Strategija obrane se počela nazirati. Za razliku od prethodnika, ovaj mi kaže da mogu sve slobodno napisati u dnevniku i da se ne uzrujavam. Onaj prijašnji, kuhanoga mozga, upozorio me da ništa ne zapisujem, a što je vezano za obranu ili za moj slučaj, dajući mi time jedan od prvih povoda da ga smatram čudnim. Vjerovao sam u sadržaj, ali napadna uvjerljivost i sugestivni ton su mi bili sumnjivi. Cijeli mi je bio sumnjiv od samog početka.
I ranije sam znao da su odvjetnici po službenoj dužnosti lutrija posebne sorte, pa nisam očekivao čuda. Ili upravo i jesam očekivao čuda, uzdajući se da sam cijeli život imao nekako povlašteni tretman u okolini. Osjećaju ljudi otvorenu i iskrenu osobu, tako sam si to tumačio. Nesklon ekscesima, miran, tih, povučen, nisam nikome predstavljao nikakvu prijetnju. Šutio i radio svoj posao, sve dok nije netko okrenuo kamen pod kojim sam se skrivao.
Saslušao sam njegovo viđenje klimajući glavom, čak poskakujući na stolici. Oduševio me zaokret, kao da je nakon sedamdeset maglovitih i smrdljivih dana u sekundi granulo sunce, osmijeh se jednostavno mora pojaviti na licu. U sobi sam se vratio pjevušeći.
Nikako nisam prvi koji je dobro raspoložen u ovom okruženju, naprotiv. Ovo nikako nije kuća očaja, ima ovdje dobre šege, ljudi žive najnormalnije što mogu.
Nova stanarka, opet razočaranje. Moldavka, kažu. Još jedna ofucana, odbačena. Ima legalnu domovnicu i putovnicu, a ovdje je radi organiziranja lanca prostitucije, tako barem čitam u novinama. Ako ju je novinar vidio, onda je običan lažov. Ni u ludilu ne bih mogao pretpostaviti da je vreća kostiju s prekriženim rukama i praznim pogledom sposobna organizirati nešto. To je ubijeno stvorenje, zombi, čisti zombi. Podsjeća me na jednu Poljakinju iz doba najveće poljske bijede. Hodala je preko ogromnog praznog parkirališta (na kojem je naš opel kadett «jaje» izgledao kao svemirski brod) s rukama uvučenim u tanku majicu. Nije mi bilo ništa jasno, promatrao sam ju dok je rukama nešto izvodila pod majicom, a zaprepastio se kada je izvadila špricu i bacila ju na beton. Masna i prljava kosa ošišana krojačkim škarama, staklena šprica, odjeća gotovo u ritama. Prolazili su me trnci kada sam se jutros sjetio tog prizora, a možda su me prošli trnci i od pogleda na ovo što je nalakćeno izbacilo anorektični kuk i žvakalo nešto u praznim ustima. Dolaze mi i slike nekog brda u Moldaviji, uredno selo, raštrkano. Ne poznavajući tu zemlju, zamišljam spoj Zagorja i Austrije, pašnjake i crne šume jele i smreke, djevojčicu koja jednostavno nije imala što jesti ni obući, osim maminih krpa. Kuhinjske krpe, deterđent, kupaonica, centralno grijanje? Ništa od toga. Nije moguće ni kupiti, niti je poznato da to netko ima. Čak ni načelnik sreza to nema. Otac pije votku od piljevine, ječma i krumpira. Ranije je imao dva konja, ali nije mogao hraniti oba. Manjeg su pojeli. Fermentacijom je rastopio konja, popio ga. U predebeloj knjižurini poreznih propisa je stajalo da je konj tegleća marva, a tko ga proda, taj mora platiti porez. Prijavilo ih je da su prodali konja iako je cijelo selo znalo da je pojeden. Bez papira o klanju, bez primke na klaonicu (koju je mogao dobiti da je kilu mesa odnio nekako u klaonicu i poklonio onome što izdaje potvrde), dobrostivi je inspektor dopustio da tatica sam odabere: da li je neovlašteno pojeo konja ili ga je prodao pa nije platio porez. Za prvo se odlazi u zatvor, a za drugo se plaća kazna. Novaca nije imao nit je imao od koga posuditi. Unatoč činjenici da je bratski savez imao problem viška novca nad raspoloživim robama, u ovom selu nije bilo ni robe ni novca. Statistiku je činio moskovski živalj.
Kao kćer bivšeg zatvorenika, njena molba za učlanjenjem u Partiju je bila glatko odbijena. Partija je dobro funkcionirala samo na kadrovskim pitanjima.
Mala nije bila pametna, nije bila ni glupa, ali škola je bila predzadnja šansa da se odmakne barem negdje gdje se kupuje odjeća. Vjerojatno ne bi završila ni frizersku srednju, o gimnaziji da se i ne govori, ali nju je samo patilo to što ona nikada nije dobila fer šansu.
Ne vjerujem da moja zamišljena moldavka ima puno veze s ovom koju vidim u dvorištu, ali ne gutam ni priču o podvodačici, organizatorici ljudske prostitucije. Volio bih osobno vidjeti te dokaze. Nema sumnje da bih ja bio jedan od onih koji bi gurali prst u rane.
Post je objavljen 27.01.2005. u 05:33 sati.