Tko li će znati što li sam si sada napravio. Mjereno glasinama, dobro sam odabrao, ali nisam mjerio nego sam se poveo za osjećajem sigurnosti čovjeka koji mi je najsimpatičniji među sposobnima i najsposobniji među simpatičnima.
Neću mu spominjati ime radi potencijalnih neugodnosti, ali najviše me se kao čovjek dojmio jedan koji je o stanju u domaćem pravosuđu imao običaj govoriti u smislu da je nužno ukinuti sve zakone i donijeti jedan jedini koji bi dopustio naoružavanje i samozaštitu, omogućio tako ljudima («običnim» ljudima) svojih materijalnih prava proisteklih iz ugovornih odnosa slobodno sačinjenih među slobodnim osobama.
Jutros sam se bavio i mišlju, opet nepraktičnom, kako sam zaista sebi sam kriv za sve što se dogodilo. Odavno su odveli i Židove i komuniste i nisam prstom maknuo dok su vrištali po ulicama. Ostao sam sjediti u kući i kada su došli po mene, više se nitko nije obazirao među rijetkima koji su ostali na slobodi.
Zaboravi točnost toga da si držao skrštene ruke i snebivao se besplodno dok je tvoj svijet trunio, nađi neke pozitivne misli, inače nećeš nikada doći u priliku ništa više nigdje učiniti ni promijeniti. I izađeš li kao normalan, bit će višestruko kasno.
Što još o njegovoj biografiji? Ništa više nije za moj dnevnik, i ovo je bilo previše.
Osobno je za dnevnik, osobno je reklo da sam se vratio doma kada je sjeo preko puta mene. Osjećaj povratka kući nakon predugačkog puta i prevelikog lutanja, uz osjećaj stida što odmah nisam došao, nego sam izmišljao zaobilazne putove junačeći se «ma, mogu ja to i sam, samo s odvjetnikom po službenoj dužnosti». Nije bilo vrijeme za dokazivanje vlastite sposobnosti na neprijateljskom terenu, u igri koju sam prvi puta zaigrao, čak i bez teoretske osnove.
Ima «uvid u spis» i nije pretjerivao s oštrim komentarima, a opet je dao do znanja da nešto iznimno smrdi. Želim se nekada nekome osvetiti za ovo, spominjem prijave, prisluškivanja, podmetanje označenih novčanica, USKOK. Vrti glavom, otvoreno kaže da on od ovog posla namjerava još dugo živjeti i da se ne igram s njegovim kolegijalnim odnosima. Smije mi se pri tome, prijazno, vedro. Skidam kapu tom bullet-proof tipu, sposobnom da mi kaže da se neće zaratiti s mojim «protivnicima», čak ih izbjegava imenovati a znam da ih je identificirao. Gledam ga kako se smije, smijem se i ja ne-smiješnoj doskočici, zapravo samo kopiram njegovo raspoloženje, zarazni ležerni optimizam. Mislim da se to, što on ima, da se to zove karizma.
Post je objavljen 19.01.2005. u 05:38 sati.