Marketing
7 milja za planinu
Kiša je padala točno tri minute. Zahvatila me negdje tamo između petog i šestog kilometra. Probudio sam se i saznanje da danas ne idemo na planinu je u meni ostavilo osjećaj praznine.
Svijet neće propasti, ali osjećam gorki okus jer smo svaki vikend protekla tri mjeseca planinarili i sad smo napravili tu stanku. Možda sam se navukao na sve to, možda mi nikad ni nije bilo mjesto u tim sivim betonskim gradovima.
Ekipa VAKUUM MET-a je ovaj put zakazala jer je vremenska prognoza bila zabrinjavajuća. Prvo su nam odgodili pohod na Risnjak jer je vodič shvatio da ima previše snijega. To je definitivno dobra odluka jer su s nama trebala ići i neka djeca iz osnovne škole. Ne samo da je opasno nego ne bi trebalo odmah prvi put ljude preplašiti. S tim da se mora računati da puno njih ni nema potrebnu opremu. Sjećam se samo Milengrada i svih onih ljudi koji su po blatu gacali u bijelim lacoste patikama. Da nije toliko tužno, smijao bih se. Nakon toga nas je sputala i ta zbunjujuća vremenska prognoza koja se ni dosad nije do kraja obistinila. Dodatno je konfuzno to što prijatelj prati neku norvešku stranicu za prognozu i po njoj je danas trebalo biti sunčano u Zagrebu. Kolega mi upravo javlja da se sprema na Jarun prošetati ili provozati biciklom. Nad Varaždinom su tamni oblaci.
A onda je tu i organizacija i dogovori s ljudima koji dodatno kompliciraju stvari. Jedni misle da će kiša, drugi ne misle. Jednima se ide bez obzira na kišu, drugi ne žele pokisnuti. Ja otpočetka naglašavam problematičnost toga svega, ali kad se zapleteš u nešto - sam si si kriv. Ponekad mi se čini da više nikad neću moći ići na neki privatni izlet koji nije negdje objavljen. Ponekad mi se čini da VAKUUM MET nisu općenito svi ljudi koji hodaju po planinama s nama nego da je to u biti samo par ljudi koji... čekajte! Ova priča zvuči poznato. Možda svaka organizacija, institucija ili službena grupa jednostavno mora ići u tom smjeru. Čude se ljudi što nismo učlanjeni u planinarsko društvo i da nam je bolje da se čim prije učlanimo. Da, jer planina osjeća imam li ja planinarsku iskaznicu ili ne. Odlazak u prirodu je postao službena parada, još jedan popis na kojem treba biti tvoje ime.
"Kad shvatiš da je većina u krivu, jednostavno kreni drugim putem."
Moglo bi se i reći: kad jedni stoje i ne idu nikud, ti kreni u samotnu šetnju. Učinio sam baš to!
Krenuo sam prema šumi i odlučio jedno vrijeme pratiti rijeku Dravu u smjeru Slovenije. Zanimljivo mi je, a i zbog toga cijenim ovakve šetnje, kako što ideš dalje, ima sve manje ljudi. Kod drugog mosta (kod Spasa) ima dosta ljudi. Tamo znaju i parkirati aute pa ili hodaju ili trče. Između prvog i drugog mosta je skoro točno jedan kilometar pa je to i dobro mjerilo iako danas manje-više svi imaju pedometre i pametne satove. Barem oni koji trče.
Kako mostovi rijeke Drave odmiču, ljudi je sve manje i manje. Uz samu rijeku počinju nicati klupice, a neke imaju i nadstrešnicu - djelo lokalnih ribiča. Neke su održavane, a neke se raspadaju. Prolazim pokraj auta koji je pun drva. Uskoro vidim i dječaka koji nosi drva i utovaruje ih u auto. Kod četvrtog mosta vidim jedno dvadeset-trideset ljudi u narančastim prslucima. Gotovo svi imaju pse i jasno je da su to lovci. Dostižem ih i sad jasno vidim da svaki na leđima nosi pušku. Neki idu pješke, a neki se voze u autima. Psi trče za autom, čovjek iz auta fućka pa pas prati. Trčkara oko auta, a gazda se očito ne boji da bi pas mogao završiti pod kotačima. Jedna kujica je posebno neposlušna i nikako da dođe. Počinje kasniti skoro kilometar za glavnom skupinom, a gazda je ljut i viče. Dovoljno da mi uništi moju tišinu. Nema tišine ni na kojih sedam-osam kilometara od Varaždina. Nema tišine gdje su ljudi. Sjetim se svog prijatelja Bubača i kako bi se on vjerojatno smijao i rekao: "Kaj pa budu ovi vlovili? Ovaj svojeg vlastitog pesa nemre v red dopelati. S tom fućkom je sad već sve zajce i fazane steral."
Smiju se, deru se, vjerojatno piju. Izvinite mi ako nemam poštovanja prema takvima, ali oni su odavno predaleko od prirode po kojoj se tako često kreću.
Počinju prve kapi kiše. Čini se da lovcima nije bilo drago jer su uskoro nekud nestali. Ja sam nastavio hodati prema hidroelektrani do koje na kraju nisam došao. Lovci su skrenuli niz neki pokrajnji put, a ja sam se kod zadnjeg mosta prije elektrane okrenuo. Kabanica predvodnika Mikija ostaje u ruksaku jer kiša ubrzo prestaje. Uskoro me prolazi jedan traktor s prikolicom punom drva. Kod trećeg mosta skrećem po cesti koja vodi do stare vojarne. Uskoro počinje asfaltirani dio i počinju se viđati auti. Vraćam se polako u civilizaciju, a uskoro me prestiže i jedan mali Rom koji vjerojatno nema ni osobnu, a kamoli neku drugu iskaznicu. Vozi mali biciklić kao lud i izgleda sretno. Nadam se da nije gladan. Opet neki ljudi koji iz šipražja vade drva i pune auto.
Skoro cijelim putem kroz šumu viđam manje, ali i veće kupove smeća. Postavljene su table na kojima jasno piše da se otpad ovdje ne smije odlagati, ali kad je to išta ionako značilo? Onaj koji nema savjest, jednostavno je nema. To mi stvarno nikad nije bilo jasno. Ljudi - jedni bacaju otpad, drugi ga pokupljaju. Šteta što je ovih drugih manje. Dao bih medalje predanim smetlarima, a ne da se njih i njihov posao smatra najnižim u društvu. Naravno, konzumerizam ni ne može to drugačije postaviti. Najviši su oni koji mogu najviše onečistiti, najniži su oni koji moraju za gospodom čistiti. Sve je vrtoglavo izvrnuto!
Odjednom se budim iz sna i, približiviši se jedanaestom kilometru, ulazim u svoje dvorište.
Dočekuje me sibirski pas i maše s repom. Eh, da postoji između ljudi takva ljubav i predanost kakva postoji između psa i čovjeka.
I da onda preslikamo tu ljubav i na naš odnos prema prirodi. Kakav bi to svijet samo bio!
Post je objavljen 06.03.2016. u 13:16 sati.