Još jedan dan fiksiranja zida. Uobražavam si da se na njemu već vidi moj lik. Strah me obrisati znoj s lica maramicom, strah me nakon umivanja prelaziti ručnikom preko mokrih obraza. Bojim se ostavljanja svog odraza.
Ostane li ovaj zapis uložen među ostale, u njemu neka ostane zabilježeno da je dvadeseti koji sam počeo pisati. Užasan je dan, gađenje je zamijenilo ranije tjeskobe. Gađenje, živčana unutrašnjost i deprimirajuća vanjština. To sam danas ja.
Posjeta, kako oni zovu inspekciju Miistarstva pravosuđa, jedino je vrijedno bilježenja za danas. K nama su došli poslijepodne. Uredni, u odijelima. Odudarali su od nas u trenirkama i gumenim natikačama podjednako kao i od ustaško obojanih pravosudnih papana. Kako se ne bih sjetio JNA? Srećom, nisam se više od ova dva slučaja našao kao kotačić najzabitijeg dijela gnjusnog stroja pri pregledu servisera, pa ne bih mogao donositi široke zaključke o istovjetnosti zatvorenosti, pritvorenosti i vojne službe u bilo kojem režimu.
Raspisao se ja.
Počelo je s deprimirajućim greškama koje sam bacao, a evo me već na razradi ideje da je svaki režim totalitaran, radi se samo o mjeri do koje on to javno prikazuje. Na prvi pogled, već, netočno. Zvuči dobro, možda bi se to trebalo negdje uokviriti i objaviti kao moj aforizam: