zbrka

Pa što?!!!
Ova pričica uopće nije normalna i ne znam što da radim! Lijepo sam joj rekla da nemam dovoljno elemenata koji bi je držali i da je bolje sačekati nego da se skljoka negdje usput ili na ovoj improviziranoj tavanici proleti na mjestu gdje je najtanja i još padne susjedu na glavu... No, ako bi se susjed i uspio samo počešati pri prvoj rečenici, kod udara druge vjerojatno bi se uhvatio za čelo i vlastitim šakama podržao mali prašnjavi smisao što mu se grčevito kači za nogavice ne bi li nekako stao na vlastite noge žrtvujući pri tom krhke zareze i točkice, zagrade... zapravo, sve ono za što sam i strepila da će prvo stradati kad se taj fanatik od priče odmetne bacajući u avanturu i pokvari sve što je moja strpljiva mudrost tako dugo gradila.
Ne znam što bi tko od vas pomislio, ali znam kakva bi moja 'nagrada' bila za tu priču da npr. uskoči u tramvaj i počne se kačiti za ljude, vezivati im se oko kragni i bezobrazno zavirivati u torbe... (pa još počne i ispitivati uokolo kao, 'a gdje ste vi to krenuli gospođo, a?' ili, 'zašto ste na ovoj pripeci ponijeli kišobran?' pa joj ga još i otme... ili kucne postarijeg gospodina po ramenu te zabacujući kosu pita, 'da li bih se mogla malo pridržati za Vas dok popravim čarapu jer mi je zarez... znate već, onaj susjed... strgnuo!' A onda uvuče glavu između dvojice koji razgovaraju i s prostačkim uživanjem šapne, 'ah, caro mio... caro mio, ne vjeruj mu...')

Vi biste je pustili? Da nekome zavuče ruku u džep i izvuče novčanik a onda vam munjevito dobaci dok se još niste ni snašli, a na ramenu već osjetite nježnu ruku gorostasa kako traži da mu objasnite zašto ste ga uhvatili za riječ?! Ili da možda pokušate objasniti gospođi kako ona te kobasice što ih je izvukla iz njene torbe zapravo ne jede jer joj na stomak padnu teško...?! Teško.
Poznajem dosta dobro klimave elemente koji prijete srušiti cijelu konstrukciju što zloslutno krcka baš kao i zglob rečenog gorostasa kojem je moja pričica vrlo vješto umakla između nogu. I ostavila me na cjedilu, bolje reći.
No, ne mora svaki odlazak značiti i napuštanje, tješim se, ako je u njemu i moje ljudske težine 'a ona će ipak ostati s tobom, i kada me napustiš...' uvjeravam moju priču tek da je dozovem zrnu pameti i zadržim još malo, bar dok ne dovučem moje teške pasuse i učvrstim je.





foto: cristian negroni
10.06.2017., 21:52
Komentiraj (5) ~ Ispiši ~ #

<< Arhiva >>



opis bloga


pričice sa starog bloga
ponešto modificirano




niska


neostvarivo utjelovljenje
paso doble
pravila sam se da ne vidim
olovno nebo
kad pomisliš to nazvati ljubavlju
skulptor
vrpce
zbrka
crtež
utočišta
izmaštala sam te
sempre verdi
nađeni rukopis
metamorfoza
vučica (labirint)
bez prtljage
uvijek je moguće gledati
čudo prirode
apstraktne forme
previd
travanjsko jutro
jesu li biljke nešto drugo
između poređenja
distanca
prije spavanja
pred zrcalom
nikad ništa zaboravljeno
nečujno
za što - ni za što
da sam došla
hoćeš li biti
u Budimpešti
uzbudljivi prizori svakodnevnice
mašnice i masnice
svijeća
kanon srca
jednog dana, možda
žena i krajolik
za jednu drugu mene
pribježišta i otpočinjanja
neumitnost
nenastanjivost
o jednom umjetniku
demetra
ogrlica
na trenutak



e-mail: florija@gmail.com






Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se

































info

design by snd

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se