My spiritual exercises
utorak, 30.07.2013.
PISMO MOME OCU KOJI JE OTPUTOVAO
Otišao si, dragi oče na svoje putovanje. Ti si sada na drugom svijetu, nadam se boljem od ovoga. Nadam se da si sreo svoje sestre i braću, i sve sa kojima si se družio rado na ovom svijetu. Nismo se nešto dobro slagali, a naročito u posljednje vrijeme, nismo ni razgovarali. Ali ja tebe razumijem. Bilo ti je teško, patio si u sebi, nisi se žalio ni na šta, nisi nas htio opterećivati svojim problemima. Znam da ti je sada lakše, da se sada možeš i odmoriti od svih patnji kroz koje si prošao na ovome svijetu.
Ja sam na neki način uvijek ostao dijete, nisam uspio naći svoj pravi put. Međutim, možda je i ovo pravi put, jer nikada se ne zna što nam nosi buduće vrijeme. I možda je baš tako htjela sudbina.
I sada mi navru suze na oči kad se sjetim kada sam bio dijete, davnih šezdesetih godina. Sjetim se svih dogodovština, sjetim se kako si me vodio u cirkus, sjećam se kako smo išli na utakmicu, kako si me vodio na karting (i kako me je bilo strah kad sam vozio), kako si brinuo o meni, vodio me na operaciju tonzila u hladnom zimskom jutru, kad si me vodio kod brijača, kad mi je poklonio album sa markama, kada smo bili u nekoj gostionici, i vlasnik je imao jednog malog majmuna, sjećam se kako si me vodio u kasarnu, i kako sam se igrao sa autićima i kamionima sa magnetima, koje bi postavljao na ploču sa ulicama i saobraćajnim znakovima. Koliko si mi samo igračaka kupio... Kako smo te išli čekati na aerodrom (zio Tullio je vozio a ja sam stalno ponavljao 'padrenostro'), kada si se vraćao iz Titograda, kada si mu kupio lijepe velike crvene aute – Poršea, Jaguara i Mercedesa. Kako si mi kupovao knjige o Buffalo Billu i Davy Crocketu, koje sam sve bio pročitao, kada sam bio bolestan, imao sam upalu pluća, mislim. Hvala ti što si mi omogućio, da steknem naviku čitanja. Hvala ti i što si me tjerao da vježbam harmoniku (iako mi se to nije baš dopadalo), pa sam kasnije rađe prešao na košarku... nema veze. Sjećam se jednom i da sam te gnjavio za neke sličice, ili su to bile figurice sa Winnetuom, kada smo obišli nekoliko prodavaonica, ne znam, čovjek se ipak ne može svega sjetiti, a bilo je to davno ipak, kako je samo prošlo, kao u trenu.
A ja sam ovdje i cmizdrim, ne mogu muški podnijeti bol. I znam da ti je dobro sada, i da više ne patiš... Pa ipak. Sjetio sam se jedne knjige koju sam čitao kao dijete, zvala se 'Tata, ti si lud'. Ma nemoj se ljutiti zbog naslova, to je jedna divna priča o ocu i sinu, istina, sada se ne sjećam baš puno, ma gotovo ništa, ali znam da me je ta knjiga oduševila, da sam htio da budemo kao taj dječak iz knjige i njegov otac...
Tata, ne želim te više gnjaviti, znam da si me volio i mamu i sestru, znam, tek sada shvaćam koliko si samo patio, volio bih da sam bio bolji sin, i da sam posttgao nešto u životu. Šta ćeš, nisam bio na visini zadatka, ali nema veze... Biti ćeš ti još ponosan na mene. Neću više dužiti, puno ti hvala dragi tata, za sve što si mi pružio. Otišao si iznenada, ali ne zamjeram ti. Pozdravi sve, i kaži da mi opraštaš... I ovo nije kraj, srešćemo se jednom tamo, među zvijezdama, i onda ćemo se napričati. Stoj mi dobro, dragi tata, i još jednom od sveg srca ti hvala.
utorak, 23.07.2013.
UFO MISTERIJE (2)
MISTERIOZNI KRUGOVI U ŽITU
Krugovi u žitu su geometrijske formacije 'spljoštenog' klasja, koje su originalno bile nastale u Engleskoj (tamo ih je najveći broj), da bi se kasnije proširile, pa su se mogli naći u SSSR-u, SAD-u, Kanadi, Japanu i drugdje. Fenomen su prvi zapazili farmeri u južnoj Engleskoj krajem 70tih, a postao je široko poznat nekih desetak godina kasnije. Rani primjerci krugova u žitu bili su uglavnom jednostavni kružni uzorci različitih dimenzija. Neki su u početku pretpostavljali da se radi o prirodnom fenomenu, no nakon nekog vremena, geometrijski uzorci su počeli bivati sve kompleksniji, tako da su se počele javljati razne druge teorije.
Dok su ranije formacije izgleda bile bazirane na principima 'svete geometrije', kasnije formacije, nakon 2000. bile su zasnovane na principima Mandelbrota i fraktalne geometrije. Mnogi krugovi u žitu novijeg datuma imaju finu mrežu složenih detalja, pravilnu simetriju i pažljivo elaboriranu strukturu.
Iako su se ranije bili javljali pojedinci željni publiciteta sa tvrdanjama da su upravo oni autori žitnih krugova, kasniji primjerci velikih dijametara (200-300 m) i visokog stepena kompleksnosti dali su naslutiti, da se tu radi o nečem drugom. Takve su formacije očito bile prekompleksne za izradu, čak i za crtanje na papiru, a kamoli za nekoliko ljudi u tami noći, sa jednostavnim ručnim alatom. Nije ni čudo da su se vremenom počele javljati svakakve teorije. Na webu sam prije par godina bio našao jedan članak naslovljen «Reflections on plausible crop-circle creator theories». U njemu se redom spominju dakle razne teorije nastanka krugova u žitu, odnosno njihovih mogućih kreatora, kao: od strane ekstraterestričkih bića; od strane Geje, kao 'inteligencije prirode'; kao liječenje planete od strane nekih moćnih benefaktora, punjenjem Zemljine energetske rešetke; od strane duhova prirode, deva i anđela; od strane mudrih predaka postavljeni holografski simboli, prethodnih civilizacija ili pak drevnih 'ufonauta' (Von Daniken); poslani iz budućnosti od strane ljudskih bića da nas vode u kvalitativno novi razvoj; iz krugova ljudi sa ESP sposobnostima, pomoću specifičnih telekinetičkih manifestacija; zatim kao arhetipova iz kolektivnog nesvjesnog; od strane stanovnika nama nevidljivog 'paralelnog univerzuma'; od strane nekog ekstremnog vrućeg ioniziranog vjetra i vrtloga plazme, koji stvara uzorke na površini Zemlje; te eventualno neke kombinacije sastavljene od dijelova već navedenih teorija.
Ovaj navedeni članak i nekoliko drugih sam skinuo sa web-a na dan kada sam prisustvovao predavanju dr Stjepana Gjurineka o krugovima u žitu. Prije tog predavanja sam samo letimično pogledao članke, pošto nisam imao vremena da ih sve pogledam. Međutim, i dalje nisam bio siguran kako oni nastaju. 'Lampica mi se upalila' tek na samom predavanju, kada sam prekinuo izlaganje predavača, te upitao za veličinu svjetlosnih kugli, koje se ponekad opažaju neposredno prije stvaranja kružnog uzorka u žitu. On je rekao da su veličine košarkaške lopte, ili čak i manje. Odmah sam naslutio pravu istinu, tj. da se tragovi u žitu prave pomoću skalarnih zraka, iz 'letećih tanjura' (ili vojnih satelita), i pomoću upravljene Tesline zrake (skalarne zrake), koja onda stvara uzorke na tlu. Dr Gjurinek nije ništa rekao, niti dao naslutiti o ovome, vjerovatno iz razloga što za oficijelnu nauku ovo tehnološko 'čudo' zapravo - ni ne postoji. Naravno, ne sumnjam da predavač nije znao da su krugovi posljedica 'skalarne interferometrije'.
Smatra se da je Nikola Tesla izumio skalarne zrake početkom prošlog stoljeća. Neki tvrde čak da je poznata i misteriozna Tunguska ekplozija iz 1908. godine bila posljedica njegovog eksperimenta. (Pošto se na slikama vidi drveće i drugo raslinje ne sprženo, već polegnuto, baš kao kod klasja žita.) Skalarni valovi su zapravo jedan oblik radio valova, koji stvaraju pojavu poznatu kao interferencija longitudinalnih valova. Mjesto, gdje se sreću dva longitudinalna vala predstavlja jednu vrstu 'energetske boce'. Ako se koristi kao oružje, može proizvesti efekt jedne minijaturne atomske eksplozije, no bez poratnih efekata radijacije.
Skalarna elektromagnetika je vrlo kompleksna, a također i primjena energije skalarnih valova. Vojna primjena, dakle skalarnih zraka kao oružja nije jedina. Pojednostavljeno, način primjene skalarnih EM (longitudinalnih) valova ovisi o intenzitetu (visoki ili niski) i modusu (pulsni ili kontinuirani) na koji se skalarna zraka podešava. Pa se tako može koristiti i kao oružje (podešavanjem na pulsni modus visokog intenziteta), i za bezazlene 'igre' crtanja zamršenih likovima u krugovima žita. Postoje i egzotermički i endotermički modus, a efekt može biti bilo zagrijavanje određenog prostora, ili pak pothlađivanje (isisavanjem topline), kao kod air-conditiona. U knjizi «Scalar Weapons – Read it and Weap» autor C. Verismo piše da korištenjem pulsne transmisije pojavljuje se jedna impulsivna ili eksplozivna forma energije, dok se kod korištenja kontinuiranog modusa vidljivo javlja zažarena plazma ('svjetlosna kugla').
Više autora na webu povezuje skalarne valove i krugove u žitu. Tekstove većinom možemo naći na conspiracy site-ovima ili blogovima. Autor Bill Morgan u svojem tekstu «Scalar Wars» veli: «Čini se da misteriozna pojava krugova u žitu diljem svijeta može biti postignuta ubacivanjem preciznog matematičkog grafičkog uzorka u kompjuterizirani softver i promijeniti samu molekularnu strukturu samog žita po linijama uzorka. Stabljike žita padaju pod utjecajem efekta longitudinalnih valova.» Dakle, bilo iz letećih tanjira bilo iz satelita mogu se vrlo precizno usmjeriti skalarne zrake na bilo koju tačku na planeti. Plazmena lopta je dakle produkt specifičnog korištenog modusa (kontinuirani, pretpostavljam niskog intenziteta). U njoj je precizno zapisana zamršena slika, koju će za vrlo kratko vrijeme 'lopta' iscrtati na tlu.
utorak, 09.07.2013.
UFO MISTERIJE (1)
UFO 'INCIDENT' U ROSWELLU
Svake se godine u ovo vrijeme u Roswellu, NM sjati mnoštvo ljubitelja UFO teorija zavjera i naučne fantastike. Zadnjih decenija ovaj je gradić doživio pravi procvat zahvaljujući mitu o vanzemaljcima, koji su se nedaleko njega navodno srušili sa svojim letećim tanjirom 1947. godine. Naravno, stanovnici su komercijalno iskoristili nenadanu popularnost i stvoreni mit, tako da je nikao niz gift-šopova i restorana i kafića sa UFO-tematikom (pr. «Crash Down Diner»). Gradski oci nekad siromašnog i nerazvijenog Roswella, zahvaljuju i Bogu i vanzemaljcima, što je 'providnost' odlučila da leteći tanjur baš padne nedaleko njihova mjesta. U Roswellu postoji UFO muzej, kojeg je posjetilo preko 2 miliona ljudi od otvaranja 1992. godine. Za direktora muzeja bio je imenovan Walter Haut, nekadašnji oficir za odnose sa javnošću zračne baze Roswell.
Roswell je bio i ostao jedna od najtajanstvenijih misterija ne samo UFO-konspiracija, već i teorija konspiracija općenito. Oni, koji se bave UFO-problematikom uglavnom se svrstavaju u dva tabora, od kojih jedan podržava teoriju o vanzemaljskom porijeklu letećeg tanjura, dok drugi poriču bilo kakvu vrstu UFO-o i tvrde da se tu radilo o nekakvom špijunskom balonu. Da li je moguća i neka treća varijanta? Odgovor je potvrdan, da, i po meni ona je nekako najbliža istini. Dakle, što se tiče zavjera, ne smije se gledati koliko je neko stajalište jako zastupljeno ili usamljeno. To samo za sebe ne mora značiti puno.
Tu 'treću varijantu' zastupa američki autor William Lyne, i prilično ju je uvjerljivo izložio u svojem djelu iz 1993. godine, naslovljenom «Pentagon Aliens». Lyne (75) je rođen u zapadnom Teksasu, a kasnije se preselio u Novi Meksiko, dakle živio je u zonama u kojima su preleti čudnih letjelica takorekuć normalna, maltene svakodnevna pojava.
Što je konačno istina o Roswellu? Prema W. Lyne-u, slijedeće. Ne postoji zapravo istina o padu UFO-a kod Roswella, već o dvije prevare, obje iz 1947. godine, orkestrirane od strane vojnih obavještajnih službi.
U prvoj, izvornoj prevari bio je korišten mali 'leteći tanjur', sličan onom iz crtića o Oskaru Bajsu, promjera svega 4 metra. Ova nespretno izvedena letjelica, bez konsultacije sa stručnjacima za filmske efekte, bila je konstruirana od aluminija, sa zakovicama, šarafima i zavarenim dijelovima, te sa malom kupolom od pleksiglasa na čijem je vrhu bila antena sa kuglicom na vrhu. Bila je 'bačena' na odabrano mjesto oko 4 milje od zračne baze Walker, na ranču potplaćenog ko-konspiratora, 'Mac' Brazella, i to bez odobranja Pentagona. Četiri azijska majmuna makakija (uginula u gravitacionim eksperimentima) bila su obrijana, ofarbana u zeleno, te opremljena prikladnim 'svemirskim odijelima', sa malim 'svemirskim' šljemovima, te i oni bili bačeni pokraj lažnog letećeg tanjira. Vijest je bila puštena u javnost posredstvom vojne obavještajne službe - da je «pao leteći tanjur» i da su «pronađena tijela četiri vanzemaljca».
I tako, nakon 'curenja' vijesti u medije bila je objavljena fotografija ne samo ridikuloznog 'letećeg tanjira' već i mrtvih majmuna u gravitacionim odijelima, u lokalnim novinama, pa i časopisima, usprkos tome što je preneraženi Pentagon smjesta zatražio povlačenje fotografija, te sveukupnog 'dokaznog materijala'. Jedan od oficira, koji je najavio senzacionalni pad letećeg tanjura sa vanzemaljcima bio je već spomenuti poručnik Walter Haut. No, u svojim novijim istupima Haut, kasnije direktor UFO muzeja u Roswellu, nijednom nije spomenuo fotografije. Iz jednostavnog razloga – on je i dalje bio na platnom spisku tajnih službi. Na sreću Pentagona, većina lokalnih novina nije imala potrebne tehničke uvjete za reproduciranje fotografija u novinama, pa je tako većina njih bila zaplijenjena i vraćena.
Kako navodi Lyne, inicijalni scenario bio je poništen, te zamijenjen slijedećom prevarom, meteorološkim balonom, prevara koja je bila, po njegovim riječima, «tek neznatno manje glupa». Lyne navodi da se 1985. godine pristupilo čak i trećoj prevari, poznatoj pod imenom MJ-12, no pošto je ona bila u konfliktu sa drugom, ostalo se i dalje pri scenariju po kojem je u Roswellu pao meteo-balon. Godine 1994. ponovo je modificirana originalna prevara - meteorološki balon je postao – špijunski balon, kako to navodi D. Hynek u knjizi «UFO – mit ili stvarnost». Sada su Zračne snage (USAF) tvrdile da je srušeni objekt bio (tada) tajni eksperment za izradu «naprave koja će otkrivati udarne valove testiranja sovjetskih nuklearnih bombi». Hm, ne zvuči baš previše uvjerljivo...
A William Lyne se pitao krajem 1993. kako to da nitko od civila involviranih u ufologiju ne zna ništa o starim fotografijama, onim što je 1947. lokalnim novinama bio razdijelio Walter Haut. Lyne veli da je od jednog novinara bio dobio navedene fotografije 1970. godine, međutim četiri godine kasnije ukrala mu ih je jedna poznanica, koja je radila za CIA-u.
Zašto su uopće tajne službe pristupile ovoj prevari, koja je zbog amaterski obavljenog posla razbjesnila Pentagon? (Pentagon nikada ne bi odobrio jednu takvu smiješnu prevaru, tvrdi Lyne.) Odgovor je jednostavan. Bio je to pokušaj, da se eksperimenti i pokusni i vježbovni letovi na njemačkim zaplijenjenim letećim tanjurima prikažu kao kao «ekstra-terestrički». Dakle, bilo je potrebno nečime 'opravdati' (isuviše često) pojavljivanje čudnih letjelica na nebu New Mexica, Texasa i nekoliko drugih saveznih država.
On zaključuje da je prevara bila najvjerovatnije smišljena od strane bivših nacista koji su sačinjavali personal tajne službe zračne baze Holloman, također u blizini Roswella. Ovo misli jer su eksperimenti sa uticajem gravitacije na organizam bili vršeni ondje, leteći tanjiri su također bili korišteni tamo, dakle strogo povjerljivi testovi bili su izvođeni upravo u toj bazi.
A da su tajne službe, odnosno prvenstveno CIA, na koncu ipak dobro obavile posao, govori činjenica da je ova, u suštini najistinitija verzija o Roswellu ujedno i najmanje poznata. Čim je izašla 1993. godine, knjiga «Pentagon Aliens» bila je 'poklopljena' nizom drugih, u kojima nema ni riječi o ovim gore navedenim podacima. Prema tome, javnost je jednostavno bila podijeljena na one koji vjeruju u laž o vanzemaljcima, ili u laž o špijunskom balonu. I danas, dvadeset godina kasnije, nije drugačije.
TKO JE WILLIAM LYNE?
Autor knjige «Pentagon Aliens» osim što je konspirolog, također je i alternativni fizičar i inventor. Rođen je 1938. u Big Springu, Teksas (oko 400 km od Roswella). Kao dijete razgovarao je sa mnogim pouzdanim svjedocima, koji su bili opazili 'leteće diskove' u blizini Roswella i Alamogorda, tako da je već zarana bio siguran da postoje. Već kao osmogodišnjak pripadao je lokalnom klubu radio-amatera, te čak sam napravio primopredajnik.
U ranoj mladosti je Lyne već pokazivao interes za eksperimentalne letjelice, te sam izrađivao modele. Također ga je privlačila aerodinamika, tako da je kovao planove o tome, da postane aeronautički dizajner. Svoje prvo viđenje letećeg tanjira imao je 1953. godine, kada je letjelica prešla gotovo iznad njegove glave, za svega tri sekunde. Po njegovoj procjeni, imala je dijametar oko 15 metara. Primijetio je i to, da se tanjir vrti, frekvencijom od oko dva ciklusa u sekundi. Također je zaključio da je drugačiji od modela koji su već ranije bili vidjeli članovi njegove familije, na osnovu njihova opisa.
Kao 17-godišnjak je napustio srednju školu, da bi podmirio 'vojnu obavezu', nakon Korejskog rata, jer se bojao da bi mogao započeti novi rat, koji bi ga 'kačio'. Na obuci je bio u aero bazi Lackland, zajedno sa Krisom Kristoffersonom, koji će 60-tih i 70-tih godina postati rock zvijezda. (Lyne je bio neugodno iznenađen kada je doznao da je nekadašnji kolega učestvovao u zloglasnim mind-control eksperimentima CIA-e.) No, i sam Lyne je uskoro postao član tajne službe Zračnih snaga. Radio je kao monitor u vojnoj biblioteci, i tada je zapravo bio primijetio koliko su Amerikanci postali 'opsjednuti' stilom naci tajnih službi. («I was literally surrounded and controlled by the trappings of the Nazis which had impressed our leaders so much that they officially 'adopted' them.») Ta je biblioteka, veli Lyne, bila kreacija naci mreže tajnih službi.
Budući da je pokazivao talent za crtanje, Lyne je bio u tajnoj službi ilustrator. Pošto u bazi nije bilo nikog, tko bi ga mogao 'trenirati', pohađao je večernje tečajeve na Columbus College of Art and Design.
Iako je sam gajio odbojnost prema tajnim službama, bio je s njima (prvenstveno CIA-om) u doticaju, na ovaj ili onaj način, i kasnije, od 60-tih do 90-tih godina. Razlog njegovom rasporedu u tajnu službu avijacije (koja je navodno jača od svih ostalih) može biti taj, što je poticao iz masonske familije (otac, majka i ujak), pošto su oni uvijek prvi prilikom selekcije kadrova. On sam, veli da je pripadao samo masonskom podmlatku (De Molay Order).
Godine 1962., dok je učestvovao u uvježbavanju trupa Mirovnih snaga (Peace Corps) u Puerto Ricu, opazio je da prema njemu postupaju ispitivački, zbog nekog razloga. Uskoro je Fidel Castro održao vatreni govor u kojem je optužio Peace Corps da su paravan za aktivnost CIA-e. A Lyne je bez objašnjenja bio otpušten.
U prvoj polovini 60-tih Lyne je studirao umjetnost na Sam Houston State University, Huntsville, Texas. Godine 1963. kaže, bio je potpuno uvjeren da su leteći tanjiri zapravo tajni vladin projekt. Bio je u stanju složiti puzzle od komadića dotadašnjih saznanja, naročito nakon odslušanog semestra fizike pri univerzitetu u Huntsville-u.
Godine 1967. je Lyne doživio jedan u pravom smislu riječi nevjerovatan, bliski susret, s nikim drugim do – Adolfom Hitlerom i njegovom bračnom družicom. (Iako ovo uzimam 'cum grano salis', smatram da ovo nije besmisleno, ni nemoguće.) Dakle, Adolf i Eva pojavili su se na svjetskom sajmu Hemisfair, u San Antoniju. Glavni toranj sajma bio je dizajnirao jedan bivši visoki pripadnik SS-a. Lyne je sa prijateljem prodavao slike u području La Villita, nasuprot gradskom teatru Arneson River. Lyne je upravo bio razgovarao s jednim njemačkim 'inženjerom' (za kojeg je Lyne smjesta zaključio da je agent službe sigurnosti), kada je ugledao 'firera' i Evu kako razgledavaju jednu sliku u stilu M. Schwindta. Kada je primijetio da ga je Lyne prepoznao, brzo se udaljio, u pratnji agenata. Prijatelj Bob, također raniji pripadnik avijacijske tajne službe, složio se da je je «to bilo to»1
Potkraj 60-tih godina Lyne je studirao na University of Texas u Austinu historiju umjetnosti. Na univerzitetu susretao je ljude iz CIA-e. Za ljude iz tajnih službi, veli on, umjetnici su bili perfektan 'cover' za lažna putovanja u inostranstvo, fotografiranje strateški važnih objekata, prikupljanje informacija, funkciju dostavljača... Lyne je izbrojio ništa manje nego šest profesionalaca CIA-e samo na odsjeku umjetnosti, pa se pitao koliko ih ima na drugim odsjecima. Oni koji su se pretvarali da su studenti umjetnosti bili su ustvari špijuni. Budući da je rat u Vijetnamu bio u punom zamahu, oni su kontrolirali studente sa mirotvornim idejama, odnosno one koji su nagovarali druge na izbjegavanje vojne obaveze.
Godine 1970. William Lyne je napustio univerzitet, i također se bio razveo od svoje prve žene. (Njezin je otac inače bio dobar prijatelj sa George Bushom starijim, koji je pedesetih živio u Odessi, nedaleko Lyneovog rodnog Big Springa.) Potom se preselio u New Mexico, gdje je nastavio živjeti u okolici grada Santa Fe. U početku je bio skulptor i slikar. U periodu 1970-71. predavao je umjetnost na školi White Sands Missile Range. Kasnije se odlučio na biznis sa nekretninama. Najveći dio uznemiravanja od strane tajnih službi u Novom Meksiku se odnosio na upravo nekretnine. Lyne tvrdi da je svaka transakcija u koju je bi involviran bila namjerno već u startu 'udešena' od strane CIA-e. Zapravo, oni su ga bili i namamili da dođe u Santa Fe. (Jednom kada se čovjek uplete u tajne službe, teško može iz tog kola izaći.) Vjerovatno su ga tim transakcijama nastojali još više 'imati pod kontrolom'. Godine 1973., veli Lyne da su ljudi iz tajne službe transferirali na njegovo ime parcelu od 10 jutara zemlje. Nekoliko puta je morao odlaziti u Santa Fe, da objasni službenicima katastarskog odjela okruga kako je posjed greškom uknjižen na njegovo ime. Ovi pokušaji, dakle, bili su u vezi njegovog potencijalnog 'regrutiranja', što je on stalno odbijao.
U Santa Feu je 1973. godine opet susreo neke kolege sa Univerziteta u Austinu. Oni su pripadali organizaciji, odnosno filozofskom klubu, koji je proučavao lik i djelo Ayn Rand, filozofiju objektivizma. Preko njih je upoznao ženu, s kojom je 'hodao' naredne dvije godine.
Slijedeće, 1974. godine, Lyne se bio u luci Savannah u Georgiji ukrcao na brod 'Kraljevica', brod riječke Jugolinije, te kaže da je bio na «izletu u Evropu». Sjeća se razgovora sa oficirima i mornarima na brodu, te piše kako je kapetan zarađivao samo 4 hiljade dolara godišnje, te da je velika većina bila u stvari pro-kapitalistički orijentirana. Iako Lyne ne navodi cilj njegova posjeta Evropi, neka intuicija mi govori da je bio natjeran od strane CIA-e na šverc droge. Na ovo navodi i činjenica da je znao koji od članova posade švercaju, pa čak i koliko su od toga zaradili.
Na povratku u Ameriku, Lyne je doznao da je njegova djevojka u stvari agentica CIA-e. Bila mu je otvoreno ponudila posao u ime M.B. Wooda, CIA-inog rukovodioca, kojeg je već bio sreo ranije u Austinu, u vezi Peace Corps. Odbio je ponudu, koja je zapravo stizala od Georgea Busha, novog direktora CIA-e. Busha je Lyne upoznao ranije, u posjeti bratiću Patsyju, budući da mu je on bio sekretar u sjedištu njegove naftne kompanije, u Houstonu, tokom šezdesetih.
Još jedan od 'prijatelja' povezanih sa tajnim službama sredinom 70-tih, a koji ga je stalno opsjedao, bio je stanoviti James Parsons. Ova je individua bila povezana sa organizacijama HIM i O.S.I.R.I.S., u suštini UFO-kultovima, odnosno može se reći i prevarama u vezi letećih tanjira i vanzemaljaca. Zapravo je taj Parsons tražio i od njega, Lyne-a da prestane iznositi u javnosti svoju istinu o letećim tanjurima i počne surađivati sa CIA-om na način da piše propagandu, koja paše tajnim službama.
Godine 1975. William Lyne je započeo istraživanja alternativnih metoda proizvodnje energije, bazirane na premisi da se neiscrpna energija može dobiti iz okoline – cilj mu je bio da otkrije kako da iz prirode dobije 'free energy'.
Dakle, od 1976. godine, Lyne je nastavio istraživanja, koja je bio započeo još u mladosti, u vezi elektriciteta i magnetizma. Do 1978. godine, već je bio nakupio dosta materijala i znanja u vezi rada Nikole Tesle. Još kao djetetu, jedan susjed, Elmer Schlosser, bio mu je rekao o Teslinom djelu, dao dosta materijala za korištenje u eksperimentima. Neke od stvari, koje je bio otkrio činilo se kao da prkose prihvaćenim zakonima elektromagnetizma. Uvijek je bio pretpostavljao da je Tesla bio stvarni originalni inventor letećeg tanjura, te da su iluminati bili ti, koji su iz historije 'prebrisali' ovaj njegov izum. Bio je nekako u to vrijeme nabavio, od Los Alamos Scientific Laboratory, dvije stare zavojnice. Procijenio je da potiču otprilike iz 1900. godine. Budući da je rukopis na njima odgovarao Teslinom, zaključio je da su one bile dio električnih aparata koje je Tesla bio koristio u eksperimentima u Colorado Springsu, a koje su potom, u 30-tim bile prebačene u Los Alamos, gdje ih je Von Braun koristio u svojem projektu, vezanom za leteće tanjure.
Krajem 70-tih je Wiliam Lyne imao u rukama i materijalni dokaz da su leteći tanjuri ovozemaljska pojava, pošto je došao u posjed specijalnog kompasa koji se koristio u ranim modelima njemačkih 'letećih diskova'. Nabavio ga je preko jednog dealera. On ga je pak bio potajno kupio od jednog vladinog službenika, koji ga je prethodno bio ukrao sa hrpe rabljenih stvari (označene sa 'povjerljivo')
Sandia baze, u Albuquerque-u. Kompas je imao periferni kurs 360°, sa podjelama od po 30°, baš onako, pod uglovima kako se kreću inače leteći tanjuri, u 12 direkcija.
Godine 1976. Lyne započinje i svoja istraživanja u metalurgiji, prvenstveno u vezi dobivanja energije. Jim Parsons je (1977.) i dalje nastavio sa uznemiravanjem Lyne-a, ovaj puta prijeteći mu u vezi objavljivanja knjige, pošto je doznao da ima takve namjere. Istovremeno mu je nudio lukrativni ugovor sa CIA-om, ukoliko napiše knjigu o paleo-arheologiji i vanzemaljcima. (Ako se ima u vidu da je «Pentagon Aliens» izašao tek 1993. može se lako izračunati koliko je onda trebalo vremena proći, dok zrak postane 'čist', i prestanu dodijavanja smutljivaca iz tajnih službi.)
William Lyne kaže da su njegovi nepatentirani izumi bili rezultat intenzivnih istraživanja i kreativne aktivnosti, naročito u periodu između 1976. i 1986. godine. «Namjera mi je da dam ove moje invencije javnosti da kaznim elitu, zajedno sa eksponiranjem propulzivne tehnologije letećih tanjura, kao moju osvetu za pretrpljeno zlostavljanje mene i moje familije, te za lišavanje ličnog mira, novaca, građanskih prava, i imovine.»
I tokom 80-tih dakle, William Lyne je trpio neugodnosti, nekoliko pokušaja ubijstva trovanjem, pokušaj zastrašivanja druge žene, na čiji je auto rendžer pucao za vrijeme vožnje autocestom...Dakle, razlog zbog kojeg je CIA pokušavala potkupiti Lyne-a i natjerati ga da se vrati prvoj ženi, bio je taj, što je njegov bivši svekar bio blizak George Bushu starijem, još dok je ovaj živio u Odessi. Sa početkom Bushove vladavine u CIA-i, započele su i nevolje Lyne-a u New Mexicu, koje će potrajati 17 godina. K tome, u šestogodišnjem periodu do 1992. godine, neki od ratobornih susjeda bili su ga tužili na sudu, dok su drugi nastavili sa šikaniranjem, dok je parnica bila u toku.
Sve u svemu, čini mi se da ovom autoru, koji nema izgleda niti jednu dužu biografiju na webu, treba odati priznanje na istrajnosti i nepopustljivosti u eksponiranju iluminatskih podvala i laži, i iznošenja prave istine o letećim tanjirima i 'vanzemaljcima', te o 'free energy', usprkos svim zlostavljanjima koje je pretrpio od strane tajnih službi.
____________________________
1 Činjenica je da su i ruski vojni historičari priznali kako tijela Adolfa Hitlera i Eve Braun nisu bila pronađena. U knjizi «Hitler's Flying Saucers» može se pročitati da je Heinrich Fleissner, tehnički savjetnik na projektu letećih tanjira u Peenemundeu, od jednog očevica dobio slijedeći iskaz: «Kratko prije kapitulacije, 24. aprila 1945., eskadrila od četiri leteća diska podigla se pod snažnom artiljerijskom baražom sa njemačke i ruske strane sa berlinskog Lichterfelde aerodroma i zaputila se prema još uvijek neutvrđenoj destinaciji.» (Fleissner je nakon rata, u SAD patentirao svoj vlastiti leteći disk, uredno zaveden u Američkoj službi za patente, datum 7. juni 1960.) A nekadašnji državni sekretar SAD Jimmy Byrnes navodi u svojoj knjizi «Frankly Speaking», što je na njegov upit o Hitlerovoj sudbini odgovorio Staljin: «On nije mrtav. Pobjegao je ili u Španjolsku ili u Argentinu.» Argentinski pak historičar Abel Basti tvrdi u svojoj knjizi «El Exilio de Hitler» da je Hitler sa najbližim pomoćnicima odletio iz Berlina za Španjolsku, odakle je podmornicom produžio za Argentinu. Po ovom autoru, Hitler je godinama živio u vili pokraj malog mjesta San Carlos de Bariloche oko 1.000 km JZ od Buenos Airesa, za vrijeme vladavine naci-simpatizera Juana Perona.Juana Perona.Juana Perona.
---------------------------------------------
Knjiga Davida Ickea «Robots' Rebellion» izašla je odmah slijedeće godine, nakon «Pentagon Aliens», i u njoj Icke (koji, kao što je poznato, vjeruje u vanzemaljce i njihove posjete našoj planeti) dozvoljava mogućnost postojanja letećih tanjira 'domaće', terestričke izrade. (Međutim, ne spominje Lyne-a, kao ni drugi autori ufološke literature, pa se čovjek pita, da li taj čovjek uopće za njih postoji?) Citiram:
«So yes, say these researchers, there are UFOs, but they are built and flown by humans, not ETs. This theory says that the disinformation about ET landings are just a way of covering up the technology they have which, if it became generally available, would transform the world economy and free people from so much dependency on the System – because the technology used to fly these craft is the same as that which would provide free energy to everyone, without the need to use fossil fuels. It is also possible that the UFO theme is being used in the public mind to prepare for an ‘aliens are coming’ announcement which will justify a global state of emergency and centralised control. Anything is possible.»
