šećer, jaja, brašno, turpija
04.12.2004., subota
1. Tresak
|
Zvonio je na ulazu u zgradu, ovlaš gledajući na koji gumb je pritisnuo, laktom otvorio vrata kada se čulo zujanje, držeći po jednu torbu u svakoj ruci. Nogom odgurnuo vrata dovoljno da zatrese cijelu ulaznu konstrukciju, mršteći se svojoj trapavosti. Treskav lift, buka, druga, još jedan tresak. Oprema se može i održavati, baš kao i uređaji koji nose žive ljude, pomislio je dok je petom uprtom u pod lifta prste lijeve noge upro u vrata i prenaglo ih otvorio, nenaviknut na mekoću opruge. Na novi tresak je reagirao bolnijim mrštenjem, a ona je otvarala vrata da bi ga vidjela u raskoraku, s prstima u zraku i kako zamišljeno pogledava u vrata koja su mu se vraćala u susret, sada amortizirajućim, nožnim psrtima. Nije ni pustio torbe na tlo predsoblja kada je prvi dodir usana i pitanje o putovanju palo, tek kada je opet napravio buku otvaranjem šaka i puštanjem torbi, zagrlio je tako loman strukić, najlomniji koji je vidio u životu, a tako je volio stisnuti ženu ispod rebara nadlakticama, sklapajući ruke negdje iza njenih leđa i stiskajući dok se ne nasmiješi uz bolni uzdah i odgurne ga od straha da ju ne zdrobi, iako je obožavala taj stisak. Putovao je dobro, uvijek putuje dobro. Gladan je, uvijek je gladan žemlji i maslaca i uvijek može kava, a ona će sve to prostrti pred njega skakućući i čavrljajući. «Djeca su u vrtiću?» «Da, odvela sam ih, pisala bi danas malo, pa sam ih oboje odvela. Što misliš, može to tako biti?» Priprema si svejež mliječno-mastan sendvič uz nježan smijeh: «Koja si ti luda jedna, što to mene uopće pitaš? Pa, naravno da to tako može biti, pa nisi ih dala u šinteraj.» «Kuda!?» Odmahnuo je rukom, nije želio objašnjavati što je mislio pod tim, bolan stisak je voljela, ali taj crni humor ipak ne uvijek, samo ju je gledao kako pleše po kuhinji, izvijajući se na svoj način dok traži nešto među stanodavčevim loncima u paravanom zakriljenim donjim elementima raspadnute kuhinje. Divota od pažljivog slaganja, on to nije mogao. Izvijala se ne sagibajući leđa i pri tome se okretala na petama i prstima dijagonalnog raskoraka, izbacujući debelo meso te opisujući mjesečeve putanje dok je radila što god je radila. Pridigao je lijevu nogu i stopalo stavio pod sebe, pod desni guz, naslonio se i raširio ruke obuhvaćajući naslon klimave stolice iza leđa i natežući i naslon i svoju kralježnicu dok je stopalo uživalo u njegovom mesu. «Opet radiš te vježbe? Pa što sad time želiš reći? Znaš da mi to smeta» Ne uistinu se nije sjetio da joj smetaju ostatci amaterske yoge, povremeni neobični položaji smirenosti, uživanja u osjećaju tijela. «Moram tako sjesti kada gledam u tebe, to je samo to i ništa više tu nema, ne boj se, ostani slobodno katolkinja do jaja.» «Molim» Grohot: «Katolkinja do kraja, rekoh» Hinjeni prijekor, nemoć suprotstavljanja smijajućim očima, uzdah predaje |