Čitam stare zapise i vidim da nešto nije s božje strane. Vidim, i sam ja sam počeo razmišljati kako da se izvučem iz ovog sranja. Pragmatičan? Potisnuo u drugi plan činjenicu da nisam ništa učinio i smišljam si obranu, razmišljam o zločinu i kazni. Razmišljam i o zločinu. Zaboravljam stvarne «okolnosti» zbivanja koje su me dovele ovamo i gledam trenutnu situaciju očima kojima me, uz nemalu hipokriziju, gleda aparat. Veliki Brat Aparat. Praktična naprava za iskrivljeno gledanje. U svojoj osnovi, naravno – jer sve je u osnovi slično – ako osnovu ogolimo dovoljno da se pokaže prema van, televizijsko razmetanje uvidom u živote pojedinaca stavljenih u kavez s elektronskim otvorima za promatranje i kavez u kojem sam se našao su slični. Privatnosti nemam – ako pošta stigne do mene, ili od mene ode, ona je pročitana. Kretnje i dnevni raspored nisu nadgledani, ali su dovoljno određeni da nadgledani ne moraju ni biti. Titram. Frustrirajuće na početku, iritantno u sredini, rezignirajuće nakon nekog vremena: neugoda kao i svaka druga, samo jača. Često se osmjehnem sam sebi misleći kako se naš ministar pravosuđa vjerojatno potajno preziva Kafka.
Najavili su mi jutros da se selim. U dva mjeseca sam ovdje s Debelim, Sivi je tu tek tjedan dana i još ga nisam ni upoznao, a mjesec dana gledam Darka. Prije njega je bio neki Gugi, šutljiv tip. Ova soba je za benigne «obične» kriminalce i čini mi se da tu nešto ozbiljno nije u redu. Čitao sam u novinama, ovdje mi to nitko nije se sjetio spomenuti, da je praksa takva, da nas «gospodarske» drže zajedno jedne s drugima, a ove «obične» će smještati uvijek zajedno. Ja sam, međutim, stalno s «običnima».
Debeli je imao napad cendranja. Te on bi jeo nešto fino, te uzimaju nam previše novaca za ono što kupimo u kantini, te nikako da ga krene karta, pa WC nam je prljav. WC, zanimljivo, nije prljav. Tu nas je četvorica muškaraca, nitko od nas nije neka picajzla, ali WC nije nikada zasran ni zapišan niti išta sličnoga. Možda tome pridonose i čuvari koji to ponekada i kontroliraju. Mrvica reda usred kovitlaca i ludila, kao sat dignut uraganom nebu pod obalke. Sve se ruši, leti i slama, a njegov mehanizam uredno klika-taka-tika-taka, rekao bi, gledajući sam mehanizam, da je sat izložen u urarskoj vitrinici..
Imali smo pokušaj samoubojstva jutros, još jedan genijalac, izgleda mi kao da je neki polu-cigo, koji je prvi dan počeo rezati vene. Uzdužno, i čim ih je prerezao, stao urlat kao da je zaklan. Čuvari su ga preko kruga vodili uz gormoglasan smijeh cijelog centra. Nisu niti zvali hitnu, niti su ga vodili u bolnicu, samo su ga previli i vratili u sobu. Nemam dojam da će se itko žaliti na nehuman postupak.
Najavljena kontrola će zaista doći, naime. Došao Božo, čuvar, kaže mi da idem s njim. Ležao sam u gaćama i češkao jaja u polusnu, i mislio sam da me vodi u posjete. Nisam ni razmišljao o tome da možda i nije posjeta u pitanju, pa sam iz ćelije, kraj njega, zaputio se ravno prema sobi za posjete kada je on dreknuo (trenirajući valjda svoj strogi glas) da kuda sam ja krenuo. Razbudilo me, ali još mi ništ anije bilo jasno, osim da posjeta nije u pitanju. Vodi on mene kod gospodina upravnika. Oho! Odmah primljen, kao da sam naručen i dostavljen. Rukuje se, smješka se. Odmah on meni kaže o čemu se radi. Eto, on se ispričava, inače je takva praksa da nas ne stavljaju među «njih», ali jako je velika gužva, ovi iz istražnog su strašno spori. Pravim se pametan, pitam zašto nepravomoćno osuđeni Debeli ne ide u Požegu, čemu pritvor za njega, kada on i nije više običan pritvorenik. To moj slučaj ne bi riješilo, tješi me on. Ljubazan je, nešto tu neće biti u redu. Ustaje se, zahvaljuje, nada se da ću se brzo osloboditi. Glumi stav da smo nevini dok se ne dokaže. Vjerojatno je kontrola uistinu blizu.
Stigla i pošta. Otvorena, prirodno. Piše mi bivša žena, ali i Ivica. Ivica mi se kune da se već tri puta odazvao na poziv da stupi pred istražnoga, ali da je svaki puta došlo do odgodoe. Tresem papir u rukama i cokćem, došlo mi da ga pokidam i bacim. Neko me definitivno jebe, ali ne znam tko… Sranje nad sranjima je, čini se. Možda mi se pričinjava, možda paničarim?
Zadnja rečenica u staroj sobi. Bio Božo reći mi da idem. Nastavak u novoj ekipi. Iskreno, mislim da sam bliskiji krvnima nego gospodarskima, ali idem sada upoznati i onaj svijet.
Post je objavljen 16.12.2004. u 10:41 sati.