Dnevnik toka misli

petak, 14.09.2018.

Madeleine Albright

Može li brak preživjeti karijeru jedne žene? Uspjeh svjetske razine? Može li preživjeti i nešto puno manjeg značaja, kao veću plaću, stalniji posao, ili viši stupanj obrazovanja? Koliko je labilna institucija braka i čemu zapravo služi?

Nemam odgovore na ta pitanja, ali šuljaju se kroz moju podsvijest dok čitam knjige uspješnih žena, dok promatram razvode brakova oko sebe, dok procjenjujem vlastiti život, snove i izbor životnog partnera.

Madeleine Jana Korbel Albright, rođena Marie Jana Korbelová 15. svibnja 1937.g. u Pragu tadašnje Čehoslovačke, poznata je kao prva žena državna tajnica SAD-a, za vrijeme Billa Clintona. Pročitala sam njenu autobiografiju - Memoari državne tajnice.

Knjiga zanimljiva i poučna koliko to samo može biti tekst napisan od osobe koja se nalazila u središtu, u samom vrhu, političkih i međunarodnih zbivanja. Njene odluke, njeni postupci i njene riječi bile su jedan od elemenata koji je utjecao i usmjeravao ta zbivanja. Dakako, tijekom čitanja bila sam svjesna kako je to njena, i također američka perspektiva događaja 80-tih i 90-tih godina na području Hrvatske, Kosova, Bliskog istoka, Afrike, Kine, Sjeverne Koreje... i ostatka svijeta. Možda se to razdoblje još ne može zvati poviješću, jer su sudionici živi, i subjektivnost je na snazi. Međutim, što više tih subjektivnosti i prespektiva prođe kroz moje misli, možda saznam više nego iz udžbenika povijesti kojima su me hranili kao dijete i studenta. U svakom slučaju, daje jedan osobniji, ljudskiji pristup i uvid u čelnike država tih godina kao što su Vaclav Havel, kralj Hussein, Vladimir Putin, Slobodan Milošević, ili Kim Jong-II. Ona ih je sve upoznala, službeno, prilikom okorjelih vođenja pregovora i diplomatskih susreta, ali i neslužbeno, bez kamera i novinara, poput mjerenja temperature Yasseru Arafatu u Campu David 2000.g.

Koliko god povijest bila zanimljiva, mene nekako uvijek vuče čovjek, ono obično u nama, ono ljudsko, i meni jako blisko, ono žensko.

Madeleine Albright, udala se 1959.g., rodila tri djevojčice i razvela se 1982.g.

Dva puta u dvije godine sam morala napustiti dobre poslove s dobrom perspektivom kako bih slijedila mužev put. A to je bilo i prije nego što sam rodila djecu. Sada, taman da i uspijem pronaći posao, morala bih pronaći pouzdanu dadilju te je platiti možda i više no što bih sama zaradila. Možda sam pretjerano pesimistična. Možda sutra mogu izaći i naći si posao daktilografkinje. Slijedi pitanje čemu? Želim li posao samo da bih imala posao ili želim raditi kako bih učinila nešto vrijedno?


Napisala je u jednom eseju tijekom početka braka.

S obzirom nije mogla ostvariti karijeru u novinarstvu, jer to je bila muževa domena, i nije bilo prikladno da se mužu miješa u posao, nastavila je učiti, upisala je postdiplomski studij.

Izgubila sam nade da ću ostvariti karijeru u novinarstvu, ali sam mislila kako mogu slijediti očev put i postati profesorica na koledžu. Pohađala sam puni raspored sastavljen od pet kolegija, uz to i ruski. Blizankinje su imale godinu dana, a ja dobru pomoć oko njih, no ostale mlade majke nisu baš bile pune potpore; neprekidno su me propitkivale kako se osjećam zbog toga što sam djecu ostavila s kućnom pomoćnicom.


Žene su nemilosrdne jedne prema drugima.

Nije odustala, nastavila je s obrazovanjem, brigom o djeci, spajala nemoguće, pronašla posao i završila u Bijeloj kući, iako još uvijek ne kao državna tajnica. To je došlo kasnije.

A onda joj je jednog jutra nakon što se vratio sa prekomorskog putovanja, i nakon dvadeset i tri godine braka, muž Joe rekao : "Naš brak je mrtav i ja sam zaljubljen u drugu." Ona dakako nije imala pojma niti da joj brak umire, a kamoli da je već preminuo. Doduše, muž je njihovom braku dao još jednu šansu.

Kako se približavao taj dan, Joe je bio sve više usredotočen na pobjedu. Jednoga dana mu je pao na pamet zapanjujući prijedlog: dobije li Pulitzera, ostat će sa mnom. Ako ne, napustiti će me i tražiti razvod. Nisam znala kako reagirati. U svakom slučaju, nisam mogla razumijeti kako će (ne) osvajanje nagrade utjecati na njegove osjećaje prema meni. Sve što mi je palo na pamet bilo je da je moj suprug izgubio samopouzdanje i bez svojevrsne potvrde o vrijednosti, morao potražiti novi život.


Muški ego je nemilosrdan prema svojem nosiocu.

Nije dobio nagradu, razveli su se. Ona je nastavila ustrajno i uporno, prkoseći muškom svijetu.

Vjerovala sam da će žene, ako se žele natjecati s muškarcima u međunarodnoj areni, morati proći bolje obrazovanje koje će ih pripremiti za svaki izazov, uključujući i one s kojima se nijedna žena prije nije suočila.


Postala je prva žena državna tajnica SAD-a.



14.09.2018. u 13:17 • 20 KomentaraPrint#

četvrtak, 30.08.2018.

Odlikovanje kikirikija

Nisam zaboravila pisati, nisam zaboravila ni misliti, i čitati još uvijek znam. Međutim, ono što pišem dosadnije je od proljeva, a misli su mi zakrčene tim istim proljevom koji moram natipkati. Ono što čitam prepuno je grešaka, što tipfelera, što krivih adresa, naziva prava, datuma. No to je tako, kad se pritisak vrši ne bi li se ispunile brojke, kvaliteta neminovno napušta prostoriju.

Naime, dugo toplo ljeto proteklo je radno. Povećani opseg posla zbog zakonskih izmjena, prekovremeni, mijenjanje kolegice koja je na godišnjem, mijenjanje šefa koji je slomio nogu taman par dana prije najavljene unutarnje kontrole, nemogući rokovi, nedostatak radnika, jer ih je konstantno 50% na godišnjem… I zapravo mi je bilo ok, doduše sad mi se pomalo više ne da, i nekako sam umorna, i strpljenje mi je pri kraju, ali sve u svemu meni je ljeto bilo ok. Ionako mi je draža jesen za odmor.

Pokušavam odraditi što više toga prije nego što konačno od idućeg tjedna malo odahnem, a kolegica me prekida svojim jadikovkama svakih pet minuta. I odjednom moram grabiti u najskrovitije predjele svojeg bića ne bi li pronašla još koji zalutali atom strpljenja i spriječila opći masakr.

Vratila se ovog tjedna na posao nakon četiri tjedna godišnjeg odmora i već četiri dana slušam kako je njoj teško, kako se nju maltretira, kako ona krvari na poslu, „moj život je tako tužan da je to strašno“, nema zraka pa otvara vrata, a zatvara prozor, kad se vratim nakon deset minuta u sobu, vidim da su vrata zatvorena, a prozor otvoren, želi sazidati zid između mene i sebe u sobi, jer bi ona htjela biti sama u sobi… Prihvaćam sve njene manevre po sobi u dobroj vjeri, samo ju onako usput upozoravam kako nisam zidar, a i nemam ovlasti krucijalno mijenjati interijere javnih ustanova.

No dobro, nije tako strašno, kako dan odmiče njeni komentari postaju toliko dramatični da sve prelazi u oblik komedije, postaje mi zabavno. Slušam ju, klimam glavom, povremenim objektivnim opaskama vraćam njen zabludjeli tijek misli u realnost, ali bez trajnijeg učinka.

„Osjećam pritisak u prsima, dobiti ću infarkt, umirem, što će moj muž onda!“

Prelazim na drugu metodu pa joj objašnjavam da je njen muž kvalitetan muškarac i da će mnoge žene biti spremne utješiti takvog udovca nakon što ona ode, stoga joj ne preporučam umiranje. Odmah ga je nazvala i išla se oprostiti s njim, prenoseći moje riječi. Što joj je on odgovorio nije mi poznato.

Odlučujem se za treći pristup. Nudim joj kikiriki, neće, ja ne odustajem, mašem pred njom sa vrećicom, ona poklekne i uzima. Kaže da joj je malo bolje, da se razumijemo, ona i dalje umire, ali malo joj je bolje.

„Ja sam toliko toga napisala danas da ti to ne bi stigla ni pročitati u jednom danu... al dobro, tvoj kikiriki mi je malo pomogao.“

Želim odlikovanje za posebnu humanu osjetljivost za nedaće svoje kolegice i darežljivog spašavanja njenog života dijeljenjem kikirikija. Ma potpuno krivo. Odlikovanje treba dati samom kikirikiju!!


30.08.2018. u 14:43 • 14 KomentaraPrint#

petak, 27.07.2018.

Hvala @Semper


Preuzeto sa : https://tinabellcreations.wordpress.com/2015/08/28/5-ways-to-respond-to-cyber-haters-and-bullies/

So, here are some effective ways to respond to haters and stand-up against bullying that will ensure you neither bottle it up nor become one yourself:

1. Do not respond. Seems too simple right? That’s because it is. This option is the best in most cases since it requires zero effort on your part. Bullies/haters often make hateful comments to get a rise out of you or get attention themselves. “Bad publicity is still publicity” is their motto. But its not yours. Don’t acknowledge their existence or their efforts to harass. Not only will they likely stop since you are not giving them the attention they crave, but it sends the message that they are such a waste of your time and energy, that you don’t even bother/care. Let’s let Karma handle it from here!

2. Do not perpetuate. Gossip is fun. Unfortunately gossip is a weapon. Rumors start from misconceptions about gossip or intentionally to hurt someone. Studies have found that when we point out flaws in others, it is our way of projecting our insecurities or our own flaws onto others. So, if you fuel the rumor-mill, what insecurities are you projecting? Petty is not a good color on anyone. Confidence is the best color you can wear and if talking bad about others means you’re insecure, you need to not engage in gossip in order to look your best! Its science!

3. Bully-shame. “There are certain shades of limelight that can wreck a girls complexion” –Holly Golightly Breakfast at Tiffany’s. Shine that limelight on them folks! Friends, fans, and hater-police will bully-shame that person into hiding. I am not one for shaming, but I do think a haters intent is to get attention and to shame. And I am not one to stand in their way of getting both of those things. Nothing vexes them more than getting exactly what they deserve. Post something in response like: “what do you think guys (fans) do I look fat in this photo”? or “whatever helps you sleep at night” or “we are all entitled to our opinions…even if they are wrong ;)”.

4. Leave the comment/post. This one may be my favorite. It takes a strong person not to delete the comment or automatically respond fumed. Take a breath and leave it. Allow the public forum to handle the situation. Not only is this incorporating multiple healthy response methods such as “do not respond” and “bully shame”, but it only makes you look good. Deleting the comment will only show them they got to you. People are entitled to their opinions and when you are putting yourself out there in the public sphere, you pose the risk of people not liking what you do. Even if you live a 100% pure and positive outlook, someone will hate it.

5. Vent. This response method, if used properly, can incorporate all the above. Use your social media platform for good. Blog, post, or tweet about it. DO NOT NAME NAMES. Let your fans/friends read into your cryptic message however they want. Every one can relate to the message since we all went to High School and remember how awful it was. Do not give them the attention, just leave it there in cyber space and write a blog addressing bullies/haters in general. Say something like “certain people hate on what I do and that’s okay because it makes me happy and that’s all that matters”. This way you are relate-able, real, positive and can maybe help someone else who is strling along the way.


Just remember all good ideas are never adopted as popular opinion at first–that’s what makes them different, unique and inspires change. So, if you have haters, that means you are on the cutting-edge. Embrace your haters and give them something to hate: fabulousness without a scratch. Stay strong and classy and nothing can touch you.


27.07.2018. u 08:11 • 7 KomentaraPrint#

utorak, 24.07.2018.

Dama s bijelim šeširom

Sjedim s majkom ispred hladnog ognjišta u zimskom vrtu. Pozdravljamo rijetke trenutke tišine i mira razgovorom o svakodnevnici. Prepričavam joj jutarnji odlazak u goste. Gospođa, kod koje smo muž i ja bili na kavi, nedavno je ostala bez supruga, a njeno četvero djece bez oca. Objesio se na vikendici. Majka me pita:

- Kako se drži?

- Kako se svi mi držimo? Izvana se te stvari ne vide. – odgovaram joj, a tišina se spušta na nas poput olova.

Nedavno sam srela poznanicu, rekla mi je da je njenom tati dijagnosticiran rak mozga, bio je na operaciji, daju mu godinu dana. Nisam s njome mogla razgovarati o tome, nisam ju tješila, nisam joj rekla kako je to strašno, niti sam joj davala savjete. Kasnije sam joj poslala poruku, ne bih li joj objasnila zbog čega sam ostala hladna:

„Moja sestra je umrla od raka dojke 6 mjeseci nakon što je dijagnosticiran, ja o tome još ne mogu razgovarati s ljudima. Neke rane vrijeme ne može izliječiti, ali čovjek nauči živjeti s time, i nauči sakriti svoju bol i tugu pred ljudima koji to nisu prošli, jer koliko god se trude oni to ne mogu razumjeti. Znam kroz što prolaziš, moje srce je uz tvoje, moje molitve se pridružuju tvojima.“

Ne vjerujem u ozdravljenje od raka. Moja krsna kuma umrla je tjedan dana prije moje sestre, sedam godina prošlo je od dijagnoze i operacije. Prijateljičin otac umro je nakon par godina borbe. Možda je nekom dano par godina više, nekome manje, vjerujem postoje i čuda, rana otkrivanja i slično, ali u konačnici, na svako to čudo dođe veliki broj sasvim prosječnih ljudskih nesreća.

Nakon godinu dana još uvijek sam u prvoj fazi tugovanja – nijekanje. Povremeno mi sjećanje kako masiram sestrine kosti dok miris strvine puni moje nosnice, zamuti vid i stavi prsni koš u škripac sa šiljcima, ali brzo zatvorim vrata pred tom slikom. Koristim hladni zid otklanjanja, ignoriranja, svjesnog izbjegavanja svega što ima veze sa rakom, kao jedini način da se u javnosti pred ljudima, ili vlastitim djetetom, ne raspadnem.

Ne plačem pred publikom, ne želim razgovarati o tome, ne želim da itko zna koji užas vlada u meni. Moja unutrašnjost je živi mrak koji ždere sam sebe.

Kolegice mi prilaze i s lakoćom blaženog neznanja spominju oboljele od raka i kako je to strašno. Nemaju jebenog pojma koliko je to strašno, jer da imaju, zanijemile bi od hladnog strahopoštovanja spram užasa koji su ti ljudi prošli.

Holivudski filmovi romantično prikazuju oboljele, kao osobe pune mudrosti koji tješe svoje voljene, pomireni sa sudbinom. Moja sestra je htjela živjeti, do zadnjeg trenutka htjela je živjeti, bila je iracionalno uvjerena da će ozdraviti, jer nema zdrave logike u činjenice da žena od 34 godine iz pune psihofizičke spreme, difovka, vegetarijanka, ljubitelj bio-organsko-makrobiotskih sranja, nepušačica, majka dvoje djece koja je dojila, u roku 6 mjeseci okopni na šaku kostiju i trulu ranu na prsima. Nema logike, ali život nije logičan. Smrt nije logična.

Prolazim kraj ljudi i mislim si kako su sretni. A onda se prisjetim, i oni prolaze kraj mene i misle kako sam ja sretna. Mlada dama u ljetnoj haljini, sa bijelim šeširom i sunčanim naočalama, obasjana jutarnjim zrakama sunca, ide na posao. Cijeli život je pred njom.

24.07.2018. u 08:54 • 11 KomentaraPrint#

utorak, 26.06.2018.

Cirkular

Na terasi je prohladno, gleda na zapad i sunce je tek obasjalo vrh ograde s crvenim pelargonijama. Poslije deset sati prebacit će svoje zrake preko sljemena krova i ugrijati nam ramena. Bambi se smije s moje lijeve strane, a moje dijete postavlja svake minute isto pitanje - ta rade? i grli mi nadlakticu. Muž nam se pridružuje u boksericama, palca desne ruke omotanog u zavoje. Jučer sam u bolnici čekala da mu zašiju prst nakon što je cirkular imao s njime bliski susret.

Vozim ga nakon hitne doma kako bismo se presvukli i otišli u bolnicu na šivanje u malo pristojnijem izdanju. Uz mali smješak on mi kaže:

- Ne brini se. - pogledam ga u čudu, on je moju šutnju protumačio kao zabrinutost.

- Oh, nisam zabrinuta, ljuta sam!

Muž i ja imamo dogovor, nema čitanja između redova, ako jedno od nas želi nešto od drugoga onda se to izgovara jasno, crno na bijelo. Iako se obično smatra kako žene imaju monopol na očekivanje da će muškarac shvatiti što one žele bez da to kažu, činjenica je da niti muškarci nisu imuni na to.

Prije dva tjedna, nakon što mi je drugi put u danu rekao Idem na kavu, bez ikakve najave ili prethodnog dogovora, dok ja mjerim temperaturu djetetu (38,3), izgovoram sličnu rečenicu:

- Ljuta sam na tebe. - on izlazi i vraća se u 1 u noći doma.

Iako zapravo moje riječi nisu točne. Već odavno nisam ljuta, previše puta sam bila u toj situaciji da bih dopustila destruktivnim osjećajima da uznemiruju moju površinu i sklad. Više je riječ o promatranju, gledam ga kako hoda po tankom ledu, i bilo bi ružno od mene ne upozoriti ga na tu činjenicu, iako mi je zapravo potpuno svejedno da li će propasti kroz nj ili ne.

Muškarci, prema mojem iskustvu, nisu glupi, također, prema mojem iskustvu, nisu ni zli, dapače, oni iskeno i jako vole žene s kojima jesu.

U čemu je onda problem?

Nemar.

Kao i s cirkularnom pilom, prolaze mjeseci rada bez ozljeda, čovjek se osjeti sigurnim, postane nemaran i zaboravi da ima posla sa opasnim strojem.

Moja reakcija iduće jutro?

Bit ću iskrena, da, proletjelo mi je kroz glavu kako bih mu rado odsjekla jaja i spržila si ih za doručak, ali to je bilo letimično. Ljutnja, svađanje, prigovaranje... sve su to metode koje oduzimaju previše energije, i ne donose uspjeh. Probala sam, zato znam. Trudim se biti dovoljno inteligentnom da ne očekujem drugačiji razultat ako problemu pristupim na isti način. Stoga mijenjam metode. Moj posljednji pristup proizlazi iz lijenosti - nemar.

Krećem u dan kao da se ništa nije dogodilo, doduše s manje truda, dopuštam si da ga ne moram voljeti. On mi kuha kavu, kažem hvala, on se sam nudi odvesti dijete na par sati da bih mogla imati malo vremena za sebe, ispratim ih s osmjehom... Čisto sumnjam da to ima ikakve veze s mojom posljednjom metodom, već s time da moj muž nije glup i nije zao, i doista me iskreno voli. Također, možda i s time da nakon trinaest godina korištenja cirkularne pile zna da može biti sretan što još uvijek ima sve prste na broju. Cirkulane pile, kao i žene, ne opraštaju nemar.

26.06.2018. u 10:48 • 16 KomentaraPrint#

petak, 15.06.2018.

Spori odron

Prije nešto više od mjesec dana vidjela sam ovdje na blogu preporuku za knjigu, u komentaru sam rekla kako ću ju predložiti svojem čitateljskom klubu, tako je i bilo.

Šest žena revno se prihvatilo čitanja knjige : Spori odron – Mihaele Gašpar.



Moram odmah reći, ova recenzija romana nije pozitivna.

Sastale smo se kod jedne od nas, posjedale na svoja uobičajena mjesta oko stolića u dnevnom boravku na kojem je domaćica složila narezani francuz, zdjelicu s umakom od tune i vrhnja, male pizze od lisnatog tijesta i kolače. Nakon što smo se lijepo smjestila, utolile prvu glad i natočile si čaše vina, kritike su počele pljuštati sa svih strana. Nismo bile zadovoljne tim romanom, niti jedna od nas. Kako bih možda dala malo više vjerodostojnosti našim mišljenjima, spomenuti ću da su među nama pravnice, farmaceutkinja, ekonomistica, logopedica, poznavateljice stranih jezika, i sve imamo popriličan broj kilometara pročitanih riječi iza nas.


- Prema ovom romanu ispada da su sve žene sebične kuje, nekakav izrod koji mrzi vlastitu djecu! – krenula je jedna od strastvenijih među nama.


“Spori odron” nazvan je romanom od šest dijelova koje međusobno povezuje i donekle ulančava jedna starinska seoska, pomalo i ladanjska kuća kroz koju u jednom duljem razdoblju prolaze raznoliki likovi iz mahom disfunkcionalnih obitelji.
-------
Kuća koja ima svoje unutarnje intimno pamćenje pretvara se u svojevrsnu grobnicu osjećaja i prevelikih očekivanja, u svjedoka počinjenih i nepočinjenih zločina, u antijunaka romana u kojem autorica predočava čitavu plejadu nesretnih ženskih likova koje se utapaju u patrijarhalnoj uskoći i psihičkoj grubosti i površnosti. No nisu žene jedini deklarirani gubitnici ovog romana.“
Kaže Denis Derk u svojoj kolumni.


Sve recenzije pročitane prije samog čitanja romana bile su pozitivne. Na početku knjige uvodna riječ nekog uvaženog gospodina, stručno filozofski napisana, pobudila je u meni vjeru da je u pitanju neki rijetki biser koji samo čeka otkrivanje. Spisateljica ima dobar stil, zanimljive slike stvara pred očima čitatelja i definitivno ima određenih saznanja o psihološkoj dinamici koju ugrađuje u svoje likove. Time je razočaranje bilo veće.

Roman, ili neka druga vrsta književnog djela, mora imati neku svrhu. Bilo da je knjiga poučna, pa se u čitatelja slijevaju nova saznanja i činjenice, ili na njenom kraju doživimo katarzu, prosvjetljenje, pročišćenje, bilo da ju je jednostavno užitak čitati zbog duha koji pršti iz svake riječi, humora ili duhovnosti, ili je radnja toliko napeta da nas drži u rukama bez obzira što je stil manjkav, ili ako ništa drugo kao kod ljubavnih romana b-kategorije ima dobro opisane scene seksa. Dakle, neku našu potrebu, potrebu čitatelja, knjiga mora zadovoljiti. Vrhunske knjige su one koje uspijevaju ispuniti više od dva takva elementa.

Roman Spori odron, nije učinio ništa od toga, nije bio poučan, nismo doživjele katarzu, nije bilo užitak čitati, nije bio napet…. Sve do jedne, shvatile smo da smo uložile vrijeme u čitanje nečega što je u nama izazvalo samo loše osjećaje, tjeskobu, jad i depresivne misli. Osjećale smo se izdano i potkradeno.

Također, primijetile smo da tih šest dijelova pokriva vremenski period od više od sto godina, opisana je ladanjska kuća na selu s nekoliko kupaonica, mjedenim slavinama… ne znam u kojem našem selu je prije toliko vremena postojala zidana ladanjska kuća tog kalibra, bit će da ju je sagradio neki jako bogati seljak, ali uvid u nastanak kuće nemamo. Nešto nam se po tom pitanju učinilo povijesno nelogičnim.

Možda sam u krivu, jer nisam pročitale sve knjige svih pisaca ove zemlje, ali čini mi se da hrvatski pisci pretežito pišu depresivne knjige, teške tematike, teških riječi, teške sudbine, užas preko užasa… Črna mati zemla, Tvoj sin Huckleberry Finn, Brdo…. Kvalitetne knjige, vrhunske knjige, ali teške knjige. Kao da se nije moguće probiti u naše književne krugove bez da se masom gustih ljepljivih prikaza ljudskih nesreća ne ispuni bijeli papir?

Volim teške knjige, među najdražima mi je Krležin roman Na rubu pameti, ali vrhunski prikaz i kritika društva može se dati i laganim perom, naoko kroz obični ljubavni roman koji to zapravo uopće nije, kao što je to Jane Austen pokazala u romanu Ponos i predrasude.

Spori odron je hrpa teškog prašnjavog kamenja, koja teško sjeda na želudac, i nažalost moj čitateljski klub nije u tome uspio pronaći ništa više.

15.06.2018. u 08:53 • 18 KomentaraPrint#

srijeda, 13.06.2018.

Suze radosnice

Nakon olujne noći, proviruje sunce i obasjava mi radni stol. Svježina struji kroz otvoreni prozor. Radni uvjeti se poboljšavaju. Novi šef se ustoličio, moja kolegica se vratila s bolovanja, mutne vode političke se smiruju, mulj se sliježe na dno, a bistrina preuzima njegovo mjesto.

Početak tjedna. Tipični. Želi me satrti, ali dobre sam volje pa ne može. Odmorna sam i pružam mu otpor smiješkom, kavom i jasnoćom pogleda.

Prošli tjedan provela sam pet dana sa šest žena. Kuhale su mi kavu, prale su suđe, dijelile komplimente, ostavljale me na miru čim bih otvorila knjigu. Blažena među ženama. Konačno sam upoznala dobru vilu koja brine o svemu, onu o kojoj uvijek priča moj muž. Kaže on – Samo će se… Ili Bude to dobra vila riješila… I zaista!

Rado bih imala ženu. Praktično je. Mislim da bih se potrudila biti ekstra dobar muškarac svakoj ženi koja bi mi ujutro kuhala kavu. Jednoj sam čak dala bračnu ponudu, doduše već je udana, ali rekla sam joj ako ju ikada napusti muž, ja ću ostaviti svojega i oženiti ju.

Pijući kavu na plaži, komentirale smo kako bi život u haremu mogao biti predivan. Dodale smo samo uvjet da možemo same birati koja će nam se iduća pridružiti, čisto zbog kompatibilnosti naravi. Bit će da sam imala sreće što je ovih šest žena bilo normalno, sve udane s malom djecom, sve u potrebi malo mira, sve pune duha, obrazovane i razumne. Dapače, sve u PMS-u usklađenih ciklusa, i niti jedan od inače razornih simptoma tog stanja nije došao do izražaja. Tko zna kako bi to izgledalo da se među nama našla neka živčana zlonamjerna čegrtuša? Srećom, nije je bilo, samo spokojna fluidnost su postojanja.

Vratila sam se doma i gutajući suze grlila svoje dijete. Suze radosnice. Tog dana dijete mi je prvi put reklo Volim te, i pjevušilo Mama mama mamica ...

Dati ću si još malo vremena, neka prođe puna godina, neka planeti opišu puni krug. Godišnjice imaju jezivu moć nad nama, ne znam zašto.. Možda zato što zrak miriše jednako kao i onda, jer se sunce naginje pod istim kutom, jer isto voće dozrijeva i njegovi okusi se raspršuju po nepcima. Zato što me sve podsjeća na najbolji/najgori mjesec mojeg života. Godišnjica rođenja, godišnjica smrti.

Dati ću si još malo vremena, a onda ću raširiti krila, stresti prašinu s njih i raspršiti sumnju, protegnuti ukočenost i odletjeti.


13.06.2018. u 08:57 • 8 KomentaraPrint#

srijeda, 23.05.2018.

Bliska prijateljica

Smijem li si dopustiti par minuta lutanja kroz svoje misli. Bijeg od valova koji me neumoljivo zapljuskuju, lešinara koji kljucaju, telefona što zvone, i vrata što se otvaraju uporno u nepravilnom ritmu radne dinamike.

Mijenjam kolegicu koja je na bolovanju, već drugi tjedan. Liječi svoj ponos i ego. Opravdano. Politika je kurva, nakon druženja s njom svakome je potrebno bolovanje. Odrađujem njen dio posla, odrađujem svoj dio, sve je hitno, sve je bitno, i svima su potrebne konzultacije u pogledu posla koji rade u prosjeku 15 godina duže od mene.

Misle kako pravnik zna bolje od njih, riječ pravnik ima stigmu pameti, a zapravo jednostavno ne vjeruju dovoljno sami sebi. Problem nedostatka samouvjerenosti. Ili, prebacivanje odgovornosti na drugoga, i to bi mogao biti razlog, ali u svojoj vjeri u dobro u ljudima, prikloniti ću se prvom tumačenju.

Kad bih barem već bila stara.

To je misao koja mi se često plete po mozgu. Bili smo na svadbi ovog vikenda. Promatram stariji bračni par u klupi ispred mene. Muž polako gubi strpljenje. Mrzi vjenčanja, a ovo je vjenčanje s misom. Bliži se pričest, i gospođa iz reda ispred se ustaje, dok muški ostaju sjediti. Njezin suprug blago ju pridržava za kukove dok se ona provlači ispred njega. Sretnici.

Nemam iluziju da će mi starost biti lijepa. Vjerojatno ću imati šećernu bolest i reumu, ako ćemo genetski, a mirovine možda neće niti biti, ako ćemo financijski. Ipak, priželjkujem ju. Priželjkujem da su sve važne odluke iza mene, da me svo zlo koje mi se mora dogoditi već prekalilo, sve bitke ili dobivene ili izgubljene, ali da ih više ne moram voditi. Čak i sretni trenutci neka su sjećanja iz kojih ću crpiti snagu, a ne bljeskovi munje koji će proći prije nego što dođu.

Premlada sam da bih rekla da sam umorna od života. Ali što mladost ima s time? Preumorna sam od neizbježnosti spoznaje da još, u najboljem slučaju, moram doživjeti nemoć i smrt svojih roditelja, posvađati se s mužem bar sto puta, poslati desetke ljudi u pm, pokopati dio svojih snova, i promatrati životne boli i padove svoje kćeri. A sve to će se dogoditi, jer to je život.

Moja sestra je trebala živjeti, ona je voljela život, ja život samo odrađujem. Poput nekog velikog ispita, rješavam pitanje po pitanje, s glupim osjećajem moralne obveze da ga riješim najbolje što mogu. Družim se sa smrću još od kada sam stajala kao dijete uz raku u koju su pokapali mojeg brata. Čak niti tada smrt nije bila nešto strašno. Smrt je šal kojim grijem ramena, moja bliska prijateljica. Život je taj od kojeg me hvata jeza, neumoljiv, uporan, nasilan i krvav. Spoznaja da će u nekom trenutku doći njegov kraj, moja je utjeha.


I ne moram se brinuti, proći će dovoljno brzo, što sam starija godine kraće traju, samo ću se okrenuti i moje želje će se ostvariti. Godine traju sve kraće, ali zato su mi dani dugački, vječni. Svaku večer zahvaljujem Bogu na svemu što je taj dan prošlo u dobru, ali na daru života što mi je dao ne zahvaljujem, o tome ćemo se razgovarati Licem u lice. On već zna što ću mu izbrojati, ....da me se nije pitalo kad je o tome odlučivao, nisu mi dane upute, previše je toga nejasno i skriveno, kontradiktorno i šuplje... i slično, međutim, ne znam što će On meni reći.

Možda će mi, kroz neki od ovih beskrajnih dana koji su mi suđeni, šapnuti zašto. Možda neću morati čekati kraj utakmice. Možda mi pošalje neku drugu blisku prijateljicu.

23.05.2018. u 12:07 • 10 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 14.05.2018.

Sijem

Poput zalutale jeseni, jutro je osvanulo maglovito i svježe. Trava otežala od rose, polegla pod težinom svojih sokova i prosutog biserja. Miris vlage i skrovitosti u mislima, a boje divno nestvarne kao akvarel.

Ne volim poeziju. Zapravo, „ne volim“ je krivi izraz. Nemam vremena za poeziju.

Poezija traži vrijeme, obrnuto proporcionalno broju riječi u pjesmi. Uz vrijeme, potrebno je posebno stanje duha, spremnost na uranjanje i otvorenost za oslikavanje vizija na platnu svoje duše.

Tko danas ima vremena za to? Čitamo bez razumijevanja mudre izreke na fejsu, reklamne panoe dok se vozimo autom, gledamo, ali zapravo ne vidimo, čitamo ali ne pamtimo. Lakše mi je pročitati roman od 500 strana nego jednu pjesmu od tri kitice. Iako i romani skrivaju svoje pjesničke slike unutar radnje, ipak je radnja ta kojom si opravdavam gutanje i trčanje kroz tekst, dok pjesma poput ljubavnice traži potpunu posvećenost i davanje na par sati. Rijetko kada se upuštam u tu avanturu.

Čak i kad se čovjek nađe s druge strane pera, priča je slična. Mislim da je teže napisati dobru pjesmu nego dobar roman. Stoga se rijetko upuštam i u tu avanturu.

Kome onda padne na pamet ideja slati me na radio kako bih čitala svoje pjesme? Meni ne, ali mojoj kolegici da. Ona poznaje ljude, a ljudi su skloni izaći u susret mojoj kolegici. I tako se, ni luk jela ni luk mirisala, nađem u studiju sa slušalicama na glavi i mikrofonom pred sobom, premrla od straha i treme.

Koja li je uopće svrha života nego pobijediti svoje strahove?

Moje prirodno stanje je samoća. Kao priučeni ekstrovert, u prijevodu introvert kojeg su godine suživota sa ekstremnim ekstrovertom prisilile na usvajanje prihvatljivih društvenih obrazaca ponašanja, imam užasnu tremu od bilo kakvih javnih nastupa. Kategoriju javnih nastupa tumačim široko, pa tako u nju ulazi i radnja - podignuti slušalicu i rezervirati termin kod zubara. I baš zato, nikada ne bježim od prilike da tom svojem strahu zadam udarac. Pričanje o seminarskoj radnji pred cijelom dvoranom na faksu, održavanje predavanja o muško-ženskim odnosima u prostoriji punoj muškaraca i žena, ili kao jučer sudjelovanje u radijskoj emisiji i čitanje vlastite poezije.

Izvana se moja nezvoza u pravilu ne primjećuje. Na faksu su mi kolege uvijek govorili kako izgledam smireno i staloženo dok čekam ispite, međutim, istina je da sam prije toga bila na WC-u s proljevom. Pa tako i jučer, izvana sam bila pristupačna, vesela i razgovorljiva osoba, čitala sam pjesme polako i sigurno, dok sam iznutra umirala, srce u gaćama. Jedva sam čekala sakriti se u neku rupu i procesuirati što mi se upravo dogodilo.

Imam jedno novo iskustvo, a mojem strahu dodana je nova karika na lanac.

Svaka naša radnja, svaka naša izgovorena riječ je sjeme koje smo bacili, ne znajući na kakvo će tlo pasti i kakvim plodom uroditi. Jučer sam posijala mnogo sjemenja, posvađala sam se s mužem, dogovarala kupoprodaju vikendice, prodala svoj zadnji uradak akrilnih boja na platnu, pokazala nećacima kuglični ležaj i upozorila brata da ne smije dirati u tuđu svetinju samo zbog svoje zabave. Vikend čiju reprizu ne priželjkujem, a tjedan koji je počeo smiješi mi se licem sve samo ne blagog i ugodnog izraza.

Sjeme će klijati, a plodovi će me pogoditi kad ću to najmanje očekivati. Neću biti spremna, nisam bila ni jučer. Nije poanta u spremnosti, poanta je u nebježanju.

14.05.2018. u 10:12 • 10 KomentaraPrint#

četvrtak, 10.05.2018.

O sumnji

Sunčana i prohladna jutra nižu se ovog tjedna postojano i bistro poput planinskog potoka. Paukove zlatne niti titraju na neprimjetnom gibanju zraka. Pijem kavu i odbijam svoje suradnike i njihove političke peripetije u vezi posla shvaćati ozbiljno. Smijem se bez glasa i vodim duhovite razgovore sama sa sobom, diveći se sposobnosti ljudskog djelovanja da zakomplicira postupke kako bi osigurao vjerodostojnost, dok je istodobno javna tajna da sami sebi pljuju u lice. Glumci u parodiji birokratskog licemjerja. Srećom, imam sporednu ulogu, nažalost, i sporedne uloge imaju tendenciju uprljati svojeg nosioca.

Pijem kavu i sumnjam, sumnjam u ozbiljnost života.

Andreas Urs Sommer u svojoj knjizi Umijeće sumnje, Nagovor na skeptičko mišljenje, u uvodu kaže:




Ova knjižica služi uvježbavanju sumnje jer i sumnja zahtjeva vježbu. Uvježbavanje sumnje započinje onim svakodnevnim te se širi dalje sve do ukidanja svih izvjesnosti. Sumnja prodire izvana prema unutra, kreće se od posebnog prema općem te se ponovno vraća posebnom.

........Ova knjiga ne želi biti ništa više od skromne zbirke primjenjivih slučajeva filozofskog sumnjanja,...


Nikada neću biti skeptik, nije mi u naravi, previše sam lakovjerna. Svatko me može prvi put preveslati, i to ide na njihovu savjest. Međutim, drugi put to više nema veze sa tuđim zlom, već s mojom glupošću, pa stoga nastojim izbjeći taj drugi put. Malo vježbe skeptičkog razmišljanja neće biti na odmet.

U poglavlju Zabava, Urs Sommer razlaže:

Sve dok su ljudi zabavljeni, ne primjećuju ništa opasno. Zabava je savršeno prikladna kao povodac moći.
.....
Ipak češće bivam zabavljen, postajem primatelj zabave koju su drugi pripremili za mene. To znači da nestaje i refleksa koji je još prisutan kada se zabavljam, svejedno zabaljam li se s drugima ili sam. Ako me se još samo zabavlja, tada sam kao biće koje misli i osjeća postao igračka onih čija mi se zabava nudi.

... Izložen sam, dakle, utjecaju kojem vlastitom snagom ništa ne suprotstavljam. Nalazim se u stanju trpljenja.


Ovime me odmah dobio, moja mržnja prema reklamama ili mobitelima koje svi prijatelji drže u rukama dok smo na kavi, ovdje nalazi plodno tlo. Međutim, on nastavlja razlagati sustav skeptičnog razmišljanja i na kraju dolazimo do zanimljivog preobrata.

Zahtjev da svaka osoba u svako vrijeme mora biti svjesna svoje slobode i da se s njome treba služiti javlja se tek u skorijoj prošlosti. Taj zahtjev odobrava patnju samo ako je ona cijena slobode,...

....

Zabava je loša jer me osuđuje na pasivnost ukoliko me se samo zabavlja.

Ali kakva je to sloboda,..., koja mi daje samo pravo na djelovanje, ali ne i na trpljenje?


Dolazi se do zaključka da ako svjesno i svojevoljno odlučim bivati zabavljenom, biti pasivnom, onda je to također izraz moje slobode i prava na izbor.

Ponekad mi se čini da je, zbog sulude vožnje modernim životom, jedini način kako u pet minuta isključiti i resetirati mozak, tako što ga uštekamo u TV ili mobitel. Međutim, navodno 15 minuta čitanja nekog romana smanjuje razinu stresa u puno značajnijem postotku.

Otpuštanje napetosti bivajući zabavljen je dakako potrebno, ako ništa zbog našeg zdravlja, međutim, slobodno vrijeme koje u službi odmora biva iskorišteno na taj uludi način, možda je baš ono vrijeme koje nam je dano kako bi se posvetili stvaranju ili političkom djelovanju.

U poglavlju Slobodno vrijeme kaže:

...slobodno vrijeme ne otvara prostore koje pojedinac primarno koristi za političko oblikovanje svog društvenog okruženja, jer on ostaje pritiješnjen u funkcionalnim mehanizmima društva usmjerenog na proizvodnju i konzumaciju proizvoda.

.....

....slobodno vrijeme omiljeno sredstvo pripitomljavanja ljudi.



Lunjajući internetom i društvenim portalima svih vrsta, i gubeći vrijeme za koje se vječno žalim kako ga nemam, ponekad razočarano uočim kako nisam zabavljena, kako nema sadržaja koji me zanima. I onda mijenjam ploču. Ostajem umrežena, ali ovaj put u ulozi zabavljača, nudeći sadržaj koji bih i sama htjela pronaći.

10.05.2018. u 11:59 • 10 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< rujan, 2018  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Rujan 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (3)
Svibanj 2018 (7)
Travanj 2018 (11)
Ožujak 2018 (14)
Veljača 2018 (13)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (8)
Ožujak 2014 (8)
Siječanj 2014 (8)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (10)
Listopad 2013 (9)
Rujan 2013 (6)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (11)
Travanj 2013 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pišem,
jer se ne želim izgubiti,
potonuti pod težinom misli,
zaboraviti.
Želim se prisjetiti,
ostaviti trag,
želim se izliječiti.

Pišem,
jer vjerujem u riječi,
u njihovu jetkost,
punoću,
nježnost,
britkost,
bogatstvo
i moć,

da pokreću,
gase,
tješe,
podižu,

mame osmjehe
i suze.

Pišem.
Postojim.





Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti. Jednostavno hodaj kraj mene i budi mi prijatelj.

Albert Camus

Ne boj se savršenosti - nikad je nećeš doseći.

Salvador Dali

Linkovi

Copyright ©
Sva prava pridržana.
Nije dozvoljeno korištenje materijala s bloga bez odobrenja autora