šećer, jaja, brašno, turpija
28.01.2005., petak
Strategija II
|
Pragmatičan čovjek. Ne robuje idealima, ne želi od mene napraviti borca za pravnu državu. Na moje ideje o slanju dopisa i pritužbi na sve strane, on reagira sa negodovanjem, a nekada i smijehom. Njegov je posao da me oslobodi i to treba učiniti optimalnom strategijom, a zube pokazati tek toliko, da bi mi ostvario minimum mojih prava. Taj koncept me ne bi oduševio prije nekoliko mjeseci, tada bih još mislio da se tu nema što braniti, da samo treba što ranije obaviti utvrđivanje činjenica, a potom sam ja slobodan za vijeke vjekova. Amen. On se ne slaže s tim. Upozorava me da ja nisam slučajno i iako misli da je moguće da je policija zajedno s odvjetništvom toliko ignorantska da sam ovdje običnom greškom, želi usporediti moje i njegove informacije, pa da utvrdimo što se tu zaista dogodilo i od čega se ja možda branim, ali ne žuri mu se. Ako je ono što on misli da jest, sam proces treba voditi jednako, kao da se radi uistinu o grešci i ne zamjerati se nikome. Ipak, do određene mjere upozoriti da se mi ne predajemo. Doživio sam ga kao dijete koje tuku stariji mangupi, a jedan (ozbilljniji) se izdvaja iz čopora i prilazi mi s ponudom da me zaštiti, ali ne i da se potuše sa svojim društvom. Savjetuje me da pobjegnem pod maminu suknju, a on će svoje dečke samo malo držati podalje dok ja obavljam svoj dio plana za spas moje zadnjice. Promatrajući ga sa strane, on nije nikakav Robin Hood, ali kada si dobio po pički i musav i krvav stojiš dok se dripci bacaju kamenicama po tebi, takav se čini kao sam Izbavitelj. Pokazao mi je podnesak koji šalje izvanraspravnom vijeću u ponedjeljak. Mora biti odrađen po žurnom postupku jer ipak je netko iza rešetaka dok oni mudruju nad važnim problemima konstelacije zareza duž i popreko papira. Podnesak više liči na popis za mjesečni šoping u predbožićno doba, na bonove. Nabraja niz stavki koje svodi pod propuste i istrazi, da bi na kraju samo blago zatražio neku vrstu preispitivanja slučaja. Želio sam vidjeti nešto kao da je tužitelj počinio nešto po članku nekom a u svezi nečega i da ga se strpa umjesto mene ovdje, ali nema toga. Kaže da nikada neće ni biti, jer se treba dobro namučiti da bi jedan od njih nekoga od svojih, a svi rade sve vrijeme sve zajedno, strpao nekuda. Jedino se "časno" povlačenje može očekivati u slučau stvarne krivice. Zakonom predviđene kazne su tu samo radi Europe. |
27.01.2005., četvrtak
Strategija I
|
Strategija obrane se počela nazirati. Za razliku od prethodnika, ovaj mi kaže da mogu sve slobodno napisati u dnevniku i da se ne uzrujavam. Onaj prijašnji, kuhanoga mozga, upozorio me da ništa ne zapisujem, a što je vezano za obranu ili za moj slučaj, dajući mi time jedan od prvih povoda da ga smatram čudnim. Vjerovao sam u sadržaj, ali napadna uvjerljivost i sugestivni ton su mi bili sumnjivi. Cijeli mi je bio sumnjiv od samog početka. I ranije sam znao da su odvjetnici po službenoj dužnosti lutrija posebne sorte, pa nisam očekivao čuda. Ili upravo i jesam očekivao čuda, uzdajući se da sam cijeli život imao nekako povlašteni tretman u okolini. Osjećaju ljudi otvorenu i iskrenu osobu, tako sam si to tumačio. Nesklon ekscesima, miran, tih, povučen, nisam nikome predstavljao nikakvu prijetnju. Šutio i radio svoj posao, sve dok nije netko okrenuo kamen pod kojim sam se skrivao. Saslušao sam njegovo viđenje klimajući glavom, čak poskakujući na stolici. Oduševio me zaokret, kao da je nakon sedamdeset maglovitih i smrdljivih dana u sekundi granulo sunce, osmijeh se jednostavno mora pojaviti na licu. U sobi sam se vratio pjevušeći. Nikako nisam prvi koji je dobro raspoložen u ovom okruženju, naprotiv. Ovo nikako nije kuća očaja, ima ovdje dobre šege, ljudi žive najnormalnije što mogu. Nova stanarka, opet razočaranje. Moldavka, kažu. Još jedna ofucana, odbačena. Ima legalnu domovnicu i putovnicu, a ovdje je radi organiziranja lanca prostitucije, tako barem čitam u novinama. Ako ju je novinar vidio, onda je običan lažov. Ni u ludilu ne bih mogao pretpostaviti da je vreća kostiju s prekriženim rukama i praznim pogledom sposobna organizirati nešto. To je ubijeno stvorenje, zombi, čisti zombi. Podsjeća me na jednu Poljakinju iz doba najveće poljske bijede. Hodala je preko ogromnog praznog parkirališta (na kojem je naš opel kadett «jaje» izgledao kao svemirski brod) s rukama uvučenim u tanku majicu. Nije mi bilo ništa jasno, promatrao sam ju dok je rukama nešto izvodila pod majicom, a zaprepastio se kada je izvadila špricu i bacila ju na beton. Masna i prljava kosa ošišana krojačkim škarama, staklena šprica, odjeća gotovo u ritama. Prolazili su me trnci kada sam se jutros sjetio tog prizora, a možda su me prošli trnci i od pogleda na ovo što je nalakćeno izbacilo anorektični kuk i žvakalo nešto u praznim ustima. Dolaze mi i slike nekog brda u Moldaviji, uredno selo, raštrkano. Ne poznavajući tu zemlju, zamišljam spoj Zagorja i Austrije, pašnjake i crne šume jele i smreke, djevojčicu koja jednostavno nije imala što jesti ni obući, osim maminih krpa. Kuhinjske krpe, deterđent, kupaonica, centralno grijanje? Ništa od toga. Nije moguće ni kupiti, niti je poznato da to netko ima. Čak ni načelnik sreza to nema. Otac pije votku od piljevine, ječma i krumpira. Ranije je imao dva konja, ali nije mogao hraniti oba. Manjeg su pojeli. Fermentacijom je rastopio konja, popio ga. U predebeloj knjižurini poreznih propisa je stajalo da je konj tegleća marva, a tko ga proda, taj mora platiti porez. Prijavilo ih je da su prodali konja iako je cijelo selo znalo da je pojeden. Bez papira o klanju, bez primke na klaonicu (koju je mogao dobiti da je kilu mesa odnio nekako u klaonicu i poklonio onome što izdaje potvrde), dobrostivi je inspektor dopustio da tatica sam odabere: da li je neovlašteno pojeo konja ili ga je prodao pa nije platio porez. Za prvo se odlazi u zatvor, a za drugo se plaća kazna. Novaca nije imao nit je imao od koga posuditi. Unatoč činjenici da je bratski savez imao problem viška novca nad raspoloživim robama, u ovom selu nije bilo ni robe ni novca. Statistiku je činio moskovski živalj. Kao kćer bivšeg zatvorenika, njena molba za učlanjenjem u Partiju je bila glatko odbijena. Partija je dobro funkcionirala samo na kadrovskim pitanjima. Mala nije bila pametna, nije bila ni glupa, ali škola je bila predzadnja šansa da se odmakne barem negdje gdje se kupuje odjeća. Vjerojatno ne bi završila ni frizersku srednju, o gimnaziji da se i ne govori, ali nju je samo patilo to što ona nikada nije dobila fer šansu. Ne vjerujem da moja zamišljena moldavka ima puno veze s ovom koju vidim u dvorištu, ali ne gutam ni priču o podvodačici, organizatorici ljudske prostitucije. Volio bih osobno vidjeti te dokaze. Nema sumnje da bih ja bio jedan od onih koji bi gurali prst u rane. |
26.01.2005., srijeda
Shotgun Wedding of Đerezovci
|
Ležao sam na desnom gornjem krevetu dok su mlatili po beli u troje. Nove su karte. Najmlađi stanar kaže da "on kući ne karta". Spominju sva trojica cijenu špila i ulaze u rasprave o odnosu cijene i kvalitete. Pokušavaju izračunati koliko se može s kojima igrati i koliko onda stoji jedno kartanje. Osjećam se tuđ, nepripadan njima. Sit gladnom ne vjeruje, a ja sam ipak sit. Debeli je bliži mojoj klasi, ali dobro poznaje i život koji je stalna borba za koricom kruha. Najmlađi je oženjen od šesnaeste godine, spominje kukuruz u kojem je "jebavo" to ljeto i posljedičnu ljubavnu priču iz slamova Đerezovaca, "to ti je odma iza Lukovci, samo što su Lukovci na glavnoj pa za nji' svi znaju a imaju samo jedno pešest kuća više". Priča sapunicu o podmetnutoj trudnoći, trilingu koji je pucao pred njegovom kućom. Između redaka nabrajam da cijela obitelj spava u jednoj sobi, a održavanje zidova toliko često spominje. Kaže, gradio je jesenas kuću, "bez papira". Ne spominje stvari kao što su izolacija i temelji. Pomagao je na baušteli, pa zna on kako se zida, sve je on tamo vidio. Živeći u polusvijetu između njih i njih, čini mi se da su mi dvije najveće sreće to što živim, uspoređujući se s njima, u pravom pravcatom raju, i ta da sam imao priliku upoznati kako se može živjeti i zato sam svjestan svoje sreće. |
23.01.2005., nedjelja
|
Glasina je da su po okončanju istražnog postupka izvoljeli početi raditi na optužnici i prema glasinama, rade na tom poslu iznimno žurno. Navodno da ću ju čak i doživjeti. Štoviše, a ako je suditi po iznimnim naporima koje ulažu, mogao bih dočekati početak suđenja čak i da sam ozbiljno narušena zdravlja. Zadovoljan sam tranzicijom tona mog cinizma. Dok je ranije bio ogorčen, dok sam još bio uvrijeđena kokoška i kokodakao bezveze, sada je tu konstruktivna zajebancija, oživljavanje duha. Progovorio sam cimerima o svom slučaju. Debeli je doznao koliko i dvojica novih, jer ništa bitno nikada nisam ni rekao. Nisam još ni napisao, znam. Namjeravam napisati kada izađem, ako izađem. Već i same konture događaja me vode u iskrivljavanje slike, a to ne mogu još, iako sam zaključio da bi mi bolje došlo optimistično iskrivljavanje slike nego moja prokleta analitičnost. Novine redovno izvještavaju o slučajevima nevino osuđenih, pa oslobođenih. Nevino osuđenih, a nikada oslobođenih ponovljenim postupkom bi moralo biti još i više. Kratkim prebrojavanjem napamet zaključujem da su ovdje zapravo skoro svi nevini. Gledajući izvana, kako bi netko tek tako pomislio da sam ovdje "greškom", kada ljudi polaze od jednostavnih i ulgavnom točnih načina zaključivanja. "Gdje ima dima, ima i vatre." "Nije on baš takvo nevinašce kada se ovdje našao." Gospodarski je "kriminal", rekao bih, izmišljan da bi se ljude kinjilo po slobodnoj sudačkoj procijeni. Šira javnost razumije što je nož u rebra, kamen u prozor, zaoravanje javne površine, osjećaju gađenje prema čedomorkama i zlostavljačima u obitelji (a takvi se ovdje rijetko nađu, jer normalno je nekada malo jače uvjeriti ženu), ali ne razlikuju otpremnicu od izdatnice ili reversa, rezervacije od dobiti, ne razlikuju mene i direktora mi milog bivšeg. Kvaka leži u tome da ga nisu ni okrivili. Već u policijskoj obradi se (pretpostavljam) branio, i to tako da je mene teretio. Jednom kada je policija njega uzela kao svjedoka moga "zločina", njegovo je svjedočenje postalo vjerodostojnim, iako je potpuno imbecilno pretpostaviti da sam ja pored njega živog i zdravog bio kriv. Istražni je postupak tu da bi se ispravile greške policije, koja bi trebala biti nešto gluplja i smije ponešto i previđati ili pretpostavljati. Tu je neprelazni bedem pravde, strogo i mudro ispitivanje činjenica, Njegovo Besprijekorno Veličanstvo Postupak Vječni Istražni, a on će sve to provjeriti i sagledati sve zamislive i neke nezamislive aspekte promatranog slučaja. On će staviti kozmos u stanje logosa! I Goebbels je imao nešto za reći o ovome. Bliži mi se četiri mjeseca pritvora, i zdrobili su me. Nisam ni bio osobito tvrd. Zdrobili su me stavljajući me u poziciju da se branim, da uopće i zaboravim, pod pritiskom straha, da je sve ovo iz samog temelja neosnovano, preglupo, prozirno, naivno. Represija je stara koliko i organizirano ljudsko društvo, unatoč vjerovanjima u lomove niti koje vertikalno i horizontalno provode impulse informacije, prisile, ocjene, pravde, imovine i krvi, te su niti kontinuirano prisutne i regeneriraju se iz generacije u generaciju od prvog šamana koji si je uzeo za pravo suditi i kažnjavati, pa sve do ovih mojih baletana koji mi uporno pakiraju. Nije se francuskom revolucijom promijenila temeljna psiha ljudska, niti su promijenili sustav iz temelja, baš kao što to nije činila ni Oktobarska revolucija ni NOB, ni ... tko već. Sustav i dalje ima stube, razine, hijerarhiju, piramide koje nastanjuju i dalje slabi i pohlepni ljudi s prijateljima i neprijateljima, ljubavima, mržnjama i strahovima, te i dalje se po rubovima piramide pentraju većim dijelom osobe prikraćene za elementarne ljudske kvalitete, uz ponekog karizmatu kao što je bio Čiča, i ponekog hercegovca koji je preodređen da se lagano prolakta kroz život i sposoban je upotrijebiti sve resurse za vlasititu guzicu. Ne zamjeram im to. Samo vidim, i zavidim. Primijetim da su ipak drugačiji, mogu se usuditi i reći da su bolji od nas. S koljena na koljeno oni svojim naraštajima potezima šalju poruku: idi i radi za sebe i za nas. Obitelj je svetinaj, svemoćna, ona će te uvijek zaštititi, prijatelji su svugdje oko tebe i gdje god se našao, na njih se može računati. Država i ostatak svijeta su tu da ih iskoristiš za sebe i svoju obitelj. Zakoni postoje da te zaštite ili da ih prekršiš radi svoje sreće i zadovoljstva. Novac nije važan, ali svi ga nstojimo steći, pa ćeš vremenom točiniti i ti. U našim ravničarskim lozama teku neki drugi sokovi, mi smo u stanju reći svojoj djeci da je sramota kršiti zakon, u stanju smo im prešućivati da radimo utaju poreza, u stanju smo paziti da ni slučajno nešto ne ukrade ili nekome ne naudi. Mi tučemo svoju djecu ako nekoga istuku, oni ih namlate ako dobiju batine, a onda još pošalju van da izravnaju račune. Zavidim im, baš ima zavidim. I žao mi je što ćemo mi asimilirati naposlijetku njih, a ne oni nas. Ne mogu toliko daleko zaključivati, ali nazirem da su takve odrednice dugoročno konvergentne jer nismo toliko različiti kao crnci i bijelci u SAD, pa da vodimo dvije pralelne kulture, praktički i jezika i teritorija. Oni ipak polako ulaze u nas i mi u njih, i sve će to rezultirati nekom mješavinom svjetonazora i novim skupovima distinktnih ponašanja. Promješat ćemo se kao karte. Dragom Bogu je sve to svejedno, iako je on baš to tako htio. Tako Arjuni i objasnio njegov pobočnik, rekao mu je tušta i tma filozofija, a protkana je poruka: radi kao da ti novci ne trebaju, pleši kao da te nitko ne gleda, živi kao da nema sutra, samo što je to morao ispričati na 50 stranica. Blagoglagoljiv neki čovjek. Kada se spomene Gita, sjetim se definicije opere: To je scensko djelo u kojem nasmrt ranjen čovjek pjeva petnaest minuta. Gita: knjiga u kojoj kratki dogovor pred bitku traje tri sata, čuje ga slijepac udaljen dvjesto kilometara, a nitko ne zapiše ništa. Da, rekao je Arjuni upravo to: meni je svejedno, ali sve se događa samo kako ja hoću. Potrebno je jako puno upljuckavanja da bi mi se objasnila logika takvog stava, a moja nedavno iznikla pobožnost nije dovoljno jaka da uskočim i utopim se u oceanu vjere. Čitao ovaj zapis i po treći puta vidim da se radujem početku suđenja, uporno zanemarujući činjenicu da nisam trebao biti niti ispitan. Zaboravim se, uživio sam se, ili su me uživili. Sada sam u situaciji kao u SF filmovima u kojima ljude polako obuzimaju neki kradljivci tijela i mijenjaju im um. U sivoj sam zoni, još se sjećam da sam nevin, ali ponašam se kao krivac. Dok sve bude gotovo, možda već budem i sam uvjeren da sam učinio što su mi stavili na teret i to baš tako kako su oni to sebi fino zamislili. Procesuiraju me. Proces je postupak, ali procesuiranje je i obrada. Ja sam predmet obrade. Cjepanica na panju je predmet obrade odvajanjem čestica, od trenutka kada ju oštrica (moguće sjekira, ali i ne mora biti) dotakne i započne prolazak kroz nju. Po završetku postupka, cjepanica više nije čitava. Prepoznaje se mama cjepanica u svojim kćerima polucjepanicama, ali to više nije ona. Ja možda izađem van u sedamstotisuća komada? U jednoj veš-korpi. |
22.01.2005., subota
|
Imali smo incident jučer, izbila je tuča u broju 6 ili 8. Znamo da nije u sedmici jer je Debeli sreo jednog od starosjedioca i ovaj mu je rekao da su se susjedi mlatili međusobno. To je drugi hodnik, tamo su "dvokrevetne sobe". Ne znamo koji je bio povod i ne znamo nikakve detalje. U novinama se o tome neće pisati. Jučer sam i ja imao izniman događaj: posjet gospodinu Ravnatelju Zavoda za Segregaciju Šljama, nj.V. Đerđ Lacija. U audijenciju su me ljubazno izvoljeli pozvati preko lakeja u ulaštenim cipelama. Biranom kitnjastom frazom: "Ti. Kod Đereka. Oblači se." su uhu ugodno najavili taj povijesni događaj za mene, a i za Zavod uopće. Ozračje tog razgovora bijaše slično prethodnome. Ponuđen sam alkoholom i kavom, počašćen pozdravljanjem s gledanjem u oči, oslovljavanjem po prezimenu i s "gospodine". Nije slutilo na dobro. Odmah se prešlo "na stvar", pozvan sam da se očitujem o incidentu koji je zapisan u knjizi dežurnog u nedjelju... Srnopoljac mi je bio rekao da moj incident nije zapisivan u knjigu i da Đereku neće nitko ništa govoriti, samo da držim jezik za zubima, a ako nešto bude i procurilo, samo da se držim buke i galame, dakle remećenja kućnog reda, ne i fizičkog obračuna. Gazda kuće me nije uputio u svoja saznanja o događaju, samo naglašava da se radi o ozbiljnom prijestupu i da se on po tom pitanju konzultirao s jednim našim zajedničkim prijateljem koji se zauzeo za mene i tvrdio da sam morao biti izazvan jer sam oličenje poštenja i ćudorednosti. Skanjivanje da se zajedničkog prijatelja imenuje me potaklo da začepim gubicu i ni ne pitam tko bi to mogao biti. Cijela ta goteska mi nije mirisala na nešto ljudsko i iskreno, s licemjerjem bez pokrića gledao i slušao, klimao glavom u lažnoj zahvalnosti. Staro pravilo je, kada ne znaš o čemu se radi, najpametnije je držati jezik za zubima. Uspio sam se držati zbog toga, iako su se u glavi kovitlale raznorazne primisli i prštale su izjave o tome kako ja i on ni nemamo prijatelja, kako bih rado ponovio taj incident, pa da sam ovdje ponižen i stavljen u nepravedan položaj, da me se nije nikada smjelo stavljati u sobu s osobom koja još nije otrežnjena i tako dalje. U kasnijem proživljavanju događaja sam bio pod utiskom njegove važnosti, bez razmišljanja sam mu je pridavao, pitao se što li je htio reći, što je to trebalo predstavljati i zašto se taj susret na koncu konaca i razvodnio. Pretpostavljao sam da se radilo o potrebi da mi se nešto priopći na način da se ja zainteresiram i da ga ja ispitujem što, tko, kako, zašto, vjerojatno i kako bih se ja mogao odužiti našem prijatelju koji se zauzeo za mene. Scena je postavljena kao da se radi o susretu dvojice gotovo ravnopravnih muškaraca. Uljudnost na visini. Danajac mi pružio dar. Plaši me krajnji zaključak da se njemu nije nikuda žurilo, sasvim me pažljivo i s taktom pustio da mu sabotiram koncepciju i ne povede se razgovor na temu iskupljenja za moje grijehe. On ima vremena, dakle očekuje da ću se ovdje zadržati malo duže. Doživljavam ga kao radnika na naplati cestarine, jednog od onih kojima plaća služi za đeparac, na posao dolazi zato jer mora biti prisutan na radnom mjestu ako želi raditi svoj *pravi* posao. Po definiciji bi trebao biti malo više od nikoga i ničega. Posao malo složeniji nego ravnatelj škole, a ponaša se kao gospodar života i smrti, uvažen kao da je ministar pravosuđa. Da sam bio razgovorljiviji u sobi broj 12, vjerojatno bih doznao nešto više. Mudraci s kojima sam proveo one dane su imali puno više informacija o njemu i kliki u kojoj se kreće, ali ja jednostavno nisam želio još sranja slušati. Uporno ne prihvaćam činjenicu i iako to ne zapisujem, u sebi duboko osjećam otpor prema svim tim odvratnim hipokritima koji se igraju na račun nas ovaca, a mudraci su bili osjetno bliskjiji onima u tami. |
19.01.2005., srijeda
|
Tko li će znati što li sam si sada napravio. Mjereno glasinama, dobro sam odabrao, ali nisam mjerio nego sam se poveo za osjećajem sigurnosti čovjeka koji mi je najsimpatičniji među sposobnima i najsposobniji među simpatičnima. Neću mu spominjati ime radi potencijalnih neugodnosti, ali najviše me se kao čovjek dojmio jedan koji je o stanju u domaćem pravosuđu imao običaj govoriti u smislu da je nužno ukinuti sve zakone i donijeti jedan jedini koji bi dopustio naoružavanje i samozaštitu, omogućio tako ljudima («običnim» ljudima) svojih materijalnih prava proisteklih iz ugovornih odnosa slobodno sačinjenih među slobodnim osobama. Jutros sam se bavio i mišlju, opet nepraktičnom, kako sam zaista sebi sam kriv za sve što se dogodilo. Odavno su odveli i Židove i komuniste i nisam prstom maknuo dok su vrištali po ulicama. Ostao sam sjediti u kući i kada su došli po mene, više se nitko nije obazirao među rijetkima koji su ostali na slobodi. Zaboravi točnost toga da si držao skrštene ruke i snebivao se besplodno dok je tvoj svijet trunio, nađi neke pozitivne misli, inače nećeš nikada doći u priliku ništa više nigdje učiniti ni promijeniti. I izađeš li kao normalan, bit će višestruko kasno. Što još o njegovoj biografiji? Ništa više nije za moj dnevnik, i ovo je bilo previše. Osobno je za dnevnik, osobno je reklo da sam se vratio doma kada je sjeo preko puta mene. Osjećaj povratka kući nakon predugačkog puta i prevelikog lutanja, uz osjećaj stida što odmah nisam došao, nego sam izmišljao zaobilazne putove junačeći se «ma, mogu ja to i sam, samo s odvjetnikom po službenoj dužnosti». Nije bilo vrijeme za dokazivanje vlastite sposobnosti na neprijateljskom terenu, u igri koju sam prvi puta zaigrao, čak i bez teoretske osnove. Ima «uvid u spis» i nije pretjerivao s oštrim komentarima, a opet je dao do znanja da nešto iznimno smrdi. Želim se nekada nekome osvetiti za ovo, spominjem prijave, prisluškivanja, podmetanje označenih novčanica, USKOK. Vrti glavom, otvoreno kaže da on od ovog posla namjerava još dugo živjeti i da se ne igram s njegovim kolegijalnim odnosima. Smije mi se pri tome, prijazno, vedro. Skidam kapu tom bullet-proof tipu, sposobnom da mi kaže da se neće zaratiti s mojim «protivnicima», čak ih izbjegava imenovati a znam da ih je identificirao. Gledam ga kako se smije, smijem se i ja ne-smiješnoj doskočici, zapravo samo kopiram njegovo raspoloženje, zarazni ležerni optimizam. Mislim da se to, što on ima, da se to zove karizma. |
Prilozi za biografiju
|
Čičin stari je bio učitelj mom ocu. I njega su zvali Čiča, a i drugog sina mu zovu jednako, iako to nema veze s prezimenom. Znao sam od kuda dolazi taj kuriozum, a ne sjećam se više. Uz sjećanja bi OS mozga trebao davati i one kockice u koje klikneš pa dobiješ kvačicu, pa sva sjećanja koja tako označiš ostanu trajno, a ova druga odu u recycle bin. If... Sjećam se i filma koji se zvao If..., tek toliko da sam ga gledao na TV kao mladić i da sam bio zapanjen. Tema je bila obrazovni sustav i pobuna protiv istog, naravno da se radilo o Velikoj Britaniji, najvjerojatnije u Engleskoj, iako mislim da ni u drugim Otočkim državama nije stanje puno bolje. Iritiraju ta polusjećanja. Znam da je sve pohranjeno u glavi i želim to sada povaditi iz zamotuljaka i projicirati si isto kao što mogu sada zatvoriti oči i gledati prizore s jutrošnje šetnje po dvorištu Centra. Moj novi odvjetnik je jučer obavio svoju prvu posjetu u svojstvu mog opunomoćenika pred trećima. Kao i svi, i on ima obrazac punomoći koja lijeno pokriva sve. Umjesto tih nekoliko redaka nabrajanja za što je sve opunomoćen, trebali bi odvjetnici jednostavno napisati jednu rečenicu: “Opunomoćujem ga za sve pod milim bogom.” Rezultat je isti, a barem se ne bih morao naprezati i čitati što piše, misleći da mi to nešto znači. Meni jpš nešto i znači, dok ostali listom kažu da mu je potpisao “ono”, ne sjećajući se uopće što je tamo pisalo, čak ne vidjevši ni krajičkom oka ni jednu riječ iz teksta. Pravo im budi. “Zvat ću te Proustov čajni kolačić”, smijao sam mu se. Smijao se i on, upitno. Znao je da mora biti nekog smisla u tome što sam mu rekao, a smijao se jer mu nije bilo jasno što bi to moglo biti, ne zato što se zarazio mojim smijehom. Objasnio sam mu da me njegova pojava vratila u djetinjstvo. Netočno, jer više me vratila u djetinjstvo njegova i mojega oca, nego u naše. U jezgru grada se nalazilo tri do pet jasno omeđenih područja, oko određenih ulica. Moja obitelj dolazi iz tri dijela grada, Čičina iz dva od ta tri dijela. Poznajemo se tri, četiri ili i pet koljena unazad, njegov i moj djed su se svakodnevno pozdravljali s “Faljen Isus”. Ne čini ga to ništa posebno važnim u mojem životu, iako sada mogu na prste jedne ruke nabrojati obitelji prepoznate u to vrijeme i koje su se zatekle u vidokrugu. Neka nova lica su sada tu. I to je dobro, ali to ne smijem reći “mojima”, jer moj kraj nas je učinio posebno devijantnim likovima. Kolektivno smo se mogli prepoznati u vicevima o nama, u vicevima o škrtosti, zajebanosti, podmuklosti, inatu. Ne može se očekivati ništa bolje od ljudi koji su dovedeni u ovaj laboratorij da pucaju po turcima, a onda se zatekli s nepreglednim njivama preplodne zemlje koju je trebalo samo malo bolje pogledati, a ona bi rodila. Vrlo stari ljudi su pamtili još, da je samo u našem kraju svijeta mogao običan čovjek imati stotine jutara svoje zemlje, biti”gazda” i živjeti od plodova svog rada. “Dogodilo” se to, dogodilo se “sticajem okolnosti”. Imali su pravo, jer zaradili su ga ratujući protiv Turaka, ako se puškaranje preko ravnice i patroliranje uz Savu moglo nazvati ratovanjem. Prošloga sam Božića sreo Čiču u društvu žene i ostalih rotarijanaca, dakle u lošem društvu. Ne samim tim jer su rotarijanci, ne bih se to usudio tvrditi. Zaključujući od pojedinačnog prema općem, zanemarujući ograde potrebne za primjenu te metode, mogao bih zaključiti da je Rotary jedna smjesa donekle suprotstavljenih likova, ničim povezanih, osim barem privida blagostanja u kući. Možda čak ni tim. Šetao sam u tradicionalnoj šetnji pod nazivom "Na Božićno jutro, u kaputu očevom", iako se ta akcija odvija redovno na večer, na Stjepanovo. Posjetili su kapelicu na groblju, mjesto koje nekada posjetim i ja, odnosno obiđem ju na prečici do prvog punkta s druge strane groblja. Samome sebi sam izgledao važan taj tren, znajući ponaosob više od polovice tih lica, prolaeći u grobljanskoj sjeni zastao, promotrio tko je alfa mužjak, tko je alfa ženka, tko se kome ulizuje i kako. Zašto? Zašto se dogaa određeno ulizivanje u određeno vrijeme, to ne mogu znati. Nazirem samo zašto se ulizuju ljudi uopće, ali za to nije potrebno poznavati baš ljude. Dovoljno je i poznavanje života primata, čak možda je dovoljno poznavati život sisavaca. |
17.01.2005., ponedjeljak
Palach
|
Jučer bila godišnjica Palachovog samospoavljivanja. Dok sam bio ushićen tim datumom, cimeri su pitali «Ko se? Šta? Kakav pauk?». Htjedoh im reći da smo mi tako različiti od Čeha. Oni su listom plakali na ulicama i spaljivali se k'o trijeske, a mi bi, u sličnoj situaciji, ipak spaljivali ruse. S druge strane, ako je gledati po ustaškom i partizanskom pokretu, vjerujem da bismo se lijepo podijelili u dva tabora: jedne koji bi fanatično branili socijalizam i druge, ništa manje fanatične, koji bi jebali mater i socijalizmu i rusima i bogu ocu, nek' se nađe i on, naravno. Mislim da nemam s kime suvislo razgovarati. |
Idu li dani?
|
U recentnoj trećini pritvorskog staža sam prestao voditi računa o brojanju dana. Računica je presahla, rekao bih, možda čak i negdje prije dva mjeseca. Nisu važni dani, sve je to jedna ploča na kojoj se krećemo po inerciji iz prošlosti u budućnost. Pitanje je odluke o smjeru. Dovoljno je odlučiti i krenuti u bilo kojem pravcu. Ako ne baš u suprotnom, ali možda malo zakrenuti i ševerati postranim putanjama, i na taj način usporiti vrijeme. Siguran sam da je moguće, vidljivo je to iz trenutaka kada ne znamo gdje smo bili i što smo radili neko vrijeme, kada popusti svijest o kretanju u nekom pravcu. Tada lutamo u vremenu, nesvjesni tijela, ne krećemo tijelo u prostoru u skladu sa slobodom kretanja u vremenu. Treba ostati nesvjestan u svijesti i nestat ćeš, izgubiti se u pravcima apsolutnih sloboda. Gluposti, ali dobro zvuče. Debeli je dobio poziv za sud. U početku su mu svi pozivi dolazili doma, a roditelji nisu to mogli doturati kako se njemu prohtjelo, pa je majka odlučila u jednom danu riješiti te tegobe i promijeniti mu adresu. Nije ništa pitala, jednostavno je otišla kod punomoćnika i tražila da mu napravi papire za promjenu osobne iskaznice. Koštali su ju ti njeni prohtjevi nekih dvije tisuće kuna, ali ona je izmuzla od aparata da njemu na osobnoj piše adresa istražnog centra. Daljnja je zanimljivost da otvaraju i njegovu poštu, valjda da ne bi netko od cimera dobio nešto nedopušteno, jer Debeli u suštini sada već odrađuje akontaciju kazne. Drago mu je, kaže da će to biti sve gotovo u jednom danu i onda je odmah, isti tren slobodan, jer će mu smanjiti kaznu na dvije godine. Mislim da ima napad euforije, jer pokušava izračunati koliko će mu novaca dati, na licu mjesta. Koliko je meni poznato, ovdje ima jedan koji već treću godinu čeka vještačenje, jer sud navodno nema novaca da plati vještaku. Ne leži ovdje stalno, nego odlazi i vraća se, ali prvi i najjači postupak protiv njega čuči i čeka da se vještak smiluje i napravi vještačenje bez para. Navodno je to neko specijalno vještačenje koje ne može obaviti normalan vještak, nego su angažirali nekog, valjda onda, ne normalnog. Nije mi to jasno, po nekoj logici države i prava, kako ja to laički gledam, ne može vještak odbiti raditi vještačenje jer mu nije nešto plaćeno. Nije to sladoledarstvo, koliko jaja, toliko i kugli. Srnopoljac bio. Naišao reći da je Čiča bio jutros poslom, i da mi poručio da se strpim do poslijepodne sutra, pa će naići i da ćemo se onda sve dogovoriti. Vjerojatno je odmah skočio u sud pogledati predmet. Dok ovo pišem, Debeli je opet legao spavati. Molio sam ga da se podšiša, odvratno je zarastao, kosa mu u zrakama strši, strči, izbija kao protuberancije. Mlad je, ima još čvrstu kosu, čekinjastu. Toliko je čvrsta, da se ne savija ni sada kada je gotovo pedalj dugačka. Izgleda nakaradno. Upozoravam ga da mu je neuredna frizura i brada jedno pola godina više, kada ga bude šacovao županijski sud. Kaže da mu se jebe, ne mogu mu dati više od dvije godine, «jer sve je sređeno». Sliježem ramenima i pišem svoje priče. Ako njemu Cane zaista sredio dvije, a meni nije napravio ni minimum minimuma zaštite elementarnih prava na pošten postupak, onda sam zaista imbecil i treba me, ako ni zbog čega drugoga, e a radi toga zatvoriti, možda čak i temeljitije eliminirati. Srećom pa se moj savršeni genetski materijal, koliko ja znam, nije proširivao do sada. |
15.01.2005., subota
Nota bene II
Nota bene
|
Debeli, objektivno u govnima do grla, nije nervozniji nego ja. Privikavanje traje dvije godine, režim mu je labav i čeka drugostupanjsko suđenje. Novi je sudac i sudnica, ostalo mu je sve poznato. Cane je po službenoj dužnosti i ne brine ga koliko on košta. Ne trudi se otići u neki zatvor, kaže da mu ovo najbolje odgovara, a i misli da neće ostati do kraja. Nada se da će mu smanjiti kaznu u zadnji tren na neke dvije godine najviše, i da će dobiti povrat novaca od države. Lud je, to se zbiva samo u američkim filmovima, možda i u Skandinaviji. Stao sam na pogrešan kamen, možda. Otvorio sam prolom jadanja na pokojnicu. Ne izmišlja li previše, stara je zaista zaslužila da ju se skrati za glavu. On to ne govori, ali ja posredno zaključujem da je bila dominanta među tri sestre, tatina miljenica i frustrirana zbog nečega već. Ne opisuje ju fizički, pa si ne mogu predočiti kako i zbog čega bi bila takva, a vjerujem da bi moglo biti nešto jednostavno. Tko će ga znat', možda je jednom neki tren zastala na trci po brdima i vinogradima, bila dobro izrugana i ostatak života provela u kinjenju svega. Naslijedila je cijelo imanje. Otac je sastavio oporuku, ili «Testament», kako je Debeli govorio. Manje bi me to čudilo da se dogodilo u Šokaca, a možda Mađari imaju takav običaj? Svejedno, stara je praktički bila vlasnica dvije kuće i nije dopuštala Debelom nadozidavati sebi sobičak u dvorištu. Molio ju je, a umjesto odbijanja dobivao pogrde i psovke, dijelom na mađarskom koji nije razumio, ali prikladan je za psovanje. Nije znao što mu psuje, samo je nejasno razaznavao da su to kletve kakve naš jezik ne pozna. I stara je baba posezala za mađarskim samo onda, kada je imala potrebu za neuobičajenim kletvama. Čest slučaj. |
Teta 2
|
POSEBNI DIO GLAVA DESETA (X.) KAZNENA DJELA PROTIV ŽIVOTA I TIJELA Ubojstvo Članak 90. Tko drugoga usmrti, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina. Djeluje Biblijski. Iako meni prijeti možda i veća zapriječena kazna, ipak mi je drago što ne spadam u Posebni dio, desetu glavu. Za mene se još nisu dogovorili. Tarifa je nejasna. Pada mi na pamet stara babetina koja je već sva skvrčena shvatila da joj je kraj blizu, i za svoj je odlazak priredila zadnju predstavu, odlazak uz priču po selu, cendranje kako je nestala za tren, snebivanje kako se nitko ne bi nadao da će tako. Željela je da se za večerom nakon berbe priča kako jadna nije s njima. Shvaćala je stara da joj njen krhki vrat ne bio izdržao pad šipke. Rastezao je tu sekundu u stotine nesuvislih rečenica. Očito je bio u šoku, on ne zna što se zaista dogodilo, kao da je šipka njega okrstila jednim ojačim tupim posred čela. Uspijeva se nazrijeti da je ona klečala pored zida, duge su bile odložene i spremne za sastavljanje kad je uzela prati neko manje suđe uza zid i tražila od njega da brzo prebaci sve dijelove preše na stol iza njenih leđa. Stajali smo kao idioti i pokušavali shvatiti kako je šipka uspjela doći do njenog vrata. Kazalište rekonstrukcije smrti, slično kabukiju, muškarac igra žensku ulogu. Teatar apsurda, definitivno i također. Teatar apsurda je konstanta, a Ionescu nemaštovit. Nesporno je mrtva, gledao ju je kako muklo pada, sagnuo se i okrenuo ju da joj pogleda oči. Nije mi jasno, previše mi sve to filmski zvuči, ali kažu da je obdukcijom utvrđeno da je kralježnica bila samo blago povrijeđena udarcem, a da ju je okretanje dotuklo. Taj je nalaz dotukao njega. Nije bio terećen dok se nije utvrdilo da ju je ubio davajući joj prvu pomoć. A Cane mu kaže da je to tako kako mora biti, jer policija je po selu načula da su se stalno svađali, istražni je dobio neki ružan, nažalost i istinit, iskaz sestrične, kćeri druge tete, obdukcija je rekla svoje, a i ako ju nije ubio namjerno, onda je svakako riječ o gruboj nepažnji. Svježe položen vozački, položen ispit iz prve pomoći kao predradnja. Cijela mi je priča već djelovala malo logičnijom, kada je iskrsnula i modrica na desnoj ruci, onoj koja je bila okrenuta prema njemu. Vjerujem u slučajnost, ali ne krivim onoga tko ga smatra ubojicom. Mogao bih malo promisliti o Canetu, možda ipak čovjek i nešto napravio za Debelog, ali nepravomoćno je osuđen po članku 101 u punom iznosu, što će reći da ga čeka još jedna godina, ne pođe li nešto jako dobro po njega. |
14.01.2005., petak
Teta 1
|
Debelo dijete s pašnjaka uz Dravu, glavonja jedan mutavi, konačno je došao k sebi i shvatio da je zatečen s gaćama skinutim kako prima mamu za golu guzu i čudi se što je optužen za incest. Konačno je uvidio da je objektivno u govanjcima. Stvar je jasna: imao je motiv, imao je oružje, ostali su tragovi «zločina». Najebao je. Posivio je sam od sebe, u jednom trenu, kaže da sada vidi sve kako je bilo. Jasno mu je da je sumnja opravdana, ne misli više kako nije kriv. Zamišljam njegove dane mladosti. Dok sam se ja nalakćivao i klatio za šankovima, on je čuvao svinje poslije škole. Cijelu osnovnu je išao ujutro, jer nije bilo učenika za dvije smjene. Još ima toga i danas, kaže mi. Selo je jedno od onih koje nemaju uličnu rasvjetu, gdje voziti noću znači voziti po sredini da ne bi nekoga potepao, šuknio u kanal neki. Nisu malo selo, nisu tako jako ni siromašni, ali nisu bili razoreni u ratu, pa «obnova nije prošla» i to je dobar izgovor za nepostavljanje ulične rasvjete. U što se mogao pretvoriti? Čudno, pored njega, sebi djelujem kao filmska zvijezda. Njegovan, obrazovan, kulturan, čak i imućan. Iz raja izgnan u čistilište radi preispitivanja daljnje sudbine. On, tust i trom, u okruženju osjetno animalnijem od onoga koje sam ja prošao, snalazio se i s nasiljem i razumio govor jezika bolje nego ja. U dvadesetoj godini je zapeo i zaglavio. Rana jesen, prije nego su se brali vinogradi, spremao je klijet za cijelu obitelj. Porijeklom su Mađari, ali brali su kao što naš svijet bere, obiteljski. On i teta su bili sami u klijeti, preslagivali su dužice i prali posuđe. Upravo je ona, kaže mi on tako, tražila da objesi polugu od preše na zid, na dva pedalj dugačka čavla. Nije željela da joj se miješaju metalni i drveni dijelovi. Posvađali su se, jer njegov je stari uvijek govorio da se prvo treba očistiti metalne a onda drvene dijelove, a ona je naređivala obrnuto. Nisu se trpili. Ona je bila stara štrkljava pijana babetina, kaže. Pogana, teška, naporna, rekao bih. Njemu nije bila toliko loša, on je osjetno tolerantniji na ljudsku ćud. U pričanju se stalno vraća na njene gegove, ispade škrtosti ili dogodovštine mizantropije. Ja bih ju bio zamlatio odavno, da sam bio na njegovom mjestu, ali pretpostavljam da nisam tako otporan na gnjilež jer i nisam bio u bliskom kontaktu s tako nečim. Da sam bio na njegovom mjestu, možda bih se bio navikao. Kakva god da je bila, nije doživjela prirodan kraj, osim ako je prirodno da ti gusana šipka zdrobi vrat. |
13.01.2005., četvrtak
...
|
Čiča-miča, počela je priča Sinoć dugo nismo sva četvorica mogli zaspati. Uobičajena situacija za nervozne zatvorene životinje nenavikle na fizički ograničeno kretanje. Debeli i ja smo se malo i privikli, ali ova dvojica nikako nisu. Mi, veterani, raspravljali smo o zločinima i kaznama. Dok ovo pišem, pada mi na pamet da nije bilo pametno voditi takve rasprave pored ove dvojice. Dalo se naslutiti da oni tu nisu baš bez vraga. Ja nisam zločinac, Debeli vjerojatno i nije, moralno gledano – čak i ako je po pravu i kriv, a druga polovica sobe su dvojica «prevejanih». U sebi ih nazivam Smuk i Salaso, iako se ne sjećam više ničega o ijednom od njih dvojice. Imena Smuk i Salaso mi pristaju uz njih i tako ću i dalje misliti o njima i kada ih, vrlo uskoro, ne bude više među nama ograničenima. To su sitnice, obične provalne krađe. Sklonili su ih na nekoliko dana, dok ne poslikaju ono što već slikaju. Jedan se specijalizirao za trafike, a drugi je uletio u kuću Srbina koji je isto poslijepodne prodao oveću količinu zemlje. Isplata nije bila previđena za taj dan, a počinitelj je pokušao ne probuditi nikoga, nego izvesti to tiho i neprimjetno, ući i izaći bez provale, kroz labave prozore. Znao je da je novac u kući iza drvene klupe - škrinje u ljetnoj kuhinji, u metalnoj kutiji za alat. Kada je otvorio kutiju i vidio neke stare marke i nešto malo eura, a sve u stoticama ili, kako je s uzdignutim obrvama skrenuo pažnju na taj problem: «čak i, jebotebog, manje od stotica! A da pa zašta sam ja išo tamo, jebote!?», stao je užurbano kopati po svim predmetima koji su mu nalikovali kao pogodno skrovište za oveću svotu. U pretraživanju je svijetlio magličinim svijetlilom, pa ga je gazdarica vidjela iz kuće, probudila gazdu, mrkog suhog kordunaša, kulaka i gadnog uopće tipa, poznatog iz ovakvog miljea u kojem se nalazim. Naravno, gazda je bio naoružan. Lukavo je uzeo jedino što legalno drži: lovačku. Ispalio dvije patrone, kasnije rekao da su bile bez olova, i moj je kamarad pobjegao kroz vrata pa preko plota. Sve to pored psa. Kaže da nema nikada problema s psima, pa se ispravio i naveo nekoliko problema. Računam poslije: nije imao nikada problema s psima. Pretjerao je, pa zaključujem da možda u blagoj većini slučajeva nije imao problema s psima. Dakle, obavio je dvostruko više provala, nego što je naveo problema s psima. A ako uzmem u obzir da je ipak češće odrađivao kuće u kojima nije bilo psa, onda mora broj provala biti najmanje četverostruk u odnosu na broj problematičnih pasa. Odnosno, oko dvadesetak. Sada je uhapšen po prvi puta. |
12.01.2005., srijeda
|
Srijeda, dan za odvjetničke posjete. Svi su bili, samo Cane nije. Zvuči kao dobar narodnjak. I crnjak. Nije bitno, on je prošlost. Čiča naišao reći mi da se malo raspitao i da bi me branio, bez da sam bilo što i pitao. Nevezan polusatni razgovor koji se dotakao i štenećaka, djeteline i sličnih trica. O mojoj obrani nismo puno, nije mu se dalo nagađati dok ne vidi spis. Potpisao sam mu punomoć. Dobar osjećaj. Igram se kriminaliste, prema pričama Debelog pokušavam rekonstruirati njegov slučaj. Zanimljivija su događanja nakon pokretanja istrage, nego sam slučaj. Nije mi bitno tko je to učinio, vidim da on nije, a i ako je, nesretan je slučaj. Naravno da vidim samo njegovu stranu, odnosno samo vidim ono što mi on ispriča, a ne zna više ni on. Uozbilji se, jadan, kada priča o tome. |
09.01.2005., nedjelja
...
|
Debeli me jutros pitao o čemu razmišljam. Usudio se, a ja nisam imao hrabrosti reći da ne razmišljam nego zamišljam, sanjarim. Sanjario sam kako su mi ruke dva udesetorostručena čekića i prolazim najbližom putanjom kući. Mama se činila dobrom idejom za posjet i razgovor. Put si lomljenjem pravim, kroz tvrde objekte. Infantilan je, svidjelo bi mu se. Bila bi to dobra šega, ali svejedno ću zadržati svioje snove za sebe i za dnevnik. Šteta, što sam jučer bio tako nadrkan, a seronja je s novim detaljno rekonstruirao svoj "zločin". MOgao sam pitati sve što me zanima, pratiti i možda i zapisati. Priča mi se čini vrijednom pažnje, a bojim se i da ću imati vrmenena dobro ju upoznati. U ovom slučaju sam pokupio samo neke detalje koje ranije nisam znao. Jutros je dvorište nalikovalo limbu, u sjaju zimskog jutra, s dodirom sviježeg-kao-sviježeg sviježeg-kao-hladnog zraka, pijuni po dvorištu su mi se vukli kao nespašene duše, kao crtanofilmske utvare sazdane od zraka prekrivene predugom koprenom. Jedan od onih trenutaka kada vrijeme stane i odživiš paralelni život dok ti tijelo i svo materijalno zbivanje stoji i miruje. Jutrošnji sam poklon iskoristio loše, samo sam ih gledao, lišene njihovih priča, godina rođenja i boje kose, svedene na košarice svakojakog voća, trulog i svježeg, posutog određenom količinom otrovnih bobica i truleži. Vukli se, čekajući, nelijepi i jadni. Nisu ovdje ništa jadniji, nego što su vani; ovdje su svijesniji jada i povlače se bezvoljno. Nisam taj koji će ih pokretati, ja sam tu samo da ih gledam i pričam svoje priče. Možda od mog boravka ovdje i bude neke koristi, ali sada i među utvarama, teško. Korist se još ne nazire. |
Saturday Night Fever
|
Rekao bih da mi je, od jutros, "dosta svega". Gledam pismo i nije mi jasno kako su ga propustili, zašto otvarali, čemu sve ovo. Napad preispitivanja smislenosti zbivanja; niti pismo niti optužba postoje, znam samo da ovo ne može biti istina. Još neki komadić osigurača me drži da ne puknem, na svaki pokret u sobi želim udarati po nekome. Ovoga trena znam i koga i zašto, ali prije petnaest minuta nije bilo znanja, samo želja. Nadam se da će kod recidiva želje biti prisutno i sadašnje znanje. Recidiv? Počeo sam koristiti prikladne izraze. Nemam starih zapisa pri sebi. Čini mi se da mi je ovo prvi puta. Tu sam nekih tri mjeseca. 100 dana samokontrole. To će biti naziv ovoga čuda što ga pišem, shrpim li ga jednom i ... ne dodam li neku nulu u naslovu. |
08.01.2005., subota
...
|
Debeli se također raspričao. Dobra stvar je i što svakome novom treba reći poneku o sebi, pa sada imam prilike čuti što me ranije nije zanimalo. Ili sam popucao, ili je to uistinu sve jedna velika zajebancija, ali meni je sve to samo smiješno, smiješno i smiješno. Čovjek izgleda onako kako bi izgledao čovjekoliki majmun, da smo se razvili od pande umjesto od orangutana ili čimpanzi ili od koga već ne. Svakako slabo podsjeća na majmuna, a samo mu nedostaje grana eukalitpa i mlado na leđima. Čak i ima male okrugle klempave i dlakave uši, okruglastu a malo u donjem dijelu ušpićenu bradicu i vrne oči. Sinoć ga gledam kako priča o svom nedjelu, zamislim da je u Americi i prasnem u smijeh zamišljajući dvanaest pandi kako mu sjede u poroti. Boguhvala, nikome nisam morao obrazlagati što me to potaklo da se skoro ugušim od smijeha. Pitanje je kako ču sebi takve provale objasniti. Sve su češća izmjenjena ponašanja. Prepoznajem sebe, ali sve češće se i iznenadim. Dobio pismo od Ivice. On je već, prije nego sam mu se ja javio, otišao kod Čiče. Moguće se nije usudio to napisati u pismu, a bio možda i još tu jednu trunku pametniji, pa išao kod njega prije nego kod istražnog suca. Do sada su baš svi, uz spominjanje bilo kojeg svjedoka, bilo obrane bilo to optužbe, spomenuli i da ih je odjetnik ranije obradio. Čak i neki Canetovi su to spominjali. Samo moji svjedoci nisu došli pripremljeni, nego onako, čisti ko suza i sve je prepušteno slučaju. Prema pričanju i po novinama, najsimpatičniji mi je jedan mlađi, neki dalmoš iz N. Ne živi daleko, ako me Čiča neće uzeti, javiti ću se njemu. Zorića vjerojatno ne bih angažirao, rekao bih da taj ima veze s pravom koliko ja s nuklearnom fizikom. Čiča je čuo što se događalo, kaže da će se raspitati okolo pa doći do mene u ponedjeljak ujutro. Baš me zanima koliko će se držati riječi. Pismo je uručio osobno, na Staru godinu. Barem tako stoji u pismu, da ga (radi gužve u poštanskom prometu) mora donijeti na urudžbeni centra. Na pismu nema datuma prijema, pa mi čudno da sam ga uopće dobio. Naravno da je otvoreno. Nemam pravo na zatvoreno pismo, ipak sam opasan po društvo i ono je nominiralo uši i oči koji nadziru sve moje poteze i sve što primam, čujem, vidim, sve se mora znati i podastrijeti Narodu da mi sudi pravo. Ma naravno. |
Profesionalna dezorijentacija
|
Jučer je pušten četvrti član naše zajednice. Neka je, neka se čovjek malo brani sa slobode. Nije mi žao. Ranije sam imao dojam da je pritvaranje mjera opreza pred ogrezlim kriminalcima, ili odrađivanje kazne unaprijed. Neugodno mi samom sebi od tolikog promašaja u shvaćanju. Nije mi ni dolazilo do mozga, nije me posebno zanimalo gdje idu ljudi kada ih odvede marica. 'Apšenja sam doživljavao kao prepade na ulici, u toku noći, na radnom mjestu, nešto što se izvodi uz povišeni stupanj adrenalina i hitre pokrete izvježbanih ljudi koji služe izvršenju pravde. Još uvijek nisam rastopio čuđenje shvaćanjem. Kao da je neki jak kamenac nataložen, ne da se isprati običnom vodom. Pokušavam shvatiti kako su me tako lijepo i stručno stavili ovamo, a da meni nikada nije palo na pamet da bi mi se to moglo dogoditi. Tješi me činjenica da vjerojatno to znači da nisam ništa lošega napravio. Osim Debelog i mene, s nama je jedan koji je pristigao dok sam boravio s gospodarcima. Procijena je da će se on ovdje dulje zadržati, jer njegov istražni nalog samo što ne sadržava stavku: 1-okrivljenom izbrojati žive eritrocite, jedan po jedan. Sve ostalo je već predviđeno. Saslušat će se gomila svjedoka, pribaviti cijela jedna biblioteka dokumetacije i na kraju, određeno je nekoliko specijalističkih vještačenja. Pokazivao nam je nalog, s mješavinom ponosa i stida. Pokušavao iz zadane situacije izvući što se više može hrane za svoj ponos, kao da nam je govorio da se stidimo pred njim, koliko je on uspio stvar samo zakomplicirati! Tim tragom sam se i upustio u razgovor, odnosno on je prvi čiji sam razgovor prihvatio. Zanimljivo da Debeli uopće nije uočio napadnu promjenu u mom ponašanju. Dok nisam upoznao gospodarce, šutio sam koliko sam mogao, a svaki razgovor o bilo čijem predmetu sam prekidao čim bi on razgovor postao prikladan za prešutno prekidanje. Ovoga sam čak i ispitivao. Moram, inače ću umrijeti od zatupljivanja. Tu je jer je stvar prilično zajebana. U pitanju je propucavanje, ali zbilja nije jasno niti koliko su ozbiljne posljedice, niti je li je bilo motiva, a ne zna se ni da li je on taj koji je čovjeka propucao, tzv. počinitelj kaznenog djela. Meci su letjeli tu večer kao ose, na sve strane. Sve je bilo pijano i više je zaraćenih strana potezalo kratke cijevi. Jedna jedina duga cijev je ispaljena u strop i jedino za nju je sigurno da nije uzrokovala propucavanje, jer to je zrno identificirano negdje u stropu. Nasmijao sam se kada me je poučio da pištolj nije svinjac, pa da znaš točno koliko toga izlazi van. "To se potegne i krka dok ima, kuda i koliko, to poslije ostane nasljednicima i advokatima da broje i crtaju slike i zajebavaju se." Ispričao sam mu priču koja je kružila nešto južnije, o dvije ekipe koje su se bavile različitim prljavim poslovima, u prvoj su sve prekaljeni junaci ispiljeni kokošarenjem u domovinskom nam ratu, krvno srodstvo, bosanci i katolici, dečki koji bi vjerojatno bili uzorni građani i bavili se sitnim lopovlucima, da nije došlo do perioda u kojem se moglo svakakve zanate trenirati bez straha da će te itko pendrekom po guzici. Na drugoj strani naš domaći svijet, zapravo više je domaći u onom južnijem kraju, gdje ima još nekoliko šokaca. Među posranim, samozatajnim i priglupim šokcima se rodio jedan s nešto više brđanskih gena i od rane mladosti imao svoju vjernu bandu. Operirao na sve strane i pod stare dane odlučio se specijalizirati za finije poslove, daleko od krvi, nasilja i buke, ne računajući treštanje narodnjaka. Toga se nije okanio. Prva ekipa, vesela braća, naplaćivala je u ona vremena reket. Legende kažu da su odlučili naplaćivati i od interesne sfere ove druge ekipe, a što nije prošlo - ne glatko nego nikako. Kulminacija je nastala kada su se odlučili obračunati i s bejzbol palicama demolirati lokal koji su trebali štititi (po definiciji bi to trebala biti mjera, valjda jer ovaj nije htio plaćat', vrag bi ga znao) i gazda ih je lijepo svakog hladno počastio s po jednim propucavanjem. Dvojicu ili trojicu čak. Bez greške, nijedan bez zrna, a nijedan u životnoj opasnosti. Šus - šus - šus i "zovi hitnu". Zanimljiviji mi je epilog nego ova radnja. Stvar se okončava tako da propucani sudskim putem traže odštetu za to što ih je ovaj prosvirao. Navodno da će svojim minulim radom i ozljedom na poslu uspjeti izvući lovu. Tako priča čaršija. Novi se cimer ne čudi priči, njemu je razumljivo da su posegnuli za sudom, a meni nikako ne ide u glavu da tužim nekoga jer me naprašio olovom dok sam mu u njegovoj vlastitoj kući htio uzeti pare. Mater mu jebem, pa ako sam kriminalac od zanata, onda ću ostati to do kraja, a ne se sjetiti zakona onda kada sam slabiji. Cimer mi se smije, kaže da sam budala, pokušavam mu objasniti da za njih više nema života ni s jedne strane zakona, osim ako uspiju izvući neku grdnu lovu. Sumnjam. Tuženik se, rekoh, odavno bavi onakvim poslovima, koji se rade tiho i bez velike pompe. To bi lako moglo značiti i da kompletan općinski sud prima polovicu plaće kod njega. Možda ne kompletan, jer u svakom sudu predsjednik zadrži najmanje jednog koji je još nevinašce. Ne radi morala predsjednika, nego jer je praktično ponekad pravi vrući krumpir uvaliti nekom jadniku koji će ga odraditi tako da se smije pokazati svim stranama sve. Za ne vjerovati, ali onda (nekada samo) se održi pravo pravcato suđenje. Dakle, papci su prešli na njegov teren, nakon što su posaugali udo na svom terenu, terenu evidentne prisile. Što njemu tu može biti logično? Svoju aureolu silnika su okrnjili, a sada će jadno proći i pred sucem. Poslovi utjerivanja i slične gadarije se rade prije svega na bazi straha pred nepoznatim. Rijetko zaista dolazi do kuršuma. Ovako, dečki moraju poraditi na svom imageu. |
07.01.2005., petak
c/p & btw
|
"Doktore, pre nego što ste pristupili autopsiji, jeste li proverili puls?" "Ne." "Jeste li proverili krvni pritisak?" "Ne." "Jeste li proverili disanje?" "Ne." "Dakle, moguće je da je pacijent još bio živ kada ste otpočeli autopsiju?" "Nije moguće." "Kako možete biti tako sigurni, doktore?" "Zato što je njegov mozak bio u tegli s formalinom na mom stolu." "Ali, zar nije moguće da je pacijent i pored toga ipak bio živ?" "Moguće je da je živ, i da se danas negde bavi advokaturom." |
06.01.2005., četvrtak
Kolo Dvor
|
Cane se još uvijek nije pojavio. Ne sjećam se kako se medvjed izrazio o duljini njegovog izbivanja, ali mislim da je imao namjeru nekoliko tjedana biti na skijanju. Boli njega kita što se ja ovdje saftam. Bitno je izdržati prvih mjesec dana održati klijenta unutra, kasnije je osjetno lakše. Ovdašnja ekipa je češće iskusna nego neiskusna. Vidim po pridošlima da se brzo uklapaju, vjerojatno preodređen za prolaz kroz pritvor nekakav definiran profil ljudi koji su i inače u kontaktu međusobno, pa se dobro odmah uklapaju. Ovdje nema "Vi", osim kada dođe kontrola. Simpatičan neki tip iz ministarstva bio kod nas. Drugoga neću pamtiti, stavio je ruke u džepove i odmah stao pored prozora i gledao ono malo dvorište što je mogao vidjeti. Na vanjskoj strani prozora je vidio suho koje temeljita pretraga nije pronašla, nasmijao se poluglasno. Gospoda ljudi, daleko od sranja, jebe se njima za detalje. Da je posao i zadatak bio smijeniti Đerđa, smijenili bi ga za pola sata, a ako ne bi našli dokaza, smislili bi ih ili bi nas ispitivali podrobnije. Od nas stotinjak ovdje, netko bi se već našao povrijeđen nečim i počeo pjevati kome i koliko novaca i za što daje. Dovoljno je ući u dvorište i naći ono dijete koje je ljuto na ostale, pa će cinkati. Takvim metodama se ne dolazi do prave informacije, ali tko jebe pravu informaciju, dovoljno je uz espreso nehajno pružiti prst u nekom pravcu i nasumično odabrati krivca iz gomile koja se, recimo, na tržnici gomila pred tezgama i cjenka se s piljarkama. Možda će prst pokazati na piljarku, možda na kupca, netko će se naći na putanji. Vlasnik prsta će hladno pijuckati svoj espreso, popraviti sunčane, možda zagladiti brkove a netko će pred pravosuđe. Ozlojeđen sam. A šutio sam. Propitkivali su se za djela za koja smo okrivljeni, za stupanj do kojega nam je došlo procesuiranje, proširili oči kada sam im rekao da dva mejseca sjedim i čekam iskaz jednog svjedoka, rekli da će se raspitati u odvjetništvu. Poslije sam razmišljao zašto bi se raspitivali u odvjetništvu, ono ipak samo traži pritvor a određuje ga sud. Njihova je interna stvar i sasvim drugi par opanaka, to koliko su zanekog inkriminiranog tražili pritvora. Jedan od ona tri veseljaka koji su bili prisutni je pitao a da zašto se uopće određuje pritvor za takvo što. Iznenadio me tada, nisam očekivao od takvoga da će se zauzimati za "bližnjega svoga", kasnije je sjelo na mjesto da se radilo o uvlačenju u guzicu. Uvlačenje mi je odmah palo na pamet, čim sam ostao sam i počeo razmišljati. Bio sam siguran da se radilo samo o uvlačenju, ali mi je kasnije bilo jasno da od uvlačenja nije mogao imati ništa. Ovi dečki su tu u prolazu, zanimaju ih druge stvari, pritvorenik je također bio tu ionako samo nakratko i u prolazu, zaštićen kao bijeli medvjed. Njih petorica su se sreli na peronu, dok su mijenjali vlakove i čekali da odu dalje. Ministarstvu je vlak polazio za nekoliko minuta, ovima za nekoliko dana, a moj nije još ni sastavljen ni unešen u vozni red. U svom su dokonom pijuckanju ljute u restauraciji kolodvora dotakli se i teme onoga što je psećom ogrlicom zavezan da se ne makne s kolodvora dok mu ne dođe vlak, percipirali da u tome ima nečega neobičnoga, ali i da to nije njihova briga. Danas su već svi daleko, a Debeli prdi na krevetu iznad. Uvlačio se, iako nije za to imao svoje osobne koristi. Jedan je od onih koji će svakome čovjeku u odijelu pokušati sebe predstaviti kao krasnog pravdoljubivog muža i domoljuba. Na tom je čekanju vlakova riječ jednako mogla biti i o golubu bez jedne noge: "Vidite, gospodine Pravosudni Organ, vidite li kako li je prekrrrasan onaj golupčić, a jadničak - o, kako li me boli to - imade tek jednu nogu i uspio je održat ljepotu svoju!" Oduševljen ovom vizijom, ostatak dana ću skakutati na jednoj nozi. Gledaju li me dovoljno čudno, možda i nastavim. Možda ljudi tako puknu? Padne ima na pamet neka takva slika i prepoznaju se. Tko će znati, onaj što po cijele dane maše rukama kraj ceste i daje upute svima što prometuju, on je moguće jednom u nekoj situaciji u kojoj sam ja, zamislio da je prometnik. Ne znam iz kojega bih ja razloga zamislio da sam prometnik, ali kada bi mi to sada palo na pamet dovoljno snažno, možda bih ostatak života ostao fiksiran u mahanju rukama? Jebeš mu mater, kako znaš da si pukao ako si pukao? Šta je sada tu normalno? Kako se trebam ja sada ponašati? Da li da ipak skakućem na jednoj nozi ili da hodam na dvije. Odlučio sam ne skakutati, jer krila su mi ionako ostala doma. Ipak sam, znači, ostao pri razumu. |
04.01.2005., utorak
...
|
Dobio jučer popodne podulje pismo od S.S. Pametna mala, nije skoro ni spomenula «moj slučaj», kao ni sve one druge silne «Pa gdje si, pa kako si?» jastučiće od pamuka za popunjavanje praznina, odgovor na Watersovo pitanje «čime ćemo ispuniti praznine (u zidu, op.a.) gdje smo i razgovarali». Piše o svojim problemima, naširoko i neiskreno, trudeći se biti iskrena i prema sebi i prema meni. Ne poznam ju dovoljno da bih to tvrdio, ali mislim da svoje probleme shvaća previše površno za svoj kapacitet. Žensko je, pa možda i radi toga samo registrira stanje umjesto da pogleda odakle se tu došlo i kako će se ta putanja, prolazeći kroz točku «danas» kretati u buduće, pa ju možda pokušati presresti, promijeniti tok budućnosti. Promijeniti tok budućnosti. Eto zadaće za mene.Jedna romantizirana paradigma stvarnosti govori da nam prava knjiga dolazi u ruke u pravi tren, nakon što se jednom ozbiljno zaputimo na Put spoznaje. Nisam pristalica te teorije, ali jučer sam joj dao jedan plus, jer sada gledam S.S.-in odmak od realnosti izazvan njenim netočnim premisama, pa zaključujem da ih moram imati i ja sam. Lažem, znam ja da nisam svjestan svoje vlastite realnosti, osjećam i zašto je to tako, ali kada me ovako netko probudi, onda to prelazi u znanje tablice množenja, nešto što se može lako upotrebljavati, što je ugrađeno u mozak i postalo je njegov sastavni dio. |
03.01.2005., ponedjeljak
Uručeno
|
Uručeno mi je rješenje o novom pritvoru. Datumi su famozni, čista pjesma. Lirika. Odvjetništvo je zatražilo određivanje pritvora 30.12., odnosno isti onaj dan kada je Ivica konačno dao iskaz koji je trebala biti ta formalnost koju se čekalo, a da bi se mene pustilo onome što je ostalo od doma. Iz čiste znatiželje sam pokušao shvatiti što i zašto su to učinili, odmah nakon što je prvotni šok prošao. Iz rješenja razaznajem nešto kao da oni su zaključili da sam vrlo vjerojatno kriv, te da bih na slobodi mogao ugroziti tijek postupka, pa da je bolje za civilizaciju neka ja još malo pišem poglede kroz rešetke. Malen korak za čovječanstvo, nikakav za literaturu, rutina ljudi u crnom. U razmišljanju o utemeljenosti navedenoga stava me posjetio nekakav očalinko, krupan tip odjeven u sportsko ofucano. Posjetio me u sobi za odvjetnike i rekao da ga šalje Cane kao zamjenika: «Eto, znate, pa vidite, pa Cane je dao zaista ali baš sve od sebe, a oni, znate pa vidite…» i naravno da ga nisam ništa više čuo, nakon što je, za razliku od lisičje, stavio svoju medvjeđu gubicu pred mene. Za razgovore s odvjetnicima ću trebati diktafon i doktora Jojbolija. Ispod ovog papira se nalazi rješenje, lijepo se prozire šahovnica i Times New Roman, prvo rješenje ispisano na laserskom. Sva do sada su bila kao šapirografirana, na papiru za oblaganje limova za biskvite, čak su i neizbježne rupice od udarca točkom bile tu, nešto što nisam vidio od vremena kada je bila ostavinska za ocem, pa sam morao pregledavati rješenja kojima je on tu istu kuću naslijedio od svoga. Majka ne spominje sramotu, a znam da se srami. Divljat će s brigama o prehrani u ustanovi, prebirat će pjesme o muci i nepravdi, ali ono što ju stvarno tišti će prešućivati. Sram ju je i vlastitog srama, a ja sam to tek jutros shvatio misleći na domovine sina i njegovo izvlačenje, misleći kako u svojoj ulici vjerojatno neće reći kako je uistinu njegov okac dospio pod letlampu, a povremene odlaske u sud će riješiti već nekako. U sud će ulaziti s podignutim ovratnikom i sunčanim naočalama ili se možda neće ni stidjeti rezultata svoje pijanke? Mene je stid, zapravo. Ovo, gdje se nalazim, spojeno s onim što nisam napravio, plaćanje za nešto što nisam uzeo, osnovne su namirnice za poparu mojih osjećaja. Postoji li nešto logičnije od osjećaja manje vrijednosti, nakon što daš ugovorenu cijenu za ukradeni auto, dovezeš se njime kući i ujutro ga predaš policiji nikada ne vidjevši ni novaca ni auta više? Liše li te pri tome i slobode, i optuže te da si taj auto zapravo ti osobno ukrao, najebao si još i slađe. Možda naivna misli da joj sin i jeste kriminalac. Stara je, vjerovala je uvijek u neku kao državnu vlast, rekao bih i da je poštena žena, ali svi valjda o svojim majkama mislimo da su poštene žene. Ne svi, upravo sam se sjetio jednog koji je znao da to s njegovom majkom ne bi baš bio slučaj. Činjenice ovoga dana glase: odvjetništvo misli, a suci se slažu, da svi dokazi upućuju da sam kriv i tu bih trebao čučati dok ne odrade još i suđenje. Cane mi nije odvjetnik, samo što on to još ne zna. Debeli mi je rekao kako se to radi i odradit ću to. Povlačim punomoć odmah. |
Ecce homo
|
Neugodno iznenađenje je nadmašilo ono ugodno. Ugodno je to, da je stražar sam od sebe došao javiti mi da je izvanraspravno na sjednici 31.12. odbilo moje puštanje iz pritvora i ne zna on što je tome razlog. Nije njegovo da zna, nije možda na njemu čak ni da mi to bude javljeno. Sve više doživljavam stražare kao, ipak, ljude. Prethodni pasus sadrži sva iznenađenja za ovo jutro. Još je rano za rad pravosuđa, taj se fenomen pojavljuje učestalošću istovremene pomrčine Sunca i Mjeseca, ali nekakvi pomaci se mogu očekivati već sat vremena nakon što im se greškom spisi zadese u rukama, pa oko podneva možda budem znao i razlog, kao i ono što je Cane poduzeo. U međuvremenu, instinktivno sam se najavio na telefon: nazvat ću Ivicu i reći mu da mi pošalje dva odvjetnika: Zorića i starog Čiču. Jučer pridošli cimer drugi puta saslušan pred istražnim jer je njegov odvjetnik srušio jučerašnji iskaz zbog neprisustvovanja odvjetnika, tj. sebe, iako je ovaj bio izjavio i potpisao zapisnički da se odriče prava na odvjetnika po službenoj dužnosti. Sve je moguće. I ja sam tu, i putuju ljudi svemirom, rađaju se koze s dvije glave i ima negdje pravde. Počeo sam o pravdi kao kurva o poštenju. Nije dobro. |
02.01.2005., nedjelja
Eradikacija
|
Ovu sam godinu počeo veselo, vidim. Doček nove godine u praznoj ćeliji istražnog centra nije najbolje zamislivo okruženje za zabavu, optimizam izražen dernjavom i ples s kokama kojih se dohvatim. Dobro djeluje na pisanje. Druga nova godina provedena u samoći, s tim što sam u vojsci imao tu sreću da me zapadne ponoć dočekati u kućici, istoj kao psećoj, samo malo izduženoj po z-osi. To nije bila neugodna scena, nije bilo tu ništa loše. Pas čuvar, skladišta municije koja su odletjela deset godina kasnije u zrak, inje, inje i inje, te još malo inja. Tišina šume iznad grada i svijetla koja ni jedne druge nići nisu tako lijepo sjala. Samo rijetki se nađu u toj stuaciji, gledati s brda grad kada je najviše osvijetljen. Opet pokušavam pisati da zaboravim na malog zagorca, ne želim ga opravdavati, a počeo sam se uvjeravati da njegova krivica možda i nije takva, da je sve to ljudski. Tom bi se logikom i Hitlera opravdalo. Stoje sve te američke gluposti o odgoju, frustracijama, usađenim zlima, imaju pravo i oni što vrte zvečke s papirićima, da to sve je samo faza u beskrajnom postojanju duše, ima pravo i moj pijani pater kada kaže da svaka nesreća ima svoju svrhu i da će duše nastavitisvoj ionako besmrtni život u rajskim poljanama s desna ocu, ali ja bih ovoga još uvijek rado sjeckao satarom, satirao ga, mljeo i rastapao u bilo čemu što može otopiti tijelo bez ostatka. Kinezi su u tome bili nenadmašni, Kinezi su nenadmašni u svemu čega su se ozbiljno prihvatili. Nisu ubijali ljude, nego su brisali egzistencije, prepravljali knjige rođenih i umrlih, liječničku dokumentaciju i slike nepostojećega su oduzimali i uništavali. Detaljno, sveobuhvatno, nemilosrdno. Tako bi trebalo s ovim mojim Varaždincem, zabraniti svaki spomen na njega po prijetnjom identične sudbine. |
...
|
Nazad u bivšoj sobi. Spakirao sam stvari, duboko udahnuo, sjeo na doljnji krevet i pokušao kao pričati s njim, da bih učinio što nikada još nisam - namjerno da bih se potukao. Plan je bio jako dobar, čekao sam da stražar bude u prolazu i da ne mora doći do velike graje a da bi nas razdvojili, ali nije uspjelo. Još se tresem, jer razgovor je bio sve odvratniji, počeo mi se jadati da nije htio, da mu se to nikad ranije dogodilo, da je to radio već petsto puta. Imao sam izbor ili pasti u nesvijest ili pustiti rukama da krenu u njegove oči. Istukao me, naposlijetku. Branio se, hrvali smo se i rušili stolice, slomisli smo stol i vikali smo obojica ne izazeći iz klinča. Ličilo je na dječja naguravanja i nije bilo ni malo filmično. Bio je to onaj stražar od jutros i bilo mu je sve jasno. Bez riječi me je za mišku izvukao iz sobe i rekao da nisam morao praviti toliku scenu, odveo bi on mene i bez svega ovoga. Opet sam s Debelim, a nekog novog, dovedenog u novogodišnjoj noći radi propucavanja tamburaša, su poslali da radi društvo onome što voli si spiti nekaj domačega pa ubijati ljude. Nehotice. Moj kurac se nehotice napije pa vozi. Slučajno mu je skiznulo niz grlo, slučajno se spotakao i pokrenuo motor i sasvim se slučajno našao na cesti, a blagi je trzaj noge dao gas. Inteligencija, po definiciji, je ono svojstvo čovjeka koje ga sprečava da u budućnost putuje kao magarac kroz maglu. Ide to i mene. U međuvremenu se ispostavilo da je s roditeljima bogu na istinu otišlo i jedno od dvoje djece zatečene u vozilu. Ipak sam, post festum, ispovraćao dušu, a da ju nisam ispovratio, ponudio bi ju đavlu (a tu je, na svakom kraku ga se može u ovoj kući naći) za jedno dobro tuširanje u solnoj kiselini, samo da sa sebe sperem dodire čistog i najčistijeg zla imbecilnosti. |
Domovine sin
|
Onaj drugi bi mogao biti ono što stvarno želim. Pamet bira pragmu, ali zamišljam svog viteza na bijelom konju kao mladog, neiskvarenog, sposobnog da uoči svih sedamdeset i pet propusta počinjenih od dana registracije firme u kojoj sam radio, pa sve do končanja postupka, i do kraja izgura ono što po zakonu mora pripadati: zatvor ovdje, novčana ondje, uvjet poneki i nekoliko istjerivanja s posla raznih službenika. Tom bi odvjetniku to bio vjerojatno zadnji slučaj u "karijeri". Morat ću se zadovoljiti s ovim mojim siromačkom od Čiče, on će valjda biti dovoljno drzak da se izbori za moja prava, a dovoljno mudar da sebi ne ugrozi budućnost, ako ju ovoliko star još uvijek ima. Bio je stari odvjetnik još za života mog oca, pitanje je koliko je još sposoban, ali stari ga je cijenio, a moj je stari cijenio jako malo ljudi. Novi cimer jutros. Bio bi mamuran da nije shrvan. Ubačen je unutra, riječi nisu pratile njegov ulazak, izostalo uobičajeno mrmorenje koje prati istovar takvih paketa. Stajao nasred sobe, ogledavao se, uzdahnu i sjeo na krevet Melkiorov. zatekao me kako ležeći s rukama iza glave na krevetu na kat gledam u obližnji strop. Nisam ga pozdravio, on nije bio svjestan mene, zaokupljen svojim mislima. Mlad je, nema još ni trideset. Rošavo lice, vjerojatno jak višak tesosterona u pubertetu. Obrisi mjesečevih kratera. Vrlo rošavo lice i blijeda put, blago zelena. Tko zna gdje se krv povukla, u želudac, jetru, u udove. U šoku je. Naučio sam se raspoznavati nijanse šokova, sve piše na licima, samo treba malo učiti čitati, malo promatrati i ne donositi prenagle zaključke, dok traje proces učenja. Ovaj je nešto zajebao, siguran sam. U glavi su mu brojna pitanja, smjenjuju se polako i nevezano. Odgovori mu ne pristižu, a i kada pristignmu, potaknu nova pitanja. Kod njega je adrenalin potekao prejako, umjesto da ga balzamira i usmjeri u riješavanje svoga stanja, adrenalin je postao njegovo stanje. Čovjek je vjerojatno nesvjestan da je jadan sada radi onoga što ga inače činilo ponosnim na samoga sebe. Neće mu ništa biti, ta spoznaja nije od esencijalnih za ljude njegovog kova. To je jedan od onih koji ne filozofira s otapanjem zahrđale matice, nego ju reže sjekačem, fleksericom, lomi ju prvim čekićem koji mu se nađe pri ruci, pa čak i ako je to onaj za klince kakav smo dobivali za tehničko obrazovanjei svi čuvamo za svioje sinove. On je možda svome sinu svoj i predao, ja nisam bio te sreće. Osjetio je da nije sam u sobi, smješio se osmjehom kakav nije iskazao od kada je nešto kao klinac gadno napravio, ostavljen u mračnu ostavu za kaznu i škiljeći se kesio tetki koja ga je samilosno posjetila dok su roditelji ručali bez njega. Naravno da nije ni on shvatio što sam želio reći s "Ne kesi se, nisam ti ja tetka". Vjerojatno je mislio da ga nepotrebno upozoravam na nisam peder. Bolje bi bilo da ga nisam slušao. Nije odavde, iz Varaždina je. Malen rastom, niži je čak i od mene. Po odjeći vidim da je pun love, ali ne toliko pun love da bi se izvukao iz sranja. Možda i jeste, vrijeme će pokazati, ne meni, kada njegovo bude ad acta, ja ću biti u desetoj priči svjedok. Priča mi što je napravio. Laže sebi, meni ne može. Kaže da nije bio toliko pijan, kaže da je sve uzeo u obzir, objašnjava mi zato da bi sam sebi ponavljao da nije on prešao na njihovu stranu, nego oni na njegovu. Slavili su, odspavao je jučer cijeli dan i odvezao svoje goste doma, autoputom. Nazad nije mogao bez reprize i lokali su cijelu noć, čekao je devet sati i da se policija makne s cesta, da može voziti bez straha od alko testa. Tragovi prepotencije se još osjete, čak ni činjenica da je ubio bračni par svojom samouvjerenošću i dvotonskim okanom, čak ni to ga nije spriječilo da se kurči kako je dobar vozač. Kurac moj dobar vozač ide smanjiti reflekse, dvotonca sa zadnjim pogonom fura na drugi dan nove podravskom magistralom, za početak. Tek je treći sat ovdje, i već ga popušta spoznaja o činu koji je napravio, počinje se žaliti na bolove u vratu. Ako ovo ne napišem, uzet ću stolicu i udarat ću po njemu dok ga ne skašam, jebe mi se što će mi biti poslije, jebe mi se što mi nitko neće dati za pravo što sam sa svijeta sklonio idiota koji svoju kratkoću nadomješta duljinom nosa svog vozila, težinom i snagom u prednjem veznom limu i iza njega, jebe mi se što će njegova mama kukati i zapomagati, jebe mi se što možda neka djeca neće imati tatu. Bolje im je da se ovaj genetski isprdak zatre prije nego napravi još neku kopiju svog genija. Neka se i oni jadničci ubiju prije nego izrastu u bilo što slično. Spomene li još jednom samo štetu koju ima na vozilu, tražit ću sedative ili premještaj. Bit će dovoljno, možda, da počnem urlati na njega, premjestit će me odmah. Preventivna dehumanizacija bi i mene zahvatila, istina. Važem, bi li bio voljan da se uklone svi ovakvi isprdci od uzrasta znajući da ću i ja biti zatrt u nekom šinteraju nalik na onaj označen zavijeke s pozitivnim gledanjem na odnos slobode i rada? Da nas se pozatvara i pusti da se razmnažamo međusobno, ne bi bilo dobro, jer petitne su curice tako slatke i ništa im ne fali. Zašto smo sami mi, niski muškarci, skloni iskompleksiranosti i razmetnosti, a ženama je to svejedno. Pitam se tek toliko da nešto pišem i ne prihvatim se stolice. Znam zašto je to tako, shvaćam ja to. Zato se i suzdržavam, zato sam i tu gdje jesam umjesto da se ponašam u skladu sa svojim kompleksima i grabim, skačem u oči i liječim ih razmetnošću, zgrtanjem, bezobzirnošću. On će biti ovdje dva dana, najviše. Možda već danas ode kući, njegovi će ga tješiti, nalaz krvi će se izgubiti, pojavit će se svjedoci o blatu na cesti i to će se uzeti kao olakotna okolnost, a njegovi će prozori koje štanca ukrasiti vilu nekog suca i svijet će ići dalje, ne i za ono dvoje koje je satrao u njihovom jugiću. Imali smo mi već takvih primjera, samo što je prepolovljena bila peglica, par nije bio vjenčan, mazda 323 f nije imala zračne jastuke a dogodilo se u centru grada. Blato je dokazano sudski i nije se nitko na suđenju sjetio da je vozač dužan prilagoditi kretanje vozila stanju na kolniku (pa čak i da je zaista bilo blata) a još manje se uzelo u obzir da je metak proletio kroz crveno. Kao vrlo neugodan, taj se detalj nije smio spomenuti. Tokom prethodnog pasusa shvaćam da je svijet vrlo malen, da su se naši putevi već sreli, iako se nismo vidjeli licem u lice, čuo sam njegov glas na mobitelu kojim mi se šef javio da će malo zakasniti u Zagreb, a glas vozača je dodao nešto kao da kaj, da on po Zagrebu vozi 200, a na autoputu i 250 i da ne bu niko zbog njega XY kasnio zato kaj je moral još jednu putnu si za šankom spiti. Mislim da ću se izbljuvati od gađenja. Nešto moram odmah učiniti, inače će biti još krvi. |
Pihtije
|
Još uvijek sam. Čak je i stražar došao u društvenu posjetu, poljudikati, popričati. U razgovoru sam puknuo molbu da vidi s Đerđom može li me se vratiti u društvo. Savjetovao me je da to ne činim, kaže da sam do sada imao stalno dosta sreće i da je ovo čudo od samoće u velikoj sobi nešto što bih trebao iskoristiti, dokle god traje. Iznenadio me mudrošću i strpljenjem naprotiv moga nerazuma, šutio sam i slušao sam ga. Ne znam mu ime, i inače imena slabo pamtim, a ovaj se slabo pojavljivao. Vjerojatno ima neku vezu da si namješta noćne, kada se manje oni druže s nama. Da je razgovor potrajao, mislim da bih ga pitao sve što me zanimalo o odnosima mežu čuvarima i Đerđom, o ponašanju odvjetnika, pitao bih ga sve. Sunčan je dan, on nema puno posla, kaže da su oni koji su pucali, tukli se ili pijani pobili poneku obitelj na otvorenoj cesti sada u fazi obrade kod istražnih i da će početi curiti u pritvor tek u kasnijim jutarnjim satima. Ovo je njima sezona, sada ne dolaze redovni počinitelji, nego slučajni prolaznici s kojima se postupa po propisima. S kime se onda ne postupa po propisima, upitao sam se, a onda i njega. Slegnuo je ramenima, iako smo sami u sobi i provjereno nema prislušnih uređaja, nije htio reći što se meni događa, kao da je počeo pričati o tome da se neke supruge kurvaju a kada ja pitam kakva je moja, on se trenutno sjeti da je pristavio kavu i da mora hitno isključiti napon u grijaču, prije nego se kuhalo rastopi i zapali. Ne znam kakav je to slučaj, da te profesor na ispitu ruši jer ti je gubica gadna i on nadrkani kreten koji ruši redom. Prolazio sam kada sam znao kod onih koji "redom ruše sve", ulazio sam u kancelarije nakon pto su izlazili redom ozlojeđeni nepraverdno srušeni i zatekao bih normlanog čovjeka koji želi znanje. Policajci mi nikada nisu tražili lovu da me puste bez kaznenog boda, carinici me nisu ucjenjivali. Koliko će mi još dokaza trebati da si priznam da me netko dobro namazao i sada me fila dok ja držim glavu zakopanu u povrće. Zadak mi je otvoren kao raskomadanoj guski nadjevanoj suhim šljivama. Pala mi je na pamet baš ta usporedba kada je Cane bio predzadnji puta, pitao sam ga koliko suhih šljiva stane u mene. Naravno da nije shvatio, kao što nisam ni osjetio očekivano sladostrašće od teškog ciničnog zajeba. Taj je čovjek toliki kreten, da ne mo može shvatiti da ga podjebavam čak i kada ga pitam koji losion za kosu on koristi. Rekao je koji koristi, ne shvaćajući aluziju da nije učinkovit, koji god bio. Odgovorio sam da i ja koristim taj isti, upro pogled u njegovu blistavu ćelenku i dodao da "a ako je tomu tako, molio bih da javi mami da baci moju bočicu." Nije pitanje koje si trebam postaviti, kako čovjek nastane toliko glup, jer takav se nitko ne može roditi, osim da je potomak guske i pure, nego kako to da ja dva mjeseca (tada je toliko bilo) dajem svoju sudbinu u ruke osobe kojoj je mozak pretvoren alkoholom u hladetinu, možda neki flambirani aspik. Pihtije, bila bi prava riječ: Pih ti je ... odvjetnik. Doći će mi, doći će mi odluka sama od sebe, uzet ću si nekog normalnog. Razmotrit ću dvojicu. Prvi je "njihov" i s njim mogu voditi strategiju obrane na način da pokrijem glavu i putim da prođem s uvjetom, u najgorem slučaju. Nešto mi govori da je to i najracionalnija strategija. Roba je odvežena, netko je uzeo novce i netko treba platiti da bi stvar legla. Određeno je da ja platim, vjerojatno će biti dovoljno da me se pravomoćno osudi na uvjet, i vuk sit i koze na broju. Robe nema, nema novaca, ali pravda je zadovoljena. Jadna pravda, napravili su od nje usidjelicu junfericu alergičnu na samozadovoljavanje - vječno nezadovoljeno biće. Šteta što ne znam slikati, vidim ju kako je zatakla mač za pojas a kantar nosi u zibima dok napipava onakva osljepljena sa slinama kako se slijevaju niz lanac kantara. Oprema scene je baršunasta i putena, nekoliko egzemplara muškosti je raspoređeno po jastucima kraj zidova, ali ona je u kavezu i neće do njih doći. Hladni, tanki, bešćutni metal je sve što će žedne jagodice prstiju napipati. Nisam ni ja bolje po tim pitanjima, a ni početak nove godine nije osobito obećavajući, tek sam se počastio opuštenom masturbacijom uz čitavu zbirku porno materijala koji je ostao iza Baltazara, Melkiora i Gašpara, dok su mirise, zlato i tamjan odnijeli sa sobom. Mislim da je ovaj posljednji ukrao jednu od pjesama. Gnjida, odnio uistinu ili ne. Razlika je samo - gnjida li je i meni, ili samo općenito. |
01.01.2005., subota
Endlich
|
Ovaj zapis je falsifikat. Pišem ga na Novu, nakon što sam ipak rekonstruirao što se dogodilo kojega dana. Na ovaj dan je Ivica konačno dao svoj iskaz istražnom. Time je eliminiran jedini, do sada navedeni razlog za zadržavanje u pritvoru. Cane bio u odvjetničkoj posjeti i javio mi. O samom iskazu ne zna ništa, ali zna da je sve u redu. "Cane, sereš mi opet.", je trebalo biti sve što sam rekao, ali napričao sam se s njim o opcijama moje budućnosti. Naravno, on je već uložio zahtjev za puštanje iz pritvora, jer riješen je taj jedini problem koji sam imao, pa nezgodom završio u pritvoru sedamdeset dana umjesto sedam sati. Mogu shvatiti da liječniku pacijenti postanu cjepanice za cijepanje, ali kada se prema meni počne odnositi kao komadu drveta koje treba obraditi da bi odzvonilo radno vrijeme, zaboravljam na normalnu ljudsku osobinu da se prema poslu, koliko god on bio emotivno, moralno, etički ili humano nabijen, nakon nekog vremena počne odnositi baš kao da proizvodi glinene ćupove: nikamo mu se ne žuri, a eto i ćupovima je svejedno, a ako im i nije svejedno, njihovu bol on ne osjeća. Taj me dan živo zanimalo kada će izvanraspravno razmotriti moj slučaj, ali imao sam ispravan dojam da neće s velikom žurbom pristupiti odrađivanju tog posla. Rok za obradu mog predmeta je 24 sata, sutra je stara godina i na ovaj dan (ako se sada dobro sjećam) ja vjerujem da će se oni sastati na Silvestrovo i pustiti me van. Pakiram se, ali u ušima zuji nešto muklo. |
Trideseto pismo
|
Nisam odlučio pisati ga, našlo se na papiru prije zamisli o njemu. Usporedba je brutalna, ali pojavilo se kao prdež koji ti izleti kada se sagneš potpisati u matičnu knjigu vjenčanih, nisam se nadao da će se dogoditi, ali posljedica napetosti koja je dovela do blage autohipnoze dovela do nesvjesnih radnji i pismo se našlo na papiru. Pisao sam ga jednom, čitao sam ga već dvadeset puta u traženju razloga za nastanak, u nadi da ću među redovima pročitati gdje sam i što mi je činiti, što je izmililo tim putem iz moje intuicije. Uvjeren sam da je to razlog pisanju, nešto sam sebi želim reći. Što? Zašto? Predomišljao sam se o svrsi čitanja dok sam ga čitao, ali odbačeni su svi sentimentalni razlozi. Dvije i pol godine je prošlo, nemam nerazjašnjenih pitanja i ništa nije ostalo nedorečeno među nama. Njegova podrška i utjeha bi mi danas dobro došla, to nije upitno. Nalik njemu, ili nastran nalik njegovim nastranostima, razumio bi moje stavove i ponašanja, ali to nije dovoljno da se njemu obraćam baš u takvom mojem, a i njegovom "stanju". Stavit ću njegovo razumijevanje mene na mjesto opravdanja njega kao adresata mojih jada, ali to mi opet ne objašnjava sadržaj i poriv da ga sastavim. Veliko je, opisao sam mu zbivanja koja su me dovela u "sobu" detaljno, pa pretpostavit ću da sam ga pisao jer sam želio sebi prikazati na jednom mjestu povijest moju, sve moje uspone i padove. Oba moja uspona i sve moje padove. Lažem; nije uspona ni bilo, to sam tek klizeći na guzici dva puta udario u kamen i odskočio na kratko. Teško da se to moglo doživjeti ili intepretirati kao početak uzlaznog trenda. |
Sam
|
Pregledao zapise koji su mi ostali nakon što sam Ivici predao dnevnik. Ne znam ni kada je bila kontrola, ni kada su se događali koji od prošlotjednih događaja, mislim da ne znam ni kako se zovem. Znam da sam od jučer sam u sobi. U poslijepodnevnim satima je pušten posljednji od sveta tri kralja koji su me tetošili u božićno doba. Prva noć provedena u praznoj ćeliji, pardon, "sobi". Strikan je došao zadnjem javiti da kupi svoje krpice jer "Stiglo rješenje". Na staru godinu, u pola četiri, izvanraspravno vijeće županijskog suda je donijelo rješenje o puštanju iz pritvora. Prethodna rečenica mi zvuči kao:Vanzemaljski brod se spustio u spavaću sobu N'beliq Dadumija, donji Togo, i plesao jig cijelih trideset minuta, a čime je opozvao prethodnih sedamnaest stoljeća zbivanja u toj drevnoj slamnatoj prostoriji.(AP) U ovoj je državi stvar opće kulture znati da prosječan sudac ne radi više od dva sata dnevno, a na dane kao što je stara godina, nije trezan ni upotrebljiv nakon devet ujutro, pojavi li se na poslu. Tko li je to potpisao, dežurni sudac možda, na čiju i kakvu inicijativu, a i možda je samo istekao rok a da tužibabe nisu zatražile produljenje, teško ću znati i ne zanima me kao što me ne zanima ni vizualizirati kvantna zbivanja u subatomskim česticama. Sve je to van moje pameti. |