U subotu, 23.4.2016. je održana Zelena čistka koja je najveća EKOakcija u Hrvatskoj. U Varaždinu je bila pod koordinacijom Udruge Franjo Košćec, a čistili smo Park dravske šume.
Bilo je četrdesetak sudionika svih uzrasta, a za pokupljene vreće smeća su bili zaduženi zaposlenici Varkoma koji su u tu svrhu imali manji kamion. Planinarano je bilo čišćenje od 9:00 pa do 12:00. Podijelili smo se u dvije skupine te je jedna čistila prednji dio (južni) šume kod ulaska u sam Park, a druga sjeverniji kod kojeg se nalaze bivši bazeni i trim-staza koju su nedavno neki političari čistili i spremali za ponovnu upotrebu. U isto vrijeme smo vidjeli mlade HNS-ovke iz Kneginca kako šeću napuštene pse iz SPAS-a. Iako sam skeptičan prema politici i današnji pojam koji taj zanat predstavlja ne zadovoljava uvjete postavljene od velikih Grka i drugih filozofa, drago mi je da političari nešto i rade.

Maja, Mario i ja smo naišli na ogromno nalazište smeća koje se nalazi uz samu Međimursku ulicu i to baš kraj table koja želi dobrodošlicu biciklistima. Netko je pobacao sve i svašta, ali više možete pogledati na priloženom videu - kratkoj reportaži s lica mjesta. Moram napomenuti da mi je bilo i smiješno i tužno u isto vrijeme kad su u jednom trenutku pokraj nas prolazili Romi. Činilo se da traže ima li nešto ovdje za njih što bi mogli uzeti, ali čini se da su to već provjerili i pobacali okolo. Naravno, ne želim reći da to samo Romi rade! Ima i naših dobrih ljudi koji dođu s kamionima i samo sipaju smeće u šumu. Na svim ulazima i prilazima u šumu ima smeća. Svaka čast volonterima koji čiste šumu jer da nema njih, prije bi to bilo odlagalište nego Park šuma kojom se, navodno, Varaždinci jako ponose.

Oznake: Zelena čistka, volontiranje

U nedjelju, 17.4., održan je ovogodišnji BIMEP - biciklijada čitavim Međimurjem koja iznosi cca 140-150 kilometara. U prošlom postu je ukratko objašnjeno kako BIMEP funkcionira (16 točaka koje treba obići), a priložio sam i službeni poziv na kojem se mogu vidjeti sve točke odnosno karta cijelog BIMEP-a. Podaci organizacijskog odbora govore o 3 300 sudionika, a mi s ceste možemo potvrditi da je bilo stvarno puno ljudi. Sudionici su se priključivali na svim točkama. Sve je to bilo neobavezno i bitno je bilo uživati u ljepotama Međimurja, ali i raditi nešto za sebe i svoje tijelo. Lijepo je vidjeti toliko ljudi koji ne sjede doma pred televizorom ili računalom.

Izgled diplome na koju se udaraju štambilji - na poleđini se nalazi cijela karta BIMEP-a

BIMEP i općenito biciklijade privlače i onu vrstu entuzijasta koji jednostavno moraju proći sve točke i staze jer inače se ne bi osjećali dobro. Moj prijatelj Mario je vozio BIMEP i prijašnjih godina, ali ovo mu je prvi put da je obišao sve kontrolne točke. Naša mala ekipa (Ana, Bojan, Goran, Mario i ja) se priključila na biciklijadu u Pušćinama malo nakon 9:00. Punktovi (kontrolne točke) se zatvaraju u 18:00 pa smo imali devet sati da prođemo 150 kilometara. Osobno nisam nikad toliko vozio, ali treniram često pa sam otpočetka imao dobar osjećaj. Na kraju je ispalo da mi odlazak u planine svakog vikenda godi - kondicija je definitivno porasla. Na žalost, uspjeh kod vožnje ovako dugih trasa ne ovisi samo o vama i vašoj kondiciji. Tu su svakako i vremenski uvjeti koji jučer nisu bili najpovoljniji za vožnju bicikla. Kiša je izostala, ali zato je vjetar zavijao svom snagom.

Beskonačna cesta - negdje na putu

Krenuli smo, dakle, iz Pušćina pa kroz Štrigovu do Sv. Martina na Muri koji je najsjevernija točka BIMEP-a. Nakon toga se spuštamo sve do Svete Marije i obavljamo Kotoribu te se vraćamo za Prelog, Orehovicu i radimo kraljevski, gotovo teatralni ulazak u Čakovec koji je kruna cijelog BIMEP-a. Na trokutu (vidi GPS trag na kraju posta) Donja Dubrava-Kotoriba smo imali velikih problema s vjetrom, a ni vožnja od Svete Marije do Preloga nije bila ništa lakša. Koliko nas je pamćenje otpočetka služilo, viđali smo poznata lica pred kraj pa zaključujemo da je bilo dosta ljudi koji su također vozili cijeli BIMEP. Teško je opisati misli koje vam se vrzmaju nakon toliko kilometara, ali to je neka kombinacija očaja, bijesnih motivacijskih pokliča i sreće jer vaš sat pokazuje kako polako, ali sigurno odvaljujete sve te silne kilometre.

Naš mali tim

Svakako se treba pohvaliti organizacijski odbor koji je svoj posao obavio gotovo savršeno. Na svakom punktu su bili jako ljubazni te nas nudili s hranom i pićem. Punktovi i štambilji su dobra motivacija, a mislim da je i dobar potez to što je ruta tako duga. To ostavlja jako puno mogućnosti da se ljudi iz svih krajeva Međimurja priključe i odvoze koliko već žele. Svakako je to puno bolje nego naša varaždinska biciklijada koja ambicioznijim biciklistima ne nudi baš neke opcije. Svima koji će sljedeće godine biti u mogućnosti, toplo preporučamo sudjelovanje u BIMEP-u! Pogledajte i video snimljen na samom kraju BIMEP-a.

GPS trag BIMEP-a - KLIK na sliku da bi se povećala

Oznake: BIMEP 2016., biciklijada, biciklizam

Podnaslov: Nije žvaka za seljaka!

Da ne bi ispalo da je planinarenje jedino što radimo u prirodi, vrijeme je da se malo posvetimo bicikliranju. Biciklizam je odavno moja velika ljubav. Naravno, nisam na nivou nekih profesionalaca, ali znamo potegnuti dobre kilometre. Zadnjih dana imamo uglavnom lijepo i sunčano vrijeme, a posebno nas veseli činjenica da je prognoza za vikend dobra! Naime, u nedjelju (17.4.) se vozi međimurski BIMEP. Bimep ima 16 točaka od kojih možete obići koliko želite. Kotizacija za sudjelovanje je 5 kuna. Dobite papir (pazite sad ovo, tzv. diplomu) na koji vam udaraju štambilj na svakom punktu koji obiđete. Ne moram uopće naglašavati da moja ekipa entuzijasta namjerava popuniti cijelu diplomu. Cijeli put sa svim punktovima iznosi iznad 150 kilometara.

Ispalo je da naš suplaninar Mario iz ilegalne planinarske skupine VAKUUM MET također voli biciklizam pa idemo zajedno. Pridružit će nam se možda i Ivana i Igor, ali oni neće voziti cijelu stazu.
Moju Maju čeka spreman bicikl, ali neću ju gnjaviti jer je 150 kilometara puno. A i ponekad... a man has got to do what man has got to do.
Kad smo već kod toga: Mario je nedavno otvorio svoj blog u kojem će, barem je tako najavio, pisati o pripremama za trčanje polumaratona na Plitvičkim jezerima ove godine.
Nije na našoj domeni, ali ako je netko zainteresiran - kliknite ovdje: BLOG

Karta Bimepa

Sad slijedi onaj dio u kojem ja brbljam o opremi, a netko to vjerojatno pročita i kaže: "Ne, nije tako. Za bavljenje sportom i bivanje u prirodi nije potrebna nikakva (skupa) oprema. Bitna je samo dobra volja!"
I sve je u redu s tim. Ja se slažem, ali ne u potpunosti. Mislim da ću još jedno duže vrijeme pamtiti one djevojke i mladiće koji su kod Milengrada zagrezli duboko u blato, a neki su nosili bijele šminkerske tenisice koje su prije za neki moderni bal, a ne za ples s planinom. Za piknik i odlazak na Čevo (bez ikakve želje da se neko mjesto omalovažava - Čevo je prekrasno!) možda nije potrebna oprema, a ni priprema. Međutim kad vi namjeravate proći preko 150 kilometara (i s tim da još niste ni sigurni hoćete li to moći - svašta se može dogoditi na putu, a možete jednostavno i ne moći to fizički izdržati) na biciklu, vi jednostavno morate misliti na opremu. Na poštarskom biciklu to nikako neće ići. Ako ste muško, stvar je i zaštite vašeg međunožja. Vjerujem da se ni damama nije ugodno cijeli dan gužvati na neudobnom zicu. Slična stvar je i s planinarenjem zapravo. Ako je snijeg i blato, bilo bi sasvim razumno razmisliti o gamašama. Po kiši je pametno imati kabanicu, a preporuča se i odjeća od posebnog materijala koji ne upija baš odmah svu vlagu kao što čine obične pamučne trenirke (ja btw. ni danas nemam prave planinarske hlače tako da nije da ja solim pamet jer sve imam). Ako znate da ćete ići na duži izlet, uzet ćete ruksak veće litraže jer jednostavno stane više nutra. To je, nadam se, sasvim logično. Dakle, neko razmišljanje o opremi mora ipak postojati i ono postoji.

No, zašto žvaka nije za seljaka? Trebalo je odabrati bicikl kojim će se proći tih 150 kilometara, a sasvim slučajno moj otac ima mali vozni park (zapravo ima dva bicikla, ali super zvuči "vozni park") pa sam se ponudio da testiram. Naravno, on je bio dovoljno dobar da mi ustupi svoje bicikle. Moj Giant Warp je već stariji gospodin koji je koliko-toliko usčuvan. Zic je u užasnom stanju (spužva je istrunula zbog vlage), ali je toliko udoban da mi ga je uopće žao mijenjati za neki moderni sportski "ass killer" zic. Primjera radi, prvi bicikl koji sam odlučio testirati i mislio uzeti na nedjeljnju vožnju je Cube Cross Race blue 'n' black (mislim da je 2014 ili možda 2015?):



Na ovom biciklu čovjek jedva može voziti ispod 20 km/h. Prije dva dana sam odvozio na njemu 50 kilometara i mogu reći da je to prava zvijer - jednostavno guta cestu. No, postoji mali problem udobnosti. Zic je vjerojatno kvalitetan, ali što se tiče udobnosti - moja guzica ga baš i nije dobro ocijenila. To je sve vjerojatno stvar navike, ali iz dvije vožnje nisam dobio dojam da bih na njemu mogao proći 150 kilometara. Uz to, ovaj bicikl bi odmah i otpao za to što nam treba jer je on konfiguriran za offroad. Kraće šumske ili makadamske staze u kojima vam je bitna brzina. Bimep je definitivno endurance test, a ne speed test. Jutros sam vratio ocu bicikl, zahvalio mu se, uzeo našeg drugog kandidata: Cube Tonopah i zahvalio se opet.



Čim sam krenuo natrag prema kući i u testnu vožnju, znao sam da je to to. Bila je to ljubav na prvi spust! To je bicikl na kojem bih eventualno mogao proći 150 kilometara i mislim da sam našao svoj weapon of choice. Zic je mnogo udobniji, a i položaj u kojem sjedite je drugačiji nego na Cross Race-u. Moguće da je i to bilo ono što me odbilo od Cross Race-a: naviknutost na drugačiji stil vožnje. Svojeg Giant Warpa vozim na sličan način kao što se vozi i Tonopah. Nema čudnih, profesionalnih nagiba tijela i zapravo možete voziti i uživati u prirodi oko sebe. Iskoristio bih ovu priliku odmah i za savjet svima koji namjeravaju investirati u bicikl. Nemojte kupovati bilo što i informirajte se prvo o tipovima bicikala! Razmislite o tome za što vama treba bicikl i onda potražite nešto što bi vam odgovaralo. Prečesto ljudi kupe mountain bike, a zapravo bicikl cijelo vrijeme voze po asfaltu. Uvijek se mogu promijeniti gume, ali to je često posao u koji se prosječni čovjek ne upušta. Također nema potrebe da nabijate cijenu biciklu za svakakve amortizere ako vam oni, stvarno, nikad neće trebati.

Treći kandidat o kojem sam ozbiljno razmišljao kao odabiru za Bimep

Nakon nedjelje ćemo vjerojatno napisati izvještaj i doživljaje s Bimepa na službenoj stranici VAKUUMA (LINK). Tamo možete i pratiti izvještaje sa svih naših planinarskih pohoda. Za kraj prilažem GPS trag današnje testne vožnje (45km). Vidimo se na planinarskim stazama ili negdje na cesti!

Oznake: biciklizam, BIMEP, Cube Cross Race, Cube Tonopah, pripreme

Mnogi planovi su se napravili i izjalovili za ovaj vikend. Otpočetka tjedna planiram pohod na Sljeme, ali nismo na kraju išli u Zagreb. Prognoza isto nije bila pogodna pa smo kolega Boris i ja odlučili odgoditi sve za neku bolju priliku. Tada mi se javio otac i rekao da bi išli planinariti, ali nešto lakše za njegovo otvaranje sezone. Ivanščica je odmah otpala jer je zapravo prilično naporna ljudima koji ne planinare ili koji žele uspon za zagrijavanje nakon zimskog sna. Misli su nam obojici krenule u smjeru Ravne gore, ali nam je uspon od Trakošćana, iako lijep, već dosadio. Budući da ja u zadnje vrijeme radim velike planove ruta i bacam oči na svakakve lokalne vrhove, razrušene utvrde i obilaznice koje treba pregaziti, ponudio sam se da nađem neki alternativni uspon na Ravnu goru.

Brdašce i na vrhu kapela sv. Marije Snježne - u pozadini se nazire Ivanščica u magli

Ispružio sam po Internetu svoje pipke željne planinarskog znanja i našao mjesto koje se zove Kamenica. Nije dugo trebalo da već i sam ručno iscrtavam cijelu kartu PPRG-a (Planinarski put Ravna gora). To je neka moja čudna navika u kojoj moram svoju rutu imati na papiru pa ga često vadim tokom puta i orijentiram se po toj, većini nerazumljivoj, karti. Čisto da budem siguran, upitao sam svojeg online prijatelja Jelenka za savjet. Kad je i on spomenuo Kamenicu, bio sam siguran da je to naš alternativni put.

Naša polazišna točka je kojih pola sata ispod križa na vidikovcu

Plan je bio veleban i na kraju je moja megalomanija preuzela kontrolu te je ispalo da je ruta uključivala pola KT (kontrolnih točaka) PPRG-a. Počeli bi iz Kamenice i obišli KT 10 (Kapela sv. Marije Snježne), KT 9 (Babice), KT 8 (Filićev dom), KT 7 (Pusti duh), KT 6 (Velike pećine). No, realnost je ubrzo pojela moj idealizam. Znao sam da će se vjerojatno trebati hodati po asfaltu (tabananje) barem jedan dio puta, ali nisam htio izazivati svoje suplaninare i nametati im umjetne podloge kad smo svi došli da uživamo u prirodi. KT 10 je otpala odmah u početku jer bi se morali penjati na brdo pa se vraćati vjerojatno po istom putu i onda tabananje do skretanja gdje se konačno pojavila markacija, to jest oznaka boga planine. Nisam do kraja zadovoljan s markacijama na ovom završnom (nama početnom) dijelu puta.

Početak šumskog puta iznad Babica

Parkirali smo automobile na nečem što bi se moglo nazvati malo parkiralište. To je vinogradarski kraj pa prevladava uska cestica koja baš i ne obećava puno u svezi parkiranja. Naša početna točka je bila zapravo savršena, ali sam to tek poslije shvatio. Mogao se vidjeti vidikovac i na njemu još jedan, čini se, križ od inoksa (referenca na Čevo). A iza nas je u daljini bilo brdašce na kojem se nalazi kapela sv. Marije Snježne. Slijedili smo markaciju i započeli uspon.

Čini se da smo se definitivno riješili Mrazomora - sve je zeleno

Očekivao sam mnogo više od Babica u selu Galići! Na karti je oznaka za vrh, ali čini se da mi je prekrasni belečki kraj povećao očekivanja. Markacija je na nečijem privatnom posjedu, a uskoro smo shvatili da je i crvena tuba sa žigom ovdje. Sljedeće markacije nije bilo na vidiku. Jesmo li trebali proći kroz to dvorište? Mi smo krenuli dalje pokraj ograde i uz nečije brajde do makadamske ceste. Skautirao sam udesno, ali markacije nije bilo na vidiku, a staza nije izgledala održavano. Po karti je bilo logično da krenemo lijevo, a uskoro su se (nakon možda 200 m) pojavile gusto postavljene markacije – možda da nam se iskupe za ovaj prvi dio na kojima su one izostale? Moguće da sam u totalnoj zabludi što se tiče ovog dijela puta pa pozivam iskusnije čitatelje da me isprave.

KT 9 Babice u nečijem dvorištu

Put dalje postaje idilično šumski te se penjemo uzbrdo i pritom imamo oko sebe mnogo zelenila. Nakon četrdeset minuta hoda (neuračunate kraće pauze) uspon postaje na trenutak zahtjevniji, ali ispada stvarno samo trenutak. Dolazimo do putokaza koji nas usmjeravaju prema vidikovcu (onaj vidljiv s početka rute) i prema Filićevom domu. Otprilike dvadeset minuta kasnije dolazimo do hranilišta za šumsku divljač te se penjem na lovačku čeku. Tamo me dočekao izmet neke životinje. Netko je ostavio lovcima zamku!

Putokazi za planinarski dom i natrag za Kamenicu - s druge strane je putokaz za vidikovac

Tata i sin - ako se netko pita otkud dolazi profinjeni ukus za opremu

Gotovo zrela jedinka homo sapiensa sapiensa na pojilu

Ravnogorski poglednik

Naša staza nas vodi po relativno ravnom terenu i uskoro nas počinje usmjeravati prema smjeru koji bi odgovarao poziciji planinarskog doma. Prolazimo pokraj oznaka za poučne staze „Balkon“ i „Pećine“, ali skrećemo udesno. Uskoro dolazimo do neke vrste šumskog vidikovca na kojem se napinjemo i mučimo da bi okinuli dobru fotografiju. Tu nas prolazi grupa trekkera od kojih je jedan moj profesor geografije iz srednje škole. Čini se u dobroj formi te nakon pozdrava i par riječi nastavlja žurno za svojim kolegama. Jedna od naših suputnica je upitala: „Zašto mi idemo na mjesto s kojeg oni bježe?“ Ubrzo nakon toga dolazimo do pravog vidikovca i ovaj put uopće nije teško uslikati dvorac Trakošćan u daljini.

Većina u timu Mamut je odlučila skrenuti udesno

Tu negdje se skriva Predragov put

Trakošćan u daljini

Uskoro je postalo jasno od čega su naši trekkeri bježali! Kod doma je bio raspakiran McKinleyev šator, a oko njega je bilo brdo planinara. Zapravo, oko cijelog Filićevog doma je bilo planinara na bacanje! To nije bio obećavajuć prizor te je moj prvotni entuzijazam na trenutak splasnuo. Bio je to opet samo trenutak jer sam uskoro ugledao naše dobre prijatelje i suplaninare iz VAKUUM MET-a! Zrinka, Bogdan i Mario su već popili svoje planinarsko pivo, a čini se da su nas kod doma čekali već cijeli jedan sat. Ekipa VAKUUM MET-a je išla od Trakošćana preko Vrbanića do Filićevog doma. Ovo je prvi vikend u kojem imamo pokrivena dva puta na istu planinu i isti vrh. Jako sam zadovoljan što naša upornost i ljubav prema prirodi ne jenjava ni nakon par mjeseci planinarenja svakog vikenda.

Ekipa VAKUUM MET - združeni nakon prvotne razdvojenosti

Mister Kudrof Četveronožni - na planini nikako ne uživaju samo ljudi

Pomalo asocijalna ekipa Mamut na zadovoljavajućoj udaljenosti od drugih ljudi

Mamut mlađi i Nosna Rožica (aluzija na znak marke Kilimanjaro - nosorog)

Gozba je počela, a ispalo je da je ekipa Mamut dobro opremljena hranom.Bilo je mnogo posudica punih zdrave hrane. Ja sam danas odlučio lakše pa sam pojeo buhtlu od sira i jednu bananu. Za desert su bili orasi i brusnice. Obavio sam službene stvari te udario žig ZPP-a (Zagorski planinarski put) u dnevnik te se raspitao o mogućnosti povratka nekim drugim putem. Uskoro su došli mladi skauti, a neki od njih su očito bili zločesti po putu jer ih je vođa poslao „na kaznu“. Što je to značilo, nismo točno shvatili. Lijepo je da djecu uče hodati po prirodi od malih nogu, ali mogli bi im barem reći da se po planini ne hoda u trapericama. Skauti i skupina Slovenaca oko šatora bili su malo* previše pa smo odlučili krenuti. Zanimljivo je da su Slovenci svugdje. Svakog vikenda ih ima na gotovo svakom vrhu! Očito narod koji voli hodanje i aktivnosti mnogo više od naših dragih Hrvata koji se bave prepucavanjem oko politike i prošlosti, klerikalizacijom obrazovanja i progonom novinara. Moram paziti što pišem da i po mene ne dođu batinaši.

Improvizirani šumski inverzijski stol i solarna yoga

Kradljivac srdaca - lopovske rukavice

Pogled u daljinu

Ruta povratka je bila smjer Cimerplac te spajanje na Predragov put koji je pun mrtvih žaba i pjegavih daždevnjaka. Prošli smo i pored potoka Hudi Viher. Na početku smo se pitali je li to neka stijena, ali onda smo saznali istinu – lijepo je šuškao uz nas cijelim putem. Mamut mlađi je naučio fućkati Mamuta starijeg. Naime, otac nije znao da njegov ruksak ima implementiranu fućkaljku. Svakako korisna stvarčica u slučaju da se netko izgubi. Nastavili smo tako veselo fućkati uz ptice i pritom obavili dugi marš koji nas je naposljetku doveo do skretanja za vinogradarski kraj u kojem smo ostavili automobile.



Hudi Viher u akciji

Povratak Predragovim putem do početne točke

Ukupna udaljenost: 10.7 km
Ukupno vremena: cca 3 h 45 min
Brzina prolaska rute: avg. 17:19 min/km, max. 9:50 min/km
Potrošeno: 2 040 kcal, 45% masti

GPS trag naše rute - KLIK na sliku da bi se povećala

Oznake: planinarenje, Ekipa Mamut, Ravna gora, Kamešnica, Babice, Hudo duplje, Filićev dom, Predragov put

"Kad zagusti i kad uspon postane nemilosrdan: Budi poput ljenjivca. Urnebesno spor, ali motiviran i siguran."

Konačno smo obavili ono što smo namjeravali prije mjesec dana. Naš pokušaj probijanja do južne strane Ivanščice je bio propao radi nanosa snijega i upozorenja iskusnijih planinara. Vjetar je divljao i bili su u pravu, ali ne radi razloga koje su oni naveli. Hodanje po hrptu je jedva deset-petnaest minuta i to nam ne bi bio problem. Većih problema je moglo biti pri strmim penjanjima do Beliga ili do Babinog Zuba. Otpalo lišće je sad opasna podloga jer nikad ne znate kud stajete pa je preporučen oprez. Kako bi ti strmi usponi izgledali po zaleđenom tlu – ove godine nećemo saznati.

Snijeg se definitivno povlači, a današnjih dvadeset stupnjeva Celzijevih je već bilo dobar preduvjet za preznojavanje. Mjesta koja nisu bila u sjeni drveća su bila pogodna i za sunčanicu. Ovotjedna ekipa VAKUUM MET-a je brojila četiri člana od kojih su svi nosili duge hlače i majice dugih rukava, a bilo je već sigurno i za puno laganiju odjeću. No, to nas nije zaustavilo da hrabro umarširamo na južnu stranu naše Ivanščice i da obavimo polovicu Belečkog planinarskog puta (BPP-a).


Malo nakon Črnih mlaka napustili smo dobro poznatu stazu koja nas često vodi do Pasarićevog doma te smo se priključili na rutu BPP-a. Kontrolne točke (KT) koje smo obišli su: KT 6 – Belige, KT 7 – Babin Zub, KT 8 – Stari grad Belecgrad, KT 9 – Osinec i KT 10 – planinarska kuća „Belecgrad“. BPP ima deset kontrolnih točaka, a moglo bi se reći da smo kilometarski prošli jedva četrdeset posto od cijeloga puta. Obavili smo pet točaka koje pripadaju zapadnom dijelu BPP-a. One su gušće raspoređene nego istočne. Da bi prošli cijelu rutu (a sjajna značka Belečkog planinarskog puta će sasvim sigurno krasiti moju uniformu), fali nam obilazak ovih KT: KT 1 – Crkva Majke Božje Snježne u Belcu, KT 2 – Mindžalovec, KT 3 – Židovina, KT 4 – vrh Ivanščice te KT 5 – Hanjžica.

Planinarska podrška kampanji "Počeši s razlogom"

Uspon na Belige (974 m) zahtijeva neke manje napore, ali ništa što bi uzrokovalo povremeni osjećaj očaja koji je zapravo mješavina umora i percepcije nagiba uspona koji se nalazi pred vama. Malo smo se odmorili na vrhu, a Mario se popeo na drvo i u sebi oslobodio našeg dalekog pretka. Neposredno prije same oznake za KT Belige pruža se pogled na radiotoranj koji se nalazi kraj Pasarićevog doma na vrhu Ivanščice. Sam vrh Belige je u šumi pa nema vidika na okolno područje.


Nakon Beliga slijedi Babin Zub (638 m) na kojem je također drveće. No, hodajući samo par metara od oznake za KT, pruža se pogled prema, vjerujem, ostatku Oštrcgrada. Suptilno bacamo oko na Majer i Oštrcgrad. Lijep je osjećaj dok hodate po planinarskom putu i nađete si jednu od sljedećih destinacija.

Slijedi lagana šetnja i spuštanje do staroga grada Belecgrada. Na ulazu je info tabla, a sama utvrda je lijepo očuvana. Mario je okinuo par snajperističkih fotografija sa zidina. Tamo negdje nam je već počelo kruliti u želucima, ali nije bilo pogodnog mjesta za sjesti pa smo s hranom odlučili pričekati do planinarske kuće „Belecgrad“. No, prije same planinarske kuće morali smo obići vrh Osinec.


Vrh Osinec (531 m) je malo drukčija priča od Beliga i Babinog Zuba. Vrh je ujedno i lijep vidikovac na okolno područje. Vidi se stari grad Belecgrad i cesta koja vodi do planinarske kuće. Nema jasne oznake da se nalazite kod kontrolne točke, ali na to vam ukazuje žig koji je ubetoniran u stijenu na vrhu. Čini se da je netko radio neki paganski ritual jer smo našli ostatke neke male životinje. Tu je, uz kosti, bila i lubanja čudnog oblika. Zaključili smo da su to ostaci Osinečkog zmaja. Nakon slikanja s lubanjom i kratkog odmora krenuli smo prema planinarskoj kući „Belecgrad“.


Sunce je već pošteno peklo u tom trenutku. Lišće nam je malo otežavalo spust. Točnije, lišće je meni otežavalo spust. Sporiji sam kad se spuštamo pa sam već tako jednom zaradio nadimak „babica“. Bio sam ponosan na taj nadimak jer sam mislio da se aludira na moju sposobnost porađanja ideja kod drugih ljudi, ali čini se da je to bila samo pusta želja jednog studenta filozofije. Nikola, koji je iskovao taj nadimak, je mislio nešto tipa: „Vuče se kao babica.“ Sjetite se početnog citata! Budi poput ljenjivca. Možda spor, ali siguran i motiviran.


Planinarska kuća „Belecgrad“ (445 m) je jedno od simpatičnijih planinarskih pristaništa. Sviđao nam se broj klupica koje su postavljene pred kućom. Kuća je opremljena pićem, a jelo možete dobiti uz prethodnu najavu. U planinarskoj kući „Belecgrad“ može se i prenoćiti. Obavio sam službene stvari: udario žig Belecgrada u dnevnik Zagorskog planinarskog puta, nabavio dnevnik Belečkog planinarskog puta i udario žig u njega. Nazočnost na svim ostalim današnjim točkama dokazat ću fotografijama. Zanimljivo je da se svi čude kako sam ja razvio te fotografije (dokazni materijal za IPO se sastoji u potpunosti od fotografija). Danas su sve fotografije na računalima ili podatkovnim oblacima. Ako niste pažljivi, tamo su do prvog ozbiljnijeg okuženja nekim od kompjutorskih virusa ili pada servera. Gozba je počela, a uz uobičajeni asortiman ostatak moje družine je jeo i medvjeđi luk koji su nabrali usput.


"Heroji nikad ne odustaju. Samo hrabro i iskreno srce i ničeg se ne boj! A onda dođeš u belečki kanjon smrti i riječi više ne znače apsolutno ništa."

Sigurno se pitate zašto ovakav naslov za reportažu? Gdje je tu bilo kakav kanjon smrti? Današnji pohod imao je vremensko ograničenje pa smo se trebali vratiti u Varaždin najkasnije do 16:00. Mislili smo da će to biti svakako izvedivo jer smo već oko 13:00 krenuli od planinarske kuće „Belecgrad“. Plan je bio uzeti prečac koji bi nas trebao dovesti skoro direktno do skretanja za Črne mlake, smjera i puta iz kojeg smo i došli. Jedan od dobrih ljudi, volontera u planinarskoj kući „Belecgrad“, rekao nam je da taj put postoji i da možemo njime natrag. Trebalo nam je jedno vrijeme da shvatimo da smo upali u belečki kanjon smrti. Penjali smo se skoro četrdeset pet minuta, a jedva smo prošli jedan kilometar! Znoj je curio u potocima, a osjećaj planinarskog očaja bio je jači nego ikad. Ipak, došli smo do željenog skretanja te poznatim putem, uz veliko olakšanje, krenuli prema Žganom vinu.


Slike koje prilažemo uz tekst, dočarat će vam nešto od današnjeg pohoda, ali svakako vam preporučamo da i sami probate proći istom rutom. Južna strana Ivanščice se pokazala kao vrlo bogata i zanimljiva za planinarski ukus. Razgledavanje znamenitosti BPP-a može se započeti i iz Beleca gdje ljudi obično ostavljaju automobile. Volimo Belec nazivati „njihovim“, južnjačkim Prigorcom. Prigorec je ipak malo bliže vrhu što nam omogućuje brži dolazak na 1 060 metara, ali se belečka strana zato može pohvaliti s različitim znamenitostima i mjestima koje vrijedi posjetiti.


Prilažemo i izmijenjenu mapu Belečkog planinarskog puta koju je uredio naš Mario. Poslat ćemo HPD-u Belecgrad i službeni dopis s prijedlogom da nazovu dotični kanjon imenom koje mu svakako pripada: belečki kanjon smrti. Zvuči opasno i moćno, zar ne?
Vidimo se na planinarskim stazama!

Oznake: Belečki kanjon smrti, planinarenje, Osinečki zmaj, Južna Ivanščica