morsky blog

Vruće je, ljudi!!!
Ovo nije za radit, ma što radit, nije ni za govoriti, a kamoli pisati.
Ovo je za leć u more, u plićak, u hladu, i ležati, ležati, ležati.
Već se zamišljam u onoj pjenici od soli... Još malo. Sitno brojim . U satima.

* * *

Ali, imam mali problem. Nemam kupaći kostim. Ni japanke.

Odoh ja sinoć s mojom day u šoping. Ona mi je postala nešto kao slavni fizikalčev ciglarević, ne znam se okrenuti bez nje. Ali bila sam i ja njoj podrška, oslonac u mukotrpnom obilasku butiga, po onom zvizdanu treba ti neko kad se srušiš iz čista mira ispred vrata stotog dućana.
Traže se kupaći kostimi. Ugledam ja u butigi o kostima lipu vešticu za plažu, ali moj guru uzviknu preneraženo: To je spavaćica, seljakinjo. A, dobro, kažem, ali u sebi duboko nadam se da je ipak haljina. Dobro, ne baš za crkvu, ali... Oboružam se kupaćim kostimima po dayinim uputama i stanem u red za jednu od dvije kabine iza desetak izbezumljenih cura. Day odlazi u slijedeći dućan, ja poslušno čekam kako mi je rekla. Čim mi je izmaknula iz vidokruga, kao da se neka zvijer probudila u meni, strgnem s vješalice onu spavaćicu/haljinu i uputim prodavačici retoričko pitanje: Jelte da se u ovoj "haljini" može ići u dućan? Što bi žena na to odgovorila nego: Svakako, gospođo, kako ne! Dakle, tako...
Daljnji tijek događanja nije za prepričavanje. Proba kupaćih kostima. Bolna spoznaja o konfekcijskom broju 38 - prohujalo s vihorom. Katastrofa kako rade te kupaće kostime, sve se vidi, situacija izgleda gora nego što je. Pomaže samo nož. Glumičićev. Dakle, ništa od kupaćeg, i onaj lanjski može proći (na pustom otoku).
U teškoj depresiji i pri temperaturi od 32 stupnja u hladu, u izmaglici, isključenog mozga, pokupim još nekakav odjevni predmet. Tek sam doma vidila što je - nekakva tunika. A day se nikako ne vraća da bude glas razuma. Ako ga i ona nije pogubila negdje usput...
A otišla ja u stvari kupiti japanke...
Dakle, dođem ja doma i odmah obučem svoj plijen. Spavaćica je proglašena haljinom za u dvorište i obližnji dućan. Jest da do prvog Konzuma trebam izaći na jednu od većih gradskih ulica, ali nema veze. Triput sam je testirala u dvorištu dok sam tražila onog mog malog, čak sam obišla i dva okolna. Ljudi dosta prošlo. Niko ništa nije reka.
Day, ako tebe sretnem na putu u mojoj novoj haljinici /spavaćici, svečano obećavam da ću se praviti da te ne poznam...
Kad je došlo vrijeme za spavanje, mislim se ja, kad je day rekla da je ovo spavaćica onda je sada proglašavam spavaćicom. Baš praktično.
Budući da moja spa-haljina ima gola leđa, jedan (ili više) komaraca je na njima napravio masakr. U 4 ujutro spavaćica je ponovo proglašena haljinom, a leđa sam obukla u majicu.
(Dok sam se borila s komarcem, jedina utjeha u nevolji bili su mi Osječani. Ovaj je sigurno samo u prolazu na putu za Slavoniju. Ili im je Đapić platio zaprašivanje.)
I tako je prošao predzadnji radni dan.

* * *

Danas je prvi dan ljeta.
Danas je i rođendan mojoj dragoj djevojčici. Koja to više nije. Neću vam ni govoriti kad se odigrao događaj od presudne važnosti za moj život. Davno je to bilo. Ali ko da je jučer...

* * *

Dragi moji blogeri, želim vam ugodan mali godišnji. Ja idem na pravi. Tri tjedna. Bez novog kupaćeg kostima i bez novih japanki. Ali s novom spa-haljinicom. Za plažu. I dućan. I dvorište. I brod. I spavanje.

Treba dugove vratiti.
Neki dan me je Ribarnica linkirao. Radilo se o sportu, tema kojom ne vladam baš suvereno, ali nema veze. Link je link.
I sada bih ja željela kolegi vratiti link i referirat se na njegovu temu. Ne znam baš kako se to radi, ali pokušat ću.
Dakle, ako vas zanima o čemu pričam, linkirajte se ovdje i pogledajte jučerašnji post:

ribarnica.blog.hr

E sad, ne znam je li uspjelo.
Ukoliko nije, navesti ću temu o kojoj se radi.
Uvaženi kolega bloger bio je na konceru Marka Perkovića Thompsona, svjedočio mu, opisao ga i dokumementirao a vidim i danas je nastavio u tom tonu. Svaka čast. Napokon nešto zanimljivo, da ne kažem provokativno, a ne samo tra-la-la teme.
Moja tema su komentari na tu temu. Nešto sam rekla kod Ribarnice, ali hoću i ja imati svoj post o tome. Sorry.

Naravno, odmah smo spomenuti koncert povezali sa ustaštvom, već po starom dobrom stereotipu, inače smo im jako skloni. Onda se to lijepo povezalo sa Domovinskim ratom, pa malo prepucavanja na tu temu, pa bi bilo dobro o tome ne pričati, pa se spominju sinovi (tako glupo žrtvovani!?), muževi i stričevi, pa se opet vraćamo na djedove ustaše i partizane, pa se vraćamo na Vukovar, Gospić, Petrinju i da ne nabrajam napaćena sela i gradove, sve naše Križne puteve i Blaiburge...Pa sve lipo udrobimo od 1940.g. do 1991. pa do 2007., od pred-rata, rata i poraća, problema nove države i recentne politike... Čudi me da nismo povezali i generale, Haag, i još masu stvari...
Razna mišljenja, stavovi, osude, procjene...Sve prihvaćam osim boli-me-briga stava.
Dakle, svojim komentarima sve smo rekli.
Fenomen Marko Perković Thompson nema puno veze s glazbom. Ali zato ima s našim poštenjem i snagom da se izrazimo i priznamo da se nemamo kome što pravdati. Ako neki mulac želi obući crnu majicu i vikati za dom spremni, pa neka viče.Od vikanja niko nije umra. Nije to otišao vikati u Srbiju, ko što su oni nama došli pjevati one salate. A da su samo pjevali, dobro bi bilo... Zašto smo mi sve ono propatili (očito da nismo svi) ako sad ne mogu reći što mislim, ko je kriv, a ko je prav, bez da mi neko stalno filozofira kako je rat veliko zlo, svi u ratu postanu zvijeri, i slične floskule..? Zvijeri ima svugdje, pa i među Hrvatima, ali kolektivno - mi smo u svem onom užasu sačuvali obraz i integritet. Pa nama su došli u našu kuću klat nas i ubijati, valjda smo imali pravo se braniti. Imali smo samo taj jedan dom (domovinu). A oni, Srbi, kad su popušili, povukli su se u rezervni dom i odatle cvile i jauču kako je rat veliko zlo i da smo svi žrtve. Oni su žrtve! Isto ko manijak koji te dođe silovat i zaklat, ti se otrgneš zadnjim atomom snage i uspiješ ubit zvijer. Takve su oni žrtve.
A kao što sam već rekla kod Ribarnice, u Srbiji ne fali ni jedan crijep, krov, niti staklo, niti imaju polja smrti s posijanim stotinama mina.
Znam da sam zapilala i ponovila notorne činjenice, ali eto tako mi je došlo i niko me ne može spriječiti da to ne govorim svaki dan, ako hoću. Ma dobro, neću baš.
Hoću reći, minimalno stečeno pravo građana ove zemlje nakon svega je da imamo Marka Perkovića Thompsona (koji nam je valjao dok je s onom puškicom skakao po gudurama Čavoglava), naše klape, tamburaše, Gopca, Gibonija, Hladno pivo itd. Imamo pravo pjevati što hoćemo, slušati što hoćemo i reći što hoćemo. Čak i protiv Srba.
Imamo pravo prestati biti pristojni i obzirni prema svima i svakome osim prema samima sebi.
Imamo pravo prestati sebe kriviti za nešto što nismo krivi.
Imali smo pravo uzvratiti udarac.
Ja sam se radovala Oluji, ali ne priznajem da sam se udružila u zločinački pothvat.
Tugovala sam za Vukovarom, i Škabrnjom. Odtugovala sam i svaki zločin Hrvata za koji sam čula. Ali, oni su nas natjerali na njega, to nije akcija nego re-akcija. Važno je (vrlo) ko je prvi započeo.
Najteže od svega bilo mi je vidjeti pogled zarobljenih ljudi. Bila sam užasno bijesna. Tada nisam ni znala zašto. Nisam znala što vidim u tim pogledima. Sad znam. Oduzeli su nam posljednju ljudskost prisilivši nas na taj životinjski strah. To je bilo gore od ubojstva. Priznajem, mrzila sam ih. Iako sam katolik.
I zašto bih sad trebala šutiti o tome?
Zašto bih trebala reći odjebite Thompsona jer on govori o tome? A Ceca može, pa znate tu je demokracija. Ma, nju i slične treba zakonom zabraniti. Ustavom.
Eto, sad sam se izlajala.
Dok ja ovo pišem, a spora sam ko blato, Ribarnica je još aktualizirao temu o MPT onim seronjama Židovima iz onog centra. E, mislim, stvarno mi je dosta. Još i njima se moram pravdati.
To je pretežak zadatak za moja nejaka pleća.
A možda je bolje šutiti i ne bost se s rogatima. Jednom davno jedan je nešto pokušavao pa je završio raspet na križu.
A da mi osnujemo nekakav viktimološki centar po tom pitanju?

Moram priznati da sam ljubomorna na Ribarnicu što je onako vješt u stavljanju slika. I ja bih rado ukrasila svoj post slikama iz Vukovara.
Ali ništa, pogledajte ih kod njega. Malo se podsjetite.

Budući da danas nisam od nekih riječi, malo sam u bluz-raspoloženju, danas ću upotrijebiti slikovni govor.

Opis vikenda:

a href="http://photobucket.com" target="_blank">









A ovo je moj prvi uzgojeni limun (ustvari limeta)



Afrički ljiljan

a href="http://photobucket.com" target="_blank">

Evo me samo nakratko da ostavim svoj trag u blogosferi prije nego otplovim na vikend bogu iza nogu gdje još nisu čuli da je izmišljena struja. A kamoli za bežični prijenos i onog novog Teslu - Soljačića.
Levantica je nešto spominjala usamljene vale i male brodiće...E pa Levantice, mislit ću (malo) na tebe.
Rib@rnice ću se sjetiti dok budem plivala od mula do mula i usput vatala ogromne ribetine. A sjetiću se i ostalih, valjda. Ako mi mozak upće bude u funkciji.
Day me prozvala nakon prošlog posta da brijem po nekim ozbiljnim temama. Otkad je na blogu, sva mi je u revijalnom tonu. Ne znam čiji je to utjecaj.
Posramljena, pristupila sam samokažnjavanju. Spustila sam blog i otišla na stranicu moje banke plaćati račune. Nisam se duhovno smirila dok nisam ostavila nekoliko tisuća kuna. I tako izbičevana, doživjela sam katarzu, samopročišćenje, i vratila se na blog preporođena.
I sad o čemu da pričam...

Ne mogu da ne spomenem predstojeće finale kupa u košarci.
Nakon pokušaja Cibone da onemogući dolazak zadarskom Tornadu u Zagreb, atmosfera je prilično nabrijana.
Pino (Gjergja za neupućene) je izjavio: "Mi smo igrali u Kupu prvaka dok su oni učili igrati košarku".
Tornado: "Ne odustajemo! Idemo u Zagreb"
Aco: "Zlatni volvo karavan zagrebačke registracije, molim ne dirati. Moj je!"
Mi smo pederi, Aco je naš!!!

Naprid Zadre



Pogled s prozora:



Odoh ja.

<font size=2>Sjećate se priče "Sastanak u Samari". Ide otprilike ovako: Irački trgovac spremao se na bagdadsku tržnicu, kad je čuo da ga tamo, upravo na tržnici, čeka Smrt. Dosjetio se da promijeni odjeću sa svojim slugom i pošalje ga u Bagdad. On sam zaputi se u Samaru. Na putu sretne drugog putnika, mračnog tipa u kukuljici sa srpom u ruci. Započne s njim razgovor i naposlijetku ga upita kamo je krenuo. Ovaj odgovori: "Idem u Samaru. Tamo imam sastanak s jednim trgovcem."
Dakle, nema bijega od Usuda.

Sam Bog zna koliko puta dnevno se ova priča ponovi na njenom izvorištu, u Iraku.

Prije petnaestak godina nismo razmišljali o Iraku, nego smo u svojoj zemlji, u svom gradu svakodnevo osjećali prisustvo Sjene. Nakon nekoliko tisuća granata, beskonačnih odlazaka u skloništa, u rovove i na tzv. prve i druge crte bojišnica, nakon beskrajno puno loših vijesti, straha koji paralizira, crnih slutnji i beznađa, svi smo postali fatalisti. Svi smo vjerovali u pouku gornje priče.
Ne možeš pobjeći od vlastite sudbine. Tisuću priča to potvrđuje.

Danas se sjećam samo jedne od tih priča.

1994. godine zadarski gimnazijalac, nakon tri mučne godine provedene u svom gradu (godine koje su mu trebale biti najbolje u životu) odlazi na prijemni ispit u Zagreb. Nakon nasilno oduzetog djetinjstva, mladić, ustvari još dječak, odlazi se napokon susresti sa svojom budućnošću. Ali budućnost se nije htjela sastati s njim. Imala je druge planove.
Dečko odlazi na AKU upisati režiju. Polaže prijemni ispit i bude prvi ispod crte, šesti ili tako nešto. Vrati se kući, čekati slijedeću godinu, siguran u svoju odluku. Iznenadni poziv s akademije vraća ga u Zagreb jer se ispostavilo da jedan od one petorice ne udovoljava kriterijima upisa i upada prvi ispod crte.
Odlazi. U Samaru.
Prvog svibnja 1995. pronalazi ga "zvončić" ispaljen na Zagreb. Nakon tisuća projektila koji su ga promašili u Zadru, onaj Martićev bio je koban.
Neka mi oproste sve ostale žrtve stradale od istog tog i svih ostalih monstruma u proteklom ratu, ali ja se danas sjećam samo ovog dječaka. Zaustavljenog dječaka. Dječaka koji se sastao sa svojim Usudom.

12 godina kasnije, Milan Martić, poluidiot, pogreška Prirode, čovjek koji je ubio nesuđenog umjetnika, masovni ubojica, osuđen je na 35 godina robije.
Je li to puno ili malo? Ne znam.
Ali koji smisao ima ruka pravde za Dječaka? Za sve ostale?
Njih nema.

I što je još gore, prekriva ih zaborav. Kao da ih nije nikada bilo.
A bilo ih je, itekako.

Za pet sati igra se utakmica.

U zraku je od jučer miris Cibone.
Jedino gluhi i slijepi ostaju imuni na atmosferu u gradu.

Košarka u Zadru nije samo sport, tu notornu činjenicu znaju već svi. To je sociološki fenomen. Kroz košarku se izražavaju politički stavovi, domoljublje, ljubav prema svom gradu i Dalmaciji, a bogami i svekoliko divljaštvo (a kad smo malo "divlji u srcu", što ćemo).

Sve nas košarka prati od djetinjstva. Nema veze je li se kužiš do u detalje u taj sport, to ti je jednostavno u genima. Nekima su ti geni uvijek budni, a nekima se probude u ključnim momentima.
Kao što je ovaj.

Trenutno je pola mojih kolega na poslu u majici "Igraj Zadre volim te".
Djeca popodne nemaju nastavu.
Kafići će noćas raditi do dva-tri.
Sprema se masovno noćno kupanje u Jazinama.
Basket je zavladao našim ulicama.

Recentna povijest nas uči da su otkad je Hrvatske bila dva ovakva dana. 12. svibnja 1998. kad smo izgubili prvenstvo u Jazinama pred praznom dvoranom (klub je bio kažnjen) a na otvorenom kraj Jazina se odvijala manifestacija "Kupi ulaznicu - ne gledaj utakmicu" i 19. lipnja 2005. kad smo bili prvaci države, nakon 19 godina.
Suvišno je govoriti da je u oba slučaja (i u svim ostalima) protivnik bila Cibona.
Nažalost. Kao i svim drugim komercijalnim sportovima.

KK Zadar dokazuje da David ponekad može pobijediti Golijata.

Dakle, u Zadru će večeras biti ovako:

a href="http://photobucket.com" target="_blank">

Ili ovako:



U svakom slučaju: Igraj Zadre volim te!

Idem na proslavu godišnjice mature.
Kad sam ugledala grupu ljudi ispred moje nekadašnje gimnazije, uhvatio me napad panike. Malo je falilo da se okrenem i odem doma. Ko su ovi?
To su neki nepoznati srednjovječni ljudi. Nije to ona neozbiljna ekipa koja je prije 25 godina pohrlila u život s velikim Ž misleći da nas čeka med i mlijeko i veliki svijet.
Od meda ni M. Samo surova stvarnost. Mali trenuci sreće. I RAT.
Vratili smo se na polazišno mjesto.
Neki rezignirani.
Neki pregaženi.
Neki ponosni.
Neki napuhani.
Neki skromni.
Neki fanatični.
Neki izgubljeni.
Neki nađeni.
Nekolicina normalnih.
A bogami neki se nisu ni vratili.
Mi smo generacija bratstva i jedinstva. Sva braća nepogrešivo bez iznimke su izostala. A nije se ni jedinstvo vratilo. Nisam ga ni očekivala.
Vjetrovi rata prilično su nas raspuhali.
Ali dobro, što je - tu je. Krhotine su se složile u koliko-toliko prepoznatljivi puzzle.
Sakupilo nas se poprilično. Generacija koja je sada na svom vrhuncu. Po kriterijima slave i novca, vrlo uspješna generacija. Liječnici, doktori nauka u raznim znanostima, profesori, uspješni poduzetnici i menadžeri, inžinjeri svega i svačega, čak jedan prodekan, naravno- krema - političari, itd. I većina nedefiniranih.
Čini mi se jedino da nema dovoljno umjetnika. Valjda je neisplativo.
Nekoliko tragikomičnih likova. Čisti prosjek.
Ali za mene, pitanje svih pitanja naše generacije nije što je tko postigao u školskoj spremi, nego gdje je tko bio 1991-1995. Na kojoj srani, na kojem položaju i u kojem sloništu. Naravno, nisam pitala. Ali slutim.
...
Bila je i nekolicina blogera.
I blogerica.

Mojoj gorčini i cinizmu usprkos bilo je baš dobro. Iako sam se grozila tog skupa i očekivala sajam taštine, što je donekle i bio, ipak je bilo lijepo vidjeti neke ljude nakon puno vremena i vidjeti da su sačuvali duh. Izgled malo teže, neki su skoro neprepoznatljivi, ali to je manje važno.
Imam dovoljno godina da zaključim da je stvarno važnije sačuvati unutarnji izgled. I bistri pogled.

Day? Pristojna je bila, ne bojte se. Cipelice su bile baš šik.
Svirka je bila ludilo. Forum u najboljem izdanju.
Vino je bilo dobro. Hvarsko. Crno.

a href="http://photobucket.com" target="_blank">

A sada mala slika

Upravo mi se uploudaju slike na photobucketu.
Viola, zahvalna ti do groba!



A vi ostali: THANK YOU FOR NOTHING!
Patite sada! Od ljubomore!




Inače, danas sve kasnim. Ne zanima vas zašto? Jer sam jutros zakasnila na posao. Zašto? Pa naravno, jer sam sinoć bila na koncertu. A vi se kao prenemažete, looseri, kakvom koncertu? ZUCCHERO! A što da vam pričam, bilo je sve onako kako je trebalo biti. Takve koncerte prije rata trebalo je ići gledati najbliže u Beč ili Budimpeštu (ja gledala Stinga, Springsteena, P. Collins, T. Chapmann), kasnije u Zg, a sad evo 4 šlepera opreme stiglo u mali provincijski gradić na obali. Slijedeći glazbeni happening vjerojatno je u Šibeniku...Ili Zmijavcima kod Imotskog.
A Red Hot C. P. idu u Inđiju (di je to?). Nikada, ali nikada im to neću oprostiti. I neću ih doći gledati kad gradsko poglavarstvo Vrlike uplati 1.000.000,00 eura da im dođu svirati na igralište na predizbornom skupu HDZ-a.
Šalu na stranu, to je nama naš dragi Grad platio. A što izbori nisu svakih 6 mjeseci. Osim što mi ovako nešto dobijemo da se veselimo, uživam ih gledati kako se kolju. Najrađe bi ih ubacila u rimsku arenu (može i pulsku), pa ajmo, gladijatori, ko jači, taj kvači, palac gore, palac dolje...
Jučer nam je i Zadar pobijedio Cibonu. Odahnuli smo, jer da smo izgubili... Zuccherova pozornica bila je blizu Jazina, ne znam bi li izdržala.

Inače, jučer popodne prikrpala sam se day u šopingu za proslavu mature. I zaključila sam da žena nema pojma. Vi ste sigurno popušili foru da se ona kuži u modu. Vidila sam ja... Kaže ona jučer u svom postu da se ide popeglat. Peglat?! Sva roba po dućanima (Gucci, Armani - to je moj nivo) je zgužvana. Bogami, uvati li je se peglat, imaće posla.
I tako iz glamoura modnih carstava, evo mene kući, nahranjenog duha i vida, a tamo - surprise!!!
Začepio se WC! Taman kad smo se spremali na koncert. Zasuči rukave, stavi rukavice i udri otčepljivati.
Radovao se samo mali, nemam pojma zašto. Na kraju je mudro zaključio: "Znao sam ja od početka, sve je to od naslaga kamenca!" Dijete se informira preko reklama. Vidija je valjda onu kad voda preplavi kupatilo.
Koja obitelj. Mali informiran, mati ublogirana a tata - ukomiran?

Naporan dan.

Evo stiže slika. Ha!

Evo moje slike

U mojoj firmi, ko i u svakoj, imamo spremačicu. Ali daleko od toga da svaka firma ima ovakvu. Ova je jedna i jedina, jedinstvena. Ona je moja heroina.
Žena radi kod nas preko agencije. Mi agenciji brdo love, ona njoj 1.000,00 kn. Ako.
Ona ima svoju osobnu tranzicijsko-ratnu priču. Ostavši bez posla u jednom od socijalističkih poduzeća, snalazi se kako zna i umije. Čisti, sprema...Takvih ima na stotine, ali ova sve što radi radi kako Bog zapovijeda.
I više od toga. Čisti sve. Alles. Tutto completo. Obične površine, kao što su radni stolovi, stakla, podovi i sl. za nju nisu nikakav izazov. Ali, zato police, rebra radijarora, plafoni, lampe ugrađene u plafone, ormari, pozadine slika, kalendara i satova - to su područja koja nju zanimaju. Nema tog skrivenog zakutka koji će njoj promaknuti. Klima uređaji su joj poslastica. Sve se sjaji, izvana i iznutra. Spasili smo se kad su nam ugradili ove nove na split-sistem, jer one prozorske nisu bile zdrave za ljude tanjih živaca kad bi je ugledali kako visi s 2. kata i detaljno i s ljubavlju čisti klimu IZVANA. To je bila strahota. U našim uredima nije bilo tajnih pretinaca koji bi njoj promakli. Jednom mi je oprala akvarel koji sam htjela odnijeti na uokvirivanje. Odeš popuniti obrazac tiskan u Narodnim novinama, nema slova. Ko im kriv kad imaju tisak neotporan na vodu.
Ali njena najveća ljubav ipak je informatičaka oprema. Svako jutro mi pristupamo ponovnom umrežavanju. Ponekad nam treba i pomoć stručnjaka. Povadi sve kabele, dobro ih opere, onda krene s čišćenjem utičnica i svih vidljivih i nevidljivih utora. (Ovo stvarno ne pretjerujem.) Vrati ih ona, sirotica, i ponovo sve prikopča, samo ih malo pobrka. Pa se ti kasnije misli koji je u kojoj rupi.
E, sad dolazi dramatičan obrat priče.
Iako sam uvijek mislila da će joj glave doći klima (vanjski dio) ili struja, dogodilo se nešto drugo. Zvali je prijatelji s otoka da im pomogne brati masline. Sistematična kakva je, nije mogla ostaviti 4 masline na vrhu najviše grane. Grana se slomila, ona pala, a kako je mjesto radnje dalmatinski otok a ne Slavonija, nije pala na meku zemlju nego na tvrdu stinu. Priča je dalje umalo pa tragična. Oštećenje kičme, operacija, bolničaka bakterija ušla u ranu i moja heroina jedva izvukla živu glavu. Što nije čudo, budući da je svoj život povjerila hrvatskim liječnicima u provincijskoj bolnici.
Više od godinu dana nije radila. Mali je u međuvremenu završio fakultet, mala se zaposlila, snašli su se i preživili teška vremena, malo se lakše diše diše ali... Čim se dovoljno oporavila, naša spiderwoman osjetila je zov. Zov dovođenja stvari u RED.
Znala je ona da smo mi u međuvremenu ostali prljavi i zapušteni, na milosti i nemilosti svakojakih šlampavica.
Vratila nam se. Svi smo odahnuli. Već prvo jutro nakon njenog pohoda, internet je bio nedustupan, poneki ekran crn (ali čist da blješti u oči), CD-player mrtav (suši se), knjige i registratori bez naslaga prašine, a tek da vidite frižider...CD-i se sjaje, printeri blješte, al su svi crno-bijeli, boja se oprala. Ne bih se kladila da nije očistila tranzistore i kako se zovu oni dijelovi u radiju. Blog sam tražila pola sata.
Već prvo jutro na stolu su me čekale moje izgubljene naočale. Ima jedno mjesec i po dana da sam ih izgubila, u međuvremenu sam kupila nove, jer ne možeš po ovom suncu bez očala. Kaže da su bile upale negdje između stolova. Ona je sasvim slučajno prvo tamo išla čistiti. A za mene i sve one njene zamjene to je bilo nepovratno izgubljena stvar.
Zbog toga sam na pregovore o godišnjim odmorima otišla WITHOUT SUNGLASSES, a ne kao Fizikalac, i prošla kako sam prošla (čitaj: loše,vrlo loše).
Sad očekujem povratak svih mojih izgubljenih stvari, prije svega kabela za skidanje slika s foto-aparata koji se izgubio prije godinu dana.
Jer, vratila se moja heroina.

Vikend odrađen. Oči bolje, pomogla apstinencija...

Malo otočno mjesto. Cik zore. Jugo praši prilično, napokon otvaraju kafić. Novine možeš samo sanjati ovako rano. Kava zamirisala. Prve tri se bacaju, četvrta je moja. Divota. Ljudi malo, ali zato odabrani. Živopisni likovi. Jedan od najživopisnijih pridružuje mi se na kavi. Mjesni Servantes. Ali onako malo rokerski Servantes. Ustvari više liči na Gopca. Po izgledu i uvjerenjima.
Jednog proljetnog jutra, u svom lijepom zagrebačkom domu saopćio je svojoj lijepoj, pametnoj. obrazovanoj i otmjenoj zagrebačkoj supruzi da se vraća doma. Forever.
I otišao. Dica ostala. Neće njih vući u pripizdinu. Dođu oni na praznike. Svom tati - dalmoškom čudaku.
Petljao je nešto s ugostiteljstvom. Nije išlo. Zaposlio se u općini. Ka Špiro.
Da se u jedrenje. Pišu o njemu u Moru.
Žali mi se da ne može naći sponzora za svu onu skupu jahtašku robu. Slam, Gaastra i Musto valjda više nisu "in". Sad je "must have" neka... ne znam joj ime. Dobra. Al skupa.
Predlažem mu da oženi Radeljaka. I kupi robe u vrijednosti 1.000.000,00 kn. Njemu taman. Radeljak zadovoljan, dobro proša nakon Vlatkinih 4.000.000,00 kn. I onda mu da nogon u guzicu. Ma može i u jaja, kaže on. Ploviti se mora...
Žicam ga da me povede na plovidbu do Visa ko slijepog putnika. Nemam pojma o jedrenju. Može na jesen.
Ode on u kaić izvaditi svoje dvi vrše. U njima par šparića, taman za mačku.
Ostalo vrijeme vikenda - ljenčarenje. Zurenje u more. Inventura Semiramidinih vrtova. Dobro mi se cviće drži, spasila ga zadnja kiša nakon polugodišnje suše. Bugenvilija procvala. Što je bilo bilo je, dolazi saudijsko-arabijsko ljeto. Morat ću ka oni početi pretvarati more u vodu, ako i dalje želim glumiti vrtlaricu. Šta ne dođu Englezi ovdi njegovat one njihove sve-na-svom-mjestu vrtove, baš me zanima kako bi im išlo. Vodu moran krasti iz gusterne da me onaj moj ne vidi. Jesi luda, ostaćemo bez vode, znaš da je skuplja od vina, bla bla. Pa što, kupićemo vino.
Onaj moj i Bosanci Domestikusi cili dan mišaju maltu. Ne bi da me na Maltu na odmor poveja.
Mladunac mlađi sretan ko prase. Mladuče starije ostalo doma učiti. A lipo joj govorin cili život da se od učenja ne živi...Al ona ne sluša i gotovo. Možda će ovaj mlađi slušati...
Ribolov nikakav. Niti za ručak.
Povratak u sumrak. Promatram svoj grad s morske strane i kao da ga vidim prvi put. Iako se spušta mrak, bliješti ljepotom.

Jednom sam bila plavuša. Sa sjetom se sjećam da sam bila baš onako - pristala plavuša. I sve što ide uz to. Nisam se obazirala na viceve o plavušama, uredno sam odlazila svojoj frizerki, sakupljala poglede divljenja i - čekala. I nadala se potajno pogledu prepoznavanja onog pravog. Ocvali privrednik, pristali direktor, dobrostojeći povratnik, uspješniji estradni umjetnik, općenito netko s neke "naj" liste. Načekala sam se. Jedva da me onaj doma primjećivao. Niti me kakav direktorčić nije uzeo za tajnicu s pristojnom plaćom.
Dozlogrdilo mi je.
U isto vrijeme, moja frendica furala je sasvim drugačiju taktiku u životu. Više je njegovala onako intelektual-image i, kosu primjerene tamne boje.
I vidim ja, njoj u svemu bolje ide. Bolji posao, bolji direktor, bolji auto, o kući i vrtu da i ne govorim...I PIŠE BLOG. Piše blog? Ma što piše - rastura, prosipa pamet ko škalju. Očekuje poziv iz Wall Street Journala svaki čas.
Vidin ja, odnija vrag šalu. Treba nešto poduzeti. Ajde ti moja Filipinka, minjaj boju kose pod hitno, sitila se ja priče o Samsonu - kod njega je ključna stvar bila u kosi.
Posadoh brineta dok si reka keks. New look je baš onako "in".
Odoh i ja otvoriti blog.
Na kocku sam stavila puno stvari Onaj moj baš i nije bio oduševljen, više mu se sviđa plavi-dadragi-klapklapokicama-look, ali nije više baš u godinama kad može birati, više je ono daj-što-daš. A mali pobiga od rođene matere. Pripa se.
I kako je priča završila?
Nova onako-topločokoladna-brineta non-stop visi na blogu jer mora izraziti svu silnu pamet koja je nadošla.
Dica šmrkljava i krmeljava, špaher pokrila paučina, frižider pun plijesni, kupaonica - oh! puna kamenca i zločestih bakterija.
Nestalo svih potrepština, oni moji u teškoj panici, jedan plače u kuhinji, drugi kriči iz kupatila da imamo samo sapun od kauštike za oprat se... Prašine na tone, tabletići zgužvani...
A brineta sjedi li ga sjedi na blogu. Unezvjeren pogled, obrazi upali,žulj na guzici, oči upaljene...
Izgleda ko da ju je onaj vozač dobro izreketirao...
Ali, isplatilo se. Što vi dragi moji sigurno možete potvrditi.