisao. Pokušat ču izdvojiti bitno i pustit mu na volju da kaže što želi.
Tu kod njega možda ima malo straha od onih vremena u kojima on nije vidio ništa loše. Čak mu je bilo logično da se nađe na položaju na kojem se našao. Da su baš njega izabrali.
Kako god mogao je raditi strašne stvari, ali on je pokazao volju da pomogne tamo gdje je pomoć uistinu bila potrebna i napravio je dobro za ovu zemlju.
To je naša povijest. Okolnosti; našao se na mjestu gdje su ti spalili selo . Ubili bližu i daljnju rodbinu i otišao si s vojskom koja ti to nije napravila.
Bježao si u El Shatt, jer si se plašio za goli život.
I obrnuto; htio si i konačno slobodnu Hrvatsku. Ostao si raditi i boriti se za nju. Je li zato svaki Hrvat bio zločinac?
Rijetki su baš bili hrabri i 'osviješteni'.
Pazite danas je nedjelja . Svaki pošteni katolik/inja otišao bi na misu, ipak je korizma, ali ja sam odabrala razgovor sa bivšim 'neprijateljem' jer mislim da nije pravedno da ga zaobilaze.
Danas glasam za SDP ne zato što mislim da su bolji nego čisto radi promjene vlasti i razotkrivanja lopova i prevaranta koji su DANAS PRAVI NEPRIJATELJI moje domovine, jer Jugoslavija to nije bila, mislim nije mi bila Domovina.
(Ima jedan odličan članak u nekom jutarnjem od Ante Tomića u vezi sa žalom za vremenima Jugoslavije- ako ga uspijete naći pročitajte ga.)
I onda dođem kući. Ostavim ručak, a gladna sam. Sve više sam gladna ali to je već psihička ovisnost. Ostavim ručak jer hoću gledati Nedjeljom u 2. Ljutile me ili me ne ljutile, tendenciozne, ovakve , onakve razgovori i gosti Aleksandra Stankovića intrigantne su emisije.
Ovaj put Rajko Grlić.
Čovjek bi ga previo na rane. Sve onako blago prča. O svojim filmovima. I drugi pričaju o njemu. Sve u superlativima. Znam neke glasine. Mislim se vidiš kao su ljudi zlobni i zavidni.
I u Jugoslaviji je imao neprilika. Zabrane i prijetnje. Lik koji je sličio na Jana Gabena, savjetovao mu je, onako usput, poslije noćnog prikazivanja njegovog novog filma za samo šestero njemu nepoznatih ljudi, ali dalo se naslutiti iz koje su službe bili, radi provjere jer je u filmu vrijeđan poredak, zemlja ili već nešto, da ipak ne putuje nigdje jer…
Ali sve to onako blago s humorom ispričano, ipak su umjetnici drugačiji ljudi. On već vidi film iz tog detalja, ili možda ne jer je tema već previše zlorabljena.
Ali snimao je u Jugoslaviji. Mnogi nisu. Pitam se zašto?
I onda u jednom trenutku, onako malo nerazumljivo, kaže dogovoreni rat. Već sam pomislila da sam nešto krivo čula, ali Stanković ga je priupitao, dužan sam gledateljima kaže, radi njih se prave ove emisije .
Niste li spomenuli dogovoreni rat?
Obojica znaju o čemu govore. Možda je i dogovoreno prije emisije. To se radi, ili ne!?
I onda je krenulo.
O Tuđmanu (nije bila spomenuta ona čuvena papirnata salveta na kojoj se dijelila Jugoslavija- zaboga zar nije bilo nikakvog papira u blizini- al troke Jalta, Jalta), da ne bi mislili da sam ja nekakav Tuđmanovac. Imao je izrazito negativni halo efekt i svoje greške, ali ostavimo njegov život povjesničarima.
Tlak mi raste pri kraju emisije. Stupid woman kaže Rene svojoj ženi. Ja govorim sebi.
Na stolu me čeka dobar, ali ohlađeni ručak, a sad ćeš se uzrujati. Nije to za tvoje godine. Trebala si lijepo otići u crikvu i pobjeći od problema moleći se Bogu. To te smiruje.
Ja razumijem Rajka Grlića što je napustio Hrvatsku. Ako ništa to nije bio njegov rat. On je gradsko dijete. Nebitno što je, kako se izrazio pas mješanac, ali pitao se (u sebi, ne u emisiji , iako je i tu bilo laganih naznaka: Zašto bi se rastali sa Srbijom- možda i sa ostalim republikama, ali s njima možda i ne. Pomišlja li itko koliko je to neobično, čudno ili posve jasno da su sve republike, ali baš sve htjele rastati i izići iz Jugoslavije. Možda smo uistinu mi Hrvati toliko mudri da smo i ostale uspjeli nagovoriti da ostave Srbiju samu samcatu.).
Otišao bi sa delegacijom u Knin. I sam je svjestan da je taj odlazak jedna naivna gesta. Nimalo slična spaljivanju Jana Palaha na Vaclavskim namestima u Pragu. Ali važno je da Tuđman živi u uvjerenju da su oni srpska delegacija , to jest bio dogovoreni rat, ali rat u Sloveniji. Ili?
Nije vrag da je Tuđman žrtvovao toliko ljudi, teritorija, srušenih kuća, toliko vrijednosti, a da niti jedna jedina hrvatska prva i posljednja puška nije zapucala na teritoriju Srbije.
Mudri, mudri Milošević Baš je pametno i dogovorno preveslao Tuđmana i doveo nas do ruba propasti. Pucalo se uzduž i popreko lijepe naše osim u Istri. Baš se pitam zaštou Istri nije?
A možda je baš u tom smislu dogovor i išao. Možda nas je Tuđman uvjeravao da brani Hrvatsku, a zapravo je mudro izveo dogovoreni rat ne bi li nas u Hrvatskoj nestalo.
Počelo je od Istre, sjećate li se. Zviždali su mu tamo. Nisu ga htjeli od samog početka. Pametni Istrijani.
Nekidan slušam na toj istoj našoj veseloj dalekovidnici hrvatsku braniteljicu kako se u Istri ne usuđuje reći da je braniteljica Domovine, a još manje to smije spomenuti kad traži posao. To je tamo u tim krajevima najveća sramota- men' se čini baš u Motovunu.
Razumijem ja Grlića i ostale. Spašavali su živote bježeći. Ne šalim se. To mi je jasno.
Malo mi je nejasnije kako se njemu, a i ostalim bjeguncima povratnicima bijeg i neumiješanost baš u Istri toliko cijeni.
Ne zaostaju ni ostali dijelovi Hrvatske- bem vam maloga i velikog miša što su nam to ustaše iz 1990 opet napravile- sagradile kuću na otvorenim zahodima pa sad već dvadeset godina cijela Hrvatska kuća smrdi- zaudara'.
Priznajem, čudim se svakome tko se vraća u ovaj smrad.
petak, 12.03.2010.
Ja, robot
Negdje sam izgubila knjižicu, jednu od onih sa popularnim izrekama, ili na pr izjavama poznatih i priznatih ljudi sa kraja devetnaestog stoljeća, koji su govorili o stvarima koje bi budućnost mogla donijeti. U toj se knjižici govorilo o avionu. Znam da smo se na mnoge izjave smijali. Bilo je uglavnom rečeno da to nije moguće i zašto to nije moguće da nešto osim ptice ili veće nekog šupljeg predmeta napr zmaja od papira može letjeti.
Jučer sam na tv-eu gledala dječicu koja se čine pametnija od druge djece svoje dobi. Znatiželjna sa vrlo znatiželjnim i neuobičajenim znanjem i pitanjima za svoju dob. Bilo je tu rješenja i zamišljanja budućnosti kao da su i sami svemirci.
Jedno je istina da su mi nakon nekog vremena beskrajno išla na nerve. Nestrpljiva, stalno u nekom nadglasavanju. Čak i njihovi roditelji. Ne sva djeca i ne svi roditelji. Pa opet izgleda kao da su to djeca s kojima roditelji jako puno rade, ali moguće da i jesu pametnija od ostalih. Pitanje je što će se kasnije iz njih izroditi. U životu sam vidjela svašta. Ružnih pačića iz kojih su izišli labudovi i obrnuto. Mamine i tatine djece, voljene, favorizirane punjenje svakojakim znanjem, ali od njih kasnije nije bilo ništa
.
Jednako je kao što su iz nikakvih uvjeta izišli genijalci. To je nekakva svemirska pravda.
A, možda sam prema ovoj djeci iz sinoćnje emisije posve nepravedna.
A zašto naslov: Ja robot?
Zato jer mislim, sigurna sam da to jesam, što se naravno kosi sa puno drugih uvjerenja koje imam, a drugo i najvažnije da se spremam ponovo čitati djela Isaaca Asimova za kojeg mislim da je svemirac kao što su mnogi stanovnici kugle zemaljske. Moja j je majka bila bez svake sumnje svemirka, pa sam i ja na taj način mješanka, samo što nisam tako pametna kao što je ona bila.
A evo malo sa Wikipedije o mom omiljenom svemircu.
Isaac Asimov (Petroviči, 2. siječnja 1920. – New York, 6. travnja 1992.), američki je pisac fantastike i biokemičar.
Bio je iznimno plodan autor, bavio se znanošću, popularnom znanošću, kriminalističkom književnošću i spekulativnom fikcijom (uglavnom znanstvenom fantastikom, ali i fantastikom) te je napisao ili uredio preko 500 knjiga te preko 90.000 pisama i razglednica. Zajedno s Robertom Heinleinom i Arthurom Clarkeom čini poznatu Veliku trojicu pisaca znanstvene fantastike toga vremena. Najpoznatije mu je djelo serijal o Zakladi (Fondaciji) u koji je uklopio i serijale o Galaktičkom carstvu i robotima.
•
Rođen je u Rusiji, ali je zajedno s roditeljima emigrirao 1923. godine u SAD. Roditelji su mu govorili engleski i jidiš, tako da nikad nije naučio govoriti ruski. Odrastao je u Brooklynu (New York), gdje je naučio čitati s pet godina, a tečno je govorio i engleski i jidiš. Njegovi su roditelji posjedovali prodavanonicu u kojoj je bilo i znanstveno-fantastičnih časopisa koje je često bio čitao. Oko jedanaeste godine i sam je počeo pisati vlastite priče.
Diplomirao je na sveučilištu Columbia 1939., a 1948. je tamo i doktorirao biokemiju. Nakon doktorata pridružio se bostonskom sveučilištu. Počeo je raditi kao profesionalan pisac, a 1979. počinje raditi kao sveučilišni profesor. Od 1965. njegovi se osobni papiri arhiviraju u knjižnici Mugar Memorial gdje zauzimaju 464 kutije i oko 71 metra prostora na policama.
Vjenčao se s Gertrudom Blugerman 1942. s kojom je imao dvoje djece - Davida i Robyn Joan. Rastavili su se 1973. te se Asimov vjenčao s Janet O. Jeppson iste godine.
Asimov je bio klaustrofil, uživao je u malim, zatvorenim prostorima. U prvom svesku svoje autobiografije govori kako je u djetinjstvu htio posjedovati kiosk na stanici podzemne željeznice u koji bi se mogao zatvoriti i čitajući slušati buku vlakova koji bi onuda prolazili. Također se bojao letenja, to je učinio samo dva puta u životu (za vrijeme ratne službe). Rijetko je putovao u udaljena mjesta. Ta je fobija utjecala i na njegovu prozu gdje ju je utkao i u neke svoje likove, poput Elijaha Baleyja iz serijala Robot. Nikad nije naučio plivati ili voziti bicikl, ali je naučio voziti automobil kad se preselio u Boston, koji je u svojoj zbirci šala opisao kao "anarhiju na kotačima".
Bio je poznat po svojoj točnosti i izvanrednom osjećaju za vrijeme. Nikad nije gledao na sat, a uvijek je znao točno procijeniti vrijeme, pogotovo kad bi mu govori trajali točno onoliko koliko su bili predviđeni. Također je bio istaknut član Baker Street Irregulars udruženja koje je okupljalo zaljubljenike u Sherlocka Holmesa.
Bio je erudit. Sa svojim je širokim interesima intrigirao javnost. Bio je predsjednik Američke udruge humanista. Također je bio blizak prijatelj s Geneom Roddenberryjem kojemu je često davao savjete u vezi s epizodama Zvjezdanih staza.
Isaac Asimov bio je humanist i racionalist. Nije osporavao religijska uvjerenja drugih ljudi, ali je osporavao praznovjerje i neutemeljena vjerovanja. Tijekom odrastanja, njegov otac nije htio nametati svoju vjeru mladome Asimovu te je on odrastao bez čvrstih religijskih utjecaja. Mnogo se godina Asimov nazivao ateistom, ali je i sam smatrao kako ga ta riječ dobro ne opisuje jer govori o onome u što on ne vjeruje, a ne o onome u što vjeruje. Kasnije je riječ "humanist" smatrao dobrom zamjenom. U svojoj je autobiografiji napisao:
"Da nisam ateist, vjerovao bih u Boga koji bi spašavao ljude procjenjujući njihov cjelokupni život, a ne riječi. Mislim da bi Bog više volio iskrenog i pravednog ateista od televizijskog propovjednika čije su riječi "Bog, Bog, Bog", a djela lažna, lažna, lažna."
U svojoj je zbirci šala često navodio šale o židovskom i kršćanskom bogu, vragu i raju te o drugim religijskim temama. Naime, smatrao je kako dobra šala može inducirati značajniju i dublju misao od brojnih sati filozofskih rasprava.
Što se tiče političkih uvjerenja, bio je član demokratske stranke. Bio je veliki protivnik Vijetnamskog rata šezdesetih godina 20. stoljeća. Također se smatrao feministom i prije negoli je feministički pokret uopće uzeo zamaha. Smatrao je i da se homoseksualnost treba smatrati moralnim pravom, baš kao i bilo koji spolni odnos kojemu svrha nije razmnožavanje.
Bavio se različitim problemima, a u svojoj je posljednjoj proznoj knjizi iz 1991. Naša ljuta Zemlja pisao o problemu uništavanja ozonskog omotača i globalnom zatopljenju. Suautor te knjige bio je njegov prijatelj i pisac znanstvene-fantastike, Frederik Pohl.
Asimov je umro 6. travnja 1992. Nadživjela su ga žena Janet i njegova djeca iz prvoga braka. Deset godina nakon njegove smrti, Janet Asimov objavila je novo izdanje njegove autobiografije u kojem je rečeno kako je uzrok njegove smrti sida. Naime, zaražen je za vrijeme transfuzije krvi prilikom operacije srčane premosnice. Janet je rekla kako je
Asimov sve htio priznati javnosti, ali su mu liječnici savjetovali da to ne učini.
Njegova su četiri zakona robotike danas legendarna, a glase:
0. Robot ne smije naškoditi čovječanstvu, ili svojom pasivnošću dopustiti da se čovječanstvu naškodi.
1. Robot ne smije naškoditi čovjeku, ili svojom pasivnošću dopustiti da se čovjeku naškodi, osim kad je to u suprotnosti s nultim zakonom.
2. Robot mora slušati ljudske naredbe, osim kad su one u suprotnosti s nultim ili prvim zakonom.
3. Robot treba štititi svoj integritet, osim kad je to u suprotnosti s nultim, prvim ili drugim zakonom.
Asimov je svojim najboljim djelom smatrao priču Posljednje pitanje (The Last Question) iz 1956. godine.
(nisam čitala- ne znam je li kod nas prevedeno)
Citati- ( dosta zgodni)
Život je ugodan. Smrt je mirna. Prijelaz je taj koji nas brine.
• Nikad nemoj dopustiti da ti osjećaj morala zasmeta da učiniš ono što je ispravno.
• Ne bojim se računala, bojim se njihove odsutnosti.
• Svakakve se računalne pogreške pojavljuju. Bili biste iznena]eni brojem liječnika koji tvrde da liječe trudne muškarce.
• Ja ne čitam brzo, ja brzo razumijem.
• Ne vjerujem u život poslije smrti zato da ne moram provesti cijeli život bojeći se pakla ili još gore - raja. Ma kakva god mučenja bila u paklu, mislim da bi dosada u raju bila mnogo gora.
• Pišem zbog istog razloga zbog kojeg i dišem - da to ne činim, umro bih.
• Oni ljudi koji misle da znaju sve veliki su gnjavatori nama koji doista sve znamo.
• Kad nekoga uvrijedimo, nazovemo ga životinjom. Okrutnije bi bilo namjerno ga nazvati čovjekom.
• Loša ideja dobro napisana bit će bolje prihvaćena od loše napisane ali dobre ideje.
• Nasilje je posljednje utočište nesposobnih.
Ovo posljednje puno govori o djeci nasilnicima.
12.03.2010. u 13:37
srijeda, 10.03.2010.
Progonstvo- izbjeglica , zbjeg, (onaj koji je prebjegao preko granice) (-azilant u stranoj zemlji), raseljena osoba
U stvari htjela sam pisati o hrani, pa slijedom toga robotu, umjetnom biću u koje veći dio mog ovozemaljskog života bez obzira u kakvim stanjima duše, depresivnim ili vrlo vedrim, se nalazila vrlo vjerujem.
Vjerujem da smo i mi ljudi roboti- biološki ili već tako nekako. Previše je kemije u nama i nismo čista duhovna bića. Ne mislim da nas ta robotska narav, zar po svemu nismo stvoreni, kako god od ničega ili s namjerom, ne mislim, kažem da smo zato nevrijedni. Dapače.
Ali i o tome može nekom drugom prigodom.
Eto, što je kad prođeš fahidiotsku školu, a ne dobiješ obrazovanje koje bi te naučilo sustavnom slijedu teme.
A, opet…
prebjezi, izbjeglice, azilanti, raseljene osobe vrlo često su gladne. O tome govore istinite reportaže i naravno pjesnici – književnici, iako Knjige: one za nas vjernike bitne nisu pisali pjesnici. Mogli su sudjelovati; usklađivati, lektorirati, dodavati ukrasne i druge izmišljane lijepe riječ, ali Stvoritelj postoji. Iz ničega ne može biti nešto , bio to Bog ili Edonaj ili Jahve ili Alah i da ne nabrajam dalje pa čak i sam Svemir neka Sila, Majka priroda (navijam za ženu), kako god se On ili To zvalo, nisu izmislili pjesnici, iako mnogi pokušavaju upravo to dokazati.
Tu smo. Stvoreni smo i što ćemo sad.
Čak smo i gladni. Priznajem da me to malo buni, jer ako smo na sliku i priliku Boga kako to da se moramo održavati metodom 'žderimuči' – riječ ima objašnjenje u Šoljanovoj knjizi: Prošlo nesvršeno vrijeme- neću objašnjavati. Potrudi te se pročitati. Zar nije i naslov genijalan.
Što je istina? I što je istinito?
Jeli Odiseja istinita priča?
I tamo su bili gladni. Griješili su i kažnjavani su.
----------
Helijeva stada
Odisej je s posadom stigao na ostrvo Trinaciju gdje je Helije držao svoja sveta stada. Tiresija je upozorio Odiseja da ne diraju tu stoku. Odisej nije htio isprva pristati na otok, ali je izbila pobuna u posadi te je nevoljko pristao, ali im je zapovjedio da ne diraju stoku. Posada je ipak odlučila uhvatiti i pojesti životinje. Čuvarice ostrva - Lampetija i Fetusa - rekle su svome ocu Heliju što se dogodilo. Helije se požalio Zeusu rekavši da će skriti Sunce ako ih ne izvede pravdi. Zeus je uništio brod munjom i ubio sve ljude osim Odiseja.
Homer to opisuje posebno i u invokaciji Odiseje:
Ali ni tako drugova on ne spase, ako i želje
Jer smrt nađoše sami zbog svojega drskoga grijeha
Jesti idući stado, ludaci, Hiperiona
Helija, koji je dan za povratak uzeo njima
Wikipedija
Je li Odiseja istinita priča?
Stoga, u stanovitom smislu, izgovoriti ime neke stvari zapravo znači stvoriti tu stvar.
Rječnik simbola
Ako je ovo gornje istina onda sve izgovoreno može postati.
Brrr jesmo li tako stvorili naše političare.
Moja prijateljica, dosta mlađa, a to su moji prijatelji sve češće, davnih godina mi je rekla: Jako sam se začudila da Tonko Maroević jede.
Jučer kopajući po knjižnici naletim na Šoljanovu knjižicu: 'Prošlo nesvršeno vrijeme'.
U njegovoj pripovijetci, osvrtu nazvao ih je Razglednice, 'Hiperionova stoka'-opisuje mješoviti zbor koji prekrasno pjeva, slušali su ih otvorenih usta zaneseni i odneseni u božanske sfere, a kad je zbor završio (pjevati) servirana im je janjetina.
Djevojka koja je sjedila do mene i sa strahopoštovanjem gledala i slušala koncert, piše Antun Šoljan, rekla je razrograđenih očiju, s neizmjernim iznenađenjem: Gle oni jedu.
Ali, kaže A. Šoljan, nakon toga u tom se mjestu nisu više pojavili Anđeli.
U velikom sam iskušenju da nastavim pisati o meni vrlo dragom Antunu Šoljanu, ali napravit ću to drugom prigodom i pokušat ću se zadržati na riječi Progonstvo, izbjeglica iako , po meni, to nije ista riječ.
Prognanik je bio bez ikakve sumnje onaj koji je bio prisiljen otići. Prognali su ga.
Izbjeglica, pak… ajde kažite i vi nešto.
Na primjer u što sve i kamo čovjek- robot- umjetno biće može pobjeći sa hranom ili bez nje.
subota, 06.03.2010.
Posudit ću naslov filma Luis Buńuela: 'Fantom slobode'
Ovako ležeći duže vremena ( manje-više jer nisam strpljiva) razmišljam. I to mi se kadikad događa.
Trebala bih snimiti ovaj slajmaisl (kaos, nered –kolokvijalno) oko sebe Sve što sam odredila napraviti od slaganja 'pribora za šivanje' iglice, konce i sve dodatne gluposti koje se nađu u tim kutijama, ali ne ide. Neda mi se, položaj mi je neugodan, ali važnije je ono prvo, to jest da me ne zanima i neda mi se.
Onda sam se okružila knjigama koje čekaju jedrilicu i tišinu uvala (ako preživim).
I sad je tu neka knjiga autora: Michael D. O' Briena : 'Posljednja vremena'
Netko mi je posudio. Beletristika koja me sve manje zanima, iako je i sama pišem- roman je čak onako malo naivan kao loša predstava, ali potakla me da počnem kopati po drugim knjigama.
I evo. Nabrajam onako bez reda: Rječnik sinonima- Ljiiljana Šarić- Webkem Wittshen; Metamorfoza kulture- Tonći Matulić; Biblijski priručnik; Biblija, Riječi- Tomislava Ladana; Rječnik simbola: J. Scevalier i A. Gheerbrant ; Kuran i tu ću se zaustaviti jer ima još toga, a na raspolaganju mi je i Wikipedija.
Već sam dugo u potrazi za onim pravim, za mene bitnim. Tražim istinu. E sad bih trebala otplivati u humor i smijati se do kraja predviđenog članka.
Što je istina, kakva istina i što se zapravo tu traži.
Dosta je onih koji misle da Biblija – prvi dio Knjiga postanka počinje sa: U početku bijaše riječ, ali to ne odgovara istini.
To je početak Ivanova Evanđelja, koji je bio pod utjecajem Grka , kratko rečeno da ne idem u daljnja –objašnjavanja, pod utjecajem logosa.
--------------------------------------------------------------------------------------------------
Etimologija je (p.a..) grana lingvistike koja proučava porijeklo riječi.
Riječi mijenjaju oblik i značenje kroz vjekove, a mogu se i "posuđivati" iz drugih jezika, moguće u promijenjenom obliku (izvorišne riječi se zovu etimoni). Kroz proučavanje starih tekstova i usporedbom s drugim jezicima, etimolozi pokušavaju rekonstruirati povijest riječi - kada su ušle u jezik, iz kojeg izvora, te kako su se mijenjali njihov oblik i značenje.
Etimolozi također pokušavaju rekonstruirati podatke o jezicima o kojima nemamo nikakvih direktnih informacija (na primjer, tekstova). Uspoređujući riječi u srodnim jezicima, mogu se izvesti zaključci o njihovom zajedničkom pretku. Na primjer, na taj način, pokušava se rekonstruirati indoevropski prajezik.
Sama riječ etimologija dolazi iz grčkog ÄĹĽż˝ (étymon, pravo značenje, od 'etymos' pravi) i »ĚłżÂ (lógos, riječ).
Narodna etimologija
Narodna etimologija naziv je za jezičnu pojavu - sami govornici analiziraju riječi pomoću elemenata (drugih riječi) koje slično zvuče, ali su zapravo nevezane, i nakon toga mijenjaju izvorne riječi. Npr. riječ buldožer se dovodi u vezu sa žderati i mijenja u buldožder.
Wikipedija
------------------------------------------------------------------
itd da ne zamaram.
Podrijetlo riječi nedvojbeno je jedno od onih pitanja koja se najčešće nameću govornicima jednog jezika i čitateljima tekstova , ali to je ujedno i područje jezikoslovlja koje je najteže dostupno svakome tko se u tu disciplinu (etimologiju) nije posebno uputio.
Tomislav Ladan
Ono što mene,a ne samo mene, najviše zanima su nesporazumi kod govorne i pisane riječi.
Žao mi je što u gimnaziji nisam više pazila na pravopis i gramatiku pa danas puno više imam posla sa lektorima, ali i samom sobom, ali uvijek su mi je glava, a i ostali dijelovi tijela trčali za nečim neizmjerno važnim što se vani događalo.
Kratko nisam imala, zic fleischa kojeg danas imam i previše.
Jučer navečer održana je premijera ' Na putu' Jasmile Žbanić.
Upravo o temi koja mene zanima.
Neću o filmu, ali hoću o temama.
Kratko o Islamu:
2.1. Osnovno o islamu
Islam je značajna religija nastala 600 godina poslije Krista na srednjem istoku. Po broju sljedbenika, islam je druga najraširenija religija na svijetu. Muslimani danas žive u gotovo svim zemljama svijeta i ima ih na svijetu 1,2 milijarde.
U srži islama počiva realnost Boga koji je Jedan, Apsolutan, Neograničen, Svemilosni, koji je Beskrajno Dobro. Arapsko ime po kojem je poznat jest Alah. Alah je stvorio svijet u kome postoje i nesavršenstva i zla, ali sam svijet u Kur'anu, svetoj islamskoj knjizi, smatra se dobrim. Kur'an svi muslimani smatraju doslovnom objavom Božje riječi. U njemu je sadržana središnja teofanija islama, fundamentalni izvor islamske metafizike, kozmologije, teologije, prava, etike, svete povijesti i općeg pogleda na svijet, tj. za muslimane je Kur'an izvor sveg znanja, kako unutarnjeg tako i vanjskog, temelj Zakona te konačni vodič za etičko ponašanje.
U svakoj religiji sve njene vrijednosti njeni pripadnici crpe iz postojećih vrijednosti u osnivača religije. Osnivač religije u islamu je Muhamed, drugim imenom Poslanik. Kur'an jasno tvrdi da je poslanik bio čovjek, a ne božanstvo, Bog ga je odabrao kao svog posljednjeg poslanika. Glavna točka prekretnica u povijesti islama, kada je islam transformiran iz male grupe predanih ljudi u izraslu zajednicu, jest al-hidžrah, tj. iseljenje Poslanika i njegovih sljedbenika, po Božjem naređenju, iz Meke u Medinu 622. godine poslije Krista.
Nakratko prije iseljenja u Medinu, zbio se jedan događaj od vrhunske duhovne i vjerske važnosti u Poslanikovu životu, događaj koji se i spominje i u Kur'anu. Naime, Muhamed je ponesen na ono što se zove Noćno Putovanje, ili al-mi'radžą, na natprirodnom konju zvanom al-Buraq, pomoću Džibrila, od Meke do Jeruzalema. Poneseni kroz sva nebesa, tj. sva najviša stanja bića, do Božanskog Prisustva samoga, susrećući na ovom putovanju ranije poslanike kao što su Musa (Mojsije) i Isa (Isus). U ovom najuzvišenijem stanju Poslanik je primio objavu, ali budući da je bio nepismen, Božje poruke diktirao je svojim prijateljima koji su ih zapisali i tako je nastao Kur'an.
Islam je neotuđivi i nedjeljivi dio abrahamske porodice religija i smatra sebe čvrsto vezanim za dvije religije koje mu prethode; judaizam i kršćanstvo. Islam sebe smatra dopunom tih religija i konačnim izrazom abrahamskog monoteizma, potvrđujući učenja judaizma i kršćanstva ali odbacujući bilo koji oblik ekskluzivizma.
Wikipedija
Nedvojbeno je da Riječ mora imati ekvivalent u nečem. Objektu, subjektu… Racionalnom ili iracionalnom.
I evo sad nekoliko riječi koje me zanimaju, koje ću pokušati rastumačiti najjednostavnije što mogu, a odmah priznajem da su ih mnogi objašnjavali puno bolje nego što ću ja.
Tema filma 'Na putu' je prelazak mladog zaposlenog muškarca iz Sarajeva koji u jednom trenu zbog nekih životnih okolnosti odlazi u logor vehebija tamo prihvaća njihov fanatičan odnos prema islamu. Djevojka, jednako muslimanka, ali one srednje struje vjernika kao i kod kršćanstva, judaizma, i ostalih izvedenica koje su uobičajen danas u modernom cvijeta na zapadu , ali i u ostalih dijelovima zemaljske kugle, ne može se s tim pomiriti. Ona ostaje u Sarajevu uz posao i 'Nenu' (baku) koju izvanredno glumi Marija Kohn, prijatelje i posao. U sredini i načinu života većine mladih ljudi današnjice.
Vehabizam je konzervativni pokret u Islamu koji se utemeljio krajem 17. i početkom 18. vijeka. Njegov duhovni izvornik je Muhammed 'Abdulwahab, tzv. reformator Islama, porijeklom iz Saudijske Arabije. Vehabizam u suštini se zasniva na redukcionističkim i izvornim idejama o islamu te kroz iste ima vrstu interpretacije islama koja se razlikuje od drugih islamskim smjerova kao što su sunizam, sufizam i šiizam. Vehabizam nastoji zadržati muslimane na izvornoj interpretaciji Islama bez daljnjih naučnih, teorijskih i sl. posredovanja u interpretaciji. Samim tim vehabizam je interpretativni tok koji nema svoju literaturu, koji nema svoje mišljenje, te duhovni tok koji zagovara krajnje reduciranje čovjeka kao pojedinca i muslimana kao zajednice.[1]
Vehabizam je nastao kroz političku podjelu u Saudijskoj Arabiji krajem 17. vijeka u kojem je dioba napravljena između političkog života muslimana i religijskog pri kojem je religijski život kontrolisan od strane vehabijskih izvornika.
U modernom vremenu vehabizam je najprošireniji u nemoderniziranim dijelovima Azije i u manjoj mjeri u Evropi te ga mnogi okrivljuju za podsticanje i ideološka osnova današnjim terorističkim grupa u Afganistanu, Saudijskoj Arabiji i Iraku. Također se smatra da su pojedini poklonici vehabizma sa svojim vehabijskim ideološkim uvjerenjima poduprijeli terorističke napade u SAD-u i Evropi.
Što mislim pod 'srednjom strujom' Evo j jedne takve riječi:
MAINSTREAM- srednja struja, matica.
-------------------
Maticom rijeke na pr plove razni predmeti od brodova do drveća i raznih drugih vrijednih i nevrijednih stvari koji se strujom matice brže nađu na cilju. Sve što stjecajem okolnosti otpadne i zapne po krajevima više ne pripadaju mainstreamu i rijetko stigne do cilja.
Pogledajte samo otpadnike iz SDP-a. ili HDZe-a , stranke koje su upravo srednja struja- matica u smislu broja članova, ne političke misli, a koji su u prošlim izborima pokušali sami. Nema ih. Nestali. To je možda dobar primjer političkog mainstreima, koji je neuništiv jer demos- demokracija pripada narodu koji je većina, ali zato nije ni bolja ni pravednija- ali o tome nekom drugom prigodom.
Postoji zatim riječ:
ISTINA. Je li ona samo jedna ili postoji više istina?
Riječi, riječi, riječi!!!
Tema me jako zanima i rado bih ju podijelila s vama.
Možda je malo apstraktna, ali možemo i prizemljiti. Sila teže to čak zahtjeva od nas.
Evo jednog divnog primjera iz Ladanovih „Riječi“, prepričavam.
Jedna gospođa kaže njegovom prijatelju koji se često pojavljuje u nekoj emisiji na tv-eu, kako joj se silno sviđaju njegovi predavački nastupi. Kad god se on pojavi na televiziji ona upali televizor stavi dasku za peglanje, pegla, pogledava prema tv-eu ,sluša glazbu sa tranzistora i gleda ga na televiziji. Ali, kaže on kako me uopće slušate dok vam svira glazba. O, pa kaže ona. Ja vas uopće ne slušam. Isključila sam vaš glas sa televizora (Ladan kaže dalekovidnice). Slušam glazbu, ja duboko vjerujem da vi pametno govorite. A kravata i obleka su vam zaista krasni, a i cipele kad se vide.
I to su misli pretočene u riječi posve racionalne.
Nastavit ću u slijedećem postu sa drugim riječima, a kako sam u godinama kad me zapravo mistika najviše zanima pokušat ću rastumačiti što je to mistika, moga tipa, i zašto me upravo takva zanima.
Rado ću pročitati sva dobra i loša mišljenja o predmetu zanimanja, samo molim malo manje pljuvačkih komentara, a više onih drugih da se možemo i dalje razgovarati, a možda vas riječi uopće ne zanimaju.
ponedjeljak, 01.03.2010.
O jadna šira i uža zemljo u kojoj moj sin želi kupiti kuću u S. Zbog prijateljstva. Mi mladi smo novi ljudi, kaže on
Izvadak iz odbijenog romana na kojem hoću ili neću još raditi. Petstotinjak strana. Bezbroj pročitanih materijala (nije garancija kvalitete. Ali, ja sam učila). Razgovora. Neobjavljenih radova, zabranjenih radova.
A ovo su djelovi koji se događaju dvadesetak godina prije propasti Austrougarske na jugu (što južnije to tužnije) :
…………..Katarina, uzrujana, mladenački nepromišljena, Anki za punim stolom ukućana i slugu izrekla je sljedeću besjedu:
Zašto se miješate u poslove koji nisu vaši? I zašto mislite da su Stana i Jure gori od vas?
………………
Fra Luka je sutradan predvečer otišao, s neodređenom namjerom, tražiti ispriku, na neki način utješiti Anku.
Evo opisa tog događaja: Ja znam da je moja nećakinja brzopleta i nepromišljena. Još je dijete. Uistinu nam je svima žao… Majka i otac su je izgrdili… nemojte to primiti k srcu.
Ali, Anka je itekako primila k srcu. Je li fra Luka slutio stanja njenog srca i duše? Je li i sam osjećao nešto? No budimo oprezni. Anka se rasplakala.
Kad god dođete… Onda kad vam je umrla majka… Vaša tuga… Vidjela sam koliko ste usamljeni. Srce mi se stisnulo, govorila je kroz jecaje.
Koji je uistinu bio razlog dolasku vašeg oca u Dolinu, upitao je fra Luka?
Znala je da namjerno mijenja temu. Više puta je to napravio.
Moj se otac, rekla je Anka sabravši se donekle, nakon što je završio medicinu iz Padove doselio u rodni Zadar gdje se i zaposlio. Nakon nekog vremena više nije htio progovoriti ni riječi talijanski. Znate li što je to značilo u Zadru? Ljudi, pa čak i naši Hrvati, tko imalo drži do sebe govore talijanski. Ali moj otac ne. Opominjali su ga, ali uzalud. Govorio je pacijentima: Hrvatski, hrvatski. Ne razumijem ni riječi talijanskog. Pozvali su ga službeno.’Završili ste studije u Padovi, rekli su, nemoguće je da ne govorite talijanski.’ Pa što, vi jedete naše hrvatske mačke a ne znate hrvatski. Zabranili su mu obavljati praksu i na kraju… Tu smo.
Priču je toliko puta već čuo. Htio je doznati više. Imao je osjećaj da se tu krije još nešto. Bilo je kad se govorilo o Anki, predbacujućih pogleda gospođe Marije u pravcu njenog muža. Ali Anka mu je i ovaj put zatajila ljubav prema Talijanu koju je otac zabranio. Je li to možda bio razlog očevu otporu prema talijanskom jeziku. Dr, Lovro Bakočević je bio homo politikus, a politika je vražja stvar, pragmatična, ne priznaje osjećaje.
Fra Luka je pokušavao biti staložen.
Tu ste. U koloniji kažnjenika. Njegov dolazak ovamo je kazna za vas, ali dobitak za nas.
Za mog oca je ovo pravo mjesto Tu sve njegove vrijednosti dolaze do izražaja, odgovorila je Anka. A ja..? Sama sam. Veselim se jedino vašem dolasku.
Ni riječi više Anka, rekao je
.
Oho, slutimo li tu nešto. Napetost u zraku. Zabranjene ljubavi. Utoliko turbulentnije. Potisnute. Unutarnje napetosti koje rastu pa se čovjeku čini da će vlastita koža eksplodirati a sav će sadržaj gnojni, takvi, ovakvi i onakvi izletjeti vani.
Vi ste toliko drugačiji. Moralni na neki duboki način.
Koliko li je napora i samodiscipline trebalo Anki za ovu suzdržanu rečenicu. Nije uzalud, reklo bi se, tražila disciplinu od Katarine.
Morala je neko vrijeme vladati šutnja. Oboje su se osjećali neugodno.
Zašto ste joj dozvolili da dovede ono dvoje iz Splita, konačno je progovorila Anka.
Siročad su. Trebali ste vidjeti u kakvim su prilikama služili, a i Katarina me tako usrdno molila, kaže fra Luka.
Katarina! Svojeglava je… Trebala je biti muškarac, dodala je.
Što je trebao više reći. Osjećao je njenu osamljenost. Visoki kriteriji odvest će je još dublje u ogorčenost. Za koga se u Dolini uopće mogla vezati, mislio je.
Odlazio je pogrbljen noseći nevidljivo teško breme. Vlastite nemoći? Vlastite nemogućnosti?
Prije spavanja, Anka je ruku sklopljenih u krilu neko vrijeme mirno sjedila pred ogledalom. Je li suvišno reći da je promatrala vanjske i unutarnje bore. Bore žalosnice. Kad ih se nagledala ustala je i prišla prozoru. Bila je već duboka noć.
Noćobdija je prolazio uzvikujući sat. Izgledalo je kao da se raspršeno vrijeme maglenih noći Doline mukotrpno skuplja i na silu gura u ljudske okvire vremena. Ali vrijeme postoji i bez ljudi. Vrijeme koje nikad ne prestaje, jer kraja vremenu još nema iako ga mnogi slute. Je li Anka te večeri slutila neko buduće vrijeme u koju će biti umiješane njena, obitelj fra Luke Dabelića kao i obitelj jednog od konjanika koji su se upravo spuštali ulicom. Anka je prepoznala Katarinu, njenog oca Petra i Juru Marića. Ruka joj je drhtala dok je zatvarala prozor.
Ušla je u hladni i vlažni krevet.
Sve je u Dolini bilo prožeto vlažnom hladnoćom. Niz lice su joj se bez glasa i jecaja spuštale suze.
O jadni usamljeni fra Luka i jadna usamljena Anka. O jadna ljudska dušo i ljudsko meso. Kako ono završava ‘Treći čovjek’? Grehama Greena : Ali ako dobro promislimo jadni i mi svi.
