Ivici sam predao stari dnevnik i dobro da sam predao. U četvrtak su nam priredili pravu premetačinu. Još jednu, i uistinu pravu. Prethodna je bila obično zagledanje pod stol i krevet. Nalikovali su na pravosudne policajce i sve je bilo nekako filmski. Iznenada, brzo, temeljito. Neki kojem ne znam ime i još jedan koji bi trebao imati nadimak "Cole", ali ni to nisam siguran.
Premetačina je trajala pet minuta, oduzeto je sve što je trebalo biti oduzeto, pogledano je sve što se pogledati moglo, osvijeljen je svaki kutak prostorije i prepipani su svi odjeveni.
Jedan od ovih guzonja je tražio da mu se ostavi mobitel jer "Dogovoreno je s Đerđom" i namigivalo se. Kameno lice je odvratilo da se ovo radi po izričitim instrukcijama istog Đerđa, a o poštovanju propisa i strogom provođenju istih, te da će svi oduszeti predmeti biti vraćeni po izklasku iz centra, odnosno proslijeđeni s ostalim osobnim stvarima okrivljenika, bude li nepravomoćno ili pravomoćno u skladu s ... ZKP-a i ... Pravilnika ....
"Ovaj je nešto naučio, ili sere kao grlica.", rekoh sebi. Rekoh sebi i "Moj Bože, koliko...", ali to samo kada sam pjevao Đonijeve stare stvari u sebi.
Mučna tišina. Čemu mučna tišina? Čemu gutanje knedli i čemu negodovanje u svoju bradu. Ovdje su protočni, obrane im nisu labave, nitko ih se u nekoliko dana nije po
elio, nisu kruha gladni ... i svakako nisu ni nevini. Utajili smo porez svi, svi do jednoga i pravednije bi bilo lijepo cijelu državu zatvoriti, pa onda jednog po jednog nevinog puštati van. Tempom od jednog puštanja na minutu, svi nevini za poreznu evaziju bi bili vani u toku jednog popodneva. Onima "običnima" nije jednostavno, tu ima svačega.
Ova priča ne kruži zatvorom, nego izvan. Kruži među ljudima koji pamte predratne dane i stare obitelji koje su zaposjedale vile šireg centra. Pamte se pravosudni pregaoci iz vremena kralja Srbalja i inih naroda mu milih. Ne dijelim svoje priče s ovim cimerima, riječi jedostavno ne izlaze. U prošlopj sam sobi toliko gledao u zid, da sam očekivao da ću vidjeti svoj odraz na njemu. Ovdje me već ozbiljno čudi njegovo nepojavljivanje. Počastio sam ih osnovnim informacijama o zločinu za koji su mi za konjsku dlaku privezali mač nad glavom. Tješili su me.
Ne pričam im jezivu priču o tati advokatu koji je imao bratanca suca. Različita prezimena, rijetko zajedničko pojavljivanje u javnosti, različita mjesta stanovanja, isti srez... isti pacijenti, mušterije, komitenti, predmeti obrade. Tata advokat imao sina koji je nastavio prljavu rabotu, braneći svoje branjenike tako da im oteže obranu do u beskraj, održavajući ih većinom na slobodi i rastežući. Nisu vicevi, nisu bapske priče. Ne spada ova pripovijest u zbirku "O babi snajperistici" u urbanu i ruralne legende o nevjerojatnim i fascinantnim događajima.
Sinčić brani dvojicu od moja tri trenutna cimera. Poštedjet ću ih zabrinjavajućih detalja o obiteljskom naslijeđu njihova odvjetnika / branitelja, bloody barristera.
Nudio se i meni, nudio je svoje usluge. Ne dvojim da je pravi odvjetnik, tim više što se slatko nasmijao kada sam mu ponudio fiksnu naplatu oslobodi li me. Nije to bio sladak smijeh, gledano iz moje perspektive, ali on se ipak slatko smijao. Iz replike sam zaključio da mi valja razmisliti o nekoliko stvari, valjalo bi razmisliti o Tomislavu Zoriću kojega je spomenuo kao preporuku koja bi mi mogla razjasniti moju situaciju, pa o napomeni da takav način naplate bi mogao organizirati u kasnijoj fazi procesa, i na kraju za razmisliti je o mojoj ukočenosti koja me spriječavala da ga saslušam - sva je koncentracija se slila u održavanje fasade moje snage i nepokolebljive pravednosti, dok za pažnju na njegove izjave nije ostalo ništa. I ne znam što je on meni pričao, samo sam ga proučavao, fasciniran lisičjom gubicom.
Post je objavljen 26.12.2004. u 18:22 sati.