Let u krajičku oka, sjetila si se, pjevušila "…turned to look, but it was gone, I cannot put…" ne mareći ni tren dalje.
U drugom si preletu znala da je čudo staro, drugo u kratkom dobu. Šarenilo na tren, drzak lepet koji okrzne vjeđe, zamakne za rame dok se vrtiš i gledaš što li je to što je hladilo oko.
Veselo si i posegnula za njim, ali prije no prsti otvoriše se u hvat cvijeta tvojih milih rukica, leptirić je odlepršao za rame vodeći ti hod u krug izbuljenih oka.
U tramvaju ti poskočio iz knjige, doskok na vršak golog koljena da u miru trena rasklopi krila i pokaže svoje šare, prospe obojani prah i nestane dok na prstiće lijepiš obojana zrnca, prinosiš oku uvjerenje da nije san. Ili se uobrazilja tako osnažila, da materijom postala. Lažu li te prsti to?
Veseli pratilac tvoj ti sada sjeda svakodnevno na rame, škropi ti šarenilom ramena i grud, hladi vjeđe. Zakunila bi se da nešto pjeva i šapće, no to je samo lepet krila.
Nećeš čuti ništa do svog zamrznutog daha, kada ga konačno pripitomiš da na dlan ti mirno sjedne, raskrili se i pokaže ti šare, vjesnik jedne uplašene skrivene duše male, poslan da riječju oko tebe oblijeće i kada ti se otvori nelijepu vijest da si bivša ti kaže.
Post je objavljen 06.12.2004. u 06:14 sati.