Marketing
Bolnički štiklec 8
Ponovo sam u svom Brlogu.
'Zimovanje' je završilo 16. siječnja, no bolovi u trbušnim mišićima nastali kao posljedica 'intenzivnog skijanja' ne dozvoliše mi da se odmah dohvatim lap-topa. Moradoh pričekati da bolovi popuste, sestra izvadi konce, pa da se prihvatim posljednjeg bolničkog štikleca. Vezan je uz 'zimovanje' tijekom kojeg su mi vrijedni domaćini iz utrobe izvadili nešto što uobičajeno nosi ime žučna kesica sa žučnim kamencem, no za moj artefakt bi se prije reklo da je to komad plastelina. Tek na pritisak u unutrašnjosti se može osjetiti nešto tvrdo.
Domaćini su bili vrlo ekspeditivni. Smjestiše me u jutro 10. siječnja u jednokrevetni 'apartman', a isti dan popodne već sam u ruci držao gore prikazani artefakt. Proces, međutim, i nije bio baš lagan.
„Malo je nedostajalo da vas nisam morala operirati klasičnim načinom, toliko je bila 'zapuštena upala'“, rekla mi je prilikom vizite doktorica koja me 'rezbarila'. A ja cijelo vrijeme 'liječio' gastritis! Srećom sve je dobro prošlo. Možebitno i zato što me operirala doktorica a o mom 'spavanju' brinula se anesteziologinja. Izgleda da mi žene donose sreću.
Nakon što je glavna stvar prošla, počele su uobičajene aktivnosti kod takve vrste 'zimovanja'.
Dva najveća problema su bila: naći žilu u koju će se moći ugurati brunila i kako se podići u krevetu a da ne moram tražiti pomoć sestre.
Glede prvog nisam mogao poduzeti ništa osim mirno čekati da sestra obavi posao. Jednom je pukla žila u kojoj je bila 'brunhilda' a da to nismo primijetili ni sestra ni ja pa mi je infuzija umjesto u žilu tekla ispod kože. Zato je na slici šaka nabubrila.
No, u drugom slučaju već je proradila moja sklonost 'patentima' pa sam treći dan instalirao 'podizač', kojim sam mogao sjesti u krevetu bez ičije pomoći.
Prilikom vizite pokušao sam 'patent' prodati, no dežurni liječnik je rekao da oni za to već znaju. Htio sam pitati zašto mi to nisu instalirali, no odustao sam. Dobro mi je služio i moj remen sa hlača.
Došavši u 'apartman' prvi problem s kojim sam se suočio bila je ladica noćnog ormarića. Teško se otvarala i zatvarala. Kad malo ojačah, crv zvan 'sam svoj majstor' nije mi dao mira pa sam malo proučio 'problem'. Rezultat 'proučavanja': uspio sam izvući ladicu, podmazati utor-vodilicu kremom za ruke, vratio ladicu natrag na vodilice i – jednim prstom ladicu otvarati i zatvarati bez muke.
Da sam imao kofer s alatom popravio bih još dosta toga u sobi. Zamolivši suprugu da mi donese barem papagajke i malo solne kiseline da pročistim od kamenca mrežicu na pipi, mislila je da sam šenuo i tako sam se cijelo vrijeme mučio sa malim mlazom vode. I ne samo ja, nego i čistačica svakog jutra kad je prala umivaonik.
Posebnost 'apartmana' je u činjenici da dva susjedna 'apartmana' koriste jedan WC. A napravljen je tako da ima veliko nadsvjetlo i svaki put kad korisnik iz susjednog 'apartmana' upali svjetiljku meni svjetlo bljesne ravno u oči.
To je bilo posebno neugodno noću. Ali što se može, ovaj 'apartman' ipak nije bio kao onaj od prije mjesec dana. Više 'hostel' nego 'hotel'.
Dosta vremena sam proveo gledajući kroz prozor na novu zgradu u kojoj će biti smještene ambulante opće medicine. Ispod prozora svakodnevno su prolazile kolone ljudi dolazeći u posjet bolesnicima. Meni, osim supruge kad je trebalo nešto donijeti, nije dolazio nitko. Nisam dozvoljavao, pogotovo ne unučadi.
Gledajući tako pomislih kako je čudno da ljudi čovjeka, dok je zdrav, posjećuju rijetko, bolesnog često, a na pogrebu mu se skupe svi znani i neznani. Tko zna, možda podsvjesno misle: dobro da ja nisam na njegovom mjestu. A možebitno da sam u krivu.
I tako, dan po dan dočekah da dotur objavi kako je 'zimovanju' kraj i da mogu kući.
Sve sam spakirao, nazvao suprugu i pozdravivši se sa sestrama (uz obvezatnu bombonijeru i kavu) odvezao se kući Cameo taksijem. Sva sreća da ga ima u mom gradu.
A 'apartman' je ostao čekati nove goste. Tko zna, možebitno opet mene.
Post je objavljen 24.01.2017. u 18:08 sati.