šećer, jaja, brašno, turpija
07.12.2004., utorak
4. Mi smo vojska malena
|
«Kakav je plan?», pitala je dok je sjedala i nalakćivala se pri tom. «Sada idem u firmu, tamo smo kratko, i odmah idem dalje.» «Gdje ćeš ručati?» «Mislim da ću na nekoj benzinskoj uzeti kikirikija i red bull.» «Ne pij to! To je otrov!» «Pa?» «Mrzim kada si to radiš.» «Mogu ostaviti stvari ovdje, pa se moram vratiti po njih, tuširam se, pa tek onda idem? Budeš ovdje?» Tišina, pogled u stol. Opet se lomi opuštajući dlanove na stolu, otvara nemoćnim riječima vrata nevinosti, ali riječi ne izlaze, samo sliježe ramenima gledajući dlanove. «Ponijet ću stvari.», promrsio je i završio doručak. «Zašto?», ne dižući pogled. «Nisi sigurna, a nisam ni ja.» Već u dovratku, presvučen u sobi koja je samo njemu bila na upotrebi, nakon mirnog doručka, sporazumne prešutne uloge a se neće dovoditi u situacije u kojima bi malje protrljavali, rodio je neki smiješak, rekao neki pozdrav. Onkisi su osuti rosom, rosa kaplje po obrazima u tišini, pozvao ju je po imenu i stisnuo, gladeći kosu gurajući ju u predsoblje, nogom iza leđa pokušavao zatvoriti vrata za malo ih rušeći oboje na pod. Torbe su smetale, opet s treskom bačene na pod, stajale u putanji vrata. Priznala mu je jednom, negdje ne potezu između katedrale i trga, da nije jedini, da ih voli sve. I svi su različiti. Jedan je dobri, tihi računovođa koji dobro vozi auto i potpuno nepsosoban za život. Grli i starijeg direktora nekog zastupstva, stranca bez žene i bez obitelji. Nije ih opisivala fizički. Njihovi izgledi su bili nebitni i nikada se nije sjetila opisati kako izgleda koji od njih, i imena je zadržavala za sebe, unatoč njegovoj nezainteresiranosti da pita, neki je puta naglasila da imena nisu važna. Nije joj vjerovao za sve likove dok mu njen muž nije jednom rekao da smatra da ih je jednostavno malo previše… Govorio je o «njima», i nije mu rekao «vas je previše», a što je bio sedativ za savjest. |