Dnevnik toka misli

utorak, 26.06.2018.

Cirkular

Na terasi je prohladno, gleda na zapad i sunce je tek obasjalo vrh ograde s crvenim pelargonijama. Poslije deset sati prebacit će svoje zrake preko sljemena krova i ugrijati nam ramena. Bambi se smije s moje lijeve strane, a moje dijete postavlja svake minute isto pitanje - ta rade? i grli mi nadlakticu. Muž nam se pridružuje u boksericama, palca desne ruke omotanog u zavoje. Jučer sam u bolnici čekala da mu zašiju prst nakon što je cirkular imao s njime bliski susret.

Vozim ga nakon hitne doma kako bismo se presvukli i otišli u bolnicu na šivanje u malo pristojnijem izdanju. Uz mali smješak on mi kaže:

- Ne brini se. - pogledam ga u čudu, on je moju šutnju protumačio kao zabrinutost.

- Oh, nisam zabrinuta, ljuta sam!

Muž i ja imamo dogovor, nema čitanja između redova, ako jedno od nas želi nešto od drugoga onda se to izgovara jasno, crno na bijelo. Iako se obično smatra kako žene imaju monopol na očekivanje da će muškarac shvatiti što one žele bez da to kažu, činjenica je da niti muškarci nisu imuni na to.

Prije dva tjedna, nakon što mi je drugi put u danu rekao Idem na kavu, bez ikakve najave ili prethodnog dogovora, dok ja mjerim temperaturu djetetu (38,3), izgovoram sličnu rečenicu:

- Ljuta sam na tebe. - on izlazi i vraća se u 1 u noći doma.

Iako zapravo moje riječi nisu točne. Već odavno nisam ljuta, previše puta sam bila u toj situaciji da bih dopustila destruktivnim osjećajima da uznemiruju moju površinu i sklad. Više je riječ o promatranju, gledam ga kako hoda po tankom ledu, i bilo bi ružno od mene ne upozoriti ga na tu činjenicu, iako mi je zapravo potpuno svejedno da li će propasti kroz nj ili ne.

Muškarci, prema mojem iskustvu, nisu glupi, također, prema mojem iskustvu, nisu ni zli, dapače, oni iskeno i jako vole žene s kojima jesu.

U čemu je onda problem?

Nemar.

Kao i s cirkularnom pilom, prolaze mjeseci rada bez ozljeda, čovjek se osjeti sigurnim, postane nemaran i zaboravi da ima posla sa opasnim strojem.

Moja reakcija iduće jutro?

Bit ću iskrena, da, proletjelo mi je kroz glavu kako bih mu rado odsjekla jaja i spržila si ih za doručak, ali to je bilo letimično. Ljutnja, svađanje, prigovaranje... sve su to metode koje oduzimaju previše energije, i ne donose uspjeh. Probala sam, zato znam. Trudim se biti dovoljno inteligentnom da ne očekujem drugačiji razultat ako problemu pristupim na isti način. Stoga mijenjam metode. Moj posljednji pristup proizlazi iz lijenosti - nemar.

Krećem u dan kao da se ništa nije dogodilo, doduše s manje truda, dopuštam si da ga ne moram voljeti. On mi kuha kavu, kažem hvala, on se sam nudi odvesti dijete na par sati da bih mogla imati malo vremena za sebe, ispratim ih s osmjehom... Čisto sumnjam da to ima ikakve veze s mojom posljednjom metodom, već s time da moj muž nije glup i nije zao, i doista me iskreno voli. Također, možda i s time da nakon trinaest godina korištenja cirkularne pile zna da može biti sretan što još uvijek ima sve prste na broju. Cirkulane pile, kao i žene, ne opraštaju nemar.

26.06.2018. u 10:48 • 16 KomentaraPrint#

petak, 15.06.2018.

Spori odron

Prije nešto više od mjesec dana vidjela sam ovdje na blogu preporuku za knjigu, u komentaru sam rekla kako ću ju predložiti svojem čitateljskom klubu, tako je i bilo.

Šest žena revno se prihvatilo čitanja knjige : Spori odron – Mihaele Gašpar.



Moram odmah reći, ova recenzija romana nije pozitivna.

Sastale smo se kod jedne od nas, posjedale na svoja uobičajena mjesta oko stolića u dnevnom boravku na kojem je domaćica složila narezani francuz, zdjelicu s umakom od tune i vrhnja, male pizze od lisnatog tijesta i kolače. Nakon što smo se lijepo smjestila, utolile prvu glad i natočile si čaše vina, kritike su počele pljuštati sa svih strana. Nismo bile zadovoljne tim romanom, niti jedna od nas. Kako bih možda dala malo više vjerodostojnosti našim mišljenjima, spomenuti ću da su među nama pravnice, farmaceutkinja, ekonomistica, logopedica, poznavateljice stranih jezika, i sve imamo popriličan broj kilometara pročitanih riječi iza nas.


- Prema ovom romanu ispada da su sve žene sebične kuje, nekakav izrod koji mrzi vlastitu djecu! – krenula je jedna od strastvenijih među nama.


“Spori odron” nazvan je romanom od šest dijelova koje međusobno povezuje i donekle ulančava jedna starinska seoska, pomalo i ladanjska kuća kroz koju u jednom duljem razdoblju prolaze raznoliki likovi iz mahom disfunkcionalnih obitelji.
-------
Kuća koja ima svoje unutarnje intimno pamćenje pretvara se u svojevrsnu grobnicu osjećaja i prevelikih očekivanja, u svjedoka počinjenih i nepočinjenih zločina, u antijunaka romana u kojem autorica predočava čitavu plejadu nesretnih ženskih likova koje se utapaju u patrijarhalnoj uskoći i psihičkoj grubosti i površnosti. No nisu žene jedini deklarirani gubitnici ovog romana.“
Kaže Denis Derk u svojoj kolumni.


Sve recenzije pročitane prije samog čitanja romana bile su pozitivne. Na početku knjige uvodna riječ nekog uvaženog gospodina, stručno filozofski napisana, pobudila je u meni vjeru da je u pitanju neki rijetki biser koji samo čeka otkrivanje. Spisateljica ima dobar stil, zanimljive slike stvara pred očima čitatelja i definitivno ima određenih saznanja o psihološkoj dinamici koju ugrađuje u svoje likove. Time je razočaranje bilo veće.

Roman, ili neka druga vrsta književnog djela, mora imati neku svrhu. Bilo da je knjiga poučna, pa se u čitatelja slijevaju nova saznanja i činjenice, ili na njenom kraju doživimo katarzu, prosvjetljenje, pročišćenje, bilo da ju je jednostavno užitak čitati zbog duha koji pršti iz svake riječi, humora ili duhovnosti, ili je radnja toliko napeta da nas drži u rukama bez obzira što je stil manjkav, ili ako ništa drugo kao kod ljubavnih romana b-kategorije ima dobro opisane scene seksa. Dakle, neku našu potrebu, potrebu čitatelja, knjiga mora zadovoljiti. Vrhunske knjige su one koje uspijevaju ispuniti više od dva takva elementa.

Roman Spori odron, nije učinio ništa od toga, nije bio poučan, nismo doživjele katarzu, nije bilo užitak čitati, nije bio napet…. Sve do jedne, shvatile smo da smo uložile vrijeme u čitanje nečega što je u nama izazvalo samo loše osjećaje, tjeskobu, jad i depresivne misli. Osjećale smo se izdano i potkradeno.

Također, primijetile smo da tih šest dijelova pokriva vremenski period od više od sto godina, opisana je ladanjska kuća na selu s nekoliko kupaonica, mjedenim slavinama… ne znam u kojem našem selu je prije toliko vremena postojala zidana ladanjska kuća tog kalibra, bit će da ju je sagradio neki jako bogati seljak, ali uvid u nastanak kuće nemamo. Nešto nam se po tom pitanju učinilo povijesno nelogičnim.

Možda sam u krivu, jer nisam pročitale sve knjige svih pisaca ove zemlje, ali čini mi se da hrvatski pisci pretežito pišu depresivne knjige, teške tematike, teških riječi, teške sudbine, užas preko užasa… Črna mati zemla, Tvoj sin Huckleberry Finn, Brdo…. Kvalitetne knjige, vrhunske knjige, ali teške knjige. Kao da se nije moguće probiti u naše književne krugove bez da se masom gustih ljepljivih prikaza ljudskih nesreća ne ispuni bijeli papir?

Volim teške knjige, među najdražima mi je Krležin roman Na rubu pameti, ali vrhunski prikaz i kritika društva može se dati i laganim perom, naoko kroz obični ljubavni roman koji to zapravo uopće nije, kao što je to Jane Austen pokazala u romanu Ponos i predrasude.

Spori odron je hrpa teškog prašnjavog kamenja, koja teško sjeda na želudac, i nažalost moj čitateljski klub nije u tome uspio pronaći ništa više.

15.06.2018. u 08:53 • 18 KomentaraPrint#

srijeda, 13.06.2018.

Suze radosnice

Nakon olujne noći, proviruje sunce i obasjava mi radni stol. Svježina struji kroz otvoreni prozor. Radni uvjeti se poboljšavaju. Novi šef se ustoličio, moja kolegica se vratila s bolovanja, mutne vode političke se smiruju, mulj se sliježe na dno, a bistrina preuzima njegovo mjesto.

Početak tjedna. Tipični. Želi me satrti, ali dobre sam volje pa ne može. Odmorna sam i pružam mu otpor smiješkom, kavom i jasnoćom pogleda.

Prošli tjedan provela sam pet dana sa šest žena. Kuhale su mi kavu, prale su suđe, dijelile komplimente, ostavljale me na miru čim bih otvorila knjigu. Blažena među ženama. Konačno sam upoznala dobru vilu koja brine o svemu, onu o kojoj uvijek priča moj muž. Kaže on – Samo će se… Ili Bude to dobra vila riješila… I zaista!

Rado bih imala ženu. Praktično je. Mislim da bih se potrudila biti ekstra dobar muškarac svakoj ženi koja bi mi ujutro kuhala kavu. Jednoj sam čak dala bračnu ponudu, doduše već je udana, ali rekla sam joj ako ju ikada napusti muž, ja ću ostaviti svojega i oženiti ju.

Pijući kavu na plaži, komentirale smo kako bi život u haremu mogao biti predivan. Dodale smo samo uvjet da možemo same birati koja će nam se iduća pridružiti, čisto zbog kompatibilnosti naravi. Bit će da sam imala sreće što je ovih šest žena bilo normalno, sve udane s malom djecom, sve u potrebi malo mira, sve pune duha, obrazovane i razumne. Dapače, sve u PMS-u usklađenih ciklusa, i niti jedan od inače razornih simptoma tog stanja nije došao do izražaja. Tko zna kako bi to izgledalo da se među nama našla neka živčana zlonamjerna čegrtuša? Srećom, nije je bilo, samo spokojna fluidnost su postojanja.

Vratila sam se doma i gutajući suze grlila svoje dijete. Suze radosnice. Tog dana dijete mi je prvi put reklo Volim te, i pjevušilo Mama mama mamica ...

Dati ću si još malo vremena, neka prođe puna godina, neka planeti opišu puni krug. Godišnjice imaju jezivu moć nad nama, ne znam zašto.. Možda zato što zrak miriše jednako kao i onda, jer se sunce naginje pod istim kutom, jer isto voće dozrijeva i njegovi okusi se raspršuju po nepcima. Zato što me sve podsjeća na najbolji/najgori mjesec mojeg života. Godišnjica rođenja, godišnjica smrti.

Dati ću si još malo vremena, a onda ću raširiti krila, stresti prašinu s njih i raspršiti sumnju, protegnuti ukočenost i odletjeti.


13.06.2018. u 08:57 • 7 KomentaraPrint#

srijeda, 23.05.2018.

Bliska prijateljica

Smijem li si dopustiti par minuta lutanja kroz svoje misli. Bijeg od valova koji me neumoljivo zapljuskuju, lešinara koji kljucaju, telefona što zvone, i vrata što se otvaraju uporno u nepravilnom ritmu radne dinamike.

Mijenjam kolegicu koja je na bolovanju, već drugi tjedan. Liječi svoj ponos i ego. Opravdano. Politika je kurva, nakon druženja s njom svakome je potrebno bolovanje. Odrađujem njen dio posla, odrađujem svoj dio, sve je hitno, sve je bitno, i svima su potrebne konzultacije u pogledu posla koji rade u prosjeku 15 godina duže od mene.

Misle kako pravnik zna bolje od njih, riječ pravnik ima stigmu pameti, a zapravo jednostavno ne vjeruju dovoljno sami sebi. Problem nedostatka samouvjerenosti. Ili, prebacivanje odgovornosti na drugoga, i to bi mogao biti razlog, ali u svojoj vjeri u dobro u ljudima, prikloniti ću se prvom tumačenju.

Kad bih barem već bila stara.

To je misao koja mi se često plete po mozgu. Bili smo na svadbi ovog vikenda. Promatram stariji bračni par u klupi ispred mene. Muž polako gubi strpljenje. Mrzi vjenčanja, a ovo je vjenčanje s misom. Bliži se pričest, i gospođa iz reda ispred se ustaje, dok muški ostaju sjediti. Njezin suprug blago ju pridržava za kukove dok se ona provlači ispred njega. Sretnici.

Nemam iluziju da će mi starost biti lijepa. Vjerojatno ću imati šećernu bolest i reumu, ako ćemo genetski, a mirovine možda neće niti biti, ako ćemo financijski. Ipak, priželjkujem ju. Priželjkujem da su sve važne odluke iza mene, da me svo zlo koje mi se mora dogoditi već prekalilo, sve bitke ili dobivene ili izgubljene, ali da ih više ne moram voditi. Čak i sretni trenutci neka su sjećanja iz kojih ću crpiti snagu, a ne bljeskovi munje koji će proći prije nego što dođu.

Premlada sam da bih rekla da sam umorna od života. Ali što mladost ima s time? Preumorna sam od neizbježnosti spoznaje da još, u najboljem slučaju, moram doživjeti nemoć i smrt svojih roditelja, posvađati se s mužem bar sto puta, poslati desetke ljudi u pm, pokopati dio svojih snova, i promatrati životne boli i padove svoje kćeri. A sve to će se dogoditi, jer to je život.

Moja sestra je trebala živjeti, ona je voljela život, ja život samo odrađujem. Poput nekog velikog ispita, rješavam pitanje po pitanje, s glupim osjećajem moralne obveze da ga riješim najbolje što mogu. Družim se sa smrću još od kada sam stajala kao dijete uz raku u koju su pokapali mojeg brata. Čak niti tada smrt nije bila nešto strašno. Smrt je šal kojim grijem ramena, moja bliska prijateljica. Život je taj od kojeg me hvata jeza, neumoljiv, uporan, nasilan i krvav. Spoznaja da će u nekom trenutku doći njegov kraj, moja je utjeha.


I ne moram se brinuti, proći će dovoljno brzo, što sam starija godine kraće traju, samo ću se okrenuti i moje želje će se ostvariti. Godine traju sve kraće, ali zato su mi dani dugački, vječni. Svaku večer zahvaljujem Bogu na svemu što je taj dan prošlo u dobru, ali na daru života što mi je dao ne zahvaljujem, o tome ćemo se razgovarati Licem u lice. On već zna što ću mu izbrojati, ....da me se nije pitalo kad je o tome odlučivao, nisu mi dane upute, previše je toga nejasno i skriveno, kontradiktorno i šuplje... i slično, međutim, ne znam što će On meni reći.

Možda će mi, kroz neki od ovih beskrajnih dana koji su mi suđeni, šapnuti zašto. Možda neću morati čekati kraj utakmice. Možda mi pošalje neku drugu blisku prijateljicu.

23.05.2018. u 12:07 • 10 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 14.05.2018.

Sijem

Poput zalutale jeseni, jutro je osvanulo maglovito i svježe. Trava otežala od rose, polegla pod težinom svojih sokova i prosutog biserja. Miris vlage i skrovitosti u mislima, a boje divno nestvarne kao akvarel.

Ne volim poeziju. Zapravo, „ne volim“ je krivi izraz. Nemam vremena za poeziju.

Poezija traži vrijeme, obrnuto proporcionalno broju riječi u pjesmi. Uz vrijeme, potrebno je posebno stanje duha, spremnost na uranjanje i otvorenost za oslikavanje vizija na platnu svoje duše.

Tko danas ima vremena za to? Čitamo bez razumijevanja mudre izreke na fejsu, reklamne panoe dok se vozimo autom, gledamo, ali zapravo ne vidimo, čitamo ali ne pamtimo. Lakše mi je pročitati roman od 500 strana nego jednu pjesmu od tri kitice. Iako i romani skrivaju svoje pjesničke slike unutar radnje, ipak je radnja ta kojom si opravdavam gutanje i trčanje kroz tekst, dok pjesma poput ljubavnice traži potpunu posvećenost i davanje na par sati. Rijetko kada se upuštam u tu avanturu.

Čak i kad se čovjek nađe s druge strane pera, priča je slična. Mislim da je teže napisati dobru pjesmu nego dobar roman. Stoga se rijetko upuštam i u tu avanturu.

Kome onda padne na pamet ideja slati me na radio kako bih čitala svoje pjesme? Meni ne, ali mojoj kolegici da. Ona poznaje ljude, a ljudi su skloni izaći u susret mojoj kolegici. I tako se, ni luk jela ni luk mirisala, nađem u studiju sa slušalicama na glavi i mikrofonom pred sobom, premrla od straha i treme.

Koja li je uopće svrha života nego pobijediti svoje strahove?

Moje prirodno stanje je samoća. Kao priučeni ekstrovert, u prijevodu introvert kojeg su godine suživota sa ekstremnim ekstrovertom prisilile na usvajanje prihvatljivih društvenih obrazaca ponašanja, imam užasnu tremu od bilo kakvih javnih nastupa. Kategoriju javnih nastupa tumačim široko, pa tako u nju ulazi i radnja - podignuti slušalicu i rezervirati termin kod zubara. I baš zato, nikada ne bježim od prilike da tom svojem strahu zadam udarac. Pričanje o seminarskoj radnji pred cijelom dvoranom na faksu, održavanje predavanja o muško-ženskim odnosima u prostoriji punoj muškaraca i žena, ili kao jučer sudjelovanje u radijskoj emisiji i čitanje vlastite poezije.

Izvana se moja nezvoza u pravilu ne primjećuje. Na faksu su mi kolege uvijek govorili kako izgledam smireno i staloženo dok čekam ispite, međutim, istina je da sam prije toga bila na WC-u s proljevom. Pa tako i jučer, izvana sam bila pristupačna, vesela i razgovorljiva osoba, čitala sam pjesme polako i sigurno, dok sam iznutra umirala, srce u gaćama. Jedva sam čekala sakriti se u neku rupu i procesuirati što mi se upravo dogodilo.

Imam jedno novo iskustvo, a mojem strahu dodana je nova karika na lanac.

Svaka naša radnja, svaka naša izgovorena riječ je sjeme koje smo bacili, ne znajući na kakvo će tlo pasti i kakvim plodom uroditi. Jučer sam posijala mnogo sjemenja, posvađala sam se s mužem, dogovarala kupoprodaju vikendice, prodala svoj zadnji uradak akrilnih boja na platnu, pokazala nećacima kuglični ležaj i upozorila brata da ne smije dirati u tuđu svetinju samo zbog svoje zabave. Vikend čiju reprizu ne priželjkujem, a tjedan koji je počeo smiješi mi se licem sve samo ne blagog i ugodnog izraza.

Sjeme će klijati, a plodovi će me pogoditi kad ću to najmanje očekivati. Neću biti spremna, nisam bila ni jučer. Nije poanta u spremnosti, poanta je u nebježanju.

14.05.2018. u 10:12 • 10 KomentaraPrint#

četvrtak, 10.05.2018.

O sumnji

Sunčana i prohladna jutra nižu se ovog tjedna postojano i bistro poput planinskog potoka. Paukove zlatne niti titraju na neprimjetnom gibanju zraka. Pijem kavu i odbijam svoje suradnike i njihove političke peripetije u vezi posla shvaćati ozbiljno. Smijem se bez glasa i vodim duhovite razgovore sama sa sobom, diveći se sposobnosti ljudskog djelovanja da zakomplicira postupke kako bi osigurao vjerodostojnost, dok je istodobno javna tajna da sami sebi pljuju u lice. Glumci u parodiji birokratskog licemjerja. Srećom, imam sporednu ulogu, nažalost, i sporedne uloge imaju tendenciju uprljati svojeg nosioca.

Pijem kavu i sumnjam, sumnjam u ozbiljnost života.

Andreas Urs Sommer u svojoj knjizi Umijeće sumnje, Nagovor na skeptičko mišljenje, u uvodu kaže:




Ova knjižica služi uvježbavanju sumnje jer i sumnja zahtjeva vježbu. Uvježbavanje sumnje započinje onim svakodnevnim te se širi dalje sve do ukidanja svih izvjesnosti. Sumnja prodire izvana prema unutra, kreće se od posebnog prema općem te se ponovno vraća posebnom.

........Ova knjiga ne želi biti ništa više od skromne zbirke primjenjivih slučajeva filozofskog sumnjanja,...


Nikada neću biti skeptik, nije mi u naravi, previše sam lakovjerna. Svatko me može prvi put preveslati, i to ide na njihovu savjest. Međutim, drugi put to više nema veze sa tuđim zlom, već s mojom glupošću, pa stoga nastojim izbjeći taj drugi put. Malo vježbe skeptičkog razmišljanja neće biti na odmet.

U poglavlju Zabava, Urs Sommer razlaže:

Sve dok su ljudi zabavljeni, ne primjećuju ništa opasno. Zabava je savršeno prikladna kao povodac moći.
.....
Ipak češće bivam zabavljen, postajem primatelj zabave koju su drugi pripremili za mene. To znači da nestaje i refleksa koji je još prisutan kada se zabavljam, svejedno zabaljam li se s drugima ili sam. Ako me se još samo zabavlja, tada sam kao biće koje misli i osjeća postao igračka onih čija mi se zabava nudi.

... Izložen sam, dakle, utjecaju kojem vlastitom snagom ništa ne suprotstavljam. Nalazim se u stanju trpljenja.


Ovime me odmah dobio, moja mržnja prema reklamama ili mobitelima koje svi prijatelji drže u rukama dok smo na kavi, ovdje nalazi plodno tlo. Međutim, on nastavlja razlagati sustav skeptičnog razmišljanja i na kraju dolazimo do zanimljivog preobrata.

Zahtjev da svaka osoba u svako vrijeme mora biti svjesna svoje slobode i da se s njome treba služiti javlja se tek u skorijoj prošlosti. Taj zahtjev odobrava patnju samo ako je ona cijena slobode,...

....

Zabava je loša jer me osuđuje na pasivnost ukoliko me se samo zabavlja.

Ali kakva je to sloboda,..., koja mi daje samo pravo na djelovanje, ali ne i na trpljenje?


Dolazi se do zaključka da ako svjesno i svojevoljno odlučim bivati zabavljenom, biti pasivnom, onda je to također izraz moje slobode i prava na izbor.

Ponekad mi se čini da je, zbog sulude vožnje modernim životom, jedini način kako u pet minuta isključiti i resetirati mozak, tako što ga uštekamo u TV ili mobitel. Međutim, navodno 15 minuta čitanja nekog romana smanjuje razinu stresa u puno značajnijem postotku.

Otpuštanje napetosti bivajući zabavljen je dakako potrebno, ako ništa zbog našeg zdravlja, međutim, slobodno vrijeme koje u službi odmora biva iskorišteno na taj uludi način, možda je baš ono vrijeme koje nam je dano kako bi se posvetili stvaranju ili političkom djelovanju.

U poglavlju Slobodno vrijeme kaže:

...slobodno vrijeme ne otvara prostore koje pojedinac primarno koristi za političko oblikovanje svog društvenog okruženja, jer on ostaje pritiješnjen u funkcionalnim mehanizmima društva usmjerenog na proizvodnju i konzumaciju proizvoda.

.....

....slobodno vrijeme omiljeno sredstvo pripitomljavanja ljudi.



Lunjajući internetom i društvenim portalima svih vrsta, i gubeći vrijeme za koje se vječno žalim kako ga nemam, ponekad razočarano uočim kako nisam zabavljena, kako nema sadržaja koji me zanima. I onda mijenjam ploču. Ostajem umrežena, ali ovaj put u ulozi zabavljača, nudeći sadržaj koji bih i sama htjela pronaći.

10.05.2018. u 11:59 • 10 KomentaraPrint#

utorak, 08.05.2018.

Boje

Vidim slova i brojeve u bojama.

Što je poprilično zabavna karakteristika, ali ima i svoje nusproizvode. Pa tako ženski lik u knjizi može biti opisan kao crnka vrane kose i tamnih očiju poput komada ugljena, i zvati se Sara. Slovo S je žuto, žarko žuto i svaka Sara, Sanja, Sofija.... bit će plavuša htio to pisac ili ne. Dok će sve Gordane, Gorane, Georgiane biti garavuše crne kao noć. G je crno. Iako imena imaju više slova, u pravilu prvo slovo daje naglasak cijeloj riječ (riječ je riječ zelene boje, tamna poput guste rijeke). Ponekad, ako je manje dominantno, zna se spojiti sa drugim nijansama, ali to je već rijetkost. A ako se kojim slučajem spoje i slova i značenje riječi, kao kod Svjetlane ili Sunčane, stvar je zacementirana.

Pa tako i blogeri (riječ blog je smeđe boje, kao i imena Borna, Branislav ili Berislav), čak i oni koji su svoje fotografije objavili, ili čiji identitet nije skriven, za mene imaju svojstva koja proizlaze iz imena/naslova koji su si dali, a karakter i godine iz cjelokupnog dojma i tragova što ostavljaju u svojim riječima.

Golden H – gospodin u 60-ima, u crnom odijelu (G je crno), sijede kose (H je bijelo, ponekad i srebrno), okružen knjigama filozofa, ekonomista i sociologa, za radnim stolom kod kuće, ili u udobnom naslonjaču, okružuju ga tople nijanse, a opet distanciran, spartanski sažet.

FreshCaYg – plavokosi, plavooki muškarac (F je svjetlo plavo, S je žuto, H bijelo, C svjetlo žuto) u kasnim 40-im ili rane 50-e, sjedi u bircu na terasi, kratka crna kava na stolu, novine također, košulja s kratkim rukavima, pomalo zgužvana, razbacuje se svojom osobnošću, poznaje sve supijače kave za susjednim stolovima, kao i sve prolaznike, nemaran, glasan, glumac, a negdje duboko skriven čuči čovjek.

Anna-Bonni – crvenokosa (A je crveno, blještavo crveno, dominantno), godine ne mogu odrediti, godine ženama ni ne treba određivati, pije kavu na terasi kod kuće, na suncu, okružena zelenilom, prekrasan kontrast crvene i zelene, vatrene čudi, naoko mirna, sjedi, pije kavu, ali isto tako mogla bi uhvatiti cijeli grad za šiju i dobro ga protresti.

Sarahbernardht – plavokosa (S je žarko žuto), one dobrodušne tople nijanse, nema obličja, nema godine, poput sunčeve kugle sjaji, njezine zrake prodiru duboko, sežu daleko, samo onaj neodređeni osjećaj kad svratim na njenu stranicu – doma sam.

..................

Svraćam na stranice blog knjige kao gost, ne znajući nikad što me čeka u idućem poglavlju, a ako baš želim mogu birati pod poglavlja i namiriti dušu potrebnim sadržajem. Kad mi treba mira i tišine idem do Golden H-a; kad mi se pije neobvezna lepršava kava do Fresha, tamo su ionako svi; kad mi se putuje zelenilom krenem tragovima Zlatnih Žbica; kad preozbiljno shvatim samu sebe, Smjehotvorine su uteg na drugoj strani vage; a kad mi se hladnoća zavlači pod kosti sjednem kod SarahB kako bih se ugrijala blještavilom žutog biserja.


08.05.2018. u 11:53 • 21 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 07.05.2018.

Danas grizem


Zrela sam za godišnji odmor. Zrela kao kruška. Ma što govorim, već sam fermentirala, tko bi zagrizao u mene dobro bi se napio. Da mi je sada jedna dobra ljuta. Kvragu, ni piti ne smijem, dijete u jutro ne pita da li si mamurna ili ne. Kao što ne pita niti da li si umorna ili ne, niti da li bi rado piškila sama bez da me gledaju te plave oči i pitaju:

- Mama, ta ladiš?

Sve mi se prosipa kroz prste, trebala bi mi jedno tri dana intenzivne njege, a onda tri dana mračne komore pa tri dana ležanja na suncu. Nakon toga možda bih se opet mogla fokusirati.

Zdrava sam kao drek, kako se to izvoljeva izraziti moj muž. Internistica je bila nešto pristojnija u svojem izričaju pa je rekla da je sve u redu, ... samo ste anemični, zalihe željeza su vam niske.

Zdrava kao drek i spremna puknuti kao kokica. Danas su mi usporedbe zadivljujuće originalne i živopisne.

Sistematski je iza mene. Isprepipali su me, ispikali, zavirili gdje treba i gdje ne treba, premazali me onim gelom za uzv od glave do pete, da bi mi na kraju rekli što znam od osnovne škole, fali mi željeza. Iako moram priznati, svi su doktori i doktorice bili krajnje ljubazni i profesionalni.

Doduše, jednom od doktora sam vjerojatno ostavila gorak okus u ustima. Pitao je u šali, dok mi je pregledavao abdomen:

- Nema posla, ha? – misleći na moju struku i radno mjesto, što je bilo toliko apsurdna pomisao da ju moje moždane vijuge nisu povezale s mojim poslom, već podigle na višu razinu generalizacije stanja u Hrvatskoj.

- Ima posla u Hrvatskoj, samo ljudi ne žele raditi. – trenutak je šutio, pa rekao.

- Niste me razumijeli, mislio sam na vaš posao, šalio sam se.

Kanije mi je kolegica, koja je bila prije mene na redu, rekla da je njoj ispričao kako ima pet ponuda za odlazak iz Hrvatske. Tek mi je onda sinulo. Čovjeku koji ima posao i plaću par tisuća veću od moje, i koji se dvoumi da li napustiti Hrvatsku, rekla sam – ... ljudi ne žele raditi.

Riječ je o nečemu što tvrdim upornošću mazge već mjesecima svakome tko želi slušati. Tvrdim, jer to proizlazi iz mojeg radnog i osobnog iskustva. Azilanti bez znanja jezika i bez rodbinskih veza pronalaze posao u roku par mjeseci, dok naši ljudi sklapaju sporazumne otkaze ugovora o radu na neodređeno vrijeme (držala sam te dokumente u rukama), ako ćemo o NKV i SSS, a ako ćemo o VSS, svi moji kolege s faksa su zaposleni, svi vježbenici koji su prošli kroz moje ruke su se zaposlili.

O da, znam, nisu to poslovi koje sanjamo, plaće koje želimo, uvjeti koji bi nam odgovarali, to nije predmet moje tvrdnje. Moja tvrdnja je – U Hrvatskoj ima posla, samo ljudi ne žele raditi.

Niti ja ne želim raditi. Želim otići na godišnji odmor od svojeg života. Pobjeći poput najveće kukavice, pobjeći od svojeg glupog mozga, svojih glupih planova, svojih je... obveza, rodbine, pranja veša, ribanja wc-školjki i brisanja je... prolivenog mlijeka.

Da sam bar u pms-u, mogla bih sve svaliti na to, i reći samoj sebi za dva dana bit ćeš kao nova. Ali nisam.

Danas čak ni je... pisanje ne pomaže.

Ma znam u čemu je problem... fali mi željeza...

Idem zabiti zube u neku kovanu ogradu!

07.05.2018. u 09:17 • 12 KomentaraPrint#

četvrtak, 03.05.2018.

Pivski čep

Tekst sam napisala 2013.g. i iz poštovanja prema prijateljici stavila ga u otpad...


"Udaje mi se prijateljica. Doduše, nije mi prava prijateljica. S obzirom da sam rigorozna po pitanju dodjele titule prijateljica, moram reći da ona više spada u kategoriju jako dobre poznanice iz društva u kojem se krećem na tjednoj bazi.

Digli su kredit za stan i sada ga užurbano uređuju. Neće biti gotov do svadbe. Međutim, zar je itko uspio riješiti sve prije nego što se uputio u tu navodno dosmrtnu avanturu?

Mogli su ići u podstanare, ali htjeli su ulagati novce u nešto svoje.
Mogli su si urediti stan u dvorištu njezinih iznad garaže, ali bojali su se da će se rodbina previše petljati.
Digli su kredit.

I sada su vezani ne obećanjem koje su dali jedno drugome, odnosno dat će ga uskoro, nego su vezani okovima bankarskog sustava.

Žao mi je svakoga tko diže kredit, bio prisiljen na to ili ne.

Međutim, nije to ono što me u vezi nje muči. Financijski problemi su gadni i novac razara obitelji, ali recimo da dokle god slijedimo isti cilj pred očima, možemo svladati prepreke.

Problem je što svi u društvu smatraju da on nju vara ili će ju varati ili ju je varao, a u najmanju ruku očijuka sa svakom zgodnom curom na koju naleti. Ono što ona ne želi vidjeti pored zdravih očiju, ne možemo joj mi nacrtati. Ne bi bilo umjesno, a nije da ga je netko ulovio in flagrante. Mislim, nije isto da li vidiš da se netko drži za ruke ili dodirivanje, ili je uhvaćen u bludnom činu. Da je netko vidio ovo zadnje, vjerojatno bi joj rekao, ali ovako??

Ovako ništa.

Osim toga digli su kredit. Čemu biti sijač zlog sjemena. Imati će problema i bez nas. Banke će se već za to pobrinuti.

Jedno ljeto, sjedili smo svi na terasi vikendice. Lik me svako malo nešto pitao, tinejđerski pokušavajući pridobiti moju pažnju. S obzirom da me iritirao još od prije, a ovo je samo utvrdilo moje mišljenje, nastojala sam uvijek biti u dijagonalno suprotnom kutu terase.

U jednom trenutku dok sam ležala u ležaljci što je bilo moguće dalje od njega, doletio je do mene pivski čep. On me gađao pivskim čepovima!!!!! Digao mi je tlak na žešće, a imam jako dugačak fitilj. Ekipa je blijedo gledala što se događa, u šoku kao i ja. Ona je također bila tu. I nitko ništa.

Pitala sam muža:

- Smijem li sada prestati biti pristojna? - drugi su to shvatili kao neku šalu, ali muž je znao da kipim. Već smo puno puta pričali o njemu i znao je moje mišljenje.

- Ne smiješ. - odgovorio je i svi su se opet nasmijali.

Nikad nisam prežalila što u toj prilici nisam reagirala nagonski već u skladu sa finim odgojem. Ponekad nagon zna najbolje. Ponekad psovke nisu grijeh, ponekad za dobrobit drugoga, čovjek mora uvrijediti i obezvrijediti odabrani subjekt ljubavi tog drugoga.

A opet. Što mi znamo o njima? Što itko zna o drugom paru?

Dok sam još hodala sa svojim mužem, nebrojeni broj puta sam dobila komentar :

- Pa što ti radiš s njim?
- Mora da ti je teško s njim...
- Jadna ti...

Slušaš te ljude i misliš si ... Pa koji vam je k...! Što vi znate o meni i njemu i našoj vezi!

Ne. Nemam pravo suditi, nemam pravo ni procjenjivati ih, čak ni misliti ružno o njemu. Niti ću to činiti.


Pijem radler. Čekam oluju. Čistim misli od kukolja. "


Razveli su se tri mjeseca nakon svadbe. On je tražio razvod. Ona bi mu oprostila ljubavnicu.

I dan danas nikome nije jasno, ako već nije volio nju, što nije bar sebe dovoljno volio pa izbjegao cijelo sranje oko kredita, vjenčanja, uređenja stana...

Nisu sve negativne misli kukolj. Nisu sve pozitivne misli pšenica.

03.05.2018. u 07:47 • 8 KomentaraPrint#

srijeda, 02.05.2018.

Sjekira nije voda

- Imam dvije sjekire u spavaćoj sobi. – odgovaram Mirni.

Sjedili smo na našoj terasi, pala je noć, dijete spava, a iz svih tegli proviruju krvave glave pelargonija. Mirna je pitala društvo što bi napravili da noću čujemo kako nam netko kopa po kući. Naime, razgovarali smo o pljačkama koje su zadnjih godina učestale po kvartu. Na moj odgovor svi su se nasmijali. Zapravo sam potpuno neduhovita osoba, samo iznosim činjenice, ali činjenice su ponekada drugim ljudima smiješne.

Prvu sjekiru mi je poklonio muž. Za rođendan, prve godine kad smo prohodali. Umjetnik u duši kakav je, dao je ugravirati moje ime u oštricu, izrezbario je dršku i napravio posebnu kutiju sa crnom baršunastom unutrašnjosti za nju. Naoštrio ju je kao britvu, ali zbog umjetničkog dojma odmah je bilo jasno da je potpuno neupotrebljiva, osim za staviti na zid. Vjerojatno sam tada zaključila da je on pravi.

Sjekira nije voda.

Tjednima prije toga žalila sam se Filipu kako je moj otac mojem bratu napravio i poklonio sjekiru, a po pravu prvenstva rođenjem trebala sam prvo ja dobiti sjekiru, a tek onda deset godina mlađi brat. Postupak mog oca pogodio me poput šamara.

Međutim, sin je sin, a kćer je kćer. I nikada kćer neće biti sin. Mogla sam s njime mijenjati ulje na autu, zabijati kaplaje na krovu šupe, miješalica i ja najbolji prijatelji, savršeno poslušna i puna poštovanja, ali kćer nikada neće biti sin.

Danas taj sin ne razgovara s ocem, taj sin sada ima bijele mekane ruke, radi u programerskoj firmi, nakon pet godina studiranja još nije bakalar, doveo je curu u kuću, pa dijete. Djeca što imaju djecu. I začudo time samo još učvrstio svoj položaj, jer sada sin ima sina, i zastava je osigurana.

Jednom kad sam pričala s ocem o tome, otvoreno sam rekla kako je pogriješio s izborom nasljednika, vođe obitelji. Meni je sada svejedno, već sam se usmjerila u druge vode, izgradila svoj brod, ali moglo je biti drugačije, snovi mojeg oca nisu se morali raspasti tako brutalno. On mi je rekao:

- Prezime je poput zastave, ljudi se okupljaju oko zastave. – udala sam se, promijenila prezime i očito se obitelj neće okupljati oko prezimena mojeg muža.

- Shvatila sam. – odgovorila sam mu, i više nismo o tome pričali.

Međutim, razmišljajući kasnije ostala sam pri svome, pogriješio je. Nije dovoljna samo zastava, važno je i tko ju nosi. Moj brat je previše balav i previše slab da bi se okupljali oko njega, on još nije svoj čovjek, i pitanje da li će i kada biti. Zastave ne mogu nositi bijele i mekane ruke. Međutim, ništa od toga nije presudno, presudno je što on niti ne želi nositi tu zastavu. On rezonira nekom drugom melodijom, koja nije niti dobra niti loša, već njegova. Moja je bila kompatibilna s očevom... ali sin je sin... I tako kao što je jednom naša susjeda Ličanka rekla svojem sinu kad ju je pitao za cvijeće, a ona već bila stara i bez snage:

- Ono što je bilo toga više ni.

Moj otac je oduvijek imao ideje, ideje o našoj obitelji i kako bi utopijski to trebalo izgledati. On bi se pomalo povlačio, sin bi preuzimao, kćeri bi se oslanjale na pomoć sina, baka bi čuvala unuke. Nažalost, niti jedna ideja mog oca nije se ostvarila. Skršene su nemilosrdno neminovnošću naše ljudske gluposti.

Možda je moglo biti drugačije, a možda i nije. Možda je baš moralo biti ovako. Možda to nema nikakve veze niti s mojim bratom niti sa mnom, nego s lekcijama koje je život pripremio za mog oca. Krvožednim lekcijama čiji popis je sastavljen prilikom njegovog rođenja.

Nakon što sam rodila, otac mi je napravio sjekiru. Malo sječivo, oštro, dugačka drška, s metalnim zubom na kraju pa može služiti i kao štap za planinarenje. Dobila sam svoju sjekiru, prekasno da bi se brod spasio, ali drške dovoljno čvrste da se na nju još neko vrijeme oslonimo brat i ja.

Sjekira nije voda.

02.05.2018. u 09:38 • 9 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< lipanj, 2018  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Lipanj 2018 (3)
Svibanj 2018 (7)
Travanj 2018 (11)
Ožujak 2018 (14)
Veljača 2018 (13)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (8)
Ožujak 2014 (8)
Siječanj 2014 (8)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (10)
Listopad 2013 (9)
Rujan 2013 (6)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (11)
Travanj 2013 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pišem,
jer se ne želim izgubiti,
potonuti pod težinom misli,
zaboraviti.
Želim se prisjetiti,
ostaviti trag,
želim se izliječiti.

Pišem,
jer vjerujem u riječi,
u njihovu jetkost,
punoću,
nježnost,
britkost,
bogatstvo
i moć,

da pokreću,
gase,
tješe,
podižu,

mame osmjehe
i suze.

Pišem.
Postojim.





Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti. Jednostavno hodaj kraj mene i budi mi prijatelj.

Albert Camus

Ne boj se savršenosti - nikad je nećeš doseći.

Salvador Dali

Linkovi

Copyright ©
Sva prava pridržana.
Nije dozvoljeno korištenje materijala s bloga bez odobrenja autora