Redovne posjete danas. Svi smo imali posjetu, cijela soba (ćelija). Debelom je mama pokušala doturiti paket s kolačima, ali ova ekipa koja je držala salu za vizite nije dopustila hranu danas. Ni cigarete. Ništa. «Imaju kontrolu danas», navodno.
Nazad, u ćeliji, razmjenjivali smo iskustva i doživljaje. Sivome je došlo pola sela, nisam zapamtio tko sve ne. Tako svima dolaze u početku – svi. Poslije dolaze samo najbliži, a i oni ne uvijek. Mogao bih gradirati moju staru po posjetama, njih oko dvadeset. Neki je puta bila suosjećajna, ali većinom se smirivala od paničarenja do, jutros, neke kao zabrinutosti. Ležerne zabrinutosti. Mislim da se pomirila da ću u zatvor.
Prvo me pitala da li sam to učinio. Nedostajalo je malo da se probijem kroz staklo i zadavim ju. Ni prebijene pare, živio kao sirotinja, jedva krpao od prvog do prvog, a ona misli da sam zavaljo nekih tri milijuna kuna robe. «Bože blagi, tko me rodio?» sam sanjao nekoliko noći. Nastavila je sa sumnjama u bratića. «On je to tebi sve namjestio, znam ja i njega i njegovog brata, isti su ona njihova mater!». Pitanje je nestalo, postao sam svjestan da sam pile, jer rođen sam od strane kokoši. U sljedećem sam joj pismu postavio pitanje ima li još negdje ostatke jaja iz kojeg sam se izlegao, ali na to mi nije odgovorila. Interesirala se kod upraitelja za moje ponašanje i da li me pregledao doktor.
Za ovaj zapis ne mogu više o podršci obitelji.
Post je objavljen 15.12.2004. u 15:46 sati.