Dnevnik toka misli

petak, 16.02.2018.

Postoji bonton

Pisana riječ želi biti čitana, to joj je u srži, vapi za time dok ju ne pustiš na slobodu. Potom živi svoj život i pisac više nema puno pravo glasa. Ovdje svojoj pisanoj riječi dajem krila i ne propitujem njen život nakon toga.

Zahvalna sam svakom posjetitelju mojih misli, osobito onima koji ostave pokoju svoju zauzvrat. Postoji bonton kojeg se trenutno ne pridržavam, dopuštam si tu slobodu, jer mi je potrebna. Ne odgovaram na komentare. Ovdje liječim svoje misli, i stoga ne očekujte od mene previše.

S vremenom, s vremenom ću opet pokazati svoj dobar odgoj.

16.02.2018. u 08:35 • 6 KomentaraPrint#

četvrtak, 15.02.2018.

Dani su duži

Dani su duži. Jutros nebo nije bilo crno kad sam se ustala. Muž i dijete spavaju u polumraku, promatarm ih sa zahvalnošću. Duge zimske noći gube snagu i ja se protežem u ruhu novih planova. Doručkujem sama u tišini, odjevam se potiho, pripremam ruksak za dijete i kavu sebi za posao, a onda ih budim.

Ježić se diže, njuškicu briše
ja moram kući, dosta je više..
.

A naše dijete zatvorenih očiju ponavlja - ...njuskicu bjiše...

Moje srce u tom trenu veliko kao kuća.

15.02.2018. u 11:27 • 3 KomentaraPrint#

srijeda, 14.02.2018.

Pismo

21.08.2017.g.

Dragi Karlo i Pavao!

Ovo je pismo davno napisano, a vama ću ga dati kad budete već odrasli. Trenutno si ne mogu zamisliti kako ćete izgledati, koje škole ćete završiti, kakve planove ćete imati. Sada dok ovo pišem, Karlo, ti si završio prvi razred osnovne škole, a ti, Pavao, još uvijek ne pričaš.

Vaša majka nije se pripremala za smrt, zato i nije predvidjela napisati vam poneku riječ za budućnost. Ona je do zadnjeg trena bila uvjerena da će ozdraviti i da će plesati na vašim svadbama. Ja ju ne mogu zamijeniti, niti ću to pokušati. Bile smo toliko različite, da bi svaki takav pokušaj već u začetku bio potpuni promašaj.

Ipak, pišem vam. Pišem vam, jer ćete možda zaboraviti. Život je dug, a sjećanja blijede i možda se kad odrastete više nećete sjećati kako vas je majka odgajala, koje vrijednosti vam je ona pokušala prenijeti, i koliko ljubavi vam je darovala, koliko vremena posvetila.

Vi ste bili njen centar svijeta. Oboje vas je željela još prije nego što ste začeti.

Psiholozi i stručnjaci za odgoj, a i bilo tko drugačijeg stava, rekao bi da vas nije dobro odgajala. Možda su u pravu, možda nisu, ne znam. Ni sama nisam dobila dozvolu za roditeljstvo, tečajevi za to ne postoje, a majke ljube, i trude se, i daju sve od sebe diljem svijeta. To je radila i Maja. Ljubila vas je, igrala se s vama, posvetila vam svo svoje vrijeme, tješila, kupovala vam igračke, vodila na vrtuljke, igraonice, igrališta. Bila je prisutna. Organizirala je za vas lude rođendane, dala vam slobodu kakvu rijetko kada djeca imaju, hodali ste bez gaća do mile volje, bili goli, pošarani, odjeveni u kostime Spiderman-a i Ironman-a. Bili ste sretna djeca pod njenim okriljem.

Vjerovala je da je cijepljenje loše, da treba biti vegetarijanac, da treba živjeti u skladu sa prirodom. Ne slažem se u svemu s njom, ali kao što sam već na početku rekla, ona i ja smo potpuno različite, nebo i zemlja. Ali nebo i zemlja čine cjelinu, i nikad neću zanemariti važnost neba i lekcije kojima me ona naučila. Jer da, u ovoj priči, vaša majka je nebo, ptica u letu, duga, vatromet, ona je bila sve boje ovog svijeta, sloboda, sprint, luda noć, bila je toliko puna života, toliko spremna davati, toliko predana.

Vaša majka nije znala reći „ne“ i dugo se borila protiv napadaja želje za slatkim. Pokušavala je uvijek iznova u svojem borbama i nije odustajala. Bila je ustrajna u tome da svoje slabosti pobijedi. Bila je snažna žena.

Zvala sam ju Ljepotica, jer nitko drugi nije imao taj veliki sjajni osmjeh koji je obasjavao sve oko sebe poput sunca.

Vaša majka vas je ljubila, i nije vas planirala ostaviti, nije vas htjela povrijediti. Prelazak na idući „level“, kako si ti Karlo, to sebi objasnio, nije joj bio u planu. Ona je planirala živjeti, biti i dalje uz vas, voziti vas u škole, doktorima, na rođendane, planirala se zaposliti, otvoriti joga centar sa alternativnim načinima liječenja i zdravom prehranom, planirala je naučiti svirati gitaru i šivati pomoću šivaće mašine, planirala je iskoristiti svaki dan najbolje što je mogla.

Osjećam se sakato bez nje, i potajno vjerujem da će mi se javiti kad bude mogla. Ako to ikada napravi, prenijeti ću vam što je rekla, do tada ako vas bilo što zanima pitajte. Priče su skrivene u sjećanjima vašeg oca, vaših baka, vaše tetke i ujaka. Možda ćemo dodati koji detalj, možda ćemo imati različite verzije istih događaja, možda kroz njih otkrijete razloge zbog kojih ste postali takvi kakvi ste sada. Život je gusto tkanje i ne znamo gdje završavaju pojedine niti, ali u vama kola njena krv, u vama sjaji njen živi plam, vi ste sinovi svoje majke.

Ljubi vas tetka!!!!!

14.02.2018. u 13:43 • 2 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 12.02.2018.

Život bez šećera


Rastežem samu sebe u sve pravce kao da sam od gume. Kasno je navečer, kasno po mojim novim mjerilima, mjerilima - dijete spava, a ja spadam s nogu. Gledam se u ogledalo i ponavljam samoj sebi – ne moraš uspjeti, ne moraš sve moći, ne moraš sve stići. Ne očekuj od sebe čuda. Premalo je vremena prošlo. Dopusti si oporavak, dopusti si lagani povratak, dopusti si padove. Dobiti dijete i izgubiti sestru u godini dana su velike promjene, šokovi, za tvoje tijelo, za tvoj duh. Dopusti samoj sebi gubitak vremena, žalovanje, raspad sistema.

Ali mantra ne pomaže. Pritisak ne popušta. A i nije baš da neke stvari mogu odložiti, zanemariti. Kao što je posao, ili dijete.

Dijete traži svoje, mora biti sito, čiste pelene, suho i toplo, i ima pravo na mamu, na njeno vrijeme, na njenu pažnju i pogled pun ljubavi. I zaslužuje to, jer me spasilo. Baš te njegove potrebe zbog kojih se često žalim i koje me iscrpljuju, zbog kojih tvrdim da je biti majka naporno u pm!, baš to konstantno vraćanje u sadašnjost, u ovaj trenutak, to me spasilo. Djeca žive u sadašnjosti i njihove potrebe su realne, važne i hitne.

Grlim ju, stišćem, gnječim, dok se ona otima ili ne cikne od bola pa popustim. Ljubim joj oči, ljubim joj stopala. Slušam njene riječi pozorno i ozbiljno, čak ni profesore na fakultetu nisam slušala tako pažljivo, ali njihove riječi niti nisu bile tako važne.

To dijete mi ne pripada. To si ponavljam kako ne bih zaboravila. Ne pripadaju mi njeni snovi, njena budućnost. Ne pripadaju mi ni njeni padovi i neuspjesi. Ne pripadaju mi njeni talenti niti odluke i izbori. Sve to morati će sama proći. Ja sam tu samo da joj pokažem neke osnove s kojima može započeti, kako držati žlicu, kako razmijeniti informacije sa drugim ljudima, što je tramvaj. Takve stvari. I usaditi joj spoznaju da je savršena takva kakva je, ljubljena takva kakva je.

Dala sam joj ime Vanja, jer je to i muško i žensko ime. Zato jer želim da zna kako što god odluči ostvariti ili postići u životu, spol nije važan. O da znam, postoje ograničenja, društvena, fiziološka, stvarna i izmišljena, ali to nije važno. Sve što odluči postati može postati. Ne što želi, što odluči. Jer iza želje ne stoji ništa, iza odluke stoji rad, disciplina, plan, ustajanje nakon pada.

Iako joj često govorim da je cijeli moj svemir. Ona to nije. Ona nije moja budućnost, ona nije moj smisao života. Nikome ne bih htjela staviti takav teret na leđa. Ona je svoja, i pripada samo sama sebi. Kao što sam i ja svoja.

Još uvijek koristim rukavice u odnosima s ljudima. Ne mogu se svi nositi sa istinom pa to niti ne očekujem od njih. Drago mi je što mi ne mogu čitati misli i osjetiti u kojoj mjeri sam ravnodušna. Glumim svoju ulogu jako dobro, a paralelno živim miljama daleko na obalama do kojih oni nikada neće doploviti.

Crna slova na bijeloj pozadini oduvijek su bila moj svijet, tu sam mogla biti što jesam. Misao. Bez težine, bez budućnosti, bez važnosti.

Gorčina kave rastapa mi se na jeziku. Pijem ju bez šećera. Nema zavaravanja, nema uljepšavanja, želim ju čistu. Onakvu kakva jest. Baš kao i život.

Život bez šećera.

12.02.2018. u 13:29 • 10 KomentaraPrint#

petak, 09.02.2018.

Čuda nije bilo

Povremeno te još uvijek sanjam, ali ujutro više ne znam što si radila ili gdje si bila u snu. Ponekad kasniš za nama ostalima, ili ne dođeš za nama, ostaješ na putu, u pozadini, mutna.

Na javi te opet stvaram, dio po dio oblikujem te u svojim mislima.

Oblik tvojih noktiju, mali i duguljasti, neki malo nepravilni, jedan nožni, koji urasta, glavni kojem se poklanja puno pažnje. Prisjećam se opipa tvojih prstiju oko mojih, tvoji prsti dugački i koščati, malo kraći od mojih, meki i glatki, tvoj stisak poznat i drag, čvrst. Vidim tvoj hod, ženstven, žustar i nemaran istovremeno, kao da si nesvjesna seksipila kojim zračiš dok barataš svojom djecom. Znam tvoje madeže na tijelu od prije nego što si ih skinula, onaj kod grudiju i onaj iznad obrve. Znam bijele tragove ožiljka na tvojoj podlaktici od ispisivanja Ivanovog imena žiletom, i kasnije prekriveni tetovažom imena tvoje djece.

Još uvijek mi pod prstima tinja osjet tvrde grudičaste strukture tkiva zahvaćenog rakom. Pasalo ti je da prstima prolazim preko njega, tog prokletog stranog tkiva koje te napalo. I ja sam ga milovala, jer je i dalje bilo dio tebe. Češljala sam tvoju kosu, dugu gustu smeđu kosu sa prirodnim pramenovima, prolazila sam beskrajan broj puta kroz nju. Ali više nismo razgovarale, više nisam znala što se zbiva u tvojoj glavi, kao da si se začahurila. Tvoja tišina me najviše plašila. Uvijek si se ili smijala i pričala, ili plakala i pričala. A sada si ušutjela, i ja više nisam mogla do tebe. S tvojom šutnjom se nisam mogla nositi. Više te nisam mogla ni zagrliti, jer bi bilo koji tome iole slični pokret bio bolan za tebe. I velike smeđe oči, s vremenom su postajale samo još veće, a izraz im se mijenjao od sigurnosti i uvjerenja, do straha, do duboke prestravljenosti. Gledala si me kao da ćeš me pojesti, kao da očekuješ čudo od mene. Čudo koje ti ja nisam mogla dati. Koje ti nitko nije mogao dati.

Čuda nije bilo. Samo najobičnija, gruba ljudska tragedija jedne obitelji. Ništa posebno.

Nosim tvoju odjeću poput oklopa, poput zagrljaja. Ljudi mi pohvaljuju izgled, sviđa im se ova ili ona haljina, ova ili ona majica, kombinacija. A ja se samo smješkam, kažem hvala i ne objašnjavam da nosim odjeću svoje pokojne sestre. Samo Filipu, kad mi kaže da imam super majicu, odgovorim da mi je to od moje super sestre, dok udišem tvoj miris koji se zadržao u tkanju. Što ću kada zadnji komad operem?


Bili smo ovog vikenda na klizanju. Karlo je sve vještiji, a Pavao je jeo led. Utrkivala sam se s njima i dala sve od sebe da budem poletna i puna energije. Ali nisam ti, nemam toliko života u sebi. Ne uživam u tome kao što bi ti uživala. Dala sam sve od sebe, a opet Karlu nije bilo dosta dugo nakon što je meni bilo dosta. Tamo je bila i curica Sara iz njegovog razreda, i on je izvodio vratolomije pred njom ne bi li joj privukao pažnju. Sara je zgodna, ali rekao mi je da mu je Marica zgodnija.

Kad gledaju navečer neki crtić ili dječji film, pa sjednem do njih, znaju mi primiti ruku bez da me pogledaju, ili se ugnijezditi do mene. Tada nisam sigurna da li su svjesni da to nisi ti kraj njih. Možda na trenutak zaborave da te nema.

Ljudi na poslu pričaju oko mene o oboljelima od raka. Ja šutim. Nakon par minuta prijeđu na neku veseliju temu i smiju se. Ja šutim. Vraćam se u sobu, gledam kroz prozor i susprežem suze. Jer nije gotovo, ta priča nikad neće biti gotova. Ostavljeni sa emotivnom rak ranom na srcu. Za koju ne postoji lijek.

Smijem se, veselim, šalim, izlazim van, radim.

O moj Bože, ali ja sam obrijana i zblajhana, imam irokezicu, oblačim se šarenije i odvažnije, glasnija sam, hrabrija, nemarnija. Hvatam tvoju narav i prigrljujem ju kao svoju. Majo ja više nisam ja. Ja više ne znam tko sam ja. Izgubila sam tebe, a čini mi se i sebe. Tražim tebe, tražim te...


Trideset godina sam imala sestru. Hoću li trideset godina imati kćer? Hoće li moja kćer osam godina imati majku?

09.02.2018. u 10:09 • 5 KomentaraPrint#

četvrtak, 08.02.2018.

Imam rupu u sebi

Sestra je najbolja prijateljica koju imaš do kraja života.

Tako kaže izreka na magnetiću za frižider koji sam ti poklonila.

Pitam se na što se točno odnosi. Na kraj čijeg života? Tvojeg ili mojeg?

Pretpostavljam da sam mislila da ćemo umrijeti istovremeno, u dalekoj budućnosti. Nakon što smo popile zadnju zajedničku kavu na nekom lijepom trgu i i ispričale si zadnje novosti o zdravstvenim tegobama koje muče 80 godišnjake i još koji put svalile svu krivnju na naše roditelje.

Zapravo o tome nisam prije razmišljala. To se podrazumijevalo, kao što se nebo podrazumijeva. Ili trava.
A onda si me navela na razmišljanje. Točnije, prvo sam potpuno prestala misliti. Nevjerojatno koliko smo u stanju istjerati iz glave nepoželjne misli, svjesno satrti i sam njihov začetak.

Međutim, to je trajalo kratko, možda desetak dana, najviše dva tjedna, da bi se počele javljati pukotine u brani, tu i tamo, bljeskovi sjećanja, grč u grlu. U nekom trenutku brana je pukla, i od onda bujica pustoši moj um. I tako razvaljen nije u stanju pomoći slomljenom srcu.

Slomljenom je kriva riječ. Kad ti je polovica srca iščupana, i više je nema, teško možeš reći da ti je srce slomljeno. Slomljeno srce može biti popravljeno, zacijeliti, ponovno biti cijelo. Kako popraviti srce kojem polovica nedostaje? Koja je prava riječ za to?

Ne znam.

Imam neku rupu u sebi. Ponekad mi suze krenu, ali većinu vremena ne osjećam ništa. Kao da stojim pred staklenim zidom, sve vidim, sve znam, ali sam zaleđena. Možda još uvijek vjerujem kako ćeš samo uletjeti poput vihora u kuću, protutnjati poput proljetne oluje, i ostaviti svježinu i sunce iza sebe. Baš bi mi sad pasao tvoj zagrljaj.

Ali ti nikako ne dolaziš.


Zašto imam taj hladan zid u sebi? Zašto se ne raspadam na tisuću komadića? Kako se mogu smijati, uživati, čavrljati poput najobičnije bezbrižne djevojke?
Možda zato što si otišla još davno. Davno prije.
Onda kad si počela tražiti sebe i vrijeme za sebe, među nama je počeo rasti jaz. Postepeno si odlazila. A onda taj užas, agonija kaosa, nevjerice, bola i ludosti. Kao da sam znala da je rat izgubljen, i prije nego što smo započeli prvu bitku.

Što se uopće dogodilo?

Sve je išlo previše brzo, previše toga zgusnuto u premalo vremenskih jedinica. Zapravo znam zašto sam sada ok, zašto sam cijela i zašto mogu nastaviti dalje. Isplakala sam dušu i sve unutarnje organe dok je trajalo, raspadala sam se na sve moguće načine na svim mogućim mjestima, skrivala sam to i jedino je Filip bio svjedokom nekih od tih trenutaka. Da, od tugovala sam to dok si umirala, jer znala sam da umireš i da nema povratka.

A sada? Sada ništa. Sada si ti tamo, a ja tu.

I možda s vremenom pronađemo neki novi oblik komunikacije, a možda ću ostatak života slati pisma i poruke u svemir, ne znajući kamo idu, i da li će ikada dospjeti na odredište.

Pita me šefica, da li mi je sestra bila tako mršava kao ja, u smislu da li mogu njenu odjeću nositi. Kad god mi netko spomene sestru, ja prvo ušutim, progutam knedlu, pa odgovorim. Da, ovo na meni su njene hlače. I razgovor odlazi u nekom drugom smjeru.

Kasnije, opet sama, ostanem bez zraka, bol se razlije prsima i suzbijam vatru u očima. Ne spominjite mi sestru!, hajmo glumiti kao da se nije ništa dogodilo! Jer jedino tako mogu proći kroz dan.

Nisam više ista osoba. Oluja je prošla, ali ja više nisam osoba koja je ušla u oluju.

Lažem... Lažem samu sebe da sam ok.

Kako si? Dobro sam.

Laž koja se toliko puta izgovori, toliko ljudi tolikim ljudima. I nikome ništa. Onaj koji pita nije se u stanju nositi s onim što imaš u sebi. Onaj koji odgovara nije u stanju odškrinuti sanduk u koji je zatvorio svoju bol.

Nisam dobro.

NISAM DOBRO!

Imam slike u glavi, slike tvojeg tijela bez tebe. Tijela kojeg više nisam imala potrebu ni pogledati, a kamoli dotaknuti, jer tebe u njemu više nije bilo. To više nisi bila ti.

Sanjam te.

Jedini oblik komunikacije koji sada imamo. I onda mi objasniš kako te moram pustiti. Sanjala sam neku zbrku, ljutnju, i kasnije više nisam znala da li sam sanjala tebe kako uporno držiš život u rukama i ne želiš ga pustiti, ili sebe koja ti ne dam mira i ne dopuštam tvoj odlazak. Drugu noć sam sanjala kako sjediš na mojem kauču i kako te moram pustiti. U idućem trenutku te više nije bilo. Bio je to dobra san, a opet strašan. Oprosti mi ako te zadržavam, oprosti mi, ne znam drugačije. Nemoguće mi je prihvatiti tu prazninu.

Kako? Kako je moguće živjeti bez tebe?

Razmišljam kako sam se lako navikla da nam brata više nema. Ali tada nisam imala izbora, nisam mogla ništa učiniti. Bila sam dijete. Čini mi se da sada moram nešto poduzeti, moram te zadržati. Tih pola godine naših života nije se dogodilo! Odbijanje tugovanja, odbijanje prisjećanja, odbijanje prošlosti kao nečeg što se nije dogodilo. To su moja sredstva. Moja sredstva za preživljavanje.

I znam, griješim. Moram te pustiti. Ali život bez tebe čini se pustim, bez boja. I ja ga ne želim.

08.02.2018. u 07:45 • 3 KomentaraPrint#

srijeda, 07.02.2018.

Sanjam


Stojim u dvorištu i gledam u vrhove svojih crnih čizmi. Moje dijete naganja mačku, a muž brusi komad drveta. Moja majka u crnini, starica preko noći.

Kad se to dogodilo? Koja noć 2017. je bila presudna? Odjednom su se sve uloge izmijenile. Moji roditelji su postali djed i baka već davno, prije dobrih 8 ili 9 godina, ali starci su postali prošle godine, vjerojatno tijekom jedne lipanjske noći, kad su im se srca slomila. Promatram sada svoju majku, kao što sam nekada gledala svoju baku. Crna bezlična odjeća, stare natikače za vrt, bore, i neki umor u očima. Nemoć. Nemoć natjerati nas u red, nemoć promijeni sve ono što ju smeta po kući, po dvorištu, u našem ponašanju, nemoć boriti se za svoj odnos s mužem, nemoć vratiti vrijeme. Nemoć, a možda i gubitak volje.

A ja? Ja sam postala odrasla žena. Majka. Vodim brigu o odraslim stvarima. Kad se to dogodilo? Kad sam počela misliti o porezima, legalizacijama, računima, plaći, ulaganjima, kupnji stana... ? Kad sam prestala gledati crtiće? To se dogodilo postepeno, neprimjetno, iz zasjede.

A Filip? Filip je postao čovjek. Muž. Otac. Čovjek. U potpunoj punini kvalitete tih riječ.

Vani pada kiša. Najavili su snijeg, ali više ne vjerujemo u snijeg. Sada već vjerujemo u proljeće. Možda baš zato ipak padne snijeg. Zato da nas razuvjeri, napadne, uništi nam navike, oduzme utjehu jednoličnosti.

Čini mi se kao da sam istovremeno i svoja kći i svoja majka. Kao da gledajući njih živim sve živote istovremeno, jer nemam zabludu koju često mladi imaju da nikad neće ostarjeti, da nikad neće imati bore i križobolje, da ih nikada neće snaći nesreća života, kojem je potrebno samo dovoljno vremena da ti ju natovari na leđa. Kroz svoje dijete živim svoje djetinjstvo, kroz majku svoju starost. Kao da istovremeno živim po cijeloj dužini životnog vijeka.

Kršćansko vjerovanje o životu nakon smrti me uopće ne privlači. Pogotovo, da mi netko nakon svega ovog, kaže da još moram u čistilište (ili ne daj Bože u pakao), pa ovaj život je već čistilište i pakao svoje vrste, zar sada još i poslije moram trpjeti sranja?! Ne hvala. Radije bih da ničega nema. Općenito vjerujem u kategorički imperativ, i da neovisno o nagradama i kaznama, moram biti najbolja što mogu, moram dati sve od sebe i nastojati rasti, razvijati se i ispuniti svoju bit. Oh, kako više ne podnosim plitkost i licemjerje. Kako mi smeta površnost, i glupo gubljenje vremena. A opet, često mi se čini da sam i sama licemjerna, jer nekog tko mi ide na živce neću poslati u tri pm, ili da gubim vrijeme na internetu, svezana za svoj radni stol na poslu.

Sanjam šalicu kave, jutarnji mir, dobru knjigu i krajolik prekriven snijegom. Sanjam miris kolača, valjanje tijesta i čistu kuhinju. Sanjam duge šetnje, miris proljeća i skiciranje ljudi na kavama. Sanjam vrijeme za sebe, a njega nema. Nema mene.

Sanjam o rezbarenju drva, o bojama što kaplja na sve strane, o svibnju na mojoj terasi, o tome da gurnem prste u sipku zemlju, sanjam o drvenoj kolibi u šumi, bez stuje i bez tekuće vode. Sanjam jednostavnost pokreta, jednostavnost misli, jednostavnost odnosa.

Sanjam primitivnu, iskonsku sporost života.

07.02.2018. u 09:32 • 8 KomentaraPrint#

nedjelja, 15.02.2015.

O smislu života

Sjedim na kavi.
Sunčane naočale su se nakon više mjeseci opet ugodno smjestile na mojem nosu, boja laka za nokte, poput onih zelenih sjajnih kukaca što se ljeti imaju običaj stvoriti ni otkuda, konačno dolazi do izražaja, i nakon što su mi se tjedan dana stopala smrzavala unatoč većem broju čarapa, meni nije zima.
Sjedim na kavi na terasama.
Okus kave bez šećerne kamuflaže širi se poput daha, zvukovi dječjeg fašnika obojili su park, a konobarica je odahnula, jer je najveći val nedjeljnih neradnika napustio zeleno polje, a zveckanje čaša se smirilo, sad su joj ostale samo mušterije koje razmake između gutljaja kave broje desetcima minuta, nezahtjevne i strpljive.

Sjedim na kavi obasjana suncem.
Mislim da će današnji dan biti dug, ispunjen ničime, provest ću ga lijeno uz pokoju šalu i smijeh, uz puno nepotrebnih i beskorisnih riječi, uz šutnju i rastezanje. Možda mi padne koja dobra ideja na pamet, ali odgoditi ću ju za sutra. Zapravo, sve ću odgoditi za sutra.

Život ima puno više smisla kad sije sunce.

15.02.2015. u 13:49 • 1 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 09.02.2015.

O zurenju

Jednom davno negdje sam pročitala da svaki problem sadrži svoje vlastito rješenje. Dugo mi je trebalo da prokljuvim tu poslovicu (jer sam se prerano susretala sa njima, gutala ih, pamtila, vjerujući da će me voditi kroz život, da će mi njihova mudrost biti od koristi u savladavanju nametnute mi životne pustolovine), kad mi se nekako kroz praksu pokazala njena istinitost, mojem oduševljenju nije bilo kraja.

Dječji problemi, dječja rješenja.

Onda se počeo događati život. U svim svojim ratnim bojama, kamuflažama, zamkama i trostrukim blefovima.

Rješenja sama po sebi više nisu dovoljna.
I dalje svaki moj problem sadrži u sebi svoja vlastita rješenja, ali s obzirom da život nije matematika, ta rješenja nisu zadovoljavajuća, krta su, nemilosrdna i hladna.
I tako sam ostala bez rješenja. Pronašla se u slijepoj ulici bez povratka, u životnom sranju koje niti u najluđem, sadomazohističkom scenariju nečije ljubavne drame nisam mogla zamisliti.

I doista, to je to. Stojim pred zidom, blejim u njega kao da će se od mojeg zurenja na njemu stvoriti neka nova šara ili nijansa.

I opet dobro. Bar mi zurenje odlično ide!

09.02.2015. u 18:21 • 1 KomentaraPrint#

nedjelja, 08.02.2015.

Pjesma 9.

Kad maske spadnu,
kad se smijeh razlije,
buka i alkohol.

Brige ostavljene na snijegu,
vani na vjetru,
vani,
ne tu,
ne s nama, uz vatru, pjesmu i dovikivanje.

Kad misli postanu kratke,
trenutne,
razdragane stihovima,
uljuljane toplinom,
zadovoljne i široke kao razgaljena duša.

08.02.2015. u 09:48 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< veljača, 2018  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28        

Veljača 2018 (7)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (8)
Ožujak 2014 (8)
Siječanj 2014 (8)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (10)
Listopad 2013 (9)
Rujan 2013 (6)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (11)
Travanj 2013 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pišem,
jer se ne želim izgubiti,
potonuti pod težinom misli,
zaboraviti.
Želim se prisjetiti,
ostaviti trag,
želim se izliječiti.

Pišem,
jer vjerujem u riječi,
u njihovu jetkost,
punoću,
nježnost,
britkost,
bogatstvo
i moć,

da pokreću,
gase,
tješe,
podižu,

mame osmjehe
i suze.

Pišem.
Postojim.





Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti. Jednostavno hodaj kraj mene i budi mi prijatelj.

Albert Camus

Ne boj se savršenosti - nikad je nećeš doseći.

Salvador Dali

Linkovi

Copyright ©
Sva prava pridržana.
Nije dozvoljeno korištenje materijala s bloga bez odobrenja autora

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se