Nazad u bivšoj sobi.
Spakirao sam stvari, duboko udahnuo, sjeo na doljnji krevet i pokušao kao pričati s njim, da bih učinio što nikada još nisam - namjerno da bih se potukao.
Plan je bio jako dobar, čekao sam da stražar bude u prolazu i da ne mora doći do velike graje a da bi nas razdvojili, ali nije uspjelo. Još se tresem, jer razgovor je bio sve odvratniji, počeo mi se jadati da nije htio, da mu se to nikad ranije dogodilo, da je to radio već petsto puta. Imao sam izbor ili pasti u nesvijest ili pustiti rukama da krenu u njegove oči. Istukao me, naposlijetku. Branio se, hrvali smo se i rušili stolice, slomisli smo stol i vikali smo obojica ne izazeći iz klinča. Ličilo je na dječja naguravanja i nije bilo ni malo filmično.
Bio je to onaj stražar od jutros i bilo mu je sve jasno. Bez riječi me je za mišku izvukao iz sobe i rekao da nisam morao praviti toliku scenu, odveo bi on mene i bez svega ovoga. Opet sam s Debelim, a nekog novog, dovedenog u novogodišnjoj noći radi propucavanja tamburaša, su poslali da radi društvo onome što voli si spiti nekaj domačega pa ubijati ljude. Nehotice. Moj kurac se nehotice napije pa vozi. Slučajno mu je skiznulo niz grlo, slučajno se spotakao i pokrenuo motor i sasvim se slučajno našao na cesti, a blagi je trzaj noge dao gas. Inteligencija, po definiciji, je ono svojstvo čovjeka koje ga sprečava da u budućnost putuje kao magarac kroz maglu. Ide to i mene.
U međuvremenu se ispostavilo da je s roditeljima bogu na istinu otišlo i jedno od dvoje djece zatečene u vozilu. Ipak sam, post festum, ispovraćao dušu, a da ju nisam ispovratio, ponudio bi ju đavlu (a tu je, na svakom kraku ga se može u ovoj kući naći) za jedno dobro tuširanje u solnoj kiselini, samo da sa sebe sperem dodire čistog i najčistijeg zla imbecilnosti.
Post je objavljen 02.01.2005. u 14:45 sati.