Čičin stari je bio učitelj mom ocu. I njega su zvali Čiča, a i drugog sina mu zovu jednako, iako to nema veze s prezimenom. Znao sam od kuda dolazi taj kuriozum, a ne sjećam se više.
Uz sjećanja bi OS mozga trebao davati i one kockice u koje klikneš pa dobiješ kvačicu, pa sva sjećanja koja tako označiš ostanu trajno, a ova druga odu u recycle bin. If...
Sjećam se i filma koji se zvao If..., tek toliko da sam ga gledao na TV kao mladić i da sam bio zapanjen. Tema je bila obrazovni sustav i pobuna protiv istog, naravno da se radilo o Velikoj Britaniji, najvjerojatnije u Engleskoj, iako mislim da ni u drugim Otočkim državama nije stanje puno bolje.
Iritiraju ta polusjećanja. Znam da je sve pohranjeno u glavi i želim to sada povaditi iz zamotuljaka i projicirati si isto kao što mogu sada zatvoriti oči i gledati prizore s jutrošnje šetnje po dvorištu Centra.
Moj novi odvjetnik je jučer obavio svoju prvu posjetu u svojstvu mog opunomoćenika pred trećima. Kao i svi, i on ima obrazac punomoći koja lijeno pokriva sve. Umjesto tih nekoliko redaka nabrajanja za što je sve opunomoćen, trebali bi odvjetnici jednostavno napisati jednu rečenicu:
“Opunomoćujem ga za sve pod milim bogom.”
Rezultat je isti, a barem se ne bih morao naprezati i čitati što piše, misleći da mi to nešto znači. Meni jpš nešto i znači, dok ostali listom kažu da mu je potpisao “ono”, ne sjećajući se uopće što je tamo pisalo, čak ne vidjevši ni krajičkom oka ni jednu riječ iz teksta. Pravo im budi.
“Zvat ću te Proustov čajni kolačić”, smijao sam mu se. Smijao se i on, upitno. Znao je da mora biti nekog smisla u tome što sam mu rekao, a smijao se jer mu nije bilo jasno što bi to moglo biti, ne zato što se zarazio mojim smijehom. Objasnio sam mu da me njegova pojava vratila u djetinjstvo.
Netočno, jer više me vratila u djetinjstvo njegova i mojega oca, nego u naše.
U jezgru grada se nalazilo tri do pet jasno omeđenih područja, oko određenih ulica. Moja obitelj dolazi iz tri dijela grada, Čičina iz dva od ta tri dijela. Poznajemo se tri, četiri ili i pet koljena unazad, njegov i moj djed su se svakodnevno pozdravljali s “Faljen Isus”. Ne čini ga to ništa posebno važnim u mojem životu, iako sada mogu na prste jedne ruke nabrojati obitelji prepoznate u to vrijeme i koje su se zatekle u vidokrugu. Neka nova lica su sada tu. I to je dobro, ali to ne smijem reći “mojima”, jer moj kraj nas je učinio posebno devijantnim likovima. Kolektivno smo se mogli prepoznati u vicevima o nama, u vicevima o škrtosti, zajebanosti, podmuklosti, inatu. Ne može se očekivati ništa bolje od ljudi koji su dovedeni u ovaj laboratorij da pucaju po turcima, a onda se zatekli s nepreglednim njivama preplodne zemlje koju je trebalo samo malo bolje pogledati, a ona bi rodila. Vrlo stari ljudi su pamtili još, da je samo u našem kraju svijeta mogao običan čovjek imati stotine jutara svoje zemlje, biti”gazda” i živjeti od plodova svog rada. “Dogodilo” se to, dogodilo se “sticajem okolnosti”. Imali su pravo, jer zaradili su ga ratujući protiv Turaka, ako se puškaranje preko ravnice i patroliranje uz Savu moglo nazvati ratovanjem.
Prošloga sam Božića sreo Čiču u društvu žene i ostalih rotarijanaca, dakle u lošem društvu. Ne samim tim jer su rotarijanci, ne bih se to usudio tvrditi. Zaključujući od pojedinačnog prema općem, zanemarujući ograde potrebne za primjenu te metode, mogao bih zaključiti da je Rotary jedna smjesa donekle suprotstavljenih likova, ničim povezanih, osim barem privida blagostanja u kući. Možda čak ni tim. Šetao sam u tradicionalnoj šetnji pod nazivom "Na Božićno jutro, u kaputu očevom", iako se ta akcija odvija redovno na večer, na Stjepanovo. Posjetili su kapelicu na groblju, mjesto koje nekada posjetim i ja, odnosno obiđem ju na prečici do prvog punkta s druge strane groblja. Samome sebi sam izgledao važan taj tren, znajući ponaosob više od polovice tih lica, prolaeći u grobljanskoj sjeni zastao, promotrio tko je alfa mužjak, tko je alfa ženka, tko se kome ulizuje i kako. Zašto? Zašto se dogaa određeno ulizivanje u određeno vrijeme, to ne mogu znati. Nazirem samo zašto se ulizuju ljudi uopće, ali za to nije potrebno poznavati baš ljude. Dovoljno je i poznavanje života primata, čak možda je dovoljno poznavati život sisavaca.
Post je objavljen 19.01.2005. u 05:30 sati.