semper contra

četvrtak, 26.01.2017.

Ograda

Napomena

Čitajući post „Put ka sreći“ blogera @izvorni život (objavljen početkom srpnja prošle godine), sjetio sam se priče koju sam napisao još 2011. godine temeljem zabilježaka koje sam vodio boraveći desetak dana u bolnici. Namjeravao sam je objaviti prošle godine, no sticajem okolnosti objavljujem je tek sad, možda ponukan nedavnim ponovnim boravkom u bolnici.

* * *

Gleda kroz prozor bolnice ogradu od pletene žice koja dijeli bolnički krug od ostalog svijeta. Koliko njih gleda tako preko nje, nadajući se i želeći što prije na drugu stranu, u slobodu. I ne samo u ovakvom okruženju, nego i preko ograda koja opasuje neke još ružnije prostore, ograde koje opasuju dijelove zemlje i dijele ljude na one s ove i na one s druge strane. Želja čovjeka da bježi iz ogradom okruženog prostora je velika, moglo bi se reći imanentna njegovom biću. Ali kad i izađe, da li je zaista ušao u neograđen prostor?

Prisjeća se crtanog filma njegovog sina kojeg je snimio u mjesnoj školi animiranog filma (ŠAF) pod nazivom „Kadar“. Čovječuljak okružen četverokutnim okvirom pokušava na sve moguće načine izaći iz njega. Udara po okviru nogama, rukama, zalijeće se glavom i konačno ipak uspije razbiti ogradu. Skače i prevrće se od sreće što je na slobodi. Kadar se povećava i oko čovječuljka se pojavljuje novi, veći kvadrat čijeg postojanja on u svom zanosu što se „oslobodio“ nije svjestan.

Oko bolničkih zgrada prostire se park kojeg su posadili graditelji prve bolnice, a možda i ostavili staro drveće iz vremena kada je na ovom prostoru bila šuma. Doduše tada vjerojatno nije bilo parkirališta, simbola modernog vremena: sve manje zelenih površina, sve više crnih ploha, sve manje mirisa trave okupane jutarnjom rosom, sve više mirisa asfalta i benzina.

Parkom šetaju ljudi koje je bolest „zatvorila“ u ovu ogradu, koji su postali zarobljenici jer ih je „napao“ neki mali virus, neka mala bakterija, poremetio im se srčani ritam, slomili su nogu, stanice u tijelu su im podivljale pa prijete da „pojedu“ čitav organizam. Na njih „paze“ ljudi u bijelom oboružani stetoskopima, injekcijama, aparatima za mjerenje svega što s u ljudskom tijelu mjeriti može. Pomalo liče na „sužnjeve“ koji borave u sličnim zgradama, ali se one tamo ne zovu „bolnicama“, već „kaznionicama“, i okružene su visokim zidovima okićenim bodljikavom žicom, a noću osvijetljeni reflektorima, dok stanovnike paze uniformirani ljudi s pištoljima i puškama.

S druge strane ograde slično, ostatci ostataka nekadašnjih šuma, oko drveća krugovi prljave zemlje, taman toliki da te žedne ostatke nekadašnjih šuma napoje vode jesenjih i proljetnih kiša. Napukli asfalt uz te ostatke gole zemlje pokazuje očajnu borbu drveća da se i ono oslobodi ograda. Crnim žilama teku naftom hranjeni trombociti gradske krvi. Uz njih se dižu zgrade, moderne spilje u kojima žive „slobodni“ ljudi.

Da li su oni tamo „preko“ zaista slobodni? pita se on. Što je uostalom slobodan čovjek?
“Civilizirani“ čovjek oduvijek živi u „Zoološkom vrtu“ tj. pod raznim uvjetima lišenosti slobode, a to je još uvijek tako, čak i u najrazvijenijim društvima.(Fromm)

Bolnica, kaznionica, radno mjesto, godišnji odmor, zar to sve nije neka vrsta „Zoološkog vrta“ koji nam ograničava slobodu.

S ove strane ograde – u bolnici – on je zbog bolesti koja ga čini nepokretnim, ne dozvoljavaju mu kontakt s drugim ljudima zbog njegove zarazne bolesti, izoliran je zbog svojeg „ludog“ ponašanja. A sve je to ograničavanje njegove slobode. To ograničavanje njegove slobode nije dobrovoljno, već je uvjetovano njegovim stanjem.

S ove strane zida – kaznionice – on je zbog svog čina, koji je njemu u trenutku kad ga je činio izgledao posve normalnim.

Činjenica je da se sve ljudske strasti, i „dobre“ i „zle“ mogu shvatiti kao čovjekov pokušaj da nađe nekakav smisao u životu. Preobrazba je moguća ako je on u stanju „preobraziti“ sebe....Ako se to ne dogodi, on može biti pripitomljen, ali ne i izliječen. (Fromm)

Ograničavanje njegove slobode zatvaranjem u kazamate nije dobrovoljno, već je uvjetovano višim principima „društva“ koje je procijenilo da takav njegov „pokušaj da nađe nekakav smisao u životu“ nije prihvatljiv i da ga treba „pripitomiti“:

S druge strane ograde ili zida, po kriterijima društva, on je „slobodan“! Da li je?

Da li je njegov svakodnevan odlazak na posao njegova slobodna odluka, ili je uvjetovana potrebom stjecanja sredstava za život (slično njegovim precima koji su lovili i tragali za hranom da bi preživjeli, samo što on sada „traga“ za novcem kako bi pribavio isto). Ili još gore, stjecanjem bogatstva kako bi dokazao svoje vrijednosti pred inim iste vrste. I iako misli da je to njegova slobodna volja, suština pokazuje da je i to uvjetovana volja. Uvjetovana okolinom koja ga tjera da radi posao koji mu se ne dopada, da ga radi brzinom i kvalitetom koja mu je determinirana, koja smatra da je vrijedan samo ako „ima“, a ne ako samo „jest“.

I na njega paze: portir na vratima uz kojeg se nalazi „automat za registraciju njegovog ulaska i izlaska“, na radnom mjestu „pretpostavljeni i/ili vlasnik“ koji pazi da li radi ili čita novine (ili u novije vrijeme surfa na internetu) i onda na kraju određuje koliko će mu za njegov „slobodno“ odabrani posao platiti, a da ipak i njemu još uvijek ostane kako bi i on „imao“.

Da li je njegov odmor slobodan kad odlazi na more, u planine, krstarenja poslije čega se osjeća umorniji nego prije „odmora“? Da li je njegova sloboda sjedenje pred tv prijamnicima iz kojih kuljaju nesreće, ubojstva, ratovi, pokvareni političari, imbecilni razgovori „vip“ ljudi kao na tekućoj vrpci; čitanje tjednika, mjesečnika i dnevnih novina u kojima se ponavlja to isto ali u drugoj formi? Da li je njegova sloboda dosadu/slobodno vrijeme zamijeniti odlaskom u moderne gladijatorske arene, urlati, paliti baklje, mahati zastavama, transparentima svojih klubova-idola, čekati kad će se pojaviti krv na licu boksača, kad će se sudariti automobili na utrkama, pasti skijaš pri brzinama od kojih se neki od njih lede kad se tom brzinom voze u automobilima?

Ili pak je to njegovo ponašanje uvjetovano agresivnim reklamama kompanija koji sve to organiziraju i sponzoriraju da bi u „slobodnoj konkurenciji na globalnom planu“ opet „imale“, a ne „bile“, dakle i same, te kompanije, bile neslobodne, ne razmišljajući ni jednog trenutka kakve će posljedice na ljude imati ta njihova „sloboda“.

I gdje je onda sloboda, da li čovjek može biti slobodan? Da li je bitno s koje se strane ograde nalazi?

Prema Frommu samo je slobodan rad, čovjekova razmjena s prirodom (a ne suprotstavljanje prirodi) u tolikoj mjeri dio ljudske egzistencije da slobodno vrijeme može postati produktivno tek kad rad prestane biti otuđen (nametnut) već postane od čovjeka slobodno odabran. A produktivnoj (ne reproduktivnoj) osobi idealno govoreći, nikada nije dosadno i ona nema poteškoća u pronalaženju pravih pobuda (samo je treba pustiti da ih pronalazi). S druge strane, neproduktivnoj, unutarnje pasivnoj osobi dosadno je čak, i kada se svoje manifestirane, svjesne dosade na trenutak oslobodi (na primjer otputuje na Karibe).

Ali u globalnoj ekonomiji slobodan rad je fikcija.


26.01.2017. u 18:00 • 6 KomentaraPrint#

utorak, 24.01.2017.

Bolnički štiklec 8

Ponovo sam u svom Brlogu.
'Zimovanje' je završilo 16. siječnja, no bolovi u trbušnim mišićima nastali kao posljedica 'intenzivnog skijanja' ne dozvoliše mi da se odmah dohvatim lap-topa. Moradoh pričekati da bolovi popuste, sestra izvadi konce, pa da se prihvatim posljednjeg bolničkog štikleca. Vezan je uz 'zimovanje' tijekom kojeg su mi vrijedni domaćini iz utrobe izvadili nešto što uobičajeno nosi ime žučna kesica sa žučnim kamencem, no za moj artefakt bi se prije reklo da je to komad plastelina. Tek na pritisak u unutrašnjosti se može osjetiti nešto tvrdo.


Domaćini su bili vrlo ekspeditivni. Smjestiše me u jutro 10. siječnja u jednokrevetni 'apartman', a isti dan popodne već sam u ruci držao gore prikazani artefakt. Proces, međutim, i nije bio baš lagan.

„Malo je nedostajalo da vas nisam morala operirati klasičnim načinom, toliko je bila 'zapuštena upala'“, rekla mi je prilikom vizite doktorica koja me 'rezbarila'. A ja cijelo vrijeme 'liječio' gastritis! Srećom sve je dobro prošlo. Možebitno i zato što me operirala doktorica a o mom 'spavanju' brinula se anesteziologinja. Izgleda da mi žene donose sreću.

Nakon što je glavna stvar prošla, počele su uobičajene aktivnosti kod takve vrste 'zimovanja'.

Dva najveća problema su bila: naći žilu u koju će se moći ugurati brunila i kako se podići u krevetu a da ne moram tražiti pomoć sestre.


Glede prvog nisam mogao poduzeti ništa osim mirno čekati da sestra obavi posao. Jednom je pukla žila u kojoj je bila 'brunhilda' a da to nismo primijetili ni sestra ni ja pa mi je infuzija umjesto u žilu tekla ispod kože. Zato je na slici šaka nabubrila.

No, u drugom slučaju već je proradila moja sklonost 'patentima' pa sam treći dan instalirao 'podizač', kojim sam mogao sjesti u krevetu bez ičije pomoći.


Prilikom vizite pokušao sam 'patent' prodati, no dežurni liječnik je rekao da oni za to već znaju. Htio sam pitati zašto mi to nisu instalirali, no odustao sam. Dobro mi je služio i moj remen sa hlača.

Došavši u 'apartman' prvi problem s kojim sam se suočio bila je ladica noćnog ormarića. Teško se otvarala i zatvarala. Kad malo ojačah, crv zvan 'sam svoj majstor' nije mi dao mira pa sam malo proučio 'problem'. Rezultat 'proučavanja': uspio sam izvući ladicu, podmazati utor-vodilicu kremom za ruke, vratio ladicu natrag na vodilice i – jednim prstom ladicu otvarati i zatvarati bez muke.


Da sam imao kofer s alatom popravio bih još dosta toga u sobi. Zamolivši suprugu da mi donese barem papagajke i malo solne kiseline da pročistim od kamenca mrežicu na pipi, mislila je da sam šenuo i tako sam se cijelo vrijeme mučio sa malim mlazom vode. I ne samo ja, nego i čistačica svakog jutra kad je prala umivaonik.

Posebnost 'apartmana' je u činjenici da dva susjedna 'apartmana' koriste jedan WC. A napravljen je tako da ima veliko nadsvjetlo i svaki put kad korisnik iz susjednog 'apartmana' upali svjetiljku meni svjetlo bljesne ravno u oči.


To je bilo posebno neugodno noću. Ali što se može, ovaj 'apartman' ipak nije bio kao onaj od prije mjesec dana. Više 'hostel' nego 'hotel'.

Dosta vremena sam proveo gledajući kroz prozor na novu zgradu u kojoj će biti smještene ambulante opće medicine. Ispod prozora svakodnevno su prolazile kolone ljudi dolazeći u posjet bolesnicima. Meni, osim supruge kad je trebalo nešto donijeti, nije dolazio nitko. Nisam dozvoljavao, pogotovo ne unučadi.


Gledajući tako pomislih kako je čudno da ljudi čovjeka, dok je zdrav, posjećuju rijetko, bolesnog često, a na pogrebu mu se skupe svi znani i neznani. Tko zna, možda podsvjesno misle: dobro da ja nisam na njegovom mjestu. A možebitno da sam u krivu.

I tako, dan po dan dočekah da dotur objavi kako je 'zimovanju' kraj i da mogu kući.


Sve sam spakirao, nazvao suprugu i pozdravivši se sa sestrama (uz obvezatnu bombonijeru i kavu) odvezao se kući Cameo taksijem. Sva sreća da ga ima u mom gradu.

A 'apartman' je ostao čekati nove goste. Tko zna, možebitno opet mene.








24.01.2017. u 18:08 • 20 KomentaraPrint#

petak, 06.01.2017.

Smijeh liječi 31

Približava se moj ponovni odlazak u Bol-Nicu pa zaključih da je možda najbolje da do povratka u svoj Brlog na blogu ostavim malo smijeha. Ako bude zanimljivo na zimovanju, možda bude opet 'šikleca'.
Kako vidim, slike u prošlom 'smijehu' su vam se sviđale, pa evo preostalih iz moje arhive.

Nogomet
Razgovaraju dvije plavuše:
-Kako si se jučer zabavljala s dečkom?
-Strašno sam se dosađivala. Neprestano mi je govorio o Periklu, Sokratu i Aristotelu iako sam mu sto puta rekla da me nogomet ne zanima.



Potpis

-Tata, možeš li ti pisati u mraku?
-Mogu, sine.
-Onda ću ugasiti svjetlo, a ti potpiši moju đačku knjižicu.

Brza podvorba

Gost se po tko zna koji put obraća osoblju restorana:
-Konobare, hoću li doživjeti kad ćete mi konačno donijeti taj ručak?
-Naravno gospodine, koliko vidim još ste mladi.



Pobjednik

-Sviđa ti se moj novi iPhone?
-Da, koliko si ga platio?
-Nisam ga kupio, dobio sam ga. Pobijedio sam u utrci.
-Koliko vas je bilo u trci?
-Policajac, vlasnik i ja!

Osiguranje

Agent osiguranja uvjerava čovjeka:
-Slušajte, za samo 500 kuna godišnje u slučaju požara, ako vam izgori radnja, dobijete punih 500.000 kuna!
-Oho, odmah potpisujem ugovor!
-Ali, moram vas upozoriti – ako samo izazovete požar, od isplate nema ništa.
-A. tako dakle! Znao sam da se tu krije neka prevara.



Priznanje

Upita sudac optuženog:
-Optuženi, priznajete li da ste tužitelju rekli da je vol i magarac.
-Da, odgovori optuženi.
-I što sad kažete na to?
-Ništa, mislim da sam bio dovoljno jasan.

Idealna žena

-Moram se razvesti od žene. Pola godine nije sa mnom progovorila ni jedne jedine riječi, jada se susjed susjedu.
-Razmisli još jednom. Takva se žena danas rijetko nalazi.



Policijska

Uđe čovjek u policijsku postaju pa reče:
-Jučer sam vam, naredniče, pogrešno podnio prijavu da mi je netko ukrao novčanik. Jutros sam ga pronašao ispod kreveta.
-Prekrasno! Znači, lopov je već uhvaćen.

Jede Mujo maline

Vidi Haso Muju kako se popeo na trešnju i jede.
-Jedeš trešnje, a?
-Jok, ne volim ti ja trešnje, jedem maline.
-Pa odakle ti maline na trešnji?
-Ja ih donio, jarane!

5

06.01.2017. u 19:08 • 15 KomentaraPrint#

četvrtak, 05.01.2017.

"Dnevnik jednog penzionera"



Jučer sam po drugi put zatvorio zadnje korice „Dnevnika jednog penzionera“, koji je nešto preko godinu dana (16.9. 1979.-24.I 1981.) vodio nenadmašni, u tom području književnosti, Miljenko Smoje.

Knjiga je prvi put izdana 1981. Ja sam čitao izdanje Marjan tisak, 2004. kupljena za 10 kn u šopingu Hrvatske pošte 2016. godine. Da sam je platio 100 kn ne bi bilo previše.

Onima koji nisu u ruke uzeli knjigu, citirat ću odlomke iz poglavlja „I sa penzijon ka lord“ u kojem Smoje opisuje svoj boravak u Beču i posjet kompleksu zgrada Ujedinjenih nacija. Čita li se tekst između redaka, vrlo lako se zaključuje da se tu ne radi samo o birokratima Ujedinjenih nacija nego i ondašnjih birokrata kojim su se zvali 'partijski funkcionari'. A, bogme, ni današnji, koji se zovu 'uvaženi zastupnici'.
A to nije jedini tekst koji bi se i danas mogao primijeniti bez zadrške.

Navede li vas ovaj post da knjigu pročitate, moći će te se uvjeriti kako se neki sustav može kritizirati a da to ne bude vulgarno ili pak s mržnjom.

* * *

Ali san zato otkrija u Beču misto di bi sa mojin penšjunon moga živit ka lord. Jedan naš mladi pametni Splićanin, čovik od velikoga mota, uvuka me u palaču, zapravo u kompleks zgrade Ujedinjeni narodi. Od dvanajst ijad službenika UN, šest ijad radi, još boje godi život, u ovome bečkome carstvu.

Veliko osiguranje, pusti policjoti, crni i bili, a on me uvodi ka da san i ja službenik.

Da buden uvjerljiv, izvadija san crni noteš i ka ništo mu u odu govorin na francuski.

Nasmija se i govori mi:
- Budi opušten, ležeran, jer ovod i tako nikor ništa ne radi. Ovo je carstvo nerada i godimenata!
(…)
A jedan je čovik posebno zadužen na svakome podu za službenike koji se izgubidu.

A ovi moj prijatej zna cili kompleks ka svoj žep. Službenici jemadu pauzu od podne do bota da moredu obidvat, a već u jedanajst uri, kad smo mi došli, puna kafana, bar, restoran i samoposluga. Svi se trataju, žvaču, piju...

Popijemo za šankon po dva fina francuska konjaka i on plaća ništo malo munite.
- Koliko si to platija.
- Naši desetak ijad dinari (kurs u vrijeme kad je Dnevnik pisan bio je 1 dolar 19 novih dinara ili 1900 starih, op.s.c.).
- Pa samo?
- A ča si mislija? Ovo su Ujedinjeni narodi! Jemadu najveće plaće na svitu, a cine su ka pri rata.
(…)
Davno je prošla ura od obida, a nikor se ne diže. Nikome se ne da poć radit. A pusti komešjuni, pusti problemi čovičanstva: komešun za atome, za izbjeglice, za droge…

Prijatelj mi objašnjava kako jin posal svršije u pet po podne, oni ćedu sidit do tri, tri i po, a onda ćedu se kalat doli u šoping.

Dabome, kalali smo se i mi, zapravo on, a mene, kurbini sini, nisu tili pustit.
Vratija se sa dvi šteke duvana i dva Napoleon konjaka. Dakako, za male pineze je to kupija.
Sve skupa njanci četrdeset ijad.
A ja san sta na vrata i iza ramena policjota gleda kako grabidu, trpadu borše i onda, natovareni paketima, lifton se spušćaju dreto u tonobile.

A te tonobile jopet kupuju za trećinu cine jer su oslobođeni svi porezi i nameti.

Priko četiri ure san u Ujedinjene narode proveja i nisan vidija musavo čejade. Svi su kuntenti, veseli, nasmijani. Nikor ne priši, nikor ne trče. Svi koji ovod radidu uvatit ćedu sto godin. I malo, malo ko puši. Samo smo pušili ja i jedan crnac, koji je nakrivija španjulet u kantun od just.

Pametan svit, ča ćedu pušit, ruvinavat zdravje kad in je život lip?!
(…)
A je li ova naša država mene mogla ovod poslat bar godinu dan, bar šest miseci?! Radija bi ja ovod bez šolda, mukte, ni kancelarija mi ne bi tribala!

Pitate me a ča bi radija?
Isto ono ča i drugi ovod radidu. Sidija bi u kafanu, odija bi u šoping.

05.01.2017. u 16:52 • 11 KomentaraPrint#

srijeda, 04.01.2017.

Smijeh liječi 30

Euro otišao na godišnji, Lastavici ne treba poticaj za smijeh, ona je uvijek nasmijana, pa odlučih da popunim prazninu.
Fotke nisu za smijanje, već za čuđenje/divljenje kako se treba boriti za život.


Masaža

Masira baka djedu ramena i vrat.
-Uh, što si tvrd.
-Da, da, samo na krivom mjestu.


Plavuša u bolnici

-Doktore, treba mi čista posteljina.
-Reci sestri.
-Ali, ja nemam sestru!

Vrijeme ili sve je relativno

Razgovaraju dva muškarca:
-Što misliš, prolazi li vrijeme uvijek jednako brzo?
-Ovisi o tome s koje strane vrata WC-a se nalaziš!


Ocjena

Dođe mali Ivica iz škole kući.
-Mama, tata, imam dobru i lošu vijest.
-Koja je dobra?
-Dobio sam peticu!
-Bravo! A loša?
-U pet rata!

Postanak

Psihijatar Božo će pacijentu:
-Ako želite da vas izliječim, morate mi reći kako je sve počelo.
-Na početku stvorih nebo i zemlju…


Nesporazum

Glavni kuhar podučava mladu naučnicu:
-Kad budeš gostima nosila svinjsku glavu, ne zaboravi u usta staviti jabuku, a u uši nekoliko listova peršina.
-Joj, šefe, pa kako bi to izgledala?

Čast

Ugledavši na licu prijatelja ogrebotine i modricu, prijatelj ga upita:
-Što sti se dogodilo?
-Borio sam se za čast jedne dame. Uspjela ju je sačuvati…


Memoari

-Što to čitaš?
-Casanovine memoare. Dobra knjiga, samo nešto ne razumijem.
-Misliš, kako je uspio zavesti toliko žena?
-Ne, to razumijem. Nije mi jasno, kako ih se poslije uspio riješiti!


Zima

Zašto Slovenci ne vole zimu?
Zato što im se država stisne od hladnoće.




04.01.2017. u 10:17 • 17 KomentaraPrint#

nedjelja, 01.01.2017.

Smijeh liječi 29

Trojica
Pesimist vidi samo tamu u tunelu.
Optimist vidi svjetlo na kraju tunela.
Realist vidi da je svjetlo zapravo vlak.
A strojovođa vidi tri budale na pruzi.



Kalendar

Pita Fata Muju:
-Što bi ti volio da sam ja?
-Kalendar!
-Da me gledaš svaki dan?
-Ne, nego da te mijenjam svake godine.

Program
Uveli u Sjevernoj Koreji drugi program na nacionalnoj TV. Narod se razveselio, a na drugom kanalu samo stoji policajac i ponavlja:
-Što je, prvi program vam se ne sviđa?!


Fališ mi
Kaže plavuša prijateljici:
-Lijepo je znati da nekome fališ. Gdje god da odem svi mi kažu: „Samo si nam još ti falila!“

Disko
Dođe stranac u Sloveniju i pita lokalnog mještanina:
-Gdje u ovoj državi ima disko?
-Imali smo ga, susjedne su se zemlje bunile zbog preglasne muzike pa smo ga zatvorili.


Bolnica
U koju bolnicu idu Zagrebčanci kad se napiju?
U Vonogradsku!

Izbori
Nakin lokalnih izbora žena pita muža, nesuđenog nasljednika:
-Mili, koliko si glasova dobio?
-Dva.
-E, znala sam da imaš ljubavnicu.


Vešmašina (crni)
Sjedi, tako, Crnogorac ispod drveta i čita. Žena mu pere veš.
Kad eto sa Lovćena kamen, tup, tup,... pa na ženu. Ubi je na mjestu, a Crnogorac će na to:
„Evo ga, treća vešmašina crkla od kamenca!“


01.01.2017. u 17:11 • 7 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< siječanj, 2017 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Lipanj 2017 (5)
Svibanj 2017 (13)
Travanj 2017 (12)
Ožujak 2017 (9)
Veljača 2017 (7)
Siječanj 2017 (6)
Prosinac 2016 (12)
Studeni 2016 (6)
Listopad 2016 (6)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (11)
Lipanj 2016 (9)
Svibanj 2016 (9)
Travanj 2016 (8)
Ožujak 2016 (7)
Veljača 2016 (10)
Siječanj 2016 (11)
Prosinac 2015 (13)
Studeni 2015 (16)
Listopad 2015 (11)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (5)
Lipanj 2015 (7)
Svibanj 2015 (11)
Travanj 2015 (12)
Ožujak 2015 (9)
Veljača 2015 (10)
Siječanj 2015 (4)
Prosinac 2014 (8)
Studeni 2014 (7)
Listopad 2014 (9)
Rujan 2014 (4)
Kolovoz 2014 (3)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (5)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (6)
Ožujak 2014 (7)
Veljača 2014 (7)
Siječanj 2014 (7)
Prosinac 2013 (3)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (8)
Srpanj 2013 (1)
Lipanj 2013 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

opće teme protiv ljudske gluposti i još ponešto

prvi post objavljen 11.12.2007.

e-mail: semper_contra@net.hr

Ceterum censeo EU esse delendam!

LINKOVI

srebrozlato

semper contra 2

brod u boci
modesti
demetra
pametnizub
zvijezda

anabonni
NF
astro
dinaja
10. Ars
japanka

borgman
fra gavun
k.u.p.
bitke
huc
odmak

zvonka
iva
taradi

geomir
k.moljac
bellarte
crna svjetlost

memoari
alexxl
skrpun
vadičep
h_cenzuru
salome
žena gaza
zagreb

Još uvijek se nadam da ću ih čitati na blogu
bromberg
proglasi
effata
Pax et Discordia
lion
kreativka
gosponprofesor
gosponprofesor 2
ET
ET2
gorkić

Nekad bili sad se spominju
malo ti malo ja
neverin
alkion
dona
ribafiš
cat
novapol
svijet u b
gordy
marchelina






"MUDROSLOVI" SEMPER CONTRE

(nađu li se slični to samo znači da nisam jedini "semper contra" na svijetu)
* * *
Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali ga nitko silom nema pravo nametati drugom!

Bethoven je svoju glazbu slušao, ali je nije mogao čuti.

Spomenici čovjeku lako se ruše, ali njegova djela ostaju.

Kapitalizam je savršen poredak za nesavršen ljudski rod.

Ateist/agnostik treba biti bolji čovjek od vjernika. Njemu nema tko oprostiti grijehove, dok će vjerniku oprostiti Bog.

Misliti je za mnoge ljude najteža aktivnost.

Kakav je ispao, možda je Bog čovjeka stvorio samo na svoju sliku.

Lako je djecu praviti ali ih je teško odgajati.

Među glupanima i pametan postane glup. Obrat ne vrijedi.

Vlast daje manje prava dajući veće obaveze. Puk traži veća prava tražeći manje obaveza.

Apsurd čovjekovog života: ako mu nije lijep ne želi živjeti, ako mu je lijep ne želi umrijeti.

Svi naši političari mora da su izučili molerski zanat. Farbaju nas već četvrt stoljeća.

Ratovi su dokaz da svijetom vladaju budale.

I u mraku totalitarizma kao i u bljesku demokracije narod ne vidi što radi vlast.

Svaki rat protiv budala je unaprijed izgubljen!

Pravi domoljub živi u inozemstvu, Hrvatsku nosi u srcu a euro ili dolare u džepu.

Ljudski rod evolucijski je vrhunac s kojeg će se survati u ponor kojeg je sam stvorio.

Pravi borci za ideale spremni su dati svoje živote. Je su li današnji borci za očuvanje okoliša spremni učiniti isto?

Da li je dilema tanjur - tanjir važnija od dileme je li on pun ili prazan?

Princip djelovanja političkih garnitura: „Prije njih nije bilo ničega, poslije njih neće ostati ništa."

Da ne proizvodimo komunjare i ustaše proizvodili bi automobile.

Na ono što je važno mali čovjek ne može utjecati, na ono što može nije važno.

Štuje Boga, al ga psuje, jer ga ne poštuje!

Revolucije pokreću idealisti, plodove beru karijeristi.

Nikako ne mogu shvatiti mentalni sklop mnogih religioznih ljudi: klanjaju se bogovima, poklanjaju mrtvima cvijeće i ubijaju žive. Sve u ime istih bogova.

U očekivanju da mu prođe ružan trenutak u životu prošao mu je neprimjetno cijeli život.

Vjera, religija i Crkva nisu jednoznačnice. Mnogi to ne znaju ili ne shvaćaju.

Vjenčanja sve glamuroznija, trajanje brakova sve kraće.

Nije sve u novcu, ali u svemu je novac.

U prošlosti ljudi su znali jesu li robovi ili slobodni. Danas ljudi misle da su slobodni iako su robovi.

Naporno je biti s ljudima, ružno je biti sam, ali najteže je među ljudima biti sam.

Čovjek treba biti ili Einstein ili čobanin na Vlašiću.

Hrvati gledaju u prošlost jer ne vide budućnost.

Lažući, lašci na kraju prevare samo sebe.

Teist u Kristu traži Čovjeka, ateist/agnostik u Čovjeku traži Krista.

Strah da će nuklearna bomba uništiti svijet je neopravdan. Svijet će uništiti – smeće.

I politika i religija obećavaju raj a donose pakao.

Mlade treba liječiti. Starima omogućiti da umru dostojanstveno.

Poznanstvo, prijateljstvo, ljubav, brak, dosada.

Čovjek je čovjeku – čovjek. Ono drugo je uvreda za vuka.

Nedostaju mi Ljudi. A tako ih je malo.

Čovjek ne dolazi svojom voljom na svijet niti mu je dozvoljeno da ga svojom voljom napusti.

Nikad nisam sâm. Uz mene je uvijek moje drugo ja. Ponekad mi je teško s njime.

Dok hrvatska se srca slože i pluto potonut može.

Nedostaje mi ljubavi jer je ne znam ni davati ni primati.

Lojalnost i poltronstvo dijeli tek tanka linija.

Glup čovjek nije opasan, ali postaje ako toga nije svjestan.

Umjetnost je dar Boga, politika Sotone.

Da bi čovjek gledao trebaju mu oči, a da bi vidio treba mu vizija.

Čovjek snuje, Bog određuje...a žena naređuje!

Nije li neobično da se oni koji vjeruju u vječni život boje smrti?

Da je zemlja od zlata ljudi bi se tukli za šaku blata.

Domoljubi Domovinu brane i izgrađuju a ne prodaju i potkradaju.

Domoljublje se čuva u srcu, a ne na srce položenom rukom.

Istina je da jabuka ne pada daleko od stabla ali se ipak može daleko otkotrljati.

Mnogi će lakše pokrenuti planinu nego usne i reći: oprosti!

Tražeći djetelinu s četiri lista izgubio je sreću.

Pravilo spokojnog življenja.
Prigušeno govoriti, prigušeno raditi, prigušeno slušati radio, prigušeno misliti, prigušeno živjeti!

Komunisti su zakonom oduzeli imovinu pojedincu, demokrati narodu.

Vrag nije crn kako se riše, crnji je.

Čovjek odlazi, samo njegova djela ostaju. Dobra ili loša.

Vojnici su školovani ljudi s diplomom za ubijanje.

Nuklearna bomba može uništiti čovjeka, komunikacijska bomba njegovu privatnost. Obje njegovu slobodu.

Pojedini roditelji svoju djecu doživljavaju kao kućne ljubimce. Kad im dosade prepuste ih ulici.

Država ne daje ništa. Samo uz proviziju prebacuje iz džepova jednih u džepove drugih.

Borac protiv tiranije istovremeno je i heroj i terorist.

Golemo materijalno bogatstvo može se steći samo pljačkom banke ili pljačkom naroda.

Samo ljubav može probuditi Čovjeka u čovjeku, ali ona je tako rijetka kao biser u školjci, dijamant u tamnim njedrima zemlje ili zrnce zlata u rijeci.

Ništa se ne mora osim umrijeti i sve se može osim izbjeći smrt!

Kao što jedno zrno tvori hrpu, tako i jedan čovjek tvori čovječanstvo!

Umjetnost je jedino što čovjeka razlikuje od životinje!

Ubiješ li čovjeka ubio si jedan od milijardi svjetova.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se