U recentnoj trećini pritvorskog staža sam prestao voditi računa o brojanju dana. Računica je presahla, rekao bih, možda čak i negdje prije dva mjeseca. Nisu važni dani, sve je to jedna ploča na kojoj se krećemo po inerciji iz prošlosti u budućnost. Pitanje je odluke o smjeru. Dovoljno je odlučiti i krenuti u bilo kojem pravcu. Ako ne baš u suprotnom, ali možda malo zakrenuti i ševerati postranim putanjama, i na taj način usporiti vrijeme. Siguran sam da je moguće, vidljivo je to iz trenutaka kada ne znamo gdje smo bili i što smo radili neko vrijeme, kada popusti svijest o kretanju u nekom pravcu. Tada lutamo u vremenu, nesvjesni tijela, ne krećemo tijelo u prostoru u skladu sa slobodom kretanja u vremenu. Treba ostati nesvjestan u svijesti i nestat ćeš, izgubiti se u pravcima apsolutnih sloboda.
Gluposti, ali dobro zvuče. Debeli je dobio poziv za sud. U početku su mu svi pozivi dolazili doma, a roditelji nisu to mogli doturati kako se njemu prohtjelo, pa je majka odlučila u jednom danu riješiti te tegobe i promijeniti mu adresu. Nije ništa pitala, jednostavno je otišla kod punomoćnika i tražila da mu napravi papire za promjenu osobne iskaznice. Koštali su ju ti njeni prohtjevi nekih dvije tisuće kuna, ali ona je izmuzla od aparata da njemu na osobnoj piše adresa istražnog centra. Daljnja je zanimljivost da otvaraju i njegovu poštu, valjda da ne bi netko od cimera dobio nešto nedopušteno, jer Debeli u suštini sada već odrađuje akontaciju kazne. Drago mu je, kaže da će to biti sve gotovo u jednom danu i onda je odmah, isti tren slobodan, jer će mu smanjiti kaznu na dvije godine. Mislim da ima napad euforije, jer pokušava izračunati koliko će mu novaca dati, na licu mjesta. Koliko je meni poznato, ovdje ima jedan koji već treću godinu čeka vještačenje, jer sud navodno nema novaca da plati vještaku. Ne leži ovdje stalno, nego odlazi i vraća se, ali prvi i najjači postupak protiv njega čuči i čeka da se vještak smiluje i napravi vještačenje bez para. Navodno je to neko specijalno vještačenje koje ne može obaviti normalan vještak, nego su angažirali nekog, valjda onda, ne normalnog.
Nije mi to jasno, po nekoj logici države i prava, kako ja to laički gledam, ne može vještak odbiti raditi vještačenje jer mu nije nešto plaćeno. Nije to sladoledarstvo, koliko jaja, toliko i kugli.
Srnopoljac bio. Naišao reći da je Čiča bio jutros poslom, i da mi poručio da se strpim do poslijepodne sutra, pa će naići i da ćemo se onda sve dogovoriti. Vjerojatno je odmah skočio u sud pogledati predmet.
Dok ovo pišem, Debeli je opet legao spavati. Molio sam ga da se podšiša, odvratno je zarastao, kosa mu u zrakama strši, strči, izbija kao protuberancije. Mlad je, ima još čvrstu kosu, čekinjastu. Toliko je čvrsta, da se ne savija ni sada kada je gotovo pedalj dugačka. Izgleda nakaradno. Upozoravam ga da mu je neuredna frizura i brada jedno pola godina više, kada ga bude šacovao županijski sud. Kaže da mu se jebe, ne mogu mu dati više od dvije godine, «jer sve je sređeno». Sliježem ramenima i pišem svoje priče. Ako njemu Cane zaista sredio dvije, a meni nije napravio ni minimum minimuma zaštite elementarnih prava na pošten postupak, onda sam zaista imbecil i treba me, ako ni zbog čega drugoga, e a radi toga zatvoriti, možda čak i temeljitije eliminirati. Srećom pa se moj savršeni genetski materijal, koliko ja znam, nije proširivao do sada.
Post je objavljen 17.01.2005. u 05:20 sati.