My spiritual exercises
utorak, 30.07.2013.
PISMO MOME OCU KOJI JE OTPUTOVAO
Otišao si, dragi oče na svoje putovanje. Ti si sada na drugom svijetu, nadam se boljem od ovoga. Nadam se da si sreo svoje sestre i braću, i sve sa kojima si se družio rado na ovom svijetu. Nismo se nešto dobro slagali, a naročito u posljednje vrijeme, nismo ni razgovarali. Ali ja tebe razumijem. Bilo ti je teško, patio si u sebi, nisi se žalio ni na šta, nisi nas htio opterećivati svojim problemima. Znam da ti je sada lakše, da se sada možeš i odmoriti od svih patnji kroz koje si prošao na ovome svijetu.
Ja sam na neki način uvijek ostao dijete, nisam uspio naći svoj pravi put. Međutim, možda je i ovo pravi put, jer nikada se ne zna što nam nosi buduće vrijeme. I možda je baš tako htjela sudbina.
I sada mi navru suze na oči kad se sjetim kada sam bio dijete, davnih šezdesetih godina. Sjetim se svih dogodovština, sjetim se kako si me vodio u cirkus, sjećam se kako smo išli na utakmicu, kako si me vodio na karting (i kako me je bilo strah kad sam vozio), kako si brinuo o meni, vodio me na operaciju tonzila u hladnom zimskom jutru, kad si me vodio kod brijača, kad mi je poklonio album sa markama, kada smo bili u nekoj gostionici, i vlasnik je imao jednog malog majmuna, sjećam se kako si me vodio u kasarnu, i kako sam se igrao sa autićima i kamionima sa magnetima, koje bi postavljao na ploču sa ulicama i saobraćajnim znakovima. Koliko si mi samo igračaka kupio... Kako smo te išli čekati na aerodrom (zio Tullio je vozio a ja sam stalno ponavljao 'padrenostro'), kada si se vraćao iz Titograda, kada si mu kupio lijepe velike crvene aute – Poršea, Jaguara i Mercedesa. Kako si mi kupovao knjige o Buffalo Billu i Davy Crocketu, koje sam sve bio pročitao, kada sam bio bolestan, imao sam upalu pluća, mislim. Hvala ti što si mi omogućio, da steknem naviku čitanja. Hvala ti i što si me tjerao da vježbam harmoniku (iako mi se to nije baš dopadalo), pa sam kasnije rađe prešao na košarku... nema veze. Sjećam se jednom i da sam te gnjavio za neke sličice, ili su to bile figurice sa Winnetuom, kada smo obišli nekoliko prodavaonica, ne znam, čovjek se ipak ne može svega sjetiti, a bilo je to davno ipak, kako je samo prošlo, kao u trenu.
A ja sam ovdje i cmizdrim, ne mogu muški podnijeti bol. I znam da ti je dobro sada, i da više ne patiš... Pa ipak. Sjetio sam se jedne knjige koju sam čitao kao dijete, zvala se 'Tata, ti si lud'. Ma nemoj se ljutiti zbog naslova, to je jedna divna priča o ocu i sinu, istina, sada se ne sjećam baš puno, ma gotovo ništa, ali znam da me je ta knjiga oduševila, da sam htio da budemo kao taj dječak iz knjige i njegov otac...
Tata, ne želim te više gnjaviti, znam da si me volio i mamu i sestru, znam, tek sada shvaćam koliko si samo patio, volio bih da sam bio bolji sin, i da sam posttgao nešto u životu. Šta ćeš, nisam bio na visini zadatka, ali nema veze... Biti ćeš ti još ponosan na mene. Neću više dužiti, puno ti hvala dragi tata, za sve što si mi pružio. Otišao si iznenada, ali ne zamjeram ti. Pozdravi sve, i kaži da mi opraštaš... I ovo nije kraj, srešćemo se jednom tamo, među zvijezdama, i onda ćemo se napričati. Stoj mi dobro, dragi tata, i još jednom od sveg srca ti hvala.
