Varaždinski planinarski put

28.03.2016.

Nakon vikenda koji je praktički izlika za unošenje enormnih količina hrane u naša tijela, došlo je vrijeme da se krene na planinu. Sveti vikend je očito nekako uspio utjecati na normalno funkcioniranje VAKUUM MET-a pa smo Maja i ja morali preuzeti stvari u svoje ruke. Planirani izlet je već tjedan dana objavljen u našoj Facebook grupi, ali odaziv je izostao. Nedavno sam počeo bacati oko na razne planinarske obilaznice te smo tako prošli vikend prošli IPO (Ivanečku planinarsku obilaznicu) koja nas nije razočarala. Ima dosta neotkrivene prirode koja, po mom mišljenju, sasvim dovoljno kompenzira za asfaltno tabananje kad ruta prolazi kroz Ivanec ili se penjete na Jamine. Nakon toga sam naišao na VPP (Varaždinski planinarski put) i slučajno, ili igrom sinkroniciteta, se on tradicionalno obilazi baš na Uskršnji ponedjeljak. Moje iskustvo s nabavljanjem planinarskih dnevnika je zasad bilo u najmanju ruku čudno pa je ovo bila i prilika da se nabavi dnevnik VPP-a na određenom mjestu u određeno vrijeme.

Planirani početak obilaznice je bio od 8:00 do 9:00 kod bistroa Brk u Podevčevu. Inače je to sasvim poznato mjesto za planinare koji obavljaju uspon na Čevo. Nabavio sam dnevnik te smo se automobilom odvezli do Završja Podbelskog gdje smo ga ostavili kod mosta na Bednji - danas tamo nije bilo nikog, ali inače je to popularna ribička destinacija. VPP službeno počinje u Krušljevcu, ali zbog radova na željeznici je početna točka preseljena u Podevčevo. Druga KT (kontrolna točka) VPP-a se nalazi na vrhu Čevo. Nije točno jasno zašto bi netko želio taj silni asfaltirani put uvrstiti u obilaznicu, ali očito je trebalo napuniti kilometre da ne bude prelagano. U svakom slučaju, nekako se čini dobro da Krušljevec nije početna točka! Sad će ovo već početi zvučati kao da se izvlačimo, ali nismo danas obavili ni drugu kontrolnu točku. Nije ono što mislite, naravno. Čevo je praktički naš tata u planinarskom smislu dok je majka definitivno Ivanščica. Prije dva-tri tjedna smo obavili vrlo zahtjevnu stazu do Grebengrada preko Čeva. Dobili smo danas potvrdu da je to jedna od gadnijih staza koje postoje na ovom području. Mislili smo zato da nema potrebe da idemo do KT koju smo obavili već nebrojeno puta, a jedan od čelnih ljudi HPD-a Dugi Vrh je rekao da nema problema.

Naša prva točka je bila utvrda Pusta Bela koja se nalazi nedaleko Belskog Dola (skoro točno kilometar i pol do dva od mjesta na kojem smo parkirali auto). Već duže gledamo tu oznaku za Pustu Belu pa je samo čudo što još tamo nismo bili. Ostalo je nešto sitno od same utvrde, ali centralni dio je idealan za zapaliti vatru (pritom paziti, naravno), malo se odmoriti ili možda čak prespavati. Ovo je ujedno bilo i moje prvo žigosanje planinarskog dnevnika. IPO sam obavio u potpunosti slikama kao dokaznim materijalom. Netko je uklonio žig kod KT Šumi o čemu sam obavijestio planinarski klub Ivanec, ali zadržimo se na današnjem danu i Varaždinskom planinarskom putu.


KT 4 je kod pilane Vincek u Završju Podbelskom. Između Puste Bele i ove KT smo morali hodati malo po cesti, ali ništa strašno. Kod pilane se opet ulazi u šumu koja je svakako prihvatljivija od asfalta. Ulaskom u šumu, uskoro smo vidjeli nešto što se inače ne viđa tako često - s jedne točke su se mogle vidjeti čak četiri markacije. Loš ili dobar posao markacista? Bilo je to svakako zanimljivo za vidjeti. Tu negdje, na putu za novi planinarski dom Ledinec, smo sreli našeg novog planinarskog prijatelja Ivicu. Onda još nismo znali da ćemo se sprijateljiti pa smo ostali samo na "dobar dan" i "bok". Čista planinarska pristojnost. Prvo nas je prošao Ivica, a onda i jedan stariji i ozbiljniji gospodin u narančastoj jakni. Uskoro smo došli do planinarskog doma Ledinec.


Ivica je već štambiljao svoj dnevnik i pio pivu kad smo mi tek dolazili. Bilo je već dosta ljudi, a neke dobre gospođe su nas pozivale u dom na toplo. Gospodin koji je kasnije preuzeo naše ispunjene dnevnike je rekao da do zadnje KT, planinarskog doma Vagon, ni ne moramo ići. Između novog doma Ledinec i Vagona ima kojih petnaest minuta po asfaltu. Nije nam bilo toliko do žiga koliko nas je gonila sama znatiželja. Uskoro smo saznali da smo i našli najljepši dom kod kojeg smo dosad bili. Možda se pitate o kakvom to vagonu ovaj govori i imali to kakve veze s... vagonima za vlak? Da, u pravu ste! Netko je došao na ludu i savršenu ideju da doveze stari vagon usred šume (220 m) i od njega napravi planinarski dom. Prava je šteta što ispada da sve to propada i gospoda su se odlučila napraviti novi dom. Na žalost ni tu ne staju problemi jer smo saznali od jednog gospodina, člana varaždinskog MIV-a, da se mlade i stare generacije ne mogu dogovoriti oko stalnog dežurstva u domu. Možda bi ovdje trebalo spomenuti i upozoriti mlade nade planinarstva da je uvijek bolje nazvati zaduženog za planinarski dom i pitati radi li dom na određeni dan ili ne. U suprotnom bi se mogli neugodno iznenaditi. To je mudrost iz usta Ivice, dugogodišnjeg planinara s iskustvom. Ja sam samo glasnik i šegrt - mali prorok planine.


Kod Vagona smo se zadržali jedno vrijeme. Ivica nam je pokazao svoje zavidne planinarske dnevnike. Čovjek ima na Hrvatskoj planinarskoj obilaznici osvojenih 104 od 150 KT. No, to nije ni toliko bitno. Možda je sad vrijeme da kažem par stvari o obilaznicama i mogućom zaluđenošću žigovima i značkama. Naše već postojeće uvide u cijelu problematiku je svakako nadopunio Ivica sa svojim dosadašnjim iskustvom. Iako sam počeo s tim prije kojih mjesec dana, a prvi put sam se s idejom obilaznica i znački susreo dok je naš prijatelj Bogdan dobio svoju prvu značku na kraju Ludbreške planinarske obilaznice, bilo mi je to dovoljno vremena da uvidim koliko čovjek može za tim doslovno poludjeti. Kao i sa svim opsesijama, ova dolazi tiho i u mraku. Mislite si da će to biti samo jedna značka, samo jedan put i da to nikako neće utjecati na planiranje vašeg sljedećeg izleta. Uskoro to počne biti uzrok besanih noći pa radite planove, precrtavate rukom karte na papire, zapisujete podatke o obilaznici i o mjestima na kojima se nalaze žigovi. Nije to ništa loše, možda je ljudima jedino malo čudno u doba interneta, mobitela i kompjutora crtati i pisati rukom. Uskoro priroda prestaje biti bitna, a jedino što se mora je doći do sljedeće KT. Ne govorim o sebi, ali mislim da imam dovoljno intuicije koja mi može pokazati u kojem smjeru to ide. Onda nam je Ivica pričao o prijateljima planinarima koji su za žigovima i značkama naprosto poludjeli - znači to je sasvim lako moguće, nije to samo neka moja divlja, pesimistična prognoza.

Najbitnije je zadržati u glavi ideju obilaznice kao nekakve staze koja ima zadani početak i kraj. Značke su samo bonus za one koji se npr. žele jednog dana prisjetiti gdje su sve bili ili možda žele imati svoju taktičku sobu za planiranje planinarskih pothvata, uniformu na koju će staviti sve te značke... aha, u redu, zanio sam se no sad nastavljam. Prigovor koji bi se recimo mogao dati takvom načinu razmišljanju ide nekako ovako:
A kako ljudi inače planinare? Jesu li potrebne kontrolne točke i žigovi da bi se, recimo, došlo do vrha Ivanščice, popilo pivu i nešto pojelo u Pasarićevom domu i onda lijepo vratilo do podnožja?
Kako smo planinarili svih ovih prijašnjih godina? Dok se prisjetim da prije par godina nismo ni znali za ništa drugo osim Čeva i Ivanščice! Ili kad smo znali u običnim patikama ići do gore, bez ikakvih vjetrosjeka, podslojeva i taktičkih satova. Daleko od toga da mi ne evoluiramo čak i u našim hobijima pa danas znamo da je bitno imati dobre gojzerice koje učvršćuju gležanj, ali zaključujem da je sve stvar perspektive. Za planinarenje stvarno treba samo dobra volja i ljubav prema prirodi. Sve ostalo je stvar ukusa. Mamutova jakna i planinarska moda su bonus. Žigovi, dnevnici i značke su bonus. Bitna je priroda i bitno je kretanje. U svijetu u kojem smo natjerani sjediti pred kompjutorima i ostalim tehno-čudima, spoznaja o potrebi kretanja i boravka u prirodi je aktualnija i potrebnija no ikad.

Teškom dušom smo napustili Vagon i krenuli natrag prema Ledincu. Ovaj put nismo mogli odbiti vesele domaćine pa smo ušli u sam dom. Prostor je prilično velik i peć je već dobrano grijala kad smo mi došli. Zagrijala se i atmosfera pa su ljudi plesali uz live muziku - zvukove harmonike koju je neki čovjek vješto svirao. Vidio sam i svojeg starijeg susjeda, ali on mene nije prepoznao unatoč tome što me viđa u šetnji s mojom vukicom svaki dan. Čovjek se došao zabavljati pa je uskoro plesao s nekom malo mlađom gospođom. Maja i ja smo se samo gledali i moram priznati da tako nešto još nismo vidjeli. Pred očima nam se događao pravi bal u gojzericama. Nadasve groteskni, ali zabavni prizor planinarskog tradicionalizma! Održao se i izbor za najljepšu planinarsku pisanicu, a učinilo mi se u trenutku da se jedna žena pobunila te vodičkinji iz MIV-a prigovorila kako su to oni birali, koji su bili kriteriji. To je ta druga strana planinarenja koja me pomalo umara. Moguće da zvučim kao tip koji uništava zabavu, ali jednostavno me ne privlače plesovi, jedenje gulaša (dodatni problem: moja prehrana je vegetarijanska) i općenito bučna mjesta prepuna ljudi. Simpatično je to što su ovo planinari i to su takoreći "naši", ali priroda vukova samotnjaka je jača od toga. Ipak je nama draži planinski ili šumski put kojim se prolazi žustrim hodom. No, tko zna kakvi ćemo biti pod stare dane? Možda ćemo i mi doći autom do gore i živjeti za te trenutke. Prisiljen sam sumnjati, ne znamo što nas čeka, ali nekako sumnjam u takvu budućnost. Kako bi naš prijatelj Ivica rekao: "Kad više neću moći - eutanazija." Biti nekorektan je nekad tako zabavno.


Povratak je bio brz i u dobrom društvu. Budući da smo mi bili parkirani u Završju Podbelskom, a Ivica u Podevčevu kod Brka, odvezli smo ga do njegovog automobila. Popili smo jedno piće te nam je Ivica pokazao na karti neke stvari koje su nas interesirale u vezi Belecgrada i Belečkog planinarskog puta koji je u planu. Želio bih se ovaj put zahvaliti Ivici na svim korisnim informacijama koje je podijelio s nama. Nismo zaboravili na Premužićevu stazu koju ćemo svakako obići! Možda Ivica to ne zna, ali smatram da je njegov pristup podučavanja ispravan - spontan i iskren. Neki planinari vas pokušavaju vrbovati u svoja planinarska društva, neki se odnose s nepoštovanjem prema mlađim generacijama i odbacuju ih kao "amatere" koji o ničemu nemaju pojma. No, kraj Ivice smo se Maja i ja osjećali kao jednaki. Nisu bili bitni žigovi, kilometri ili broj obilaznica - bitna je bila priroda, mi i dobar osjećaj. Zapamtite to i vidimo se na planinarskoj stazi!


p.s. - sve naše pothvate kao VAKUUM MET-a možete pratiti na stranici: VAKUUM SPACE
Facebook grupa u koju slobodno uđete i pridružite nam se u nekom od pohoda: VAKUUM MET



Oznake: VPP, planinarenje, Pusta Bela, Ledinec, vagon

Planinska samoća

14.03.2016.

Malo sinergijske "umjetnosti" od moje djevojke Maje i mene. Bez ikakvih velikih pretenzija, bez elitističkih samoljubnih ideja o tome vrijedi li ili ne vrijedi. Jednostavno i iz srca.
Dijete nastalo iz naše zajedničke ljubavi prema planinama. Posebno hvala također i našoj Ivanščici.


Planinska samoća

Kapimice i tiho
Počinjem put u znoju
Tek iznad tisuću
Osjećam laganu paranoju

Hrabro po planinarskom putu
Prelazim zadanu rutu
Rukohvat od drva
Nisi zadnja, ali si prva

Pozdrav junaku i grobu
Zaboravi ljudsku zlobu
Ptičji pjev, zveket lonca
Put dug, nema konca

Drveća je sve manje
Teško duševno stanje
Misli klize k vrhu
Ne zaboravi pravu svrhu!

Kao što nebo ljubi zemlju
Ljubim ja i tebe
Agresivno i bučno
Nekad tiho, nježno

Bit ću čvrst poput planine
Pijan od ljubavi i visine
Zaboravio sam svoje ime
No tebe još vidim jasno

Pogled u prazno
Sjajiš u mraku
Povjetarac na piramidi
Naši životi su lutajući asteroidi

Znam da ljudi neće mi dati
Ono što ovdje nađoh
Pusti ljudsku sljepoću
Prigrli planinsku samoću


Oznake: planine, Crtež, pjesma, Planinska samoća

Osmi mart - Čevo Overwatch

08.03.2016.

Gdje ste planinari?

Neke djevojke žele skupe večere, brze i udobne aute, palače, dragulje i prstenje koje sjaji u mraku.
Gotovo sve žele osjećajnog, ali snažnog muškarca. Moramo biti privlačni i vjerni, ali neke mogu bez toga ukoliko si možemo priuštiti sve s ovog popisa iznad.
Daleko od toga da nema i takvih muškaraca. Nije to ni toliko bitno. Danas je osmi mart i neki muškarci osjećaju određenu vrstu dužnosti. Dužnost koju bi trebali osjećati svaki dan, ali za sve postoji određeni i posebni dan pa tako evo i ženama jedan. Ili dva ako računamo majčin dan.


Neuobičajeno je da se s takvim stvarima ide netko hvaliti, ali moja cura je htjela Čevo. Mogli smo ići bilo kud, ali ona je izabrala planinu. Ako će me ikad pitati zašto sam baš nju izabrao, jedan od odgovora će sigurno biti: jer je ona izabrala planinu. Ja sam planina.
To će vjerojatno već biti ona neka kasnija faza - kad ludilo izađe iz kontrole.

Vrijeme je bilo oblačno, ali to nas nije zabrinjavalo. Moja žuta predvodnička "Miki" kabanica je bila spremna u ruksaku. Vlasnici gostionice Brk su napravili dobru stvar kad su povećali broj mjesta za parkiranje. Moguće je da taj drugi parking preko puta više koriste planinari nego mušterije krčme, a možda opet imam prevelika očekivanja. Naš auto je tako bio jedini kad smo oko 15:30 došli na parking. Kasnije sam vidio, s vrha Malo Čevo, da su još tri auta došla na spomenuti parking. Planina je također bila prazna. Nismo vidjeli ni žive duše po našem putu k vrhu. Ivanščica se sakrila u oblake, ali inače je pogled bio prilično dobar. Opet sam pogledavao žig na vrhu i sanjario o dnevnicima. Ima nešto od naravi hrčka u meni - jedni skupljaju hranu, a drugi opasno bacaju oko na planinarske značke.

Nismo se dugo zadržali pri vrhu jer smo se željeli spustiti prije mraka. Do vrha nam je trebalo jedno 50 minuta, a do dolje isto toliko. Spuštali smo se po "lakšem" putu za vrh Čevo, ali nam je za to čak malo više vremena trebalo nego za uspon. Razlog tome je blato kojeg u ovo vrijeme ima mnogo. Kamenje je mokro, a jednom kad zaglibite u blato, šanse za pad se samo povećavaju. No, osim jednog skoro-pada moje družice, nije bilo većih problema.

Vratio sam natrag dragu u Kneginec te popio s njezinim bratom - popularnim Šećerom - pivu za jedan groš. Nikome to ne preporučamo. Popravili smo okus s ostacima ručka i vrsnom kajganom koju je ovaj put napravio Nikola. Hvala dobrim ljudima na gostoprimstvu!

Sad sam već na toplom i proučavam varaždinski planinarski put. Ništa! Morat ću slati još jedno pismo. Da. Pravo, pravcato pisano pismo. Osjećam neku uzvišenost dok šaljem pisma planinarskim društvima.
Kilometri se gaze kad živiš za duge staze.






Oznake: Osmi mart, planinarenje, Čevo

7 milja za planinu

06.03.2016.

Kiša je padala točno tri minute. Zahvatila me negdje tamo između petog i šestog kilometra. Probudio sam se i saznanje da danas ne idemo na planinu je u meni ostavilo osjećaj praznine.
Svijet neće propasti, ali osjećam gorki okus jer smo svaki vikend protekla tri mjeseca planinarili i sad smo napravili tu stanku. Možda sam se navukao na sve to, možda mi nikad ni nije bilo mjesto u tim sivim betonskim gradovima.


Ekipa VAKUUM MET-a je ovaj put zakazala jer je vremenska prognoza bila zabrinjavajuća. Prvo su nam odgodili pohod na Risnjak jer je vodič shvatio da ima previše snijega. To je definitivno dobra odluka jer su s nama trebala ići i neka djeca iz osnovne škole. Ne samo da je opasno nego ne bi trebalo odmah prvi put ljude preplašiti. S tim da se mora računati da puno njih ni nema potrebnu opremu. Sjećam se samo Milengrada i svih onih ljudi koji su po blatu gacali u bijelim lacoste patikama. Da nije toliko tužno, smijao bih se. Nakon toga nas je sputala i ta zbunjujuća vremenska prognoza koja se ni dosad nije do kraja obistinila. Dodatno je konfuzno to što prijatelj prati neku norvešku stranicu za prognozu i po njoj je danas trebalo biti sunčano u Zagrebu. Kolega mi upravo javlja da se sprema na Jarun prošetati ili provozati biciklom. Nad Varaždinom su tamni oblaci.
A onda je tu i organizacija i dogovori s ljudima koji dodatno kompliciraju stvari. Jedni misle da će kiša, drugi ne misle. Jednima se ide bez obzira na kišu, drugi ne žele pokisnuti. Ja otpočetka naglašavam problematičnost toga svega, ali kad se zapleteš u nešto - sam si si kriv. Ponekad mi se čini da više nikad neću moći ići na neki privatni izlet koji nije negdje objavljen. Ponekad mi se čini da VAKUUM MET nisu općenito svi ljudi koji hodaju po planinama s nama nego da je to u biti samo par ljudi koji... čekajte! Ova priča zvuči poznato. Možda svaka organizacija, institucija ili službena grupa jednostavno mora ići u tom smjeru. Čude se ljudi što nismo učlanjeni u planinarsko društvo i da nam je bolje da se čim prije učlanimo. Da, jer planina osjeća imam li ja planinarsku iskaznicu ili ne. Odlazak u prirodu je postao službena parada, još jedan popis na kojem treba biti tvoje ime.

"Kad shvatiš da je većina u krivu, jednostavno kreni drugim putem."

Moglo bi se i reći: kad jedni stoje i ne idu nikud, ti kreni u samotnu šetnju. Učinio sam baš to!
Krenuo sam prema šumi i odlučio jedno vrijeme pratiti rijeku Dravu u smjeru Slovenije. Zanimljivo mi je, a i zbog toga cijenim ovakve šetnje, kako što ideš dalje, ima sve manje ljudi. Kod drugog mosta (kod Spasa) ima dosta ljudi. Tamo znaju i parkirati aute pa ili hodaju ili trče. Između prvog i drugog mosta je skoro točno jedan kilometar pa je to i dobro mjerilo iako danas manje-više svi imaju pedometre i pametne satove. Barem oni koji trče.

Kako mostovi rijeke Drave odmiču, ljudi je sve manje i manje. Uz samu rijeku počinju nicati klupice, a neke imaju i nadstrešnicu - djelo lokalnih ribiča. Neke su održavane, a neke se raspadaju. Prolazim pokraj auta koji je pun drva. Uskoro vidim i dječaka koji nosi drva i utovaruje ih u auto. Kod četvrtog mosta vidim jedno dvadeset-trideset ljudi u narančastim prslucima. Gotovo svi imaju pse i jasno je da su to lovci. Dostižem ih i sad jasno vidim da svaki na leđima nosi pušku. Neki idu pješke, a neki se voze u autima. Psi trče za autom, čovjek iz auta fućka pa pas prati. Trčkara oko auta, a gazda se očito ne boji da bi pas mogao završiti pod kotačima. Jedna kujica je posebno neposlušna i nikako da dođe. Počinje kasniti skoro kilometar za glavnom skupinom, a gazda je ljut i viče. Dovoljno da mi uništi moju tišinu. Nema tišine ni na kojih sedam-osam kilometara od Varaždina. Nema tišine gdje su ljudi. Sjetim se svog prijatelja Bubača i kako bi se on vjerojatno smijao i rekao: "Kaj pa budu ovi vlovili? Ovaj svojeg vlastitog pesa nemre v red dopelati. S tom fućkom je sad već sve zajce i fazane steral."
Smiju se, deru se, vjerojatno piju. Izvinite mi ako nemam poštovanja prema takvima, ali oni su odavno predaleko od prirode po kojoj se tako često kreću.

Počinju prve kapi kiše. Čini se da lovcima nije bilo drago jer su uskoro nekud nestali. Ja sam nastavio hodati prema hidroelektrani do koje na kraju nisam došao. Lovci su skrenuli niz neki pokrajnji put, a ja sam se kod zadnjeg mosta prije elektrane okrenuo. Kabanica predvodnika Mikija ostaje u ruksaku jer kiša ubrzo prestaje. Uskoro me prolazi jedan traktor s prikolicom punom drva. Kod trećeg mosta skrećem po cesti koja vodi do stare vojarne. Uskoro počinje asfaltirani dio i počinju se viđati auti. Vraćam se polako u civilizaciju, a uskoro me prestiže i jedan mali Rom koji vjerojatno nema ni osobnu, a kamoli neku drugu iskaznicu. Vozi mali biciklić kao lud i izgleda sretno. Nadam se da nije gladan. Opet neki ljudi koji iz šipražja vade drva i pune auto.
Skoro cijelim putem kroz šumu viđam manje, ali i veće kupove smeća. Postavljene su table na kojima jasno piše da se otpad ovdje ne smije odlagati, ali kad je to išta ionako značilo? Onaj koji nema savjest, jednostavno je nema. To mi stvarno nikad nije bilo jasno. Ljudi - jedni bacaju otpad, drugi ga pokupljaju. Šteta što je ovih drugih manje. Dao bih medalje predanim smetlarima, a ne da se njih i njihov posao smatra najnižim u društvu. Naravno, konzumerizam ni ne može to drugačije postaviti. Najviši su oni koji mogu najviše onečistiti, najniži su oni koji moraju za gospodom čistiti. Sve je vrtoglavo izvrnuto!

Odjednom se budim iz sna i, približiviši se jedanaestom kilometru, ulazim u svoje dvorište.
Dočekuje me sibirski pas i maše s repom. Eh, da postoji između ljudi takva ljubav i predanost kakva postoji između psa i čovjeka.
I da onda preslikamo tu ljubav i na naš odnos prema prirodi. Kakav bi to svijet samo bio!






Oznake: Samotna šetnja

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se