semper contra

četvrtak, 26.01.2017.

Ograda

Napomena

Čitajući post „Put ka sreći“ blogera @izvorni život (objavljen početkom srpnja prošle godine), sjetio sam se priče koju sam napisao još 2011. godine temeljem zabilježaka koje sam vodio boraveći desetak dana u bolnici. Namjeravao sam je objaviti prošle godine, no sticajem okolnosti objavljujem je tek sad, možda ponukan nedavnim ponovnim boravkom u bolnici.

* * *

Gleda kroz prozor bolnice ogradu od pletene žice koja dijeli bolnički krug od ostalog svijeta. Koliko njih gleda tako preko nje, nadajući se i želeći što prije na drugu stranu, u slobodu. I ne samo u ovakvom okruženju, nego i preko ograda koja opasuje neke još ružnije prostore, ograde koje opasuju dijelove zemlje i dijele ljude na one s ove i na one s druge strane. Želja čovjeka da bježi iz ogradom okruženog prostora je velika, moglo bi se reći imanentna njegovom biću. Ali kad i izađe, da li je zaista ušao u neograđen prostor?

Prisjeća se crtanog filma njegovog sina kojeg je snimio u mjesnoj školi animiranog filma (ŠAF) pod nazivom „Kadar“. Čovječuljak okružen četverokutnim okvirom pokušava na sve moguće načine izaći iz njega. Udara po okviru nogama, rukama, zalijeće se glavom i konačno ipak uspije razbiti ogradu. Skače i prevrće se od sreće što je na slobodi. Kadar se povećava i oko čovječuljka se pojavljuje novi, veći kvadrat čijeg postojanja on u svom zanosu što se „oslobodio“ nije svjestan.

Oko bolničkih zgrada prostire se park kojeg su posadili graditelji prve bolnice, a možda i ostavili staro drveće iz vremena kada je na ovom prostoru bila šuma. Doduše tada vjerojatno nije bilo parkirališta, simbola modernog vremena: sve manje zelenih površina, sve više crnih ploha, sve manje mirisa trave okupane jutarnjom rosom, sve više mirisa asfalta i benzina.

Parkom šetaju ljudi koje je bolest „zatvorila“ u ovu ogradu, koji su postali zarobljenici jer ih je „napao“ neki mali virus, neka mala bakterija, poremetio im se srčani ritam, slomili su nogu, stanice u tijelu su im podivljale pa prijete da „pojedu“ čitav organizam. Na njih „paze“ ljudi u bijelom oboružani stetoskopima, injekcijama, aparatima za mjerenje svega što s u ljudskom tijelu mjeriti može. Pomalo liče na „sužnjeve“ koji borave u sličnim zgradama, ali se one tamo ne zovu „bolnicama“, već „kaznionicama“, i okružene su visokim zidovima okićenim bodljikavom žicom, a noću osvijetljeni reflektorima, dok stanovnike paze uniformirani ljudi s pištoljima i puškama.

S druge strane ograde slično, ostatci ostataka nekadašnjih šuma, oko drveća krugovi prljave zemlje, taman toliki da te žedne ostatke nekadašnjih šuma napoje vode jesenjih i proljetnih kiša. Napukli asfalt uz te ostatke gole zemlje pokazuje očajnu borbu drveća da se i ono oslobodi ograda. Crnim žilama teku naftom hranjeni trombociti gradske krvi. Uz njih se dižu zgrade, moderne spilje u kojima žive „slobodni“ ljudi.

Da li su oni tamo „preko“ zaista slobodni? pita se on. Što je uostalom slobodan čovjek?
“Civilizirani“ čovjek oduvijek živi u „Zoološkom vrtu“ tj. pod raznim uvjetima lišenosti slobode, a to je još uvijek tako, čak i u najrazvijenijim društvima.(Fromm)

Bolnica, kaznionica, radno mjesto, godišnji odmor, zar to sve nije neka vrsta „Zoološkog vrta“ koji nam ograničava slobodu.

S ove strane ograde – u bolnici – on je zbog bolesti koja ga čini nepokretnim, ne dozvoljavaju mu kontakt s drugim ljudima zbog njegove zarazne bolesti, izoliran je zbog svojeg „ludog“ ponašanja. A sve je to ograničavanje njegove slobode. To ograničavanje njegove slobode nije dobrovoljno, već je uvjetovano njegovim stanjem.

S ove strane zida – kaznionice – on je zbog svog čina, koji je njemu u trenutku kad ga je činio izgledao posve normalnim.

Činjenica je da se sve ljudske strasti, i „dobre“ i „zle“ mogu shvatiti kao čovjekov pokušaj da nađe nekakav smisao u životu. Preobrazba je moguća ako je on u stanju „preobraziti“ sebe....Ako se to ne dogodi, on može biti pripitomljen, ali ne i izliječen. (Fromm)

Ograničavanje njegove slobode zatvaranjem u kazamate nije dobrovoljno, već je uvjetovano višim principima „društva“ koje je procijenilo da takav njegov „pokušaj da nađe nekakav smisao u životu“ nije prihvatljiv i da ga treba „pripitomiti“:

S druge strane ograde ili zida, po kriterijima društva, on je „slobodan“! Da li je?

Da li je njegov svakodnevan odlazak na posao njegova slobodna odluka, ili je uvjetovana potrebom stjecanja sredstava za život (slično njegovim precima koji su lovili i tragali za hranom da bi preživjeli, samo što on sada „traga“ za novcem kako bi pribavio isto). Ili još gore, stjecanjem bogatstva kako bi dokazao svoje vrijednosti pred inim iste vrste. I iako misli da je to njegova slobodna volja, suština pokazuje da je i to uvjetovana volja. Uvjetovana okolinom koja ga tjera da radi posao koji mu se ne dopada, da ga radi brzinom i kvalitetom koja mu je determinirana, koja smatra da je vrijedan samo ako „ima“, a ne ako samo „jest“.

I na njega paze: portir na vratima uz kojeg se nalazi „automat za registraciju njegovog ulaska i izlaska“, na radnom mjestu „pretpostavljeni i/ili vlasnik“ koji pazi da li radi ili čita novine (ili u novije vrijeme surfa na internetu) i onda na kraju određuje koliko će mu za njegov „slobodno“ odabrani posao platiti, a da ipak i njemu još uvijek ostane kako bi i on „imao“.

Da li je njegov odmor slobodan kad odlazi na more, u planine, krstarenja poslije čega se osjeća umorniji nego prije „odmora“? Da li je njegova sloboda sjedenje pred tv prijamnicima iz kojih kuljaju nesreće, ubojstva, ratovi, pokvareni političari, imbecilni razgovori „vip“ ljudi kao na tekućoj vrpci; čitanje tjednika, mjesečnika i dnevnih novina u kojima se ponavlja to isto ali u drugoj formi? Da li je njegova sloboda dosadu/slobodno vrijeme zamijeniti odlaskom u moderne gladijatorske arene, urlati, paliti baklje, mahati zastavama, transparentima svojih klubova-idola, čekati kad će se pojaviti krv na licu boksača, kad će se sudariti automobili na utrkama, pasti skijaš pri brzinama od kojih se neki od njih lede kad se tom brzinom voze u automobilima?

Ili pak je to njegovo ponašanje uvjetovano agresivnim reklamama kompanija koji sve to organiziraju i sponzoriraju da bi u „slobodnoj konkurenciji na globalnom planu“ opet „imale“, a ne „bile“, dakle i same, te kompanije, bile neslobodne, ne razmišljajući ni jednog trenutka kakve će posljedice na ljude imati ta njihova „sloboda“.

I gdje je onda sloboda, da li čovjek može biti slobodan? Da li je bitno s koje se strane ograde nalazi?

Prema Frommu samo je slobodan rad, čovjekova razmjena s prirodom (a ne suprotstavljanje prirodi) u tolikoj mjeri dio ljudske egzistencije da slobodno vrijeme može postati produktivno tek kad rad prestane biti otuđen (nametnut) već postane od čovjeka slobodno odabran. A produktivnoj (ne reproduktivnoj) osobi idealno govoreći, nikada nije dosadno i ona nema poteškoća u pronalaženju pravih pobuda (samo je treba pustiti da ih pronalazi). S druge strane, neproduktivnoj, unutarnje pasivnoj osobi dosadno je čak, i kada se svoje manifestirane, svjesne dosade na trenutak oslobodi (na primjer otputuje na Karibe).

Ali u globalnoj ekonomiji slobodan rad je fikcija.


26.01.2017. u 18:00 • 6 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< siječanj, 2017 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Srpanj 2020 (1)
Travanj 2020 (10)
Ožujak 2020 (12)
Veljača 2020 (6)
Siječanj 2020 (8)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (3)
Listopad 2019 (1)
Kolovoz 2019 (3)
Srpanj 2019 (5)
Lipanj 2019 (3)
Svibanj 2019 (5)
Travanj 2019 (8)
Ožujak 2019 (3)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (2)
Prosinac 2018 (2)
Studeni 2018 (4)
Listopad 2018 (2)
Rujan 2018 (3)
Kolovoz 2018 (8)
Srpanj 2018 (14)
Lipanj 2018 (6)
Svibanj 2018 (10)
Travanj 2018 (5)
Ožujak 2018 (9)
Veljača 2018 (7)
Siječanj 2018 (8)
Prosinac 2017 (14)
Studeni 2017 (12)
Listopad 2017 (5)
Rujan 2017 (15)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (7)
Svibanj 2017 (13)
Travanj 2017 (12)
Ožujak 2017 (9)
Veljača 2017 (7)
Siječanj 2017 (6)
Prosinac 2016 (12)
Studeni 2016 (6)
Listopad 2016 (6)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (11)
Lipanj 2016 (9)
Svibanj 2016 (9)
Travanj 2016 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

opće teme protiv ljudske gluposti i još ponešto

prvi post objavljen 11.12.2007.

e-mail: semper_contra@net.hr

Ceterum censeo EU esse delendam!

LINKOVI

srebrozlato

demetra
zvijezda
NF
donabellina
vjetar
mecabg

smijehotvorine
umjetnost biti sam
tomajuda
tok misli
bellarte

japanka 3
grunf
pozitivka
geomir
dinaja
dinaja 2

huc
astro
ET
k.u.p.
sewen

skrpun
fra gavun
crna svjetlost
jedna žena
zvonka
k.moljac

vadičep
alexxl
in patria sua
gorkić
marvivall
Ross
inžinjer

Još uvijek se nadam da ću ih čitati na blogu

brod u boci
pametnizub
borgman
h_cenzuru
žena gaza
proglasi
iva
smisao života
modesti
salome
gosponprofesor
gosponprofesor 2
ET2

Nekad bili sad se spominju


lion
10. Ars
nema garancije
memoari
taradi
dona
zagreb
odmak
bromberg
neverin
effata
Pax et Discordia
kreativka
malo ti malo ja
alkion
ribafiš
cat
novapol
svijet u b
gordy
marchelina







"MUDROSLOVI" SEMPER CONTRE

(nađu li se slični to samo znači da nisam jedini "semper contra" na svijetu)
* * *
Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali ga nitko silom nema pravo nametati drugom!

Sve je dobro kad se pomiriš da ništa nije dobro.

Glupo je biti živ a ne moći živjeti.

S osobama kojima je Religija iznad Razuma ne raspravljam o religiji. Jednako tako s osobama kojima je Nacija iznad Čovjeka ne raspravljam o Naciji.

Čovjek je nekad živio među ljudima, danas živi među strojevima, sutra će među robotima.

Narod koji sustavno briše prošlost pišući novu povijest, nikada neće imati budućnost.

Hrvatska je lijepa zemlja, ali ružna država.

Socijalizam/komunizam me naučio da ne vjerujem u ništa kao apsolutnu Istinu.

Najvrednije što je čovjek kao živo biće stvorio su: Umjetnost i Matematika. Bez njega njih ne bi bilo.

Smisao postojanja je stvaranje života. Svrha je naučiti potomke da prežive i naprave isto. I to je sve!

Hrvatska je mala zemlja velikog kriminala.

Zdravog ljudi posjećuju rijetko, bolesnog često, a na pogrebu se skupe svi znani i neznani.

Bolje je biti mrtav nego živ a ne moći živjeti.

Bethoven je svoju glazbu slušao, ali je nije mogao čuti.

Spomenici čovjeku lako se ruše, ali njegova djela ostaju.

Kapitalizam je savršen poredak za nesavršen ljudski rod.

Ateist/agnostik treba biti bolji čovjek od vjernika. Njemu nema tko oprostiti grijehove, dok će vjerniku oprostiti Bog.

Misliti je za mnoge ljude najteža aktivnost.

Kakav je ispao, možda je Bog čovjeka stvorio samo na svoju sliku.

Lako je djecu praviti ali ih je teško odgajati.

Među glupanima i pametan postane glup. Obrat ne vrijedi.

Vlast daje manje prava dajući veće obaveze. Puk traži veća prava tražeći manje obaveza.

Apsurd čovjekovog života: ako mu nije lijep ne želi živjeti, ako mu je lijep ne želi umrijeti.

Svi naši političari mora da su izučili molerski zanat. Farbaju nas već četvrt stoljeća.

Ratovi su dokaz da svijetom vladaju budale.

I u mraku totalitarizma kao i u bljesku demokracije narod ne vidi što radi vlast.

Svaki rat protiv budala je unaprijed izgubljen!

Pravi domoljub živi u inozemstvu, Hrvatsku nosi u srcu a euro ili dolare u džepu.

Ljudski rod evolucijski je vrhunac s kojeg će se survati u ponor kojeg je sam stvorio.

Pravi borci za ideale spremni su dati svoje živote. Je su li današnji borci za očuvanje okoliša spremni učiniti isto?

Da li je dilema tanjur - tanjir važnija od dileme je li on pun ili prazan?

Princip djelovanja političkih garnitura: „Prije njih nije bilo ničega, poslije njih neće ostati ništa."

Da ne proizvodimo komunjare i ustaše proizvodili bi automobile.

Na ono što je važno mali čovjek ne može utjecati, na ono što može nije važno.

Štuje Boga, al ga psuje, jer ga ne poštuje!

Revolucije pokreću idealisti, plodove beru karijeristi.

Nikako ne mogu shvatiti mentalni sklop mnogih religioznih ljudi: klanjaju se bogovima, poklanjaju mrtvima cvijeće i ubijaju žive. Sve u ime istih bogova.

U očekivanju da mu prođe ružan trenutak u životu prošao mu je neprimjetno cijeli život.

Vjera, religija i Crkva nisu jednoznačnice. Mnogi to ne znaju ili ne shvaćaju.

Vjenčanja sve glamuroznija, trajanje brakova sve kraće.

Nije sve u novcu, ali u svemu je novac.

U prošlosti ljudi su znali jesu li robovi ili slobodni. Danas ljudi misle da su slobodni iako su robovi.

Naporno je biti s ljudima, ružno je biti sam, ali najteže je među ljudima biti sam.

Čovjek treba biti ili Einstein ili čobanin na Vlašiću.

Hrvati gledaju u prošlost jer ne vide budućnost.

Lažući, lašci na kraju prevare samo sebe.

Teist u Kristu traži Čovjeka, ateist/agnostik u Čovjeku traži Krista.

Strah da će nuklearna bomba uništiti svijet je neopravdan. Svijet će uništiti – smeće.

I politika i religija obećavaju raj a donose pakao.

Mlade treba liječiti. Starima omogućiti da umru dostojanstveno.

Poznanstvo, prijateljstvo, ljubav, brak, dosada.

Čovjek je čovjeku – čovjek. Ono drugo je uvreda za vuka.

Nedostaju mi Ljudi. A tako ih je malo.

Čovjek ne dolazi svojom voljom na svijet niti mu je dozvoljeno da ga svojom voljom napusti.

Nikad nisam sâm. Uz mene je uvijek moje drugo ja. Ponekad mi je teško s njime.

Dok hrvatska se srca slože i pluto potonut može.

Nedostaje mi ljubavi jer je ne znam ni davati ni primati.

Lojalnost i poltronstvo dijeli tek tanka linija.

Glup čovjek nije opasan, ali postaje ako toga nije svjestan.

Umjetnost je dar Boga, politika Sotone.

Da bi čovjek gledao trebaju mu oči, a da bi vidio treba mu vizija.

Čovjek snuje, Bog određuje...a žena naređuje!

Nije li neobično da se oni koji vjeruju u vječni život boje smrti?

Da je zemlja od zlata ljudi bi se tukli za šaku blata.

Domoljubi Domovinu brane i izgrađuju a ne prodaju i potkradaju.

Domoljublje se čuva u srcu, a ne na srce položenom rukom.

Istina je da jabuka ne pada daleko od stabla ali se ipak može daleko otkotrljati.

Mnogi će lakše pokrenuti planinu nego usne i reći: oprosti!

Tražeći djetelinu s četiri lista izgubio je sreću.

Pravilo spokojnog življenja.
Prigušeno govoriti, prigušeno raditi, prigušeno slušati radio, prigušeno misliti, prigušeno živjeti!

Komunisti su zakonom oduzeli imovinu pojedincu, demokrati narodu.

Vrag nije crn kako se riše, crnji je.

Čovjek odlazi, samo njegova djela ostaju. Dobra ili loša.

Vojnici su školovani ljudi s diplomom za ubijanje.

Nuklearna bomba može uništiti čovjeka, komunikacijska bomba njegovu privatnost. Obje njegovu slobodu.

Pojedini roditelji svoju djecu doživljavaju kao kućne ljubimce. Kad im dosade prepuste ih ulici.

Država ne daje ništa. Samo uz proviziju prebacuje iz džepova jednih u džepove drugih.

Borac protiv tiranije istovremeno je i heroj i terorist.

Golemo materijalno bogatstvo može se steći samo pljačkom banke ili pljačkom naroda.

Samo ljubav može probuditi Čovjeka u čovjeku, ali ona je tako rijetka kao biser u školjci, dijamant u tamnim njedrima zemlje ili zrnce zlata u rijeci.

Ništa se ne mora osim umrijeti i sve se može osim izbjeći smrt!

Kao što jedno zrno tvori hrpu, tako i jedan čovjek tvori čovječanstvo!

Umjetnost je jedino što čovjeka razlikuje od životinje!

Ubiješ li čovjeka ubio si jedan od milijardi svjetova.