Dvije vrste događanja u Splitu.
Dani kršćanske kulture i Pričigin.
Počet ću od posljednjeg. Od Pričigina. Govorim moje dojmove.
Bila sam pozvana na prvi Pričigin kao sudionik. Mislim da sam o tome pisala na blogu. Katastrofa. Moja priča ili već što je to bilo- bila sam posve nepripremljena. Pojma nisam imala što će se događati.
Prostor je bio pun rodbine- tate mame,braća, sestre, prijatelji sudionika. Ja niisam pozvala nikoga. Činilo mi se nešto neobavezno gdje ću sjediti bez riječi sa čašom vode ispred sebe i cvijećem u vazi kao iz onog vremena raznih konferencija.
Voditelj je održao govor ni sam ne znajući u što će se sve skupa razvijati.
Prvi govornik govorio je neku nesuvislu priču, samohvalu- dodvoravanje jednom od predsjednika, za koju nisi znao, iako se činilo da svi dobro znaju o čemu se tu radi, je li istina ili laž u koju je samo on vjerovao. Poznavala sam ga i bilo me sram zbog njega.
Drugi govornik ispričao je tri dosta zgodne anegdote. Svi smo se nasmijali.
I onda ja- nasumce smo sjeli, da sam pretpostavila što će se događati sjela bih zadnja i u međuvremenu se već nečeg dosjetila, ali ovako nepripremljena ispričala sam kako sam puno puta sjedila sa društvom mog supruga- ljudima koji su bili vezani 'poslom' , koji mene apsolutno nije zanimao, a oni su raspravljali satima o… nije bitno … za mene…, ali pola ako ne i većina čovječanstva luduje za tim. Nekad bi na kraju pala i pjesma. Ni tada nisam puštala ni glaska jer sam apsolutni nesluhist.
U jednom trenu poslije bezbrojnih sjedenja i šutnji u istom društvu jedan od njih se okrene prema meni i kaže mi iznebuha: …., znaš meni se kod tebe najviše sviđa tvoja skromna inteligencija.
Neću tumačiti što je time htio reći i samu me zbunio, ali i prisutni na Pričiginu ostali su mrtvi hladni na moje pričanje.
Slijedili su ostali sa pričama o svojim bakama, tetama Rozitama i Magdalenama po meni jednako lošima. To vam je onako kao kad u malom mjestu neki lokalni umjetnik predstavlja knjigu, a na stolu sa strane imate neke sendviče slatko i piće i svi kažu kako je bilo dobro.
Otišla sam što sam prije mogla kući, duboko nezadovoljna i nesretna. Odlučila sam da nikad više ni na koji način prisustvovati Pričiginu.
Sve do sinoć.
U hotelu Belevue pričao je priču Belmondo Miliša.
Belmondo Miliša je moj prijatelj. Nadam se da on isto misli o meni.
Glumac je, glumio je neko vrijeme, a onda je odlučio otići u svećenike. O tome se dosta pisalo, ali nakon desetak godina izašao je iz svećeničkog reda i ponovo je među glumcima. Meni se čini da se još traži. Inteligentan pun svakojakih znanja sinoć je odglumio četiri lika pričajući priču vrlo zanimljivo s crnohumornim odmakom ( ne znam zašto se ja kitim tim imenom), vrlo zabavno, iako neobično je kako publika reagira. Tamo gdje je sve jasno, kako bi se sportskim rječnikom reklo: na prvu loptu, uz spominjanje određenih radnji koje su svima jasne, onako malčice frivolne… pinku podsjećaju na na jednu drugu glumicu koja također piše, javlja se grohotan smijeh čak i kod 'kulturnjaka' koji se ponašaju neformalno. Sjede po stepenicama, iako je stolica pokraj njih prazna (oho pipo zloba u mom liku)
A tamo gdje se priča odvija suptilnije… promatram gospođe preko puta mene. Ja se smijem, a njih dvije se pogledavaju. Nisu zadovoljne. Čini im se da je on odjednom lik kojeg glumi i da izgovorene rečenice nisu ironija nego baš znače ono što govori.
Sve u svemu bravo Belmondo. Prefina je to duša, osjetljiva i ja mu želim veliki uspjeh i da ne bude vječno na rubu preživljavanja. Danas je s pravom kulturom upravo tako, osim već nekih prodanih duša, koji nažalost ne moraju biti loši umjetnici. Što možemo lik i djelo često su u raskoraku.
Ali postoje i Mozarti I Saglierii koje vrijeme smjesti tamo gdje im je mjesto pa je svjetski poredak vrijednosti nekako zadovoljen.
Druga priča dogodila se večer prije na Danima kršćanske kulture. Prikazivao se, između ostalog dokumentarni film Nade Šurjak
Edita -Marija od križa
sa wikipedije
……….ekipa splitskog HTV-a uspjela ući u samostan gdje živi nekadašnja glumica edita majić
U potrazi za bosonogom redovnicom: kamera iz neobjašnjivih razloga odbila snimati Editu Majić
Da se upornost isplati svjedoči ekipa splitskog studija HTV-a koja je uspjela snimiti zatvoreni svijet karmelićanskog samostana svetog Josipa u španjolskom gradiću Avili u koji je nepovratno prije četiri i pol godine ušla glumica Edita Majić, prvakinja zagrebačkog Kazališta “Gavella”.
Novinarka Nada Šurjak, snimatelj Petar Granić te tonski snimatelj Ante Rako prije dvije godine pokušali su bez uspjeha ući u samostan karmelićanki, najstroži red u Katoličkoj crkvi.
No, pokušali su i ponovno krajem listopada prošle godine kada je Edita položila vječne zavjete postavši Kristova zaručnica.
- Nakon mise kojoj su nazočili mnogi vjernici iz Hrvatske te Editini bliski ljudi, razgovarali smo s njom na privatnoj audijenciji. Pitali smo je je li voljna poslati hrvatskoj javnosti poruku, što je rado pristala, a ubrzo smo dobili i odobrenje časne majke koja samostalno odlučuje o svemu. Bilo je to jedinstveno iskustvo, a kao rezultat nastao je 30-minutni dokumentarac “Edita Marija od Križa” koji će se prikazati na Valentinovo, na Drugom programu HTV-a u 21.30 sati - najavila je Nada Šurjak otkrivši nam i teškoće prilikom snimanja.
Naime, prve kadrove s Editom kamera zbog nepoznata razloga uopće nije snimila! Na sreću, Edita je bila susretljiva, pa je snimanje ponovljeno, što je bila još jedna iznimka za stroge uvjete u kojima žive bosonoge karmelićanke, potpuno samozatajno, skrivene od očiju javnosti.
- Moram kazati da je Edita presretna, jednostavno blista. Poput ostalih redovnica, neprestano je vedra i nasmijana. Kazala je da moli za sve u Hrvatskoj kao i za sve drage ljude. Redovito izmjenjuje pisma s rodbinom, prijateljima, kao i nepoznatim ljudima koji joj šalju riječi podrške - kaže kolegica s HTV-a priznavši da je ovakva duhovna putovanja uistinu vesele.
Miljenica
Avilski biskup Burillo pun je hvale za Editu koja je s još jednom Splićankom Mihaelom Mladineo unijela svježinu u red karmelićanki. U gustom dnevnom rasporedu koji počinje u 6 ujutro Edita nađe vremena za pjevanje, sviranje harmonija, slikanje, te podučavanje hrvatskog jezika. Među redovnicama i vjernicima koji dolaze na misu prava je miljenica zbog svoje vedrine.
--------
Mihaelu Mladineo osobno poznajem, kao i cijelu njenu brojnu obitelj.
Bilo je dirljivo pogledati film i vidjeti i čuti radost u Editinom glasu.
Jednako je bilo lijepo gledati Editu na daskama koje život znaće krhku i nježnu u zadnjoj predstavi lagano odsutnu kao da je već tamo gdje je odlučila otići.
Neobične priče dvije večeri jedna za drugom.
Priznajem da su me obje dirnule.
Različite, a opet toliko slične.
Post je objavljen 26.03.2010. u 05:47 sati.