Mladi je Mata bio siroče. Dio priče u kojem je objasnio gdje je ostao bez roditelja, a s djedom i bakom, taj sam prečuo negdje u postupku upijanja. Smatram se sretnim da sam čuo štoriju o njemu i djedici mu, jer bio sam dovoljno malen da na vrijeme to čujem, a dovoljno velik da znam da je Mata dobar čovjek, već u doba kada je pričao o svojim mladim danima.
Industrijalizacija, potrebna je lopatarska radna snaga na sve strane, plaće su nikakve, glad je velika. Poratno doba, alkohol je nužan za stil života, pedagogija je zaživjela u svakodnevnom životu manje nego nuklearna fizika, više zahvaljujući tome što su svi čuli za atomsku bombu i šibu, nego jer su čitali, možda, Fermija.
Velika je nesreća djedova bila njegova guzica, uvijek žedna rakije. Otjerao je unuka na rad, uzimao mu plaću, tukao ga. Opise zlostavljanja ćemo izostaviti, jer ne želim dati ideju iz stvarnog života nekom latentnom sadisti, a nikada se ne zna tko će ovo čitati.
Unuk, Mata, radio. Od četrnaeste godine na polju, od šesnaeste na svom polju i u nadnici, a od sedamnaeste i u šećerani, na pretovaru. Vreća, leđa, lopata. Radne rukavice nisu bile potrebne, prije bi se poderale nego njegovi dlanovi. Ti su rožnati monumenti mogli glogovinu savijati u vijenac a da trnje bogato kremenom ne ostavi ni traga.
Ana mu je bila parnjakinja, nadničarka kao i on, upoznali se, viđali se kada se god moglo. Viđali su se rjeđe nego moderni prezaposleni casual parovi, nije se imalo vremena a ni snage a bogami ni prilike nije bilo mnogo jer djed nije dao da se momak momči.
Ljeti je radio od zore do sumraka, cijelo svoje ljeto osamnaesto je proveo u upornom radu, radu i radu, a s dolaskom babljeg ljeta je zaključio tromjesečje bubrenja krvi u sebi, iznadničio ampere rakije, namirisao se Ane svoje ali ju dirao nije. Bio je nedirak, pravi pravcat nedirak, bilo ga je dovoljno dodirnuti a da eksplodira i rasprostre sjeme na sve strane.
Velika je nesreća djedova što je zatvorio i zavario lonac, potkurivao vatru i držao ga u pokornosti siročeta kojem je imao namjeru uzeti i dah iz pluća, samo ako ga se moglo unovčiti.
Ne bi priča o Mati bila zanimljiva da djed nije imao lijepu naviku da svoje viđenje dječakova razvoja nije pretakao u psovke i batinanja, preventive radi.
Klimaks je priče večer pripremanja drva, već se mračilo ranije, Mata je pod petrolejkom tesao kolje, pa cijepao drva. Malo bradva, malo sjekira. Na što je mislio, to ću morati dramatizirati. Za pretpostaviti je da mu se htjelo, da je sazrio za parenje, da je imao snage kao tri bika, da je zaradio maleni imetak i bio potpuno bez novčića da si spremi svatove. Sva je njegova muka popijena i za leđima mu broji i prijeti, galami i viče. Koga će iznenaditi činjenica da mu je prepolovio glavu jednim potezom? Da je suđenje bilo prijeko i humano procijenjeno da nije prijetnja društvu te da ga nema smisla strijeljati, samo mu dati prilike da radi jedno osam godina, za dobro društva i napretka, više kao primjer, no kao naplata nekog groznog zločina.
Anu nisam trpio od trena kada sam ju vidio, ali mora se reći i to da ga je dočekala, u doba kada je zatvor značio neviđanje i svakako ne jebanje sve te godine, ali čekala je, vjenčali su se kada je država izbrojala dovoljno dana da se odrekne vrijednog mladca u najboljim godinama. Kakva je bila, stvorila je s njim nešto iz nečega, žuljevima i žuljevima. Kada je već nužda biologije da se inteligencija nasljeđuje po majčinom genetskom zapisu, hvaljen nek' je Svevišnji, jer imali su samo jedno pametno djetešce. Da je Svevišnji odlučio ovome Jobu podariti još nedaća, vjerojatno bi mu poslao nekoliko slično pametnih, poštenih i vrijednih sinaka.
Stari je Mata umro od srca. Grub i tih čovjek, žilav, vrijedan, spor. Bicikl, štipaljke, lopata, kruh i varivo. Ekavica u govoru, bosansko porijeklo. Samoća pod svaku cijenu, rakija ponekad. Priroda, zelenilo, posao, selo, malo zemlje i povremeni napadi očaja i plača.
Žena na granici neljudske neinteligencije, sin nešto pametniji.
Nisam žalio za njim. Žalio sam što njegovi najbliži nisu otegli papke umjesto njega.
Stari je bio prvi osuđeni kriminalac, štoviše i prvi pravi ubojica kojega sam upoznao, i prvi kojega sam poštovao.
Post je objavljen 08.12.2004. u 20:26 sati.