Ležao sam na desnom gornjem krevetu dok su mlatili po beli u troje. Nove su karte. Najmlađi stanar kaže da "on kući ne karta". Spominju sva trojica cijenu špila i ulaze u rasprave o odnosu cijene i kvalitete. Pokušavaju izračunati koliko se može s kojima igrati i koliko onda stoji jedno kartanje.
Osjećam se tuđ, nepripadan njima. Sit gladnom ne vjeruje, a ja sam ipak sit. Debeli je bliži mojoj klasi, ali dobro poznaje i život koji je stalna borba za koricom kruha. Najmlađi je oženjen od šesnaeste godine, spominje kukuruz u kojem je "jebavo" to ljeto i posljedičnu ljubavnu priču iz slamova Đerezovaca, "to ti je odma iza Lukovci, samo što su Lukovci na glavnoj pa za nji' svi znaju a imaju samo jedno pešest kuća više". Priča sapunicu o podmetnutoj trudnoći, trilingu koji je pucao pred njegovom kućom. Između redaka nabrajam da cijela obitelj spava u jednoj sobi, a održavanje zidova toliko često spominje. Kaže, gradio je jesenas kuću, "bez papira". Ne spominje stvari kao što su izolacija i temelji. Pomagao je na baušteli, pa zna on kako se zida, sve je on tamo vidio.
Živeći u polusvijetu između njih i njih, čini mi se da su mi dvije najveće sreće to što živim, uspoređujući se s njima, u pravom pravcatom raju, i ta da sam imao priliku upoznati kako se može živjeti i zato sam svjestan svoje sreće.
Post je objavljen 26.01.2005. u 05:36 sati.