šećer, jaja, brašno, turpija
28.12.2004., utorak
Pismo majci
|
Pisao sam trideset pisama, bacio ih dvadeset i osam, poslao sam jedno. Tek dadeset deveto pismo majci je bilo podobno za slanje, ne i za čitanje. Neću ga citirati ovdje i nadam se da mi ga neće čitati na glas kada jednom dođem kući.Pazi: ipak mislim da ću doći i to, kuda mislim doći, ja to zovem "kućom". Jutros sam vjerojatno greškom doručkovao gulaš od bunike. Svako je započeto pismo majci imalo smisla, i stoga je moralo biti bačeno. Morao sam joj poslati nešto utješno, prazno, suvislo, a ipak šuplje. Možda se smiri i ostavi me na miru ako povjeruje da je sve u redu i da mi je odvjetnik ozbiljan čovjek koji će me brzo izvaditi iz te nezgode u koju sam, božjom voljom i s dobrim razlogom, ubačen da se prekalim i očvrsnem. Popunjavanje bijelina obavljeno opisom nove sobe i novih ljudi u sobi. Lagao sam, jer o njima nisam znao ništa. Izmišljao sam cimere i pisao o njima i njihovim obiteljima. Neka se žena malo zabavi. |
27.12.2004., ponedjeljak
Aforističan
|
Još jedan dan fiksiranja zida. Uobražavam si da se na njemu već vidi moj lik. Strah me obrisati znoj s lica maramicom, strah me nakon umivanja prelaziti ručnikom preko mokrih obraza. Bojim se ostavljanja svog odraza. Ostane li ovaj zapis uložen među ostale, u njemu neka ostane zabilježeno da je dvadeseti koji sam počeo pisati. Užasan je dan, gađenje je zamijenilo ranije tjeskobe. Gađenje, živčana unutrašnjost i deprimirajuća vanjština. To sam danas ja. Posjeta, kako oni zovu inspekciju Miistarstva pravosuđa, jedino je vrijedno bilježenja za danas. K nama su došli poslijepodne. Uredni, u odijelima. Odudarali su od nas u trenirkama i gumenim natikačama podjednako kao i od ustaško obojanih pravosudnih papana. Kako se ne bih sjetio JNA? Srećom, nisam se više od ova dva slučaja našao kao kotačić najzabitijeg dijela gnjusnog stroja pri pregledu servisera, pa ne bih mogao donositi široke zaključke o istovjetnosti zatvorenosti, pritvorenosti i vojne službe u bilo kojem režimu. Raspisao se ja. Počelo je s deprimirajućim greškama koje sam bacao, a evo me već na razradi ideje da je svaki režim totalitaran, radi se samo o mjeri do koje on to javno prikazuje. Na prvi pogled, već, netočno. Zvuči dobro, možda bi se to trebalo negdje uokviriti i objaviti kao moj aforizam: Svaki je režim totalitaran, pitanje je samo koliko on sam to otkriva. Gase nam svijetla za manje od minute, zadnje rečenice ću možda pisati pod reflektorom. Nemam više volje za pisati pa svijeću neću paliti. Iako je prošla "posjeta", osoblje hotela još uvijek strogo provodi kućni red i povečerje je na vrijeme. Laku noć, dnevniče moj. |
26.12.2004., nedjelja
take a peek and a leak :)
|
Glasba za tankoćutnije meditativce obvijena kao vitica najnježnije i najplemenitije loze oko nezaboravnih, tekuće zlatnih i svetački bisernih poetičnih riječi istkanih u Avalonu dobrih muza ... ili, riječima Njih Samih: [B]Normalni smo ljudi s izraženom tankoćutnošću za socijalni položaj obespravljenih,ko što smo i sami,te izlazimo velikodušno u susret onima koji žele spržiti CD i dalje ga prodavati, te se na takav način bogatiti na našoj grbači. Stoga od sada puštamo u optjecaj naše skladbe u Mp3 formatu na 128 onih, kurac,palac. |
Priče iz davnina
|
Ivici sam predao stari dnevnik i dobro da sam predao. U četvrtak su nam priredili pravu premetačinu. Još jednu, i uistinu pravu. Prethodna je bila obično zagledanje pod stol i krevet. Nalikovali su na pravosudne policajce i sve je bilo nekako filmski. Iznenada, brzo, temeljito. Neki kojem ne znam ime i još jedan koji bi trebao imati nadimak "Cole", ali ni to nisam siguran. Premetačina je trajala pet minuta, oduzeto je sve što je trebalo biti oduzeto, pogledano je sve što se pogledati moglo, osvijeljen je svaki kutak prostorije i prepipani su svi odjeveni. Jedan od ovih guzonja je tražio da mu se ostavi mobitel jer "Dogovoreno je s Đerđom" i namigivalo se. Kameno lice je odvratilo da se ovo radi po izričitim instrukcijama istog Đerđa, a o poštovanju propisa i strogom provođenju istih, te da će svi oduszeti predmeti biti vraćeni po izklasku iz centra, odnosno proslijeđeni s ostalim osobnim stvarima okrivljenika, bude li nepravomoćno ili pravomoćno u skladu s ... ZKP-a i ... Pravilnika .... "Ovaj je nešto naučio, ili sere kao grlica.", rekoh sebi. Rekoh sebi i "Moj Bože, koliko...", ali to samo kada sam pjevao Đonijeve stare stvari u sebi. Mučna tišina. Čemu mučna tišina? Čemu gutanje knedli i čemu negodovanje u svoju bradu. Ovdje su protočni, obrane im nisu labave, nitko ih se u nekoliko dana nije po elio, nisu kruha gladni ... i svakako nisu ni nevini. Utajili smo porez svi, svi do jednoga i pravednije bi bilo lijepo cijelu državu zatvoriti, pa onda jednog po jednog nevinog puštati van. Tempom od jednog puštanja na minutu, svi nevini za poreznu evaziju bi bili vani u toku jednog popodneva. Onima "običnima" nije jednostavno, tu ima svačega. Ova priča ne kruži zatvorom, nego izvan. Kruži među ljudima koji pamte predratne dane i stare obitelji koje su zaposjedale vile šireg centra. Pamte se pravosudni pregaoci iz vremena kralja Srbalja i inih naroda mu milih. Ne dijelim svoje priče s ovim cimerima, riječi jedostavno ne izlaze. U prošlopj sam sobi toliko gledao u zid, da sam očekivao da ću vidjeti svoj odraz na njemu. Ovdje me već ozbiljno čudi njegovo nepojavljivanje. Počastio sam ih osnovnim informacijama o zločinu za koji su mi za konjsku dlaku privezali mač nad glavom. Tješili su me. Ne pričam im jezivu priču o tati advokatu koji je imao bratanca suca. Različita prezimena, rijetko zajedničko pojavljivanje u javnosti, različita mjesta stanovanja, isti srez... isti pacijenti, mušterije, komitenti, predmeti obrade. Tata advokat imao sina koji je nastavio prljavu rabotu, braneći svoje branjenike tako da im oteže obranu do u beskraj, održavajući ih većinom na slobodi i rastežući. Nisu vicevi, nisu bapske priče. Ne spada ova pripovijest u zbirku "O babi snajperistici" u urbanu i ruralne legende o nevjerojatnim i fascinantnim događajima. Sinčić brani dvojicu od moja tri trenutna cimera. Poštedjet ću ih zabrinjavajućih detalja o obiteljskom naslijeđu njihova odvjetnika / branitelja, bloody barristera. Nudio se i meni, nudio je svoje usluge. Ne dvojim da je pravi odvjetnik, tim više što se slatko nasmijao kada sam mu ponudio fiksnu naplatu oslobodi li me. Nije to bio sladak smijeh, gledano iz moje perspektive, ali on se ipak slatko smijao. Iz replike sam zaključio da mi valja razmisliti o nekoliko stvari, valjalo bi razmisliti o Tomislavu Zoriću kojega je spomenuo kao preporuku koja bi mi mogla razjasniti moju situaciju, pa o napomeni da takav način naplate bi mogao organizirati u kasnijoj fazi procesa, i na kraju za razmisliti je o mojoj ukočenosti koja me spriječavala da ga saslušam - sva je koncentracija se slila u održavanje fasade moje snage i nepokolebljive pravednosti, dok za pažnju na njegove izjave nije ostalo ništa. I ne znam što je on meni pričao, samo sam ga proučavao, fasciniran lisičjom gubicom. |
21.12.2004., utorak
Gradacija
|
Da, nisam isprva shvaćao ništa ozbiljno. "Isprva" je trajalo do primitka četkice. Prijelaz iz neshvaćanja u paničarenje je nekakav loš zavar dva komada različitih svojstava, a koji kemijski reagiraju. Prijelazno razdoblje. Tranzicija. Nova ekipa, društvo u kojem sam se obreo, nije tako dobra kao prethodna. Opet nas je četvorica, no među gospodarskima je to normalna pjava. Krvne ne drže u čoporima, osim iznimno. Ne osjeti se nervoza. Doimaju se kao da su ovdje "pro forma", da posluže kao paravan nerada pravosuđa. Opet sam, znači, bio neka iznimka. U ovom sam sastavu, bit će, u svome jatu. Svi su ovdje kratko, dan ili tjedan. Ni jednoga nemam namjeru upoznavati, jer otići će brzo. Rijetki su "naši" koji se zadrže dulje od nekoliko dana. Protočni bojler. Medij - objekt radnje uđe, zagrije se, i odlazi odmah dalje svojim putem. Osim mene. Cirkuliram u protočnom bojleru. Oni traže nevine. S njima je lakše. Pravi kriminalci su, pretpostavljam, domišljati, spretni, skloni podmićivanju i platežno sposobni. MI smo naivni i kooperativni, stavljamo glavu u omču, sve s vjerom u pravdu i državu pravnu na usnama! Kada se zaključaju vrata "sobe" iza mene, to je pečat na potvrdi moje nesposobnosti za sudjelovanje u igri razvoja ljudske vrste, na diplomi što ću ju dobiti za padanje na ispitima. Nevinašce koje se nije vatre navatrilo, no dima se nadimilo, idealan je plijen za imitaciju pravosuđa. Mobiteli su dio namještaja u ovoj sobi, ovdje se telefonira iz sobe. Izazvao sam čuđenje kada sam rekao cimerima da ću tražiti od čuvara da idem telefonirati. U taj tren dolazi i čuvar, pita imamo li karte, droge, kocke, pokretne telefonske uređaje (na što sam pitao: "Misliš: mobitele!?"), oštre predmete, hranu i slično. Dečki su se pravili ludi, teškom mukom. Prozirni. Slijedila je premetačina koja ih je još više zbunila. Dokaz više je to, da se nekakva kontrola bliži. Nema mrdanja. Po odlasku čuvara, u sobi je nastao muk i tišina, a potom i graja. Uvrijeđeni su, sva trojica. Komfor im je narušen, prisiljenmi su zamoliti me da im posudim moju karticu za telefon. Glatko odbijeni, imam još samo nekih pet impulsa. Za ovaj zapis još samo da moram priznati da je prisutna određena familijarnost. Ovi drekopolicajci (takva im je boja uniforme, što ću im ja kad je drekasta) možda nisu ništa manje korumpirani i pohlepni od njihovih temeljnih i krim-kolega, ali mora se priznati da nisu neljudi. Nešto su humaniji od neljudskog. |
18.12.2004., subota
Što bi rekao Lou...
|
Dragi moj, ovaj ti se satelit otrgnuo Pobjegao tvojoj gravitaciji Rijetke i jadne silnice su preslabe da ju drže Početak je kraja Ode! Traži uzalud razloge i krši ruke, pokušavaj uzalud poletjeti za njim, pokušavaj istrgnuti se iz vlastite tromosti i izbubit ćeš i ono malo što te drži u sigurnosti. Radije putuj svojim putem, uzmogneš li kako Nikada nitko neće biti tvoj dok mu ne ostaviš slobodu izbora. I mnoge imaj i mnogima se daj. I ako te iskoristi svaka, iskorištena je ona. U procesu učenja, a neobjašnjivo mi je to, učitelj dobiva više nego što učenik može primiti. Kao i svako drugo, i ovo je iskustvo ono što se pojavi, kada ti više ne treba. Tiho sada, stari moj, samo polako Kada se raspadne iluzija sva Krajnja utjeha uvijek je tu: da, život je iluzija tek. Ruke u džepove Potplate na mokre pločnike Sve zadimljene ćumeze gdje škvadra biljari, na mapu stavi Ugazi si nove staze, ne kloni se žena Usporedi svaku s njom, usporedi svaki dodir s nestalima Taj leptirić te oblijeće ve dugo U želucu si morao znati U ogledalu, na odrazu tvom Natpis se nadzire već dugo Bivši, prošlost u nastajanju Podariti slobodu voljenoj plemenita je gesta Osjećati sreću radi njene sreće same, Božanski je osjećaj koji nadvladava sve te gorčine što ćeš prolijevati |
17.12.2004., petak
Loleki & Boleki s brevijarima
|
Imao sam osjećaj da razgovaram s duhom, nije bilo za vjerovati što mi kaže. Tvrdio mi da je u stalnom kontaktu s odvjetnikom, da on ne zna zašto njega uopće zovu, kao što ne znam ni ja koja je njegova uloga u toj mojoj sretnoj pričici. Cane mu uporno tvrdi da nema razloga za brigu, da nemaju oni što dogovarati, da on samo odgovori što ga god pitaju, i nek odgovara po savjesti i kako je bilo, sve drugo je njegov posao. Impulsi su mi curili i pokušao sam mu objasniti da ću ga nazvati na mobitel, samo da vidi koji je broj govornice, pa neka on nazove onda mene. Nije me nikako shvaćao. Dečko od 24 godine, s mobitelom 24/7, ne zna što je to CLIP. Uplašio sam se za njegovo snalaženje pred istražnim, a u preživanju razgovora se i užasnuo što već moja sudbina ovisi možda i o snalažljivosti svjedoka koji mi je nekakav daljnji rod, koji niti ne zna ništa o stvari i na kraju krajeva, o stvari za koju ja nisam niti kriv. Nije dosadno. U glavi vazda zuji. I zujat će, zujat će i dugo nakon što ovo okončam, čak i ako se okonča pozitivno. U početku bijaše šok i crnilo nad bjesnilom. Genijalni su, sposobni majstori svoga zanata. Drugog najstarijeg zanata. Stvar je zakuhana odavno, samo ne znam iz kojega je sjemena iznikao taj bršljan što me guši sada. Pokazat će se, nadam se. Nadam se kao što i vjerujem u Boga. Znam da ne postoji, znam da je Bog samo jedan dio mog uma, topla, sjajna, narančasto – crvena pamučna zvjezdica negdje pod zatiljkom, grije mi nadu da postoji pravda, tjera me i da u najgorim situacijama ne razlučujem realno nego se nadam najboljem. Radije bih danas bio majmun, nesposoban za imaginaciju deističkih likova koji na kraju sve nekim čudom riješe i stave na svoje mjesto. Meni treba sada dobar odvjetnik, a ne nadanje da će zlikovci biti kažnjeni u zagrobnom životu. Ne mogu se sjetiti da li sam vjerovao u Boga prije nego sam zaglavio ovdje. Majstori su to izveli stručno, bez greške. Nekoliko razgovora s krim policijom, pričanje viceva o njihovoj gluposti nakon svakog obvjesnog razgovora, jednog za drugim, mjesecima. Pre-smiješni su mi bili, onakvi šutljivi, preozbiljni, nedokazani i nezainteresirani za stvarne događaje, preko volje zapisujući nekakve crtice u brevijarno premetane rokovnike s ušima. Povremeno sam im se cerio bezobrazno. Mislim da se nisam cerio kada su me obavijestili da bi me trebali izvesti pred istražnog suca, u stilu liječnika koji malom djetetu najavljuje pikicu. Od trenutka kada sam prvi puta čuo da sam okrivljen (dometnuli su: jedini okrivljen), pa do telefoniranja mami da mi donese četkicu za zube nije ukupno prošlo ni tri sata. Poslovičnoj nesposobnosti i nezainteresiranosti za rad unatoč. Učvrstili su mi vjeru u snagu tradicije i zanatstva, jer vjerojatno je starost, upravo drevnost, ovog oblika represije omogućila niskočelcima da nonšalantno me odvedu a da ja ni ne znam što li me je snašlo. Sada me eto tu, s odvjetnikom u mojem selu poznatim kao Cane. Kada ti odvjetnik nosi nadimak Cane, i dodijeljen ti je po službenoj dužnosti, akutna pobožnost je logičan razvoj događaja. |
Tri mudraca s broja 12
|
Ekipa je bolja nego sam se nadao. Zamišljao sam glavatog vlasnika dućana bijele tehnike koji je zatečen kako prekucava serijske brojeve na perilicama, privatnog poduzetnika koji je falsificirao dionice ili potvrde o vlasništvu nad istima, prevaranta koji je obećavao ljudima riješiti njihove financijske probleme uz malenu naknadu, plativu unaprijed. Nisam se nadao jednom od onih mudraca koji naknadu traže, kako bi i ona sama trebala biti obračunavana i naplaćivana – ta sama riječ kaže!, naknadno. Naknadni mudraci nemaju naknadnu mudrost, nego su malko vještiji od mudraca koji naknadno traže unaprijed, te potpisuju ugovore koji ih zaštite prije nego objave klijentu (hrv: mušteriji) da njegovom (proistječno na hrvatski izričaj: njenom, mušterijinom) krivicom do realizacije, inače vrlo izglednoga i stravično profitabilna posla, eto nije baš moglo doći. No naknada stoji i njena je naplata nesumljiva. Te mudrace ovdje nećemo naći. U selidbi sam iskoristio svoj poziv, zvao mamu, javio se Ivica i objašnjavao što ga sprječava da odradi svjedočenje. Mislim da sam prethodni pasus pisao samo zato da bih došao do daha. Odgađam zapisivanje tijeka razgovora. Sređujem utiske još. |
16.12.2004., četvrtak
Muving
|
Čitam stare zapise i vidim da nešto nije s božje strane. Vidim, i sam ja sam počeo razmišljati kako da se izvučem iz ovog sranja. Pragmatičan? Potisnuo u drugi plan činjenicu da nisam ništa učinio i smišljam si obranu, razmišljam o zločinu i kazni. Razmišljam i o zločinu. Zaboravljam stvarne «okolnosti» zbivanja koje su me dovele ovamo i gledam trenutnu situaciju očima kojima me, uz nemalu hipokriziju, gleda aparat. Veliki Brat Aparat. Praktična naprava za iskrivljeno gledanje. U svojoj osnovi, naravno – jer sve je u osnovi slično – ako osnovu ogolimo dovoljno da se pokaže prema van, televizijsko razmetanje uvidom u živote pojedinaca stavljenih u kavez s elektronskim otvorima za promatranje i kavez u kojem sam se našao su slični. Privatnosti nemam – ako pošta stigne do mene, ili od mene ode, ona je pročitana. Kretnje i dnevni raspored nisu nadgledani, ali su dovoljno određeni da nadgledani ne moraju ni biti. Titram. Frustrirajuće na početku, iritantno u sredini, rezignirajuće nakon nekog vremena: neugoda kao i svaka druga, samo jača. Često se osmjehnem sam sebi misleći kako se naš ministar pravosuđa vjerojatno potajno preziva Kafka. Najavili su mi jutros da se selim. U dva mjeseca sam ovdje s Debelim, Sivi je tu tek tjedan dana i još ga nisam ni upoznao, a mjesec dana gledam Darka. Prije njega je bio neki Gugi, šutljiv tip. Ova soba je za benigne «obične» kriminalce i čini mi se da tu nešto ozbiljno nije u redu. Čitao sam u novinama, ovdje mi to nitko nije se sjetio spomenuti, da je praksa takva, da nas «gospodarske» drže zajedno jedne s drugima, a ove «obične» će smještati uvijek zajedno. Ja sam, međutim, stalno s «običnima». Debeli je imao napad cendranja. Te on bi jeo nešto fino, te uzimaju nam previše novaca za ono što kupimo u kantini, te nikako da ga krene karta, pa WC nam je prljav. WC, zanimljivo, nije prljav. Tu nas je četvorica muškaraca, nitko od nas nije neka picajzla, ali WC nije nikada zasran ni zapišan niti išta sličnoga. Možda tome pridonose i čuvari koji to ponekada i kontroliraju. Mrvica reda usred kovitlaca i ludila, kao sat dignut uraganom nebu pod obalke. Sve se ruši, leti i slama, a njegov mehanizam uredno klika-taka-tika-taka, rekao bi, gledajući sam mehanizam, da je sat izložen u urarskoj vitrinici.. Imali smo pokušaj samoubojstva jutros, još jedan genijalac, izgleda mi kao da je neki polu-cigo, koji je prvi dan počeo rezati vene. Uzdužno, i čim ih je prerezao, stao urlat kao da je zaklan. Čuvari su ga preko kruga vodili uz gormoglasan smijeh cijelog centra. Nisu niti zvali hitnu, niti su ga vodili u bolnicu, samo su ga previli i vratili u sobu. Nemam dojam da će se itko žaliti na nehuman postupak. Najavljena kontrola će zaista doći, naime. Došao Božo, čuvar, kaže mi da idem s njim. Ležao sam u gaćama i češkao jaja u polusnu, i mislio sam da me vodi u posjete. Nisam ni razmišljao o tome da možda i nije posjeta u pitanju, pa sam iz ćelije, kraj njega, zaputio se ravno prema sobi za posjete kada je on dreknuo (trenirajući valjda svoj strogi glas) da kuda sam ja krenuo. Razbudilo me, ali još mi ništ anije bilo jasno, osim da posjeta nije u pitanju. Vodi on mene kod gospodina upravnika. Oho! Odmah primljen, kao da sam naručen i dostavljen. Rukuje se, smješka se. Odmah on meni kaže o čemu se radi. Eto, on se ispričava, inače je takva praksa da nas ne stavljaju među «njih», ali jako je velika gužva, ovi iz istražnog su strašno spori. Pravim se pametan, pitam zašto nepravomoćno osuđeni Debeli ne ide u Požegu, čemu pritvor za njega, kada on i nije više običan pritvorenik. To moj slučaj ne bi riješilo, tješi me on. Ljubazan je, nešto tu neće biti u redu. Ustaje se, zahvaljuje, nada se da ću se brzo osloboditi. Glumi stav da smo nevini dok se ne dokaže. Vjerojatno je kontrola uistinu blizu. Stigla i pošta. Otvorena, prirodno. Piše mi bivša žena, ali i Ivica. Ivica mi se kune da se već tri puta odazvao na poziv da stupi pred istražnoga, ali da je svaki puta došlo do odgodoe. Tresem papir u rukama i cokćem, došlo mi da ga pokidam i bacim. Neko me definitivno jebe, ali ne znam tko… Sranje nad sranjima je, čini se. Možda mi se pričinjava, možda paničarim? Zadnja rečenica u staroj sobi. Bio Božo reći mi da idem. Nastavak u novoj ekipi. Iskreno, mislim da sam bliskiji krvnima nego gospodarskima, ali idem sada upoznati i onaj svijet. |
15.12.2004., srijeda
Podrška
|
Redovne posjete danas. Svi smo imali posjetu, cijela soba (ćelija). Debelom je mama pokušala doturiti paket s kolačima, ali ova ekipa koja je držala salu za vizite nije dopustila hranu danas. Ni cigarete. Ništa. «Imaju kontrolu danas», navodno. Nazad, u ćeliji, razmjenjivali smo iskustva i doživljaje. Sivome je došlo pola sela, nisam zapamtio tko sve ne. Tako svima dolaze u početku – svi. Poslije dolaze samo najbliži, a i oni ne uvijek. Mogao bih gradirati moju staru po posjetama, njih oko dvadeset. Neki je puta bila suosjećajna, ali većinom se smirivala od paničarenja do, jutros, neke kao zabrinutosti. Ležerne zabrinutosti. Mislim da se pomirila da ću u zatvor. Prvo me pitala da li sam to učinio. Nedostajalo je malo da se probijem kroz staklo i zadavim ju. Ni prebijene pare, živio kao sirotinja, jedva krpao od prvog do prvog, a ona misli da sam zavaljo nekih tri milijuna kuna robe. «Bože blagi, tko me rodio?» sam sanjao nekoliko noći. Nastavila je sa sumnjama u bratića. «On je to tebi sve namjestio, znam ja i njega i njegovog brata, isti su ona njihova mater!». Pitanje je nestalo, postao sam svjestan da sam pile, jer rođen sam od strane kokoši. U sljedećem sam joj pismu postavio pitanje ima li još negdje ostatke jaja iz kojeg sam se izlegao, ali na to mi nije odgovorila. Interesirala se kod upraitelja za moje ponašanje i da li me pregledao doktor. Za ovaj zapis ne mogu više o podršci obitelji. |
14.12.2004., utorak
Apstinencija
|
Jučerašnji dan bih najradije preskočio. Dali su nam užegli margarin, zaključio sam da sam ili pičkica ili svilena guzica, jer ostaloj trojici ništa nije smetalo a meni se cijeli dan vukao gorki i ljuti okus po ustima. Nije tu problemima bio kraj. Na šetnji sam sjedio pod strehom i uhvatio pogledom zadnjicu jednog malog iz broja 18. Ne bi mi samo to smetalo «ni pod razno», ali osjetio sam «ono», osjetio sam kako me prošla vrela krv, kao da se srce spustilo u prepone i razaslalo obilje vrućine krvlju, sve do potiljka. Zgadio sam se sebi. Debeli je vidio razjapljene ralje i tupilo, vidio je da se nešto dogodilo. Vidio bi i slijepac, vidio je i on, iako takav tikvan tikvasti, jedan obični moron. Kada sam mu rekao da je moron, on je mislio da to znači nekakvu hvalu njegovoj discipliniranosti. Odustao sam. Držat ću se one kineske o uzaludnosti učenja budala. Prepustit ću ga njegovom fiškalu, neka ga on eksploatira. Srećom, nisam se popalio na njegovu bulju, inače bi se objesio odmah, bilo čime. Snašao bih se nekako već. Tko se želi ubiti, zaustavit će disanje svjesno, ako treba. Tko se ne želi ubiti, pokazivat će ožiljke na sve strane, Zelja će pokazivati ožiljke iako se nije uopće htio ubijati. Zelja se samoranjava tek tako, on živi da bi pokazivao rane. Nisam pisao ništa. Smišljao sam kako da opišem dan, ali samo sam vidio papir na kojem piše da sam zapravo sve vrijeme bio latentni homoseksualac, a da je zatvor, pardon: pritvor, to tek izronio na površinu. Previše razmišljam za jednog pritvorenika, čini mi se. Slučaj s guzicom sam zaključio jednostavno, a nakon što sam kolosalno sve zakomplicirao, čak mislio pitati ujaka da mi posudi svog Freuda. Jednostavnost je bila u tome da tip ima žensku guzicu i sav je pomalo ženskast, a meni se navršava četiri jebena mjeseca apstinencije. Sutra. Pamtim još taj dan, mršava je godina i sve se pamti. Sva tri spolna odnosa pamtim. Kriteriji su se srozali i ovoga sam doživio kao ženu s tjelesnom deformacijom – muško. To je sve, utješio sam se i zadavio zmiju. Bio i odvjetnik moj mili. Kaže da mi bratiću ni traga ni glasa. Uvjerava me da će stvar proći bez većih problema, sredit će on sve. Najavljuje i vještačenje, kaže da mu je istražni u hodniku rekao da je sve pod kontrolom, samo da se obavi ta formalnost i da sasluša još samo zadnjeg svjedoka, pa ja mogu lijepo ići braniti se sa slobode. Pitam ga da li je to u redu, da se branim sa slobode ili iz pritvora, zašto se ja uopće branim. Moja seljačka logika mi kaže da nisam to napravio. |
13.12.2004., ponedjeljak
Molitva
|
Sivi je sjedio za stolom lomeći prste. Zvali smo tu dasku stolom, i te noge smo nazivali nogama. Debeli je nešto trljao o nogama koje su podsjećale na onu zbog koje je s nama, ali s njim nitko nije imao namjeru zapodjenuti raspravu niti su me zanimale noge njegove pokojne tete, kao ni cimere. Dan kao i svaki drugi. Buđenje, doručak bez normalne vilice i noža. Samo nekakva plastika. Srnopoljac, stražar, kaže da ni ovu plastikariju ne smijemo držati u sobama, da je to zabranjeno kao i karte koje budalasto držimo na stolu, a kada ih neki od njih uzme, rado će nam ih prodati preko kolege iz suprotne smjene. Čemu ta hipokrizija, kada se sve svodi na to da uđe u «prostoriju», zatekne ih na stolu i uzme novaca koliko mu je drago. Ne zatekne li ih, može nam pretražiti sobu i pronaći. Mjesta za skrivanje postoje samo u filmovima. Nakon što ih je pronašao, mogao bi se okrenuti ka prozoru i čekati dok ne skupimo uobičajenih stotinjak za rabljeni špil. Mogao bi se postaviti i poslovnije, pa nuditi zamjenu za novi špil, uz nadoplatu (prirodno). Srnopoljac je još i dobar? Da, poslovniji je, ne dere se na nas i uvijek ću mu dati lovu za karte. Kurva. Prodaje svoje poštenje za oveću šaku novaca. Debeli bi rekao da je to zapravo prostitucija, a da kurve daju besplatno. Jebe mi se, isti mi je kurac, obje su me vrste koštale i novaca i slobode. Mislim da su kurve i skuplje, a on je u dvadesetoj jedva išta potrošio. I već je pritvoren skoro drugu godinu. Poziv za vojsku mu je stigao na zatvorsku adresu, a mama mu je promijenila i na osobnoj karti adresu – u adresu istražnog zatvora. Ležim pod njegovim krevetom i slušam kako se izvlače okovi iz zidova, čim se počne okretati i stenjati, slušam ga već dva mjeseca i pitam se koliko ću još se naslušati dok mi ne dovedu sve svjedoke pred istražnog. Istražni me jebe zajedno s mojim odvjetnikom, ali ne mogu dati ruku u vatru da je to baš tako. I kockam se polako. Krevet stenje pod Debelim, Debeli pod hormonima, a ja pod cijelim valjda pravosudnim aparatom. Nije ni debelom lako. Kladim se da nije on to napravio, nije on takav tip, on čak u životu nije vidio osobu koja bi bila kadra skratiti nekoga za glavu, a još manje svoju vlastitu tetu, gotovo doslovno. Imamo istog odvjetnika i vidim što moj radi njemu, kako njega premazuje slatkim trakicama meda, a ovaj ližući prati trag meda do vlastitog šupka, gdje će, osim porinuća jezika u vlastiti anus, doživjeti i potpunu deformaciju svoje rođene kičme, a možda i prasak pršljenova. Možda ja ližem med, a nisam toga ni svjestan. Ne pušim priču da mi rođeni bratić bježi od svjedočenja pred istražnim. Njegov iskaz ne može biti loš po mene, on sam nema problema sa zakonom, barem ne da bih ja to znao, a mene ovdje balzamira prdež Debeloga dok se on negdje kurva, a da ja ne bi utjecao na njegovo svjedočenje. Počeo sam pisati: «Uvaženi Bože Pravosudni, Molim te najlijeplje da mi dovedeš bratića pred njegovu ekselenciju dipl.jur. Brnjicu, suca istražnoga alias istražitelja (na ovom mjestu stavljam fusnotu «1», a u dnu stranice pod brojem «1» zapisujem da me on kakav jest, podsjeća na Njegoševo poimanje riječi «istraga»). Molim Te, o Bože Najpravedniji među Bezopakima, pošalji anđele plavetne neka ga izvuku iz jazbina u kojima jamba danonoćno i muni ga pod rebra sirova kada bude trebao guknuti da ja nevin sam, kao što nevinost samo može izgledati. Ostale Bogove o mojoj nevinosti ne propituj, inače ćeš se zabezeknuti. Zavjetujem Ti se, da više nikada neću zajebavati ženu da je gledala druge muškarce, da više nikada neću halapljivo jesti palačinke i da ću pomagati staricama da prijeđu cestu s teškim cegerima. Nemaju li ih, dat ću im ja.» |
09.12.2004., četvrtak
Ljevoruka pjesma
|
Čime li se hrani vesela Vaša ćud? Hrani li se sanjem Il' crplje tuđi trud Čime se pokrivaju gospođa noću? Tijelom kakvim Odagnavate li hladnoću Pohrlite, gospođo smjerna Dane grabite svoje Ostanite sebi vjerna Dobra se djela odavna ne broje |
08.12.2004., srijeda
Nedirak
|
Mladi je Mata bio siroče. Dio priče u kojem je objasnio gdje je ostao bez roditelja, a s djedom i bakom, taj sam prečuo negdje u postupku upijanja. Smatram se sretnim da sam čuo štoriju o njemu i djedici mu, jer bio sam dovoljno malen da na vrijeme to čujem, a dovoljno velik da znam da je Mata dobar čovjek, već u doba kada je pričao o svojim mladim danima. Industrijalizacija, potrebna je lopatarska radna snaga na sve strane, plaće su nikakve, glad je velika. Poratno doba, alkohol je nužan za stil života, pedagogija je zaživjela u svakodnevnom životu manje nego nuklearna fizika, više zahvaljujući tome što su svi čuli za atomsku bombu i šibu, nego jer su čitali, možda, Fermija. Velika je nesreća djedova bila njegova guzica, uvijek žedna rakije. Otjerao je unuka na rad, uzimao mu plaću, tukao ga. Opise zlostavljanja ćemo izostaviti, jer ne želim dati ideju iz stvarnog života nekom latentnom sadisti, a nikada se ne zna tko će ovo čitati. Unuk, Mata, radio. Od četrnaeste godine na polju, od šesnaeste na svom polju i u nadnici, a od sedamnaeste i u šećerani, na pretovaru. Vreća, leđa, lopata. Radne rukavice nisu bile potrebne, prije bi se poderale nego njegovi dlanovi. Ti su rožnati monumenti mogli glogovinu savijati u vijenac a da trnje bogato kremenom ne ostavi ni traga. Ana mu je bila parnjakinja, nadničarka kao i on, upoznali se, viđali se kada se god moglo. Viđali su se rjeđe nego moderni prezaposleni casual parovi, nije se imalo vremena a ni snage a bogami ni prilike nije bilo mnogo jer djed nije dao da se momak momči. Ljeti je radio od zore do sumraka, cijelo svoje ljeto osamnaesto je proveo u upornom radu, radu i radu, a s dolaskom babljeg ljeta je zaključio tromjesečje bubrenja krvi u sebi, iznadničio ampere rakije, namirisao se Ane svoje ali ju dirao nije. Bio je nedirak, pravi pravcat nedirak, bilo ga je dovoljno dodirnuti a da eksplodira i rasprostre sjeme na sve strane. Velika je nesreća djedova što je zatvorio i zavario lonac, potkurivao vatru i držao ga u pokornosti siročeta kojem je imao namjeru uzeti i dah iz pluća, samo ako ga se moglo unovčiti. Ne bi priča o Mati bila zanimljiva da djed nije imao lijepu naviku da svoje viđenje dječakova razvoja nije pretakao u psovke i batinanja, preventive radi. Klimaks je priče večer pripremanja drva, već se mračilo ranije, Mata je pod petrolejkom tesao kolje, pa cijepao drva. Malo bradva, malo sjekira. Na što je mislio, to ću morati dramatizirati. Za pretpostaviti je da mu se htjelo, da je sazrio za parenje, da je imao snage kao tri bika, da je zaradio maleni imetak i bio potpuno bez novčića da si spremi svatove. Sva je njegova muka popijena i za leđima mu broji i prijeti, galami i viče. Koga će iznenaditi činjenica da mu je prepolovio glavu jednim potezom? Da je suđenje bilo prijeko i humano procijenjeno da nije prijetnja društvu te da ga nema smisla strijeljati, samo mu dati prilike da radi jedno osam godina, za dobro društva i napretka, više kao primjer, no kao naplata nekog groznog zločina. Anu nisam trpio od trena kada sam ju vidio, ali mora se reći i to da ga je dočekala, u doba kada je zatvor značio neviđanje i svakako ne jebanje sve te godine, ali čekala je, vjenčali su se kada je država izbrojala dovoljno dana da se odrekne vrijednog mladca u najboljim godinama. Kakva je bila, stvorila je s njim nešto iz nečega, žuljevima i žuljevima. Kada je već nužda biologije da se inteligencija nasljeđuje po majčinom genetskom zapisu, hvaljen nek' je Svevišnji, jer imali su samo jedno pametno djetešce. Da je Svevišnji odlučio ovome Jobu podariti još nedaća, vjerojatno bi mu poslao nekoliko slično pametnih, poštenih i vrijednih sinaka. Stari je Mata umro od srca. Grub i tih čovjek, žilav, vrijedan, spor. Bicikl, štipaljke, lopata, kruh i varivo. Ekavica u govoru, bosansko porijeklo. Samoća pod svaku cijenu, rakija ponekad. Priroda, zelenilo, posao, selo, malo zemlje i povremeni napadi očaja i plača. Žena na granici neljudske neinteligencije, sin nešto pametniji. Nisam žalio za njim. Žalio sam što njegovi najbliži nisu otegli papke umjesto njega. Stari je bio prvi osuđeni kriminalac, štoviše i prvi pravi ubojica kojega sam upoznao, i prvi kojega sam poštovao. |
07.12.2004., utorak
4. Mi smo vojska malena
|
«Kakav je plan?», pitala je dok je sjedala i nalakćivala se pri tom. «Sada idem u firmu, tamo smo kratko, i odmah idem dalje.» «Gdje ćeš ručati?» «Mislim da ću na nekoj benzinskoj uzeti kikirikija i red bull.» «Ne pij to! To je otrov!» «Pa?» «Mrzim kada si to radiš.» «Mogu ostaviti stvari ovdje, pa se moram vratiti po njih, tuširam se, pa tek onda idem? Budeš ovdje?» Tišina, pogled u stol. Opet se lomi opuštajući dlanove na stolu, otvara nemoćnim riječima vrata nevinosti, ali riječi ne izlaze, samo sliježe ramenima gledajući dlanove. «Ponijet ću stvari.», promrsio je i završio doručak. «Zašto?», ne dižući pogled. «Nisi sigurna, a nisam ni ja.» Već u dovratku, presvučen u sobi koja je samo njemu bila na upotrebi, nakon mirnog doručka, sporazumne prešutne uloge a se neće dovoditi u situacije u kojima bi malje protrljavali, rodio je neki smiješak, rekao neki pozdrav. Onkisi su osuti rosom, rosa kaplje po obrazima u tišini, pozvao ju je po imenu i stisnuo, gladeći kosu gurajući ju u predsoblje, nogom iza leđa pokušavao zatvoriti vrata za malo ih rušeći oboje na pod. Torbe su smetale, opet s treskom bačene na pod, stajale u putanji vrata. Priznala mu je jednom, negdje ne potezu između katedrale i trga, da nije jedini, da ih voli sve. I svi su različiti. Jedan je dobri, tihi računovođa koji dobro vozi auto i potpuno nepsosoban za život. Grli i starijeg direktora nekog zastupstva, stranca bez žene i bez obitelji. Nije ih opisivala fizički. Njihovi izgledi su bili nebitni i nikada se nije sjetila opisati kako izgleda koji od njih, i imena je zadržavala za sebe, unatoč njegovoj nezainteresiranosti da pita, neki je puta naglasila da imena nisu važna. Nije joj vjerovao za sve likove dok mu njen muž nije jednom rekao da smatra da ih je jednostavno malo previše… Govorio je o «njima», i nije mu rekao «vas je previše», a što je bio sedativ za savjest. |
06.12.2004., ponedjeljak
3. Kajzerica
|
Dogode se takve stvari kada ih ne očekuješ, samo tako se i može dogoditi iznenađenje, ushićenje brodolom u pogledu, mistika razmjene «tvoj(a) sam» signala. Događalo mu se i ranije, događalo se i ranije s bliskim osobama, ali ova je osoba gotovo nelijepa, tako je koščata, mršava, ravna, lice joj je muškasto, a možda su samo oči privlačile. Druge su imale naoko više onog "nečega", a ova je tako usisavala svaki pogled! Kada nije bila u blizini, njen lik je morao zamisliti kao krpicu lica koja nosi na sebi dva oniksa veličine dječje šake. Volio je onikse, volio je i te oči, volio ih je zamišljati kako se sjaje kada ga vide, kako tone u njima i gubi pamet, kako taj divni čovjek postaje potpuno nevažno prisustvo, kako njegova žena od toga ne može imati ništa loše, kako su sva djeca na hrpici sretnija jer se jedan tata i jedna mama nježno vole. Nepristrani će promatrač gorko možda primijetiti da junak ni danas ne misli bolje o toj stvari. Sjedeći u kuhinji, nosio je sa sobom čitavu povijest ukradenih trenutaka. Doručak s pogledom i sjećanjima. Pogledi razmazani niz debelo meso i vitka bedra, slasniji od maslaca na kajzerici. |
Glasnik
|
Let u krajičku oka, sjetila si se, pjevušila "…turned to look, but it was gone, I cannot put…" ne mareći ni tren dalje. U drugom si preletu znala da je čudo staro, drugo u kratkom dobu. Šarenilo na tren, drzak lepet koji okrzne vjeđe, zamakne za rame dok se vrtiš i gledaš što li je to što je hladilo oko. Veselo si i posegnula za njim, ali prije no prsti otvoriše se u hvat cvijeta tvojih milih rukica, leptirić je odlepršao za rame vodeći ti hod u krug izbuljenih oka. U tramvaju ti poskočio iz knjige, doskok na vršak golog koljena da u miru trena rasklopi krila i pokaže svoje šare, prospe obojani prah i nestane dok na prstiće lijepiš obojana zrnca, prinosiš oku uvjerenje da nije san. Ili se uobrazilja tako osnažila, da materijom postala. Lažu li te prsti to? Veseli pratilac tvoj ti sada sjeda svakodnevno na rame, škropi ti šarenilom ramena i grud, hladi vjeđe. Zakunila bi se da nešto pjeva i šapće, no to je samo lepet krila. Nećeš čuti ništa do svog zamrznutog daha, kada ga konačno pripitomiš da na dlan ti mirno sjedne, raskrili se i pokaže ti šare, vjesnik jedne uplašene skrivene duše male, poslan da riječju oko tebe oblijeće i kada ti se otvori nelijepu vijest da si bivša ti kaže. |
04.12.2004., subota
2. Slana kosa
|
Gledajući taj osmjeh, često bi se sjetio dana kada je stajao na ulici, s rukama u džepovima krpenih bermuda, zgužvanih i crvenih od istarske prašine, a oni su se bližili njemu. Raščupane kose tjednima neoprane, soljene, bogate algama do hranjivosti lažne prhuti što je ispadala po smrdljivom tapecirungu na kojemu je spavao pred televizorom iznajmljene kuće. Podnevno sunce, njene sunčane naočale, podizanje sunčanih naočala kada je zastala na pola koraka da bi se prvi puta formalno upoznali. Ostali ljudi i događaji se ponovno rađaju minutama nakon. Podizanjem naočala je rekla «Nije ti uzaludan taj smiješak što te kida, pusti ga slobodno, pogledaj mi oči, gledaj me kroz njih, tu ima nečega i za tebe». Ruke su se podržale uz netremično fiksiranje i dva osmjeha. Njenom mužu je bilo drago što se njegov novopronađeni prijatelj do groba odmah tako jako svidio voljenoj ženi. |
1. Tresak
|
Zvonio je na ulazu u zgradu, ovlaš gledajući na koji gumb je pritisnuo, laktom otvorio vrata kada se čulo zujanje, držeći po jednu torbu u svakoj ruci. Nogom odgurnuo vrata dovoljno da zatrese cijelu ulaznu konstrukciju, mršteći se svojoj trapavosti. Treskav lift, buka, druga, još jedan tresak. Oprema se može i održavati, baš kao i uređaji koji nose žive ljude, pomislio je dok je petom uprtom u pod lifta prste lijeve noge upro u vrata i prenaglo ih otvorio, nenaviknut na mekoću opruge. Na novi tresak je reagirao bolnijim mrštenjem, a ona je otvarala vrata da bi ga vidjela u raskoraku, s prstima u zraku i kako zamišljeno pogledava u vrata koja su mu se vraćala u susret, sada amortizirajućim, nožnim psrtima. Nije ni pustio torbe na tlo predsoblja kada je prvi dodir usana i pitanje o putovanju palo, tek kada je opet napravio buku otvaranjem šaka i puštanjem torbi, zagrlio je tako loman strukić, najlomniji koji je vidio u životu, a tako je volio stisnuti ženu ispod rebara nadlakticama, sklapajući ruke negdje iza njenih leđa i stiskajući dok se ne nasmiješi uz bolni uzdah i odgurne ga od straha da ju ne zdrobi, iako je obožavala taj stisak. Putovao je dobro, uvijek putuje dobro. Gladan je, uvijek je gladan žemlji i maslaca i uvijek može kava, a ona će sve to prostrti pred njega skakućući i čavrljajući. «Djeca su u vrtiću?» «Da, odvela sam ih, pisala bi danas malo, pa sam ih oboje odvela. Što misliš, može to tako biti?» Priprema si svejež mliječno-mastan sendvič uz nježan smijeh: «Koja si ti luda jedna, što to mene uopće pitaš? Pa, naravno da to tako može biti, pa nisi ih dala u šinteraj.» «Kuda!?» Odmahnuo je rukom, nije želio objašnjavati što je mislio pod tim, bolan stisak je voljela, ali taj crni humor ipak ne uvijek, samo ju je gledao kako pleše po kuhinji, izvijajući se na svoj način dok traži nešto među stanodavčevim loncima u paravanom zakriljenim donjim elementima raspadnute kuhinje. Divota od pažljivog slaganja, on to nije mogao. Izvijala se ne sagibajući leđa i pri tome se okretala na petama i prstima dijagonalnog raskoraka, izbacujući debelo meso te opisujući mjesečeve putanje dok je radila što god je radila. Pridigao je lijevu nogu i stopalo stavio pod sebe, pod desni guz, naslonio se i raširio ruke obuhvaćajući naslon klimave stolice iza leđa i natežući i naslon i svoju kralježnicu dok je stopalo uživalo u njegovom mesu. «Opet radiš te vježbe? Pa što sad time želiš reći? Znaš da mi to smeta» Ne uistinu se nije sjetio da joj smetaju ostatci amaterske yoge, povremeni neobični položaji smirenosti, uživanja u osjećaju tijela. «Moram tako sjesti kada gledam u tebe, to je samo to i ništa više tu nema, ne boj se, ostani slobodno katolkinja do jaja.» «Molim» Grohot: «Katolkinja do kraja, rekoh» Hinjeni prijekor, nemoć suprotstavljanja smijajućim očima, uzdah predaje |