šećer, jaja, brašno, turpija
13.12.2004., ponedjeljak
Molitva
|
Sivi je sjedio za stolom lomeći prste. Zvali smo tu dasku stolom, i te noge smo nazivali nogama. Debeli je nešto trljao o nogama koje su podsjećale na onu zbog koje je s nama, ali s njim nitko nije imao namjeru zapodjenuti raspravu niti su me zanimale noge njegove pokojne tete, kao ni cimere. Dan kao i svaki drugi. Buđenje, doručak bez normalne vilice i noža. Samo nekakva plastika. Srnopoljac, stražar, kaže da ni ovu plastikariju ne smijemo držati u sobama, da je to zabranjeno kao i karte koje budalasto držimo na stolu, a kada ih neki od njih uzme, rado će nam ih prodati preko kolege iz suprotne smjene. Čemu ta hipokrizija, kada se sve svodi na to da uđe u «prostoriju», zatekne ih na stolu i uzme novaca koliko mu je drago. Ne zatekne li ih, može nam pretražiti sobu i pronaći. Mjesta za skrivanje postoje samo u filmovima. Nakon što ih je pronašao, mogao bi se okrenuti ka prozoru i čekati dok ne skupimo uobičajenih stotinjak za rabljeni špil. Mogao bi se postaviti i poslovnije, pa nuditi zamjenu za novi špil, uz nadoplatu (prirodno). Srnopoljac je još i dobar? Da, poslovniji je, ne dere se na nas i uvijek ću mu dati lovu za karte. Kurva. Prodaje svoje poštenje za oveću šaku novaca. Debeli bi rekao da je to zapravo prostitucija, a da kurve daju besplatno. Jebe mi se, isti mi je kurac, obje su me vrste koštale i novaca i slobode. Mislim da su kurve i skuplje, a on je u dvadesetoj jedva išta potrošio. I već je pritvoren skoro drugu godinu. Poziv za vojsku mu je stigao na zatvorsku adresu, a mama mu je promijenila i na osobnoj karti adresu – u adresu istražnog zatvora. Ležim pod njegovim krevetom i slušam kako se izvlače okovi iz zidova, čim se počne okretati i stenjati, slušam ga već dva mjeseca i pitam se koliko ću još se naslušati dok mi ne dovedu sve svjedoke pred istražnog. Istražni me jebe zajedno s mojim odvjetnikom, ali ne mogu dati ruku u vatru da je to baš tako. I kockam se polako. Krevet stenje pod Debelim, Debeli pod hormonima, a ja pod cijelim valjda pravosudnim aparatom. Nije ni debelom lako. Kladim se da nije on to napravio, nije on takav tip, on čak u životu nije vidio osobu koja bi bila kadra skratiti nekoga za glavu, a još manje svoju vlastitu tetu, gotovo doslovno. Imamo istog odvjetnika i vidim što moj radi njemu, kako njega premazuje slatkim trakicama meda, a ovaj ližući prati trag meda do vlastitog šupka, gdje će, osim porinuća jezika u vlastiti anus, doživjeti i potpunu deformaciju svoje rođene kičme, a možda i prasak pršljenova. Možda ja ližem med, a nisam toga ni svjestan. Ne pušim priču da mi rođeni bratić bježi od svjedočenja pred istražnim. Njegov iskaz ne može biti loš po mene, on sam nema problema sa zakonom, barem ne da bih ja to znao, a mene ovdje balzamira prdež Debeloga dok se on negdje kurva, a da ja ne bi utjecao na njegovo svjedočenje. Počeo sam pisati: «Uvaženi Bože Pravosudni, Molim te najlijeplje da mi dovedeš bratića pred njegovu ekselenciju dipl.jur. Brnjicu, suca istražnoga alias istražitelja (na ovom mjestu stavljam fusnotu «1», a u dnu stranice pod brojem «1» zapisujem da me on kakav jest, podsjeća na Njegoševo poimanje riječi «istraga»). Molim Te, o Bože Najpravedniji među Bezopakima, pošalji anđele plavetne neka ga izvuku iz jazbina u kojima jamba danonoćno i muni ga pod rebra sirova kada bude trebao guknuti da ja nevin sam, kao što nevinost samo može izgledati. Ostale Bogove o mojoj nevinosti ne propituj, inače ćeš se zabezeknuti. Zavjetujem Ti se, da više nikada neću zajebavati ženu da je gledala druge muškarce, da više nikada neću halapljivo jesti palačinke i da ću pomagati staricama da prijeđu cestu s teškim cegerima. Nemaju li ih, dat ću im ja.» |