Cane se još uvijek nije pojavio. Ne sjećam se kako se medvjed izrazio o duljini njegovog izbivanja, ali mislim da je imao namjeru nekoliko tjedana biti na skijanju. Boli njega kita što se ja ovdje saftam. Bitno je izdržati prvih mjesec dana održati klijenta unutra, kasnije je osjetno lakše.
Ovdašnja ekipa je češće iskusna nego neiskusna. Vidim po pridošlima da se brzo uklapaju, vjerojatno preodređen za prolaz kroz pritvor nekakav definiran profil ljudi koji su i inače u kontaktu međusobno, pa se dobro odmah uklapaju. Ovdje nema "Vi", osim kada dođe kontrola.
Simpatičan neki tip iz ministarstva bio kod nas. Drugoga neću pamtiti, stavio je ruke u džepove i odmah stao pored prozora i gledao ono malo dvorište što je mogao vidjeti. Na vanjskoj strani prozora je vidio suho koje temeljita pretraga nije pronašla, nasmijao se poluglasno. Gospoda ljudi, daleko od sranja, jebe se njima za detalje. Da je posao i zadatak bio smijeniti Đerđa, smijenili bi ga za pola sata, a ako ne bi našli dokaza, smislili bi ih ili bi nas ispitivali podrobnije. Od nas stotinjak ovdje, netko bi se već našao povrijeđen nečim i počeo pjevati kome i koliko novaca i za što daje. Dovoljno je ući u dvorište i naći ono dijete koje je ljuto na ostale, pa će cinkati. Takvim metodama se ne dolazi do prave informacije, ali tko jebe pravu informaciju, dovoljno je uz espreso nehajno pružiti prst u nekom pravcu i nasumično odabrati krivca iz gomile koja se, recimo, na tržnici gomila pred tezgama i cjenka se s piljarkama. Možda će prst pokazati na piljarku, možda na kupca, netko će se naći na putanji. Vlasnik prsta će hladno pijuckati svoj espreso, popraviti sunčane, možda zagladiti brkove a netko će pred pravosuđe.
Ozlojeđen sam. A šutio sam. Propitkivali su se za djela za koja smo okrivljeni, za stupanj do kojega nam je došlo procesuiranje, proširili oči kada sam im rekao da dva mejseca sjedim i čekam iskaz jednog svjedoka, rekli da će se raspitati u odvjetništvu. Poslije sam razmišljao zašto bi se raspitivali u odvjetništvu, ono ipak samo traži pritvor a određuje ga sud. Njihova je interna stvar i sasvim drugi par opanaka, to koliko su zanekog inkriminiranog tražili pritvora. Jedan od ona tri veseljaka koji su bili prisutni je pitao a da zašto se uopće određuje pritvor za takvo što. Iznenadio me tada, nisam očekivao od takvoga da će se zauzimati za "bližnjega svoga", kasnije je sjelo na mjesto da se radilo o uvlačenju u guzicu. Uvlačenje mi je odmah palo na pamet, čim sam ostao sam i počeo razmišljati. Bio sam siguran da se radilo samo o uvlačenju, ali mi je kasnije bilo jasno da od uvlačenja nije mogao imati ništa. Ovi dečki su tu u prolazu, zanimaju ih druge stvari, pritvorenik je također bio tu ionako samo nakratko i u prolazu, zaštićen kao bijeli medvjed. Njih petorica su se sreli na peronu, dok su mijenjali vlakove i čekali da odu dalje. Ministarstvu je vlak polazio za nekoliko minuta, ovima za nekoliko dana, a moj nije još ni sastavljen ni unešen u vozni red. U svom su dokonom pijuckanju ljute u restauraciji kolodvora dotakli se i teme onoga što je psećom ogrlicom zavezan da se ne makne s kolodvora dok mu ne dođe vlak, percipirali da u tome ima nečega neobičnoga, ali i da to nije njihova briga. Danas su već svi daleko, a Debeli prdi na krevetu iznad.
Uvlačio se, iako nije za to imao svoje osobne koristi. Jedan je od onih koji će svakome čovjeku u odijelu pokušati sebe predstaviti kao krasnog pravdoljubivog muža i domoljuba. Na tom je čekanju vlakova riječ jednako mogla biti i o golubu bez jedne noge:
"Vidite, gospodine Pravosudni Organ, vidite li kako li je prekrrrasan onaj golupčić, a jadničak - o, kako li me boli to - imade tek jednu nogu i uspio je održat ljepotu svoju!" Oduševljen ovom vizijom, ostatak dana ću skakutati na jednoj nozi. Gledaju li me dovoljno čudno, možda i nastavim.
Možda ljudi tako puknu? Padne ima na pamet neka takva slika i prepoznaju se. Tko će znati, onaj što po cijele dane maše rukama kraj ceste i daje upute svima što prometuju, on je moguće jednom u nekoj situaciji u kojoj sam ja, zamislio da je prometnik. Ne znam iz kojega bih ja razloga zamislio da sam prometnik, ali kada bi mi to sada palo na pamet dovoljno snažno, možda bih ostatak života ostao fiksiran u mahanju rukama? Jebeš mu mater, kako znaš da si pukao ako si pukao? Šta je sada tu normalno? Kako se trebam ja sada ponašati? Da li da ipak skakućem na jednoj nozi ili da hodam na dvije.
Odlučio sam ne skakutati, jer krila su mi ionako ostala doma. Ipak sam, znači, ostao pri razumu.
Post je objavljen 06.01.2005. u 08:18 sati.