Napomena
Čitajući post „Put ka sreći“ blogera @izvorni život (objavljen početkom srpnja prošle godine), sjetio sam se priče koju sam napisao još 2011. godine temeljem zabilježaka koje sam vodio boraveći desetak dana u bolnici. Namjeravao sam je objaviti prošle godine, no sticajem okolnosti objavljujem je tek sad, možda ponukan nedavnim ponovnim boravkom u bolnici.
* * *
Gleda kroz prozor bolnice ogradu od pletene žice koja dijeli bolnički krug od ostalog svijeta. Koliko njih gleda tako preko nje, nadajući se i želeći što prije na drugu stranu, u slobodu. I ne samo u ovakvom okruženju, nego i preko ograda koja opasuje neke još ružnije prostore, ograde koje opasuju dijelove zemlje i dijele ljude na one s ove i na one s druge strane. Želja čovjeka da bježi iz ogradom okruženog prostora je velika, moglo bi se reći imanentna njegovom biću. Ali kad i izađe, da li je zaista ušao u neograđen prostor?
Prisjeća se crtanog filma njegovog sina kojeg je snimio u mjesnoj školi animiranog filma (ŠAF) pod nazivom „Kadar“. Čovječuljak okružen četverokutnim okvirom pokušava na sve moguće načine izaći iz njega. Udara po okviru nogama, rukama, zalijeće se glavom i konačno ipak uspije razbiti ogradu. Skače i prevrće se od sreće što je na slobodi. Kadar se povećava i oko čovječuljka se pojavljuje novi, veći kvadrat čijeg postojanja on u svom zanosu što se „oslobodio“ nije svjestan.
Oko bolničkih zgrada prostire se park kojeg su posadili graditelji prve bolnice, a možda i ostavili staro drveće iz vremena kada je na ovom prostoru bila šuma. Doduše tada vjerojatno nije bilo parkirališta, simbola modernog vremena: sve manje zelenih površina, sve više crnih ploha, sve manje mirisa trave okupane jutarnjom rosom, sve više mirisa asfalta i benzina.
Parkom šetaju ljudi koje je bolest „zatvorila“ u ovu ogradu, koji su postali zarobljenici jer ih je „napao“ neki mali virus, neka mala bakterija, poremetio im se srčani ritam, slomili su nogu, stanice u tijelu su im podivljale pa prijete da „pojedu“ čitav organizam. Na njih „paze“ ljudi u bijelom oboružani stetoskopima, injekcijama, aparatima za mjerenje svega što s u ljudskom tijelu mjeriti može. Pomalo liče na „sužnjeve“ koji borave u sličnim zgradama, ali se one tamo ne zovu „bolnicama“, već „kaznionicama“, i okružene su visokim zidovima okićenim bodljikavom žicom, a noću osvijetljeni reflektorima, dok stanovnike paze uniformirani ljudi s pištoljima i puškama.
S druge strane ograde slično, ostatci ostataka nekadašnjih šuma, oko drveća krugovi prljave zemlje, taman toliki da te žedne ostatke nekadašnjih šuma napoje vode jesenjih i proljetnih kiša. Napukli asfalt uz te ostatke gole zemlje pokazuje očajnu borbu drveća da se i ono oslobodi ograda. Crnim žilama teku naftom hranjeni trombociti gradske krvi. Uz njih se dižu zgrade, moderne spilje u kojima žive „slobodni“ ljudi.
Da li su oni tamo „preko“ zaista slobodni? pita se on. Što je uostalom slobodan čovjek?
“Civilizirani“ čovjek oduvijek živi u „Zoološkom vrtu“ tj. pod raznim uvjetima lišenosti slobode, a to je još uvijek tako, čak i u najrazvijenijim društvima.(Fromm)
Bolnica, kaznionica, radno mjesto, godišnji odmor, zar to sve nije neka vrsta „Zoološkog vrta“ koji nam ograničava slobodu.
S ove strane ograde – u bolnici – on je zbog bolesti koja ga čini nepokretnim, ne dozvoljavaju mu kontakt s drugim ljudima zbog njegove zarazne bolesti, izoliran je zbog svojeg „ludog“ ponašanja. A sve je to ograničavanje njegove slobode. To ograničavanje njegove slobode nije dobrovoljno, već je uvjetovano njegovim stanjem.
S ove strane zida – kaznionice – on je zbog svog čina, koji je njemu u trenutku kad ga je činio izgledao posve normalnim.
Činjenica je da se sve ljudske strasti, i „dobre“ i „zle“ mogu shvatiti kao čovjekov pokušaj da nađe nekakav smisao u životu. Preobrazba je moguća ako je on u stanju „preobraziti“ sebe....Ako se to ne dogodi, on može biti pripitomljen, ali ne i izliječen. (Fromm)
Ograničavanje njegove slobode zatvaranjem u kazamate nije dobrovoljno, već je uvjetovano višim principima „društva“ koje je procijenilo da takav njegov „pokušaj da nađe nekakav smisao u životu“ nije prihvatljiv i da ga treba „pripitomiti“:
S druge strane ograde ili zida, po kriterijima društva, on je „slobodan“! Da li je?
Da li je njegov svakodnevan odlazak na posao njegova slobodna odluka, ili je uvjetovana potrebom stjecanja sredstava za život (slično njegovim precima koji su lovili i tragali za hranom da bi preživjeli, samo što on sada „traga“ za novcem kako bi pribavio isto). Ili još gore, stjecanjem bogatstva kako bi dokazao svoje vrijednosti pred inim iste vrste. I iako misli da je to njegova slobodna volja, suština pokazuje da je i to uvjetovana volja. Uvjetovana okolinom koja ga tjera da radi posao koji mu se ne dopada, da ga radi brzinom i kvalitetom koja mu je determinirana, koja smatra da je vrijedan samo ako „ima“, a ne ako samo „jest“.
I na njega paze: portir na vratima uz kojeg se nalazi „automat za registraciju njegovog ulaska i izlaska“, na radnom mjestu „pretpostavljeni i/ili vlasnik“ koji pazi da li radi ili čita novine (ili u novije vrijeme surfa na internetu) i onda na kraju određuje koliko će mu za njegov „slobodno“ odabrani posao platiti, a da ipak i njemu još uvijek ostane kako bi i on „imao“.
Da li je njegov odmor slobodan kad odlazi na more, u planine, krstarenja poslije čega se osjeća umorniji nego prije „odmora“? Da li je njegova sloboda sjedenje pred tv prijamnicima iz kojih kuljaju nesreće, ubojstva, ratovi, pokvareni političari, imbecilni razgovori „vip“ ljudi kao na tekućoj vrpci; čitanje tjednika, mjesečnika i dnevnih novina u kojima se ponavlja to isto ali u drugoj formi? Da li je njegova sloboda dosadu/slobodno vrijeme zamijeniti odlaskom u moderne gladijatorske arene, urlati, paliti baklje, mahati zastavama, transparentima svojih klubova-idola, čekati kad će se pojaviti krv na licu boksača, kad će se sudariti automobili na utrkama, pasti skijaš pri brzinama od kojih se neki od njih lede kad se tom brzinom voze u automobilima?
Ili pak je to njegovo ponašanje uvjetovano agresivnim reklamama kompanija koji sve to organiziraju i sponzoriraju da bi u „slobodnoj konkurenciji na globalnom planu“ opet „imale“, a ne „bile“, dakle i same, te kompanije, bile neslobodne, ne razmišljajući ni jednog trenutka kakve će posljedice na ljude imati ta njihova „sloboda“.
I gdje je onda sloboda, da li čovjek može biti slobodan? Da li je bitno s koje se strane ograde nalazi?
Prema Frommu samo je slobodan rad, čovjekova razmjena s prirodom (a ne suprotstavljanje prirodi) u tolikoj mjeri dio ljudske egzistencije da slobodno vrijeme može postati produktivno tek kad rad prestane biti otuđen (nametnut) već postane od čovjeka slobodno odabran. A produktivnoj (ne reproduktivnoj) osobi idealno govoreći, nikada nije dosadno i ona nema poteškoća u pronalaženju pravih pobuda (samo je treba pustiti da ih pronalazi). S druge strane, neproduktivnoj, unutarnje pasivnoj osobi dosadno je čak, i kada se svoje manifestirane, svjesne dosade na trenutak oslobodi (na primjer otputuje na Karibe).
Ali u globalnoj ekonomiji slobodan rad je fikcija.
Post je objavljen 26.01.2017. u 18:00 sati.