Dnevnik toka misli

utorak, 24.04.2018.

Definiram sebe

Umivam se hladnom vodom i ispirem graške znoja s lica. Koža mi treperi od napora. Moj dah, ubrzan, grabi zrak kojeg poput neke rijetke dragocjenosti nema dovoljno u plućima. Obrazi su mi grimizni, nijansa savršeno usklađena sa kričavo rozom, sportskom majicom koju imam na sebi.

Sjećanje na tromost i nemoć zadnjih mjeseci trudnoće, tog užasa ukopanosti i bezvoljnosti za bilo kakav pokret, u meni budi jezu. Prijateljica mi je rekla kako je negdje čitala da je ženskom tijelu potrebno dvije godine da opet bude kao prije trudnoće. Iako osobno nisam tu informaciju pročitala niti sam ju išla kasnije provjeravati, pomalo gledajući svoje iskustvo uviđam njenu točnost. Ona je doduše govorila samo o tijelu, ali mislim da se to odnosi i na psihu. Dvije godine od poroda potrebno je da žena, duhom i tijelom potpuno izmijenjena, obogaćena i prekaljena, opet pronađe sebe i nastavi gdje je stala.

Impresionirana sam sposobnošću tijela da se u tako kratkom vremenu od samo tri mjeseca prilagodi novim zahtjevima. Vježbe koje nisam mogla izvoditi sada mogu, koje su mi bile teške sada su mi drage. I nadalje ima dana kad ih izvodim psujući u sebi i dana kad moje tijelo mrzi trenera, ali to traje kratko. Odlučnošću obrijem sa sebe odustajanje, jer vrijeme koje kradem od svojeg djeteta neće biti uludo bačeno. Nakon treninga moj muž ostaje družiti se s ekipom, točnije, ženskim dijelom ekipe, dok ja samo mahnem dvorani i jurim po svoju najdražu girju od 12 kila, mojeg Zlatnog zmaja.

Kad sam točno prestala biti ljubomorna? Jer, bila sam, bila sam preko svake mjere strahovito ljubomorno žensko biće, a moj muž ekstrovert smatrao je nepotrebnim ne davati mojem zelenom čudovištu obilje povoda. Ne znam. Prošle su godine pa se moja sjećanja pomalo mute i varaju me. Bračna kugla je bila napukla do te mjere da ju je jedino Božje čudo moglo spasiti. Moja ljubomora je bila samo šlag na torti naših problema. Ali Bog je darežljiv u svojim čudima, iako nikada nisu kakvim ih zamišljamo. Toliko su neprimjetna da smo ih u stanju pripisati vremenu, samima sebi, položaju zvijezda i slučajnosti.

Možda je to bilo jedne od onih noći kad se zaljubljenost istopila i nestala, kad su romantične iluzije isparile i napustile moje prostorije, jedne od onih noći kad sam počela sebe poštovati i cijeniti, kad je bilo koji životni scenariji postao realnost, potpuno prihvatljiva realnost. Bilo je to kad sam prestala definirati sebe u odnosu na muža ili druge ljude, već isključivo u odnosu na samu sebe. Skinula sam taj teret sa sebe, jer ljubomora je strahovito težak teret i onome tko ga nosi i onome tko je s tom osobom, i gledajući unazad uživam u svojoj slobodi. Možda sam otišla u drugi ekstrem, a ekstremi obično nisu dobra stvar, ali ne marim za to, zdravlje kao ekstrem u odnosu na bolest je divan ekstrem.

Više nikoga ne molim, više nikoga ne čekam, više ne stojim sa strane dok me bol zanemarivanja truje, sada samo mahnem u prolazu. Grabim velikim koracima, jer moje vrijeme je dragocjeno, ja sam dragocjena, a svi neproduktivni osjećaji ostaju na stanici bez vozne karte. Ovce i kokoši ne rađaju zmajeve. Zmajevi rađaju zmajeve. Jesi li dovoljno jak da pratiš zamahe mojih krila?

24.04.2018. u 11:30 • 6 KomentaraPrint#

petak, 20.04.2018.

Kako...

Meni svakakve knjige padnu u ruke. Širokogrudna kava jesam sve ih prihvaćam i rijetko koja ostane zanemarena. Nažalost neke dođu do mene prekasno. Desetak godina prekasno.

KAKO POSTATI LIJEPA, BOGATA I KUJA, Uputstva za uporabu muškaraca – Giulio Cesare Giacobbe

Knjiga je mala, kratka, puno sažetih misli, svaka rečenica ima svoj redak, a ono bitno je boldano i izdvojeno kako bi se dodatno istaknulo.

Stil je vrckav, zafrkantski, skoro pa toliko neozbiljan da jedva uspijevaš ozbiljno shvaćati njegove vrlo ozbiljne upute za uporabu muškaraca. S obzirom je pisac muškarac (rođen 1941.g., pisac i psiholog), vjerujem mu svaku rečenicu kao stopostotno istinitu. Ne znam doduše kako drugi muškarci gledaju na to da je tako javno razotkrio sve tajne muškog funkcioniranja i da li je zbog toga imao problema u svojoj zemlji.... Hahaha, kako sam naivna, tipično ženski sustav razmišljanja! Muškarci nemaju tajni, nisu komplicirani i drago im je kad žena zna kako ih koristiti.


U svojem predgovoru najavljuje prvom rečenicom :

„Ovo je nemoralna knjiga
Čak i ja koji sam je napisao, mislim da je nemoralna.
Inteligentne žene misliti će, nadam se, da je i zabavna.
Neke će biti nadrkane na mene.
Možda toliko da će psovati i vikati.
Ali ja ne zaslužujem puno pažnje.
Ja sam samo ambasador. “


U svoja tri dijela:
1. Kako postati lijepa
2. Kako postati bogata
3. Kako postati kuja,
koji čine neumoljivu koheziju, knjiga daje niz potrebnih koraka kako bi se ostvario cilj - bogato se udati! Pa tako u uvodu kaže:

"Postati bogata san je svih žena.
Biti lijepa, također.
Ali najinteligentnije žene shvatile su da se lijepom može postati.
Ova će ti knjiga reći kako ćeš postati lijepa za muškarce.
Dakle, postati lijepa i bogata je razuman cilj.
Dapače, jedini."

Teško je izdvojiti citate iz te knjige, jer se misli nižu u tako dobrom redoslijedu da bi njihovo sakaćenje bilo skoro pa neumjesno, međutim učiniti ću to kako bih vam dala zakusku ideje i stila.

Iz prvog dijela:

„U odlučivanju o tome što je lijepo u stvari ne sudjeluju oči nego mozak.
A ako naš mozak odluči da je Frankenstein lijep tu se ne može ništa napraviti.“

Boldani zaključci:

prekrasne žene muškarcima su samo ikone

muškarcima je ljepota žene u njezinoj sposobnosti zavođenja

I onda ulazak u srž problematike:

nije problem biti nezavodljiva nego ne željeti biti zavodljiva

"Zašto vi žene više ne želite biti zavodljive?
Muškarci misle da je to stvar hormona.
Da su vam svi oni hormoni rasta, kojima su nafilani pilići i telad, oduzeli ženstvenost.“

Završit ću sa pričom o Pepeljugi, nadam se dovoljno intrigantnom da vas ponuka pročitati cijelu knjigu.

„Jesi li ikada vidjela da su ptičice i mišići, koji su šivali haljinu za Pepeljugu, sašili i gaćice?
Ne!
Nije ih imala!
I zato je zavela princa!
...
Dovoljno je da si bez gaćica.
Naravno, nemoj to reći svima.
Samo njemu.
Muškarci polude kad otkriju da žena ne nosi gaćice ispod suknje.
Za ono ispod hlača ih nije briga.
Ali ispod suknje!
Muškarci se odmah zaljube u ženu koja ne nosi gaćice ispod suknje. „

Knjiga me nasmijala do suza, ali taj dio niti nije toliko važan koliko brutalna iskrenost kojom pisac daje nadasve upotrebljive savjeti. Kad sam u uvodu napisala kako je za mene prekasno, mislila sam na drugi dio knjige u kojem se objašnjava kako se bogato udati nakon što naučiš biti lijepa Njemu i zavodljiva Njemu. Međutim, ako me ikada tijek bračnih bujica izvede na slobodno tržište, poslužiti ću se ovom knjigom i biti Lijepa, Bogata i Kuja. :)

20.04.2018. u 09:19 • 8 KomentaraPrint#

srijeda, 18.04.2018.

Prazna kutija

Otvaranje prozora, zvuk što privlači pogled. Tmurno kišno nebo u kontrastu fluorescentnog zelenila mladog lišća na tamnoj pozadini mokre kore.

Eksplozija jasnoće.

Kristalna čistoća.

U sekundi, nestala sam. Duh napušta tijelo i luta Velebitom. Luta jutrima na Begovači, dok mi hladni zrak liže vrat. Luta danima kad se život činio jednostavnim, čudesnim, kad je sigurnost bila uvijek na dohvat ruke. Vrijeme kad je netko drugi brinuo o meni i pokazivao mi čudesa ovog svijeta. Otac Medvjed i majka Srce.

Sada o sebi brinem sama. Moji roditelji više ne igraju tu ulogu. Sada je moj red.

Oprezna, vječno spremna na skok, promatram okolinu, vrebam oko sebe dok mi se dijete igra pod nogama. Jedan dan tražimo zeku i konja na seoskom izletištu, drugi dan kopamo zemlju i pokazujem joj ličinke debljine palca koju neki kukac uporno liježe u moje tegle s cvijećem. Podižem kćer na ramena kako bi vidjela bolje od mene, dalje od mene. Moj muž Medvjed, ja Srce.


Na svadbi ovog vikend komentiramo tko nam čuva djecu.

Na moje izjave kako, kad izađemo van, dijete spava s mojom mamom, a u gluho doba noći nakon što se otuširam i obučem u pidžamu, silazim niz stepenice i svoje usnulo dijete nosim k sebi u krevet.

Prijatelj Marin, otac dvoje djece i s trećim na putu, kaže:

- To ti moraš prelomiti. – u smislu prelomiti da dijete ostavim cijelu noć kod bake, ili da ga izbacim iz kreveta općenito.

On ne zna da možda moja majka iduće jutro rano želi na misu, pa mi je lakše usred noći uzeti dijete, nego se rano ustati i riskirati da se i ono probudi prerano, jer onda definitivno ništa od pokušaja produženog nedjeljnog spavanja (koji su uostalom uvijek neuspjeli unatoč spuštenim roletama i posvemašnjem mraku u sobi).

Na njegov komentar odmahujem rukom. Nakon takve izjave ulazak u bilo kakvu raspravu značio bi gubitak vremena. Ne samo da on to govori iz muške perspektive u kojoj smo mi žene preslabe da se odlijepimo od svoje djece, jer da, odvojiti se od svojeg djeteta boli poput otvorene rane posute solju, nego je on k tome muškarac sa previše malih kutija u svojoj glavi.

Opće poznato je da muškarci imaju kutije u glavi, npr. kutija pod nazivom Auto ili Nogomet, i njihov sadržaj se u pravilu ne miješa. Imaju i onu famoznu kutiju u kojoj nema ničega, Prazna kutija, pa mogu bez ikakvih misli zuriti pred sebe satima i npr. pecati. Kao što je poznato da žene imaju mrežu, asocijativno dupkom isprepleteno mnoštvo niti koje u svakom trenutku povezuju sve što se ikada igdje u njenom životu dogodilo.

Nakon dobrog argumentiranja moj prijatelj Marin bi svoju malu kutijicu i proširio, ipak je on racionalan čovjek, ali samo toliko koliko je potrebno da ugura u nju moje argumente. Međutim, bila sam prelijena odgajati tuđeg muža, odgoj vlastitog me već iscrpio. Srećom moj muž ima svega par kutija u kojima nered caruje kao i izvan njih, pa me zbog toga možda lakše razumije kad je to potrebno.

Moja kćer spava glave zagnjurene u moj pazuh, naivno uvjerena kako ju njena majka može zaštiti od svih strašila i zbunjujućih stvari ovog svijeta. Nesvjesna strahote zvane život. Taj osjećaj posvemašnje prepuštenosti blaženoj sigurnosti mi nedostaje, kao što mi nedostaje i jedinstveni okus đačkoga sendviča iz osnovne koji više nikada nigdje nisam pronašla.

Uvijek si zamišljam kako je to bilo prije, u vrijeme kad nismo pet puta godišnje mijenjali stručne studije o odgoju djeteta. U vrijeme dok su ljudi živjeli u spiljama, u šatorima, drvenim jednosobnim kućama, da li su i onda majke morale svoju djecu izbaciti iz kreveta, iz sobe? Zar da dvogodišnjem djetetu uskratim čarobnu milost lažne sigurnosti, milost za kojom i sama čeznem, i koju mi više nitko nikada neće moći pružiti? A zbog čega? Da bih u društvenim razgovorima mogla reći, moje dijete spava samo u krevetiću.


O kako bih rado, u olovnom mraku svojih noći, pružila ruku i napipala sigurnost, kao što ručica moje kćeri traži komad moje kože. Kako bih se rado ugnijezdila u osjećaj spokoja i nevinosti, nakon što probuđena u vlastitom znoju brišem slike močvarne podsvijesti. Ali nema tog pazuha u koji mogu gurnuti glavu. Možda se poneka žena i uspije uvjeriti stisnuta u zagrljaju muškarca da je pronašla svoju toplu jazbinu zaštićenosti. Međutim, meni to ne uspijeva. Pitam se samo, kako muškarci, koji čak niti tu mogućnost nemaju, kako oni prežive surovost stvarnosti? Možda im je zato Bog dao Praznu kutiju?

18.04.2018. u 08:43 • 12 KomentaraPrint#

utorak, 17.04.2018.

Eksperiment

Moja arhiva puna je dosta dobrih tekstova ("pa čak i ako to kažem sama za sebe" - tata Peppe pig), npr o Mariji Antoaneti, Fidel Castru i Gandiju, ili o braku, ženama i psihologiji, putopisa, priča i koječega.... Čak vam se možda svidi i Joca - muškarčina samo takva (imao je za profilnu sliku svojeg spolnog organa), moj jedini dosljedni komentator iz vremena kada nisam znala da je potrebno staviti komentar sam sebi da bi se pojavio tekst na Fresh listi.

Međutim, kome bi se dalo čačkati po nečijoj arhivi?

Da vidimo kako žabu u vodu natjerati? Lako.

U jednom postu objavila sam svoj selfi.

P.S.: ako me lijepo zamolite, možda vam skratim potragu na razdoblje od godinu dana.... ;)

17.04.2018. u 07:56 • 14 KomentaraPrint#

petak, 13.04.2018.

Piši me!

Pijem jutarnju kavu. Kiša će. Prigušena svjetlost i mlado paperjasto lišće kupa se u mirisu iščekivanja. Moja psiha je zadnjih tjedan dan pretrpjela popriličan broj udaraca, korijenje krvari, ližu se rane, rastežu vratni mišići i opušta napetost u šaci, sve da bih ju opet stisla u obrambenom stavu spremna za idući val.

Nevažno, proći će. Za pet godina vrebati će drugi demoni iz tamnih kutova mojeg životnog prostora. Riješit ću ih se s jednakim pristupom neuračunjivog zbunjivanja kao i ove do sada.

Ponekad igram igru i dok drugi varaju, vjerujući da sam naivna i ne primjećujem to, ali ne znaju da igra ide u smjeru koji meni odgovara, da su moje pobude dijagonalno suprotne njihovima, kao i da ponekad igram samo da bih se igrala, jer i zabava je snažan motiv.

Malo je osnovnih motiva ljudskog djelovanja, novac, sex, moć, častohleplje... Možda još pokoji. U hrvačkom meču s tim ljudima, oni polaze od pretpostavke da i tebe motivira isto što i njih, jer ljude sudimo prema sebi, pa ostaju zbunjeni kad shvate da njihovi udarci ili podmazivanje ne pogađa cilj.

Koji su moji motivi? Objektivne činjenične zadatosti i unutarnji mir, spoj koji me čini defektnim suradnikom, prijateljem pa čak i suprugom. Ne možeš me kupiti ni prodati, ne možeš me pomaknuti ni lijevo ni desno, potpuno neupotrebljiv komad ljudskog postojanja. Jednostavno odbijam biti katalogizirana.

Nedavno me kolegica koja aspirira za šefovsko mjesto pitala da li bih htjela biti zamjenik šefa, moj odgovor je bio kategorički "ne". Zašto sam rekla "ne", nemam pojma, tu je i meni samoj motiv ostao potpuno nejasan, moguće da ponekad nemam nikakvog motiva već čisto stihijski funkcioniram. Kolegica se zbunila i nadodala:

- ... ali onda dobivaš šefovsku plaću dok si zamjenik.

- Zar zbilja! Ma može, odmah, piši me! – odgovaram u zafrkanciji.

I onda jadni ljudi ne znaju što sa mnom.

Na jednoj kavi, ima tome već neko vrijeme, sa čovjekom visoke inteligencije, ali i cijelim spetljanim skupom psihopatoloških promjena od narcisoidnosti na dalje, provela sam sat vremena lutajući s njim kroz njegove asocijativne tijekove, koji u konačnici više nisu imali veze ni sa čime. Tako smo se dotakli i vrijeđanja, teoretskog, ne međusobnog. Naime, tvrdila sam da me se ne može uvrijediti.

- Ako je nešto istina, kao bi me istina mogla uvrijediti? A ako je nešto laž, onda nije istina, zašto bi me uvrijedilo nešto što nije istina?

On kako bi svrgnuo moju tvrdnju dao mi je primjer, navodeći što bih napravila kad bi mi netko rekao nešto ružno ... (ovdje sad ubacite nešto ružno, jer je on to ružno zaista i rekao, time prelazeći zonu teoretskog i zadirući u pravo vrijeđanje, što mu je i bila namjera, jer je znao moju obiteljsku pozadinu, pa je bio uvjeren kako će tim primjerom pokazati kako moja tvrdnja ne stoji) .... o Hrvatskoj.

Slegnula sam ramenima i ponovila isto što sam mu već rekla.

- Ako je to istina onda je istina, koju doduše treba promijeniti, ako je laž, a Bože moj, onda nisi dobro upućen i dopusti da te rasvijetlim.

Gledao me razočaranim pogledom, pokušaj nije uspio.

Po političkoj orijentaciji sam Hrvatica. Nema kod mene lokal patriotizma ( iako jako volim svoj rodni grad i nemam namjeru iseljavati u veći), niti opsesije čistokrvnim rodoslovljima od stoljeća sedmog, ako ti je Hrvatska dom koji braniš i kojem činiš dobro, onda si Hrvat, zaje... sve ostalo.

I tako razočaravam i zbunjujem ljude na svim poljima u svim smjerovima već godinama. A jedino što doista želim je u miru popiti jutarnju kavu.

13.04.2018. u 08:42 • 18 KomentaraPrint#

srijeda, 11.04.2018.

Gablec

Velika crvena jabuka gleda me sa stola. Njezin miris budi sjećanje na neko drugo godišnje doba, zrelije i mudrije, teže i opreznije. Međutim, proljeće mi ne dopušta predugo zadržavanje u tim mislima, njegova vrckavosti šarmira i hrabro puni jedra bjelinom trešanja u cvatu.

Jabuku mi je poklonila kolegica, sa vragolastim osmjehom na licu i napomenom o Snjeguljici. Moja kolegica je gospođa od pedesete godina koju nikad ne bih nazvala lijepom, ali ima ono nešto, stručni izraz bio bi seksipil, kao i ono nešto drugo, što se zove zdravom među ženskom zavišću. Zove me Misica, i otvoreno me upozorava da jabuke koje mi poklanja mogu biti otrovane.

Ljepota. Tema izlizana kao i vrijeme, ali od ljepote se može živjeti, preneseno i doslovno. Iako je istina da je važnija unutarnja ljepota, bar osobno u to doista vjerujem, činjenica je da vanjska ljepota djeluje poput katalizatora, olakšava postojanje, ubrzava postupke, doprinosi općem ugođaju i definitivno je oku ugodna. A ljudi vole oku ugodne stvari, pa makra ta stvar bila i žena, zapravo, osobito kad je ta stvar žena.

Lijepa sam. Naravno, o ukusima se ne raspravlja, i vizija ženske ljepote mijenjala se kroz povijest, ali postoji cijela paleta estetskih objektivnih kriterija koje ispunjavam. Međutim, opisivanje je nepotrebno i pokvarilo bi onu slobodu koju nam omogućuje mašta da si likove u knjigama zamislimo upravo onakvima kakvi nam se najviše sviđaju, sa svim finesama osobnog ukusa.

Iako nastojim održavati svoj izgled, čist i uredan, bez šminke (kvragu, gdje da nađem vrijeme još i za to!), ne zamaram se puno njime, otprilike kao što se sit ne zamara puno s hranom, dok je gladnom to glavna preokupacija.U vrijeme pauze, hrana je definitivno moja glavna preokupacija. Jučer sam bila toliko izgladnjela da više nisam mogla zdravo razmišljati. Izletjela sam iz zgrade i kupila gablec. Prodavačica u dućanu me pitala da li mi je preveliki komad pohane puretine (veći od mojeg dlana, a ima dugačke prste pa u tom smislu mogu svojim dlanom prekriti popriličnu površinu), rekla sam joj samo da nisam sigurna da li će biti dovoljno, ali imam još salatu i jogurt, kikirikije u ladici i jabuku na stolu, preživjeti ću.

Ulazim u ured, i isti tren mi mrak pada na oči. Gospodin odvjetnik sjedi nasuprot stola moje kolegice udubljen u veseli razgovor. Sad ne mogu jesti gablec! Prolazim kraj njega dok on pohvaljuje eleganciju moje pojave. Zahvalim mu, jer na kompliment je pristojno reći hvala. Nakon toga kolegica i on nastavljaju temu razlika u godinama, uzimajući opet mene i Gospodina odvjetnika kao primjer. Šutim i ne miješam se. Gladna sam i nervozna.

- U odnosu mlade žene sa starijim muškarcem problem je dosada, teško je zabaviti mladu ženu.

Na to ipak reagiram. Dosada kao pojam uvijek me zbunjivao. Ne razumijem kako ikada igdje ikome može biti dosadno! Otkada znam za sebe, za sve ono što moram i ono što želim raditi, moji dani nemaju dovoljno sati. Stoga se ubacujem u razgovor, iako time možda opet dajem pogrešan dojam unutar našeg uredskog razgovornog trokuta.

- Dosada je problem onima koje treba netko izvana zabavljati. Meni nikada nije dosadno.

Gospodinu odvjetniku se svidio moj odgovor, pa kasnije pri odlasku ističe kako mu je bilo drago što me vidio. Uzvraćam sa također, jer to je također pristojno za reći.

Pristojnost i ljubaznost u ophođenju, koje nastojim koristiti u svim prilikama svojeg supostojanja sa drugim ljudima, a smatram nužnim i obveznim u službenom, poslovnom ili prolaznom okruženju, moguće je od strane muškog svijeta pogrešno protumačiti kao naklonost. Međutim, vjerujem da je prirodno na ugodnu interakciju reagirati pozitivno, te da u konačnici nakon više takvih susreta muški svijet itekako shvaća da je ponekad pristojna mlada žena samo pristojna mlada žena bez ljubavnih sklonosti, a ugodan profesionalni odnos je svakome u interesu.

Moja agonija je završila nakon petnaestak minuta kad sam konačno svojem gablecu mogla posvetiti punu pozornost koju zaslužuje. Komad pohane puretine bio je dovoljan pa me jabuka i jutros dočekala na stolu.

11.04.2018. u 08:41 • 23 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 09.04.2018.

Bijes moj uludo gasiš,
razoreno je što je bilo,
niknut će drugo u sivilu zore.

Srušiti ću kuću od pepela.
Klimavo stvorenje krezubih prozora,
trulih nogu i mutnog lica.
Izjela te crna plijesan.
Zar tebe da hranim?
Održavam privid tvoje dostojnosti?

Srušiti ću kuću od pepela!
Udariti ću te u najslabiju točku,
neka se raspadne što nije za biti.
Neka se saspe u trulež i mrtvilo!
Zlo neka više nema gdje obitavati.
Zvijezdo prokleta ugasi svoj sjaj, ne glumi što nisi.

Srušiti ću kuću od pepela...
Rastvorene utrobe neka priča o istini,
neka bude upozorenje prolaznicima.
Kiša neka pada satima, danima,
neka ispere čvorove i gustu crnu sluz.
neka ju rastoči u blijedilo.

Izgraditi ću novu kuću,
od hrastovine, jarosti i hladnoće.
Izgraditi ću novu od kamena,
gordosti i jutarnje rose.

09.04.2018. u 08:38 • 7 KomentaraPrint#

petak, 06.04.2018.

Šiprag i golubovi

Miris jutra. Kroz otvoren prozor struji opojna svježina. Slušam proljeće kako raspravlja po golim krošnjama dok mokre grane i lišće bršljana, oprano noćnom kišom, blješti na jutarnjem suncu. Čak i promet auta zvuči veselije, i više me ne smeta što kolegica uporno otvara prozor. Njoj je zbog hormonalnih promjena kasne srednje ženske dobi uvijek vruće, dok je meni s manjkom potkožnog masnog tkiva i u neposrednoj blizini prozora obično zima. S proljećem opet smo na istoj valnoj duljini.

Jučer sam mužu očitala bukvicu. Radim to ciljano kad se ukaže zgodna prilika, čisto kako bi znao da mi je i dalje stalo. Naime, dok sam večerala, a on na podu skalpelom izrezivao jednake komade nekog materijala, ispalio je glasnog goluba, s posvemašnjim užitkom kako to već muškarci vole raditi. Potom je odslušao cijelu litaniju o tome kako me uzima zdravo za gotovo, i kako bi to što sam mu žena trebalo značiti da se prema meni treba ponašati sa više poštovanja, a ne s manje nego prema drugim ženama koje ne poznaje...i tako dalje. Kad sam dobre volje znam se svojski potruditi oko argumentiranja svojih prodika, ali pazim na dovoljne vremenske razmake između njih, jer da bi se u biserima moglo uživati treba ih vaditi rijetko.

Itekako sam svjesna činjenice da njegovo ponašanje nema nikakve veze sa onim što sam mu prigovorila. Ima drugih pokazatelja koji govore o tome, ali ovo nije jedan od njih. Njegovo ponašanje govori o tome kako je uz mene opušten, potpuno svoj, više ne mora glumiti najbolju verziju sebe, znajući da neću pobjeći jer nije besprijekoran. Kao što i ja znam da on neće pobjeći glavom bez obzira kad me u 7 h i 15, kad bih već trebala biti na izlasku iz ulice, a definitivno ne pred ormarom, promatra kako mijenjam kompletnu odjevnu kombinaciju, jer zbog mjesečne promjene hormonalne kemijske slike nisam u stanju fiksirati niti jednu jedinu misao tog jutra, pa suludo i siktavo jurim po stanu dok mi se on uspješno miče s puta. Blagodati braka.

Sva naša nastojanja oko duhovnog razvoja, intelektualne nadogradnje, sveobuhvatnog korištenja sivih stanica, da bi nas na kraju naša tijela sa svojim fiziološkim potrebama i promjenama blago ali redovito, podsjećala da ne bismo trebali sebe doživljavati previše ozbiljno. Smijem se sama sebi kad shvatim u kojoj mjeri rad neke žlijezde utječe na moju osobnost, na činjenicu da mjesečno promijenim bar tri do četiri različitih žena u svojem tijelu, a ne znam koja od njih je moje pravo ja. Niti jedna, i sve istovremeno.

S godinama bračnog života ljudi se opuste, i s jedne strane to je dobro, to je razlog zašto nam je lijepo s nekime, ta prihvaćenost cjeline, i dobrog i lošeg. Međutim, teško je nekada razgraničiti kada ta opuštenost postane zanemarivanje partnera i znak ravnodušnosti. Ravnodušnost kao jedini pravi pokazatelj umiranja ljubavi. Mržnja i ljutnja kipe, bukte u svojoj nemoćnosti, ali još uvijek pričaju priču o ljubavi. Ravnodušnost znači kraj. Slično kao i kad žena ušuti i prestane prigovarati. Kad to primijetiš znaj da je odustala, razvezala je čvorove oko svojeg srca i već je jednom nogom vani.

Blagi osmjeh razvlači mi se na usnama kada u prolazu primim svojeg muža za ruku, a on napne bicepse, kao što ja još uvijek uvlačim trbuh i izravnam leđa kad on ulazi u prostoriju. To su sitnice. Sitnice, kojima pokušavamo impresionirati jedan drugoga nakon što smo se već vidjeli u bezbroj sve samo ne laskavih tjelesnih izdanja. Sitnice kojima se opiremo ravnodušnosti, kojima zalijevamo taj šiprag od ljubavnog odnosa koji smo izgradili. Kako bi proljeće uvijek iznova pustilo korijenje u nama.

06.04.2018. u 10:21 • 7 KomentaraPrint#

srijeda, 04.04.2018.

Slagalica

Vjernik sam. Krštena rimokatolkinja, iako moj muž kaže da sam po shvaćanjima i pogledima protestant. Ne bih znala, ne zamaram se detaljima. Da li doista postoji zagrobni život, da li je Marija zaista bila djevica... kao da su ti detalji uopće važni u kontekstu duhovnog razvoja i moralnosti. Svaka religija utemeljena u ljubavi je dobra i služi svrsi, i unutar svake je moguće pronaći svoju utjehu. Preskakanje iz jedne u drugu bio bi gubitak vremena.

Moja majka me naučila moliti i vodila me u crkvu, a moj otac je svemu tome dao objektivnu i materijalnu perspektivu. Dobro se živi kad sjedneš između čovjeka i neke njegove potrebe. To je jednostavna činjenična datost. Kao i to da istina sama po sebi nije niti dobra niti loša, ali možeš s njome napraviti puno dobrog, kao i puno zla. Stoga od malena odvajam Boga i vjeru od Crkve i religije. Prvo mi je važno i sveto, a drugo, pa s drugime živim jer je to nemoguće izbjeći u našem društvu.

Bila sam praktični vjernik, u crkvenom, sakramentalnom smislu. Obredi, bdijenja, ispovijedi, u župnom dvoru sam provodila više vremena nego po kafićima. Kažem bila, jer iako još uvijek molim svakodnevno, pa čak i postim u dane kad to crkvena pravila nalažu, jer smatram da je post dobar za tijelo, već par godina ne idem na misu, čak niti na Uskrs, niti idem na ispovijed. Razlog je vrlo jednostavan. Ne dopuštam miješanje trećih u svoju intimu, neke stvari tiču se isključivo mene i mojeg muža.

Manipuliranje osjećajem krivnje kao i stvaranje iluzije kako ćemo ispuniti svoju svrhu jedino imanjem što više djece, loš je pristup. U tom smislu više mi se sviđa budizam, iako isključivo kao životna filozofija, ne kao religija.

Misao se pokazuje kao riječ,
riječ se pokazuje kao djelo,
djela postaju navika,
navika stvara karakter,
stoga pazi brižno na svoje misli.


Koliko je to logičniji pristup, nego prijetnja ne sagriješi mišlju jer ćeš završiti u paklu.

Vjerujem da imamo odgovornost pred Bogom iskoristi svoje talente. Međutim, rađanje djece i bivanje dobrom majkom samo je jedan od njih, netko ga ima, netko nema, netko ima i taj i mnoge druge, netko ima talent kvalitetno odgojiti jedno dijete, ali ne i više njih. Jednog dana stajati ću pred Bogom i pitati će me što sam napravila sa svojim vremenom na ovoj zemlji. Bojim se da rađala sam i bila loš roditelj zbog frustracija manjkom vremena za ostale talente, neće biti zadovoljavajući odgovor.

Pretpostavljam da se mnogi naši prijatelji pitaju što se dogodilo, ali nitko ništa ne pita. Na direktna pitanja direktno odgovaram, na ne postavljena pitanja ne odgovaram. Moj postupak nije mudar, znam to. Ljudi vole vanjsku formu, vole poznato i uniformirano. Ovako sam sumnjiva, izašla iz kruga, potencijalno opasna. Trebala bih biti mudra i održavati vanjski privid, ali ne da mi se više. Postala sam lijena za sve što je samo sebi svrha.

Zar zbog vanjske forme ili ugleda izgubiti integritet?

S vremenom vjerujem da ću opet postati praktični vjernik. Nedostaje mi utjeha poznatog, nedostaje mi duhovno vodstvo, nedostaje mi miris svijeća i tamjana. Međutim, rubovi slagalice se ne poklapaju, a ja neću osakatiti samu sebe da bih ju složila.


04.04.2018. u 09:33 • 15 KomentaraPrint#

četvrtak, 29.03.2018.

Zora na čeki

Prvi gutljaj kave. S tim se čovjek može pomiriti. Sa životom, ako ima kave.

Prekjučer mi je stigao Lovački vjesnik, ali tek sam jutros imala par minuta za baciti oko na prva dva članka - pripreme sporazuma osiguranja kod naleta divljači na auto, i pregovori oko teksta novog zakona o lovstvu.

Odrasla sam uz Lovački vjesnik, rogovlje i oružje. Doduše, bio je rat, mnogo je ljudi odraslo uz oružje. U nekima ono i danas budi nelagodu, ali u meni ne. Možda više sigurnost. Otac mi je mnogo puta rekao kako su u ratu oni bili sa lovačkim puškama protiv organizirane i opremljene vojske. Stoga, neka, ne puca puška, puca čovjek. Čovjeka se ponekad bojim, oružja ne.

Lovački ispit sam položila u trudnoći. Prije toga sam bila par puta kao vježbenik u lovu. Dva puta u pojedinačnom lovu s ocem, tom prilikom on je bio toliko oduševljen što ima priliku razgovarati sa mnom, a da ne mogu pobjeći, da je potpuno zanemario osnove prikrivanja svojeg postojanja u šumi. I bila sam u jednom grupnom lovu, u pogonu. Mogla sam biti i na štandu, ali radije sam se probija sa ocem i psima kroz šipražje i istjerivala divlje svinje prema štandu.

Kad se izgubim u vrtlogu svakodnevnice i osjećam kako snaga istječe iz mene, povlačim se u sjećanje na jutro u zatvorenoj čeki. Prespavali smo noć. Zora sviće. Promatram oca dok provjerava tragove u polju, boje su još nestvarne, bezimene. Potok žubori u pozadini, a vrijeme kao da je stalo. Potom umivanje u hladnoj vodi, doručak i kava iz termosice, dok sjedimo u stražnjem dijelu pick up-a. Uz tu kavu ne pričaju se obične priče, nema uobičajenih asocijacija, svakodnevnih problema. Izranjaju sjećanja iz djetinjstva, slušam tajne koje moj otac ne priča svakome, pamtim ih i pohranjujem kao svoja. To je moja mentalna oaza, spokoj tog jutra, poput nepresušnog izvora, prelijeva se u moje biće, iskon kao vječnost. Obnovljena kročim dalje.

Tri mjeseca nakon što sam rodila krenula sam rješavati papirologiju oko nabave lovačkog oružja. Pokucala sam na vrata referade za oružje u policijskoj postaji. Dojenče spava u marami na prsima, a muž me prati u stopu.

Otvaram vrata i kažem gospodinu policajcu:

- Dobar dan, zanima me koja je procedura za nabavu lovačkog oružja.

Gospodin me pogleda u čudu, nagne se u stranu i pogleda mog muža koji mi viri preko ramena. On odmahne glavom, pokaže prstom na mene i kaže:

- Za nju, ne za mene. – čovjek se vrati u prvotni položaj i opet gleda mene, a onda konačno dođe do riječi.

S gospodinom policajcem sam se s vremenom dobro upoznala i sprijateljila. Čak mi je jednom organizirao dostavu zaboravljenih dječjih gaća policijskim kombijem na kućnu adresu (dijete nije uvijek spavalo kad bih dolazila u njegovu kancelariju, a kamere u policijskoj postaji su više puta snimile kako mijenjam pelene dok čekam na red).

Uglavnom, nabavila sam oružje, stavila ga u metalni ormar, i od onda nije vidjelo svjetla dana. Čitam s djetetom Lovački vjesnik, pokazujem joj kako izgleda pravi medvjed i prava lisica, dok u sebi uzgajam nadu kako ću se iduće zime naći sama na nekoj čeki. Osluškivati ću zoru u šumi i gledati buđenje boja. Samoća kao lijek. Iskon kao sudbina.

29.03.2018. u 08:48 • 14 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< travanj, 2018  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Travanj 2018 (9)
Ožujak 2018 (14)
Veljača 2018 (13)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (8)
Ožujak 2014 (8)
Siječanj 2014 (8)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (10)
Listopad 2013 (9)
Rujan 2013 (6)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (11)
Travanj 2013 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pišem,
jer se ne želim izgubiti,
potonuti pod težinom misli,
zaboraviti.
Želim se prisjetiti,
ostaviti trag,
želim se izliječiti.

Pišem,
jer vjerujem u riječi,
u njihovu jetkost,
punoću,
nježnost,
britkost,
bogatstvo
i moć,

da pokreću,
gase,
tješe,
podižu,

mame osmjehe
i suze.

Pišem.
Postojim.





Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti. Jednostavno hodaj kraj mene i budi mi prijatelj.

Albert Camus

Ne boj se savršenosti - nikad je nećeš doseći.

Salvador Dali

Linkovi

Copyright ©
Sva prava pridržana.
Nije dozvoljeno korištenje materijala s bloga bez odobrenja autora

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se